Ja sam osnovao Internacional nekontrolisanih torpeda.
I mi ćemo da napravimo beskrajno mnogo beda.
Mi ćemo da eksplodiramo, ali ni sami ne znamo kada.
Možda kada čujemo "ne", ali možda i kada čujemo "da".
Aleksandr Brener 
(Prvobitno sam bio predvidio da tekst o postmodernizmu u pedagogiji ide uporedo sa izlaganjem ideja, principa i stavova samog postmdernizma, no ubrzo sam uvidio da to kao prvo, razbija priču i o jednoj i drugoj problematici i kao drugo, da takav pristup od svega pravi jednu teško svarljivu kašu. Sve u svemu od prvobitnog plana sam morao odustati. Ovaj dio bavi se postmodernizmom, prvo ide najkraći mogući prikaz njegovih osnovnih postavki sa pokušajem kritike, a zatim njegov uticaj na kulturu i sadašnjost.)
Postmodernizam nastaje u atmosferi radikalizma.
Izrastanje u takvoj jednoj situaciji, u okruženju koju su "užarili" radikalne ideje o prirodi jezika, radikalna hermenautika i radikalna učenja u društvenim naukama, nije moglo a da se ne odrazi i na novo čedo intelektualnog Zapada.
A ono opet, sintetišući prethodno u sebi neke od ideja nominalizma, pozitivizma, marksizma, iracionalizma, neopozitivizma, egzistencijalizma, Frankfurtske škole ...itd i koristići "prijatno" stanje umova, trijumfalno će i uz praktički opšte odobravanjeće, krenuti u svoj strasni pohod sveopšte dekonstrukcije.
Shodno svom senzacionalističko-euforičnom stilu, koji je sa krajnjim nihilizmom izrazita karakteristika njegove početne faze, postmodernizam je između "ostalog" (kada kažem "ostalog" mislim na filosofiju, čovjeka, istoriju, ideologiju, autora ...) svečano proglasio i "smrt obrazovanja".
Docnije istina neki njegovi istaknuti predstavnici tih masovnih sahrana su se odrekli ... odrekli su se oni kasnije i još nekih stvari, ali o tome ćemo uglavnom poslije.
Ali za početak ću pomenuti samo Deridino revidiranje, jer je ono je bilo i najupečatljivije - njegova knjiga Spectres de Marx izazvaće početkom 90-tih šok, kojim se malo koja pisanija tog tipa može pohvaliti.
Ona nije bila samo reanimacija Marksa, nego u velikoj mjeri i reanimacija uopšte postmodernistima tako mrskih metanarativa.
Knjiga je, unaprijed se izvinjavam za digresiju, inače podobro teška, navećer imate utisak da ste to što ste čitali shvatili, a onda ujutro skontate da to nije baš sasvim tako.
No zašto sad ovo pričam - Spectres de Marx ima možda najbolji završetak koji sam ikada pročitao (kada je riječ o toj vrsti literature).
Pošto se cijelo vrijeme u knjizi bavi "duhovima" Derida je završava sa Hamletom, tačnije sa Marselom koji, kada su on i ostali osjetili među njima prisustvo Klaudijevog duha, kaže:"Govori s njime, Horacije. Ti si učen." (Hamlet, čin 1, scena 1)
I dobro da se sada vratim postmodernizmu, odnosno konkretno metanarativima (krenućemo od njih pošto sam ih već pomenuo kod Deride).
Pod metanarativima postmodernisti podrazumijevaju sve ono što opredjeljuje i što determiniše društvenu svijest i socijalni poredak epohe. Upravo metanarativi i jesu ono što je zapravo presudilo obrazovanju, pošto ga je postmodernizam optužio da vrši funkciju transmisije između njih i mladih pokoljenja.
Drugim riječima radi se o kompleksima religioznih, filosofskih i ideoloških pogleda na svijet, na znanja i na vrijednosti uopšte. Metanarativ je neka vrsta specijalnog diskursa, koji na osnovu uvjerenosti u svoju istinitost, pravednost i zakonitost i pretenduje i nameće svoj poseban status u odnosu prema drugim diskursima.
Postmodernistički problem sa grandnarativima je u tome što oni pretenduju na istinost, univerzalnost, naučnost i objektivnost,.
Pa tako postmodernisti kao prvo tvrde da je istina uvijek proizvod određene kulture i da shodno tome pripada samo toj kulturi, kao drugo, pošto je ona stvorena od nekih dominantnih grupa ili institucija ona nikako, kako kaže Rorti, ne može biti otkrivena ili spoznana - ona se ne konstatuje, ona se proizvodi.
