Grob Branislava Nušića u Beogradu
Jednom davno sam, kometarišući na nečijem blogu, pomenuo ovu zanimljivu naučnu činjenicu, ali verujem da taj komantar mnogi novi blogeri nisu pročitali ili obratili pažnju na njega. Budući da se ovih dana po raznim vestima žustro govori o urinaciji, po grobovima a i šire, – čak je i Predsednik posvetio pažnju toj fiziološkoj radnji , a to sve popularne televizije prenele koristeći u svom ogorčenju onaj malo bezobrazan izraz za oslobađanje organizma od viška tečnosti– možda nije loše da obnovimo lekciju.
Naime, oslobađanje organizma od viška tečnosti je ozbiljna stvar u biologiji. Naučnu perspektivu ovom procesu je dao David Hu, mašinski inženjer sa Džordžijskog Instituta za Tehnologiju.
Mlad otac, Hu je često menjao pelene svom detetu i upitao se koliku količinu tečnosti, i kolikom brzinom, sisari izbacuju iz sebe. Mladi očevi svakako razumeju zašto je Hu postavio sebi ovakvo pitanje. Hu se ograničio na sisare jer druge životinje imaju drugačije načine da se oslobode viška tečnosti – ajkule, na primer, to rade kroz kožu, a kornjače kroz usta. U svakom slučaju, detaljno proučavajući ovaj fiziološki proces kod sisara kao što su miš, pas, koza, slon – dakle životinje koje teže od pedesetak grama do nekoliko tona - Hu je došao do iznenađujućeg otkrića da postoji univerzalni zakon uriniranje: sve one se oslobode viška tečnosti za oko 20 sekundi! Zapremina bešike slona je oko 150 litara, a doge oko 1 litar. Preoma ovom otkriću, i slon i doga utroše isto vreme da piške. Da bi došao do ovog otkrića, Hu je napravio video klipove iz zoo vrta gde je proučavao vukove, jaguare, slonove, žirafe, itd., i prosto merio njihovo vreme olakšanja.
Fizički, u ovom procesu su bitna dva parametra: zapremina bešike i veličina uretera. Zapremina bešike kod slona je oko 150 litara, kod velike doge oko 1 litra. Ipak, obe životine se oslobode te suvišne tečnosti za oko 20 sekundi. Evo male uporedne tabele:
Kako se to postiže? Pa, da bi se velika životinja oslobodila tečnosti, istom brzinom kao mala, njen ureter mora da bude duži i širi. Takav ureter omogućava veći protok, a samim time i brže izbacivanje veće količine tečnosti. Anatomske studije su pokazale da je upravo to i slučaj.
Medjutim, ovaj univerzalni zakon i nije sasvim univerzalan: životinje manje od oko 2kg imaju male bešike i male i uske uretere, pa je protok skoro u kapima i potrebno im je nešto više vremena da se viška tečnosti oslobode.
Mislim da se ne zna tačno zašto je ovaj zakon o 20 sekundi evolutivno nastao, ali, eto, on postoji. Autori ovog naučnog rada su dobili čuvenu Ig Nobel nagradu za svoje otrkiće.
Učinilo mi se da je umesno dati naučnu notu ovom hajpu uriniranja koji se već par dana vrti po vestima, komentarima, analizama, itd.
I za kraj, ne znam da li je neko proučavao i vreme obavljanja “number two” nužde kod sisara ili drugih životinja. Međutim, kao inspiraciju ambicioznim blogerima sam na početnoj slici gore pokazao grob Branislava Nušića koji se nalazi na Novom groblju u Beogradu. Njegovo objašnjenje zašto je hteo grob baš u tom obliku je tipično nušićevski: “na taj način niko neće moći da mi se po*ere na grob”.