Astronomija| Budućnost| Društvo| Eksperimenti u blogovanju| Kultura

To make Serbia great again

Srđan Fuchs RSS / 18.07.2017. u 12:29

3f03989v.jpgTako, počinju da duvaju novi vetrovi. Klintonova administracija, koja nam je nanela toliko zla, i povredila mladu srpsku demokratiju u celosti, ne samo njen konzervativno-boljševički deo, odlazi polako u prošlost i nestaje sa glavne pozornice kao akter. Iza nje ostaju gorke realnosti koje se valjaju promenUti, što bi rekli Bačvani. Možemo ih menjati proaktivno, učestvujući u tim realnostima, ili sedeti na vodama vavilonskim

 i roniti gorko neutešne suze, kao povređeni nepravdom Kalimero.

 


Mene je život naučio - a nije bio milostiv, siroče sam od 12. rođendana, počeo sam da samostalno zarađujem od 16., i uskoro će se navršiti 3 decenije moje egzistencije u kapitalizmu - život me je naučio da pokloni ne padaju s neba, i da se određene gorke realnosti ne menjaju same od sebe. Posebna lekcija koju mi je život dao je da se ogorčenost na sudbinu, ozlobljenost prema društvu, samosažaljevanje i samodestrukcija ne isplaćuju previše.

Mogu kratkoročno doneti ploda, no na duge staze moraju biti dugoročno održiva rešenja. Ta rešenja uključuju i to, da se sa tom Amerikom, koja nam je nanela toliko zla u prethodnih četvrt veka, vratimo u normalan odnos, te gradimo, uz pomoć nezanemarljivo dobro adaptirane srpske dijaspore (liberali sa demokratama iz postklintonovske ere, konzervativni sa republikancima, a libkoni i s jednima i sa drugima) budućnost za našu decu u Srbiji - da napravimo odnos Srbije i Amerike velikim iznova.


2936b91af290d92c5004daae5cbcacec--ww-propaganda-posters-teaching-history.jpg 

 

Prema mojim shvatanjima, postoji nekoliko objektivnih prepreka na tom putu. Prvo je promena srpske nacionalne svesti. Srpska nacionalna svest, budući da su posle II svetskog rata vlast od pro-zapadnih monarhista preuzeli prevrtljivi komunisti, postala je indoktrinirana često ameriko- i zapadofobnim matricama. Kako su godine prolazile, srpski, sada već pseudokomunisti, su usvojili apsolutno amerikofobne klišee. Ovo je kulminiralo u Miloševićevoj eri (1988-2000), onda je imalo nekoliko godina zatišja, sa generalno izmenjenom klimom nakon petooktobarskih promena, da bi se postepeno i posledicom kratkovidih jednokratnih politikantskih potreba srpskih političara sumorna vesternofobija počela vraćati u javni medijski prostor.

Danas, u ličnostima trenutnih srpskih lidera, čini se kao da ova srpska hipokrizija kulminira, u odnosu na sve već viđeno u prethodnoj deceniji-i-kusur.

Amerika, dojam je, prihvata polovično rešenje, naime, kada mi iz demokratske zajednice u Srbiji kažemo na vaše pitanje da vam damo ocenu režima: "Ali, gospodo, gospodin predsednik je diktator"; vi nama odgovorite: "Jeste diktator, ali je naš diktator."  (сонг је с љубављу моје српске деце, ђускамо сви регуларно уз овај сонг, primedba autora) Tako je gospodin Milošević bivao vaš diktator, pa gospodin Koštunica (koji nije bio diktator, ali nije mogao, nažalost po sve nas, da nadvlada lični antiamerički sentiment), te danas i gospodin Vučić, da bi se taj period pohvala okončavao situacijama razočarenja, i nekom vrstom kolektivne osude celokupne demokratske zajednice u zemlji, njenim ignorisanjem i nametanjem neprirodnih imperativa koje ni sama Amerika ne bi prihvatila - kada bi se, lupam, pojavila na planeti ili izvan nje veća sila od Amerike. Ono što je neophodno da bude kulturni model uspešnog međusobnog odnosa te povratka Srbije u vode savezništva sa Amerikom (u rangu pupinovske,  ili teslijanske ere), je nešto uzajamnog obostranog poštovanja - da mi poštujemo američko društvo, kakvo ono jeste; a da vi poštujete srpsko, onakvim kakvo ono jeste, sa svim njegovim sentimentima i kulturnim modelitetima. Ako mi želimo da budemo demokratija, i pružamo vam kao nacija ruku naklonosti i poštovanja, poštujte to i ne namećite nam polovično rešenje poslušnog diktatora, koji vam verbalno izražava naklonost a onda vam se podsmeva iza prve bandere, nakon što bude ispraćen kroz stražnja vrata da, bez prisustva zvaničnika američke države i mimo protokola ponašanja posetilaca Beloj Kući, daje izjave na neplaniranoj protokolima livadi.