Spoznaja istine (što je potpuno u skladu sa duhom sofista i agnostika) je mission impossible i zato, kao treće, svaka težnja ka toj spoznaji po postmodernistima je vođena prvenstveno totalitarnim intencijama.
Rorti kada kaže da ne postoji istina, a pogotovo ne neka univerzalna, on zapravo inauguriše princip da je sve moguće i time ujedno razara svaku hijerarhičnost.
Sve predstave svijeta su sada u istoj mjeri moguće i nijedna od njih ne može pretendovati na istinitost (barem ne na univerzalnu), jer ne postoji ni način ni metod spoznaje stvarnosti koji bi bili neutralni u odnosu na ljudske želje, potrebe i motivaciju.
Drugim riječima svo te mnogobrojne predstave svijeta i stvarnosti imaju potpuno pravo da na individualnom nivou budu shvaćene kao uzvišene istine i sve imaju pravo da budu shvatane kao ravnopravne.
Iz toga proizilazi da na istom vrijednosnom nivou stoje i okultizam i astrologija i nauka i naravno da je onda logično da nikakvog specijalnog odnosa prema nauci ne može biti - nauka je samo jedan od diskursa. Liotar u jednom momentu čak kaže kako nema: "(...) boljeg kriterija pri rješavanju naučnih problema od konsenzusa izglasanog ekspertima po danom problemu."
Američki pisac Džon Horgan u svojoj knjizi The End of Science: Facing the Limits of Science in the Twilight of the Scientific Age govori sa negodovanjem o pojavi "ironične nauke", kojoj više nije cilj spoznati i objasniti svijet, nego izložiti gnoseološke opcije, koje društvo može iskoristiti zavisno od potrebe i situacije. Ta nauka odriče se monopola na istinu, ona predlaže komplete mogućnosti i metoda, koji se mogu uzeti u obzir, ali i ne moraju.
A još ranije o sličnim problemima govorili su fizičar Ričard Fejnman u svojim lekcijama pod nazivom The character of physical law, zatim Stiven Vajnberg u Dreams of a Final Theory, kao i Ginter Stent u The coming of the Golden Age; a view of the end of progress, koji je 1969. predvidio gubljene interesa za naukom, trku za zadovoljstvom i prelaz ka društvu koje je on nazvao "novom Polinezijom".
I ono što je meni posebno interesantno je to da ovog puta nisu stradale samo (već odavno "nepopravljive") humanističke nauke - za razliku od pozitivista, postmodernisti udaraju i po prirodnim naukama.
Oni naravno nisu osporavali npr. Njutnove zakone .., mada nisu bili daleko i od toga, treba samo vidjeti fenomenalni provokativni experiment Sokala i Brikmona
(https://en.wikipedia.org/wiki/Fashionable_Nonsense)
Po njihovoj interpretaciji nauka je kao prvo, izgubila je status priveligovanog načina spoznaje, ne samo zbog pretenzija na univerzalnost i istinitost, nego i zbog ignorisanja drugih kognitivnih načina i metoda (intuicija i imaginacija npr.), kao i zbog toga što ne uzima u obzir osobenosti singularnog i slučajnog.
Kao drugo, po njima ona je izraziti ideološki instrument vlasti, te joj se stoga odriče bilo kakva sposobnost kritičkog djelovanja, što je osnova humanizacije socijalnih sistema. Oni tvrde da naučno znanje nije objektivno, da nije nezainteresovano znanje - ono je izraz volje ka vlasti nad prirodom, drugim čovjekom i samim sobom.
Pomenuta kritika nauke ujedno je i kritika razuma (ili kako bi to Fuko rekao radi se o "pobuni protiv razuma"), ali i takođe i binarne relacije subjekt-objekt, kao metodološkog fudamenta njegove kognitivne djelatnosti.
Razum postmodernisti optužuju da je orjentisan i usmjeren na eksploataciju i gospodarenje prirodom, kao i na formiranje struktura vlasti i instrumenata prinude i podčinjavanja. Razum nije nikako povezan sa univerzalnošću, on je karakteristika određene jezičke igre i kamuflažna fabrikacija određenih interesa i motiva.
U vezi sa razumom je i kritika logocentrizma (Deridin pojam). Logos je izvor i početak postmodernistima tako mrske istine. Ne samo cijela filozofija Zapada, nego i njezina cjeloukupna klasična tradicija počiva upravo na autoritetu implicitno fundiranih ideja sveprožimajućeg logosa i taj "imperijalizam logosa" vuče za sobom neadekvatno promišljanje i shvatanje osnovnih ontoloških kategorija.
Logos je po Juliji Kristevoj glavni krivac za to što razum funkcioniše kroz binarni sistem i linearnu determinisanost, a ne kroz slobodno asocijativno mišljenje.
Tradicija npr. kao mega-metanarativ ima specifični položaj u postmodernističkom negacionizmu. Za problematizaciju tradicije Kristina Bruk-Rouz je čak posudila iz prava termin Mrtve ruke (tim terminom se inače označava vladanje imovinom bez prava predaje u nasljeđe).
Odricanje tradicije kod postmodernista je ultra radikalno - po njima ona se uopšte ni ne može konstituisati. Tako da se oni protiv nje ni ne bore u onom smislu kako se moderna borila protiv tradicije, jer borba protiv tradicije je implicitno priznanje ne samo njezine dominacije, nego i toga da ona postoji.
Sve ovo gore je stvarno samo kratki pokušaj prikaza određenih stavova postmodernizma, koji će imati uticaj na pedagogiju i obrazovanje (nešto sam svjesno i za sada preskočio, kao npr. odnos prema filozofiji i istoriji).
Siguran sam kako se iz svega gore rečenog nazire da ja prema postmodernizmu nemam pozitivan odnos - i to je apsolutno tačno. Međutim tačno je i to da ja u isto vrijeme i priznajem kako je postmodernizam mnogo šta i opravdano problematizovao .., no opet bez obzira na sve to kada god se pomene postmodernizam ja se obavezno sjetim Zaratustre koji kaže:"Za mene su oni nedovoljno uredni: svi oni mute svoju vodu da bi što dubljom činila se ona."
Osnovni pojam postmodernizma je dekonstrukcija.
Derida, čovjek koji je taj pojam osmislio, napunio sadržajem, kaže da je dekonstrukcija "prvi korak" u "ispitivanju" npr. eto osnovnih filosofskih pojmova, s tim da pri tom preispitivanju treba ostati u okvirima empirijskog istraživanja i ukazujući na sve mane i nedostatke sačuvati i iskoristiti sve pojmove koji se u daljem mogu iskoristiti za "drugi korak", a taj "drugi korak" je rekonstrukcija.
"Kvaka 22" postmodernizma je bio upravo taj "drugi korak" i kada se samo malo podrobnije uđe u postmodernističke ideje postaje očito da tog "drugog koraka" nije ni moglo biti, jer kako je moguće pozivajući se na razum osporiti epistemološku sposobnost razuma, odnosno kako je moguće uz pomoć logike i razuma dokazati nesposobnost razuma da izvodi dokaze i da bilo šta spoznaje.
Dalje, nemoguće je i kao Derida npr. proglasiti jezik metaforičnim i nesposobnim da direktno saopšti istinu i onda očekivati da to i takvo (ali i bilo koje drugo) tvoje stajalište ne bude shvaćeno metaforično i neodređeno.
Takođe je nemoguće izvršiti valorizaciju vlastitih teoretskih pristupa ako se odbacuje objektivnost i neutralnost ne samo naučne, nego bilo koje spoznaje.
Isto tako je nemoguće i kao Bodrijar tvrditi da jezik ne označava ništa objektivno, nego zapravo simulaciju objektivnog - odnosno simulakr, koji je nemoguće razlikovati od objektivnog.
Jer ako je to tako onda se logički nameće pitanje kako je moguće govoriti o imitaciji objektivnog bez poznavanja tog objektivnog, odnosno kako se može bez poređenja sa objektivnim oprijedjeliti da je nešto njegova hiperrealna fabrikacija?
Zatim stvarno je i smiješno i bezobrazno da kao npr. Rorti cijelu knjigu (Philosophy and the Mirror of Natur; rus. Философия и зеркало природы) posvetiš dokazivanju da gnoseologija (epistemologija u njegovoj terminologiji) treba biti prognana iz filosofije i da pri tome u svrhu dokazivanja toga faktički izgradiš svoju gnoseologiju, koja naravno ima pravo da postoji i cvijeta.
Ili da kao Fuko iz Bartove "smrti autora" izvućeš "smrt subjekta" i to onda poučavaš i propagiraš kao punokrvni subjekt. Znači i autor i subjekt su mrtvi, al' neka živi autor koji ih je proglasio mrtvima. Jedan poznati Švabo, kojeg gore kroz Zaratustru već citirah, vjerovatno bi na ovo rekao - Menschliches, Allzumenschliches.