Drugi nivo je titoistička ideologija - pošto Srbija nije bila nikada u istoriji demokratija - bila je autokratija, sa prividom demokratije; kao kulturni obrazac se nameće Titov pristup, pošto se on u turbulentnoj eri Hladnog Rata postavljao kao neutralac, i time uspešno, gvozdenom diktatorskom rukom, vodio Drugu Jugoslaviju relativno stabilno kroz nemirne vode konflikta SAD i SSSR. Ono što je neophodno za nelicemernu redefiniciju odnosa je novi, meta-ideološki i realistični pristup - dopuštanja Srbiji da ona razvije sopstveni, pluralni identitet kao potpuna a ne samo polovična demokratija. 

Treći nivo bi bio srpski proslovenski sentiment. Srbija je više od 300 stotine godina saveznica sa Rusijom. Rusija je oslobodila Srbiju od 400-godišnjeg ropstva, i Rusija je saveznica Srbije (bila)  do 1948. godine, kada ju je Broz okrenuo od sebe, usled finansijskih interesa, međutim, onoliko prirodno koliko je Kanada, Velika Britanija ili Australija saveznica Sjedinjenih Američkih Država, toliko je i Rusija saveznica Srbije - iako su nas ostavili cedili, baš kao i vi - premda razumljivo, usled slamanja srpskog boljševizma i usled eksperimentisanja sa doktrinom preemptivnog udara. Ne najmanje, Srbija je pravoslavna zemlja, sa senzibilitetima koji su vam poznati iz Konstantinopoljske i Jerusalimske patrijaršije, kao i od drugih saveznica: Grčke, Rumunije, Bugarske, Moldavije, Gruzije. Mi želimo, i vi znate da to ne može nauditi ni na koji način američkoj državi, afirmaciju srpskog pravoslavnog Hrišćanstva. Gospodin Predsednik SAD smatra da je on umetnik sklapanja dogovora, Srbija mu može ponuditi veliko prostranstvo posredavanja u sklapanjima pregovora širom sveta, ne nužno poznatog ili u odnosu poverenja sa američkom Administracijom.

Sledeći nivo bi bilo evropejansko levičarstvo i ideje koje propagiraju kraj američke važnosti. Leftizam je neminovni korektivni faktor evropejizma, i u svojoj krajnjoj meri ne predstavlja suštinsku pretnju po društvo. Uzev u obzir da Evropa teži da bude slobodna od američkog uticaja, taj leftizam je svida izražen i ispoljen; no i tu vam može Srbija pomoći kao posrednik, budući da mi sa vama ne delimo simpatije prema Evropi, koja nas je mnogo i nemilosrdno ponižavala kroz prethodne decenije, apsolutno ignorišući kompleksnost i raznorodnost sfera kroz koje se srpska nacionalna svest manifestuje.

Poštovani gospodine Predsedniče, mislim da puno ljudi iz Srbije želi da Vam pomogne  da uspete u svojim namerama. Ne samo zato što delimo sa Vama Vašu pozitivnu afekciju prema Slovenstvu, prema judeohrišćanskim vrednostima, već zato što zaista mislimo da su srpski komunizam, i američka vojna intervencija protiv istorijskog prijatelja (snabdevali smo Vas i kao preduzetnici i trgovci, skupa sa Jevrejima i Hrvatima Dubrovačke Republike, oružjem kada ste se Vi borili, kao nacija, za svoju samostalnost) bili jedna velika i nepotrebna istorijska greška. Grešimo svi u procenama, dešava se, ljudi smo, nismo roboti.

 

Uz duboku naklonost i poštovanje američkih vrednosti,

Vaši saveznici, Srbi.

Shvatanja iz ovog teksta su samo moja, delim ih s nevelikim krugom ljudi koji me razumeju, iako nismo nužno istomišljenici. Svaka vrsta agresije prema autoru, bez kritičke svesti i odnosa prema temi, će biti strogo sankcionisana (u određenom segmentu već i jeste). Nije me niko platio da iznesem ovo mišljenje i nemam nikakve koristi od toga.

 

 



Komentari (115)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 06:20 22.07.2017

Re: obuci se slojevito

eloy
Srbima je super u Srbiji i nikad bolje nije bilo. Nemoj da podležeš zluradoj komšijskoj propagandi. Pola Srbije od Halkidikija do Zakintosa. Pa kako loše.