Tih postmodernističkih paradoxa postoji stvarno mnogo, no oni nisu predmet ove pisanije tako da ću stvar pokušati maximalno skratiti. Grubo rečeno stvar stoji ovako - kategorijalna struktura filosofije je četverodimenzionalna ili drugim riječima filosofija se bavi sa 4 tipa problema, to su:
- ontološki
- gnoseološki
- aksiološki
- prakseološki
Osnovni grijeh postmodernističkih konstrukcija Rortijevog ili Liotarovog tipa, a u kojima oni pokušavaju analizirati prirodu spoznaje je u tome što oni iz te analize pokušavaju eliminisati gnoseološke i najveći dio ontoloških problema.
Analiza bilo kojeg problema, iz bilo koje od one četiri kategorije predpostavlja i traži refleksiju kroz ostale tri, a ako ta refleksija izostane onda se, kao u slučaju postmodernističkih istraživanja, analiza redukuje na jedva dvije dimenzije (jer postmodernisti i aksiološku dimenziju prihvataju u nadasve specifičnom vidu).
I do sada je u istoriji filosofije bilo da se neki filosof koncentriše samo na jedan problem ili npr. da neki filosof ili cijeli pravac u filosofiji pokušavaju eliminisati jednu od onih dimenzija, tako da je pokušavaju svesti na jednu od ostale tri, ali to je uvijek vremenom dovodilo do dubokih teoretskih protivrječnosti i otkaza od prvobitnih pozicija.
Tako je bilo sa npr. logičkim pozitivistima i njihovim odnosom prema ontologiji, što je na kraju dovelo do teoretskog ćorsokaka i raspada cijele škole.
Sve u svemu ove brojne paradoksalnosti postmodernizma i direktno predodređuju jalovost njegove finalne, druge faze.
Taj hendikep ponajbolje izražavaju Jušer i Edvards kada kažu kako unutar postmodernizma ne postoje ni nikakve "nove Arhimedove tačke", a ni "Prometejev polet slobodan od istorije, konteksta i jezika".
Tako da posmatrano u globalu postmodernizam liči na Herostratov kompleks uzvišen na nivo principa. On je bauljanje po ruševinama hrama sa neuspjelim pokušajima da se iz ruina stvori nešto.
I zato američki filozof Džon Zerzan postmodernizam definiše kao zbrku "odgođenih rješenja na svakom nivou, višeznačnost, odbijanje da se sagledaju bilo ishodišta bilo ciljevi, ali i poricanje drugačijeg pristupa." Po njemu postmodernizam "ne označava ništa i nikuda ne ide".
Dobra strana postmodernizma je to što je on u sebi imao ugrađenu jednu vrstu "mine usporenog dejstva". On kao cunami kritičke svijesti, nije mogao izbjeći i pojavu samokritičke svijesti. Primjenivši dekonstrukciju na sebi on je htio to ili ne morao priznati relativnost svojih sopstvenih "istina" i tvrdnji, te na kraju i pošteno okarakterisati samog sebe kao jednu od mogućih "lokalno-temporalnih-decentrirovanih-antitotalitarnih" priča.
Tako da je u samom postmodernizmu došlo do određenih previranja i do odstupanja od prvobitnog kanona. Radikalno-nihilistički zanos, koji je kao što sam rekao bio karakterističan za prvu fazu, sa vremenom je sve više slabio, da bi na kraju svoje mjesto ustupio racionalnijim pozicijama.
Fuko je npr. "pojasnio" smrt istorije, pa tako kaže kako se imalo u vidu samo određeno shvatanje istorije. On je rekao i da se povodom smrti čovjeka izrazio kao pregrubo i da se nije radilo o kraju čovjeka, nego o kraju njegovog metafizičkog tumačenja i da on čovjeka nije dekonstruisao, nego ga je zapravo situirao.
Rorti će opet sve te primitivne eshatološke priče poslije okarakterisati kao ekstravagancije, a Derida će njihov apokaliptički ton objašnjavati kao nekakavom porođajnom fazom postmodernizma.
Fuko je je isto tako kardinalno preispitao problematiku subjekta.
Subjekt koji je prije kod njega bio samo "presjek diskursivne prakse" i koji je "umirao u tekstu" postao je odjednom "nosilac volje i vlasti". Slično je revidirao svoje stavove i po pitanju znanja, pa tako on kasnije govori čak o autonomiji znanja u odnosu na vlast.
Preispitati svoje stavove u vezi subjekta, bila je prisiljena i Julija Kristeva. Kritičari su je jednostavno upozorili da njezina iz djela u djelo prisutna opsjednutost navodno davno sahranjenim subjektom, zapravo govori da je on i te kako živ.
Kod Deride se opet npr. to redefinisanje subjekta dogodilo u njegovom djelu Psyche: Inventions of the Other (rus. Психея: Изобретение другого).
A Rorti opet je pred smrt počeo kritikovati tzv. "kulturnu ljevicu" u SAD (za čiji nastanak je on najzaslužniji) i to zato što se ne bavi protivrječnostima u američkom društvu izazvanim globalizacijom ... itd.
Nemalu ulugu imalo je i fizičko nestajanje perjanica postmodernizma - do kraja XX v. otišli su Bart, Fuko, Gvatari, Liotar, Delez, a oko polovine prve decenije XXI v. i Bodrijar, Derida i Rorti.
Nije nebitno ni to što se ni u kojem slučaju nije radilo o nekom homogenom pokretu. Značajna podjela je bila po pitanju karakteru nastupajuće (ili već postojeće) situacije postmoderne. Za razliku od većine Derida i Bodrijar su na nju gledali pesimistično.
Derida je inače izuzetno zanimljiva pojava, blistavi intelektualac, rezultati njegovog rada sa originalnim tekstovima ostaju zauvjek u istoriji ljudske misli. Njega je praktički bilo nemoguće kritikovati, jer je on sa svojom samoanalizom i samodekonstrukcijom jednostavno išao ispred svojih kritičara.
Derida je živi dokaz onoga da postoje dobri postmodernisti, ali da ne postoji dobri postmodernizam.
No i ovo o Deridi kao postmodernisti treba uzeti uslovno, jer on nikada nije govorio o postmodernizmu kao nekakvom svom programu, kao i što se uvijek ograđivao od euforije prisutne prilikom demontaže raznih vrijednosnih principa.
No od sviju njih meni je najsimpatičniji Bodrijar.
Prvo se odrekao marksizma, a onda, kada je '77. izdao Forget Foucault njega se odreklo 98% posto francuskih intelektualaca, zatim se on odrekao i empirizma, pa ubrzo i svih ostalih tradicionalnih filozofskih disciplina i konačno, baš kada je negdje početkom '90-tih proglašen guruom i prvosveštenikom postmoderne, odrekao se i postmodernizma.
U vezi ovog posljednjeg odricanja legendaran je intervju koji je 1993. dao Majklu Gejnu - on tamo kaže kako se njemu čini da postmodernizam odiše i depresijom i regresijom, te da je on zapravo:" ... mogućnost da se sve te forme promišljaju kroz svojevrsno mješanje svega sa svim. Ja sa tim nemam ništa zajedničko. To je Vaša stvar."
Nakon ovoga (plus još ranija konstatacije iz njegove knjige The Gulf War Did Not Take Place da postmoderne nije ni bilo) postalo je intelektualno korektno na sve strane izjavljivati kako Bodrijara nikada nisi čitao.
Sve u svemu negdje prije onog milenijumskog prelaza postmodernizam je prošao svoj apogej. Međutim i nakon što je ispucao tih svojih 25 godina, karakterističnih za sve pravce i žanrove u XX vijeku, postmodernizam ne da nije nestao, nego se nije ni izmjenio do neprepoznatljivosti.
Njega već odavno proglašavaju mrtvim, pa tako Linda Hatčeon u zaključku drugog izdanja knjige The Politics of Postmodernity kaže ovo:"Dajte da jednostavno konstatujemo: sa tim je završeno!"
Meni se ipak čini da stvari nisu baš tako jednostavne, te mi je po razmišljanju mnogo bliža Rejčel Kempbel-Džonston, kulturni kritičar The Times-a. Ona piše kako je tačno da je postmodernizam regresija, ali je još tačnije i to da je ovo što je došlo poslije njega tek totalni haos.
Po meni dvije stvari su važne da se shvate kada je riječ o postmodernizmu. Prva je da on nije ekstravagantna intelektualna periferija sitog Zapada i bogatog Sjevera.
Istina je da u njemu ima i linije manjeg otpora, kao reakcije zapadne intelektualne elite i kvazielite na (po njima) nerješive poteškoće sadašnjosti