Svi naši Zakintosi: "Dobre duše" koje ubijaju

Iz iskustva znam da se kod nas lako relativizuju čak i najteže stvari. Oduzimanje života, mučki, hteo bih da kažem životinjski, mada se ovakve stvari ne događaju u životinjskom svetu, kod nas prvobitno izaziva šok, osudu, ali ubrzo nakon toga pronalazimo opravdanja. Tumačimo to što se dogodilo na razne načine, ublažavamo činjenice, govori se o "dobroj duši" onih koji su tako nešto učinili... Toj relativizaciji najviše doprinosi sistem, pre svega sudovi, koji reaguju blago, neadekvatno, često više štiteći nasilnike nego oštećene.

FILIP ČOLOVIĆ, BRAT FEDORA FRIMERMANA



Slučaj je udesio da se nađem u Grčkoj u vreme kada se sve ovo dešavalo na Zakintosu. O tome su, sasvim očekivano, brujale i naše i njihove novine. Nažalost, sve te slučajeve pratim, trudim se da saznam ponešto o tome, iako mi grč u stomaku ne dozvoljava da baš sve novinske tekstove pročitam do kraja. Takođe, nijedan od snimaka koji se pojave na portalima ne gledam, a tako je bilo i sa snimkom iz kafića na Zakintosu. Jedini video koji sam morao da vidim, premda mi je bio najmučniji za gledanje, snimak je sigurnosne kamere splava "Freestyler" koja je bila uperena u splav pored, "Sound", ispred kojeg je ubijen moj brat.

O onome što se desilo na jonskom ostrvu ne mogu da pričam. Nemam sve informacije i ne znam tačno šta se tamo dešavalo. Mogu samo da kažem kako mi je iskreno žao mladića koji je stradao. Ono o čemu mogu da govorim za nas je podjednako važno: reč je o našem doživljaju tog slučaja i reakciji naše države i našeg društva. Iz iskustva znam da se kod nas lako relativizuju čak i najteže stvari, kakva je, recimo, lišavanje nekoga života na brutalan način.

Oduzimanje života, mučki, hteo bih da kažem životinjski, mada se ovakve stvari ne događaju u životinjskom svetu, kod nas prvobitno izaziva šok, osudu, ali ubrzo nakon toga pronalazimo opravdanja. Tumačimo to što se dogodilo na razne načine, ublažavamo činjenice, govori se o "dobroj duši" onih koji su tako nešto učinili... Toj relativizaciji najviše doprinosi sistem, pre svega sudovi, koji reaguju blago, neadekvatno, često više štiteći nasilnike nego oštećene.

Kako drugačije objasniti da suđenje povodom ubistva mog brata Fedora još traje (prošle su četiri godine otkako ga nema), da su sva četvorica optuženih na slobodi, preciznije, trojica od njih trenutno se nalaze u kućnom pritvoru sa nanogicama, a četvrti se brani sa slobode. Za to vreme se porodice koje su izgubile nekog raspadaju, neuspešno pokušavaju da se vrate u normalu, da nekako pokrpe svoje ostatke, iscrpljene nakon rastegnutih ročišta, prepuštene u potpunosti same sebi...

Da li je to poruka koju želimo da pošaljemo? Možete ubiti čoveka iz bahatosti, obesti, dosade, bezrazložne mržnje, i, nakon kratkog vremena, opet ćete završiti na slobodi. O nekoj preventivnoj ulozi suda u ovim slučajevima, takođe je izlišno pričati. Mada je tužilac insistirao na tome da se slučaj mog brata okarakteriše kao teško ubistvo, sud to nije video tako.

U oba slučaja govorimo o besomučnom udaranju ljudi koji su ležali na zemlji, bez ikakve mogućnosti da uzvrate udarac, štaviše, nijedan od njih nije bio u situaciji čak ni da se brani. U oba slučaja više je ljudi nasrnulo na jednog, i nije prestajalo da ga udara pesnicama, gazi nogama na zemlji, sve dok nije izdahnuo. Šta nam to govori o tim ljudima? Neophodno je da stvari nazivamo pravim imenom.

Želeo bih da vam kažem kako je moj brat bio poslednji koji je stradao na ovakav način kod nas, ali nije. Ubrzo nakon njega, ubijen je jedan mladić, pa još jedan... i toj listi neće biti kraja.

Najveći problem leži u državi i sistemu koji već duže vreme ima razumevanja za nasilne ljude, uopšte, za ovakvu vrstu ponašanja. Ukoliko nasilnici nastupaju zajedno, to im je, maltene, olakšavajuća okolnost. Iz nekog razloga, podržavaju se čak i nasilne grupe koje su opasnost po građane. Da li su im (i za šta) oni potrebni, u to ne želim da ulazim. Ukoliko se pak uključi neka od zapadnih zemalja (slučaj Taton ili preporuka za rešavanje nasilja u porodici), stvari se okončavaju znatno brže.

Naravno, to su tek pojedinačni slučajevi nakon kojih se nastavlja po starom. Ispada da smo kao zemlja preslabi, ozbiljna reakcija izostaje. Da li je neophodno da nas neko sa strane povuče za uvo i pokaže nam koliko su ove stvari nenormalne, kako da ih rešavamo, ili imamo dovoljno snage da se izborimo sa sopstvenim demonima? Kada će uzorni građani ove zemlje, oni koji to zaista zaslužuju, biti na pravi način zaštićeni, a nasilnici kažnjeni u skladu sa njihovim delima?

Na kraju, moram da istaknem kako je poslednje što želim da ovaj tekst liči na neku rasprodaju bola, još manji motiv imam da provlačim ime svog brata kroz novine i na taj način oživljavam bolna sećanja, ali kako sam ostao potpuno usamljen u ovoj borbi, obećao sam sebi da ću na sve načine ukazati na problem koji je, nažalost, daleko od rešavanja. Toliko dugujem svojoj deci koja rastu u ovoj zemlji. Toliko dugujem svom bratu. Toliko dugujem svima nama.

Piše Filip Čolović, brat Fedora Frimermana, prebijenog nasmrt ispred splava "Saund" u leto 2013. godine

Tekst je objavljen u listu "Nedeljnik", izdanju od 20. jula, preuzet je uz dozvolu redakcije.
eloy eloy 06:29 22.07.2017

Re: obuci se slojevito


Svi naši Zakintosi: "Dobre duše" koje ubijaju


Lisac lepo piše do Zakintosa - što ne uključuje isti
gedza.73 gedza.73 10:58 22.07.2017

Re: obuci se slojevito

Piše Filip Čolović


to je to. poraz za porazom i strah od čopora sa viškom snage i manjkom mozga.
plausibel plausibel 09:11 22.07.2017

-

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 09:46 22.07.2017

Re: -

plausibel


Daniel Zvereff










plausibel plausibel 10:18 22.07.2017

Re: -

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:37 22.07.2017

Re: - :)

vietnam theme













plausibel plausibel 11:11 22.07.2017

Re: - :)

vietnam theme

Druga slika odozgo me uvijek asocira na ovo dvoje egzibicionista tj nalazim nešto uvredljivo u hipi prenemaganju tih godina..










A zar je danas nešto bolje? Malo političko draškanje i tamburanje, malo užasi tamo negdje.

Tekst od prije neki dan, Die Stadt der Toten.
I slika jezidskog dječaka, jednog od 2.000-3.000 djece u Gradu mrtvih..



Srđan Fuchs Srđan Fuchs 12:51 22.07.2017

Re: - :)

da, i salonsko levičarenje - iz fazona onako, da se bude intelektualan, a niko se nikada ne bi setio da ode na prvu linije frke i pokuša da promeni realno nešto, al' svi iz salona zato znaju šta i kako treba...
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 13:27 22.07.2017

Re: - :)

vid' ovo, Sis,

Radiohead perform in Israel despite opposition from activists



"a lot of stuff has been said about this, but at the end, we play some music"

true leftism, with the capacity to change things, is always lonesome, it'd always been so, and it'll always be - marked for something, falsely accused, torn in outburst of fury and ideological infatuation.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 13:35 22.07.2017

Re: - :)

plausibel plausibel 13:52 22.07.2017

Re: - :)

i pokuša da promeni realno nešto

Jesu, promijenili su nešto, s njima je mutirao PEACE i Napalm u današnju ratnu medijsku mašineriju..

Joko i Lenon uslikani 1968. god.

Djeca okružena reporterima lešinarima trče iz sela Trang Bang 08.06.1972. god.

I, kad sam kod uvredljivosti i besmisla, koliko je pjesama o miru, ljubavi i slobodi inspirisao vijetnamski rat za samo te 4 godine..
plausibel plausibel 13:52 22.07.2017

Re: - :)

vid' ovo, Sis,

:)
plausibel plausibel 16:24 22.07.2017

Re: - :)

vid' ovo, Sis,

eloy eloy 20:20 22.07.2017

.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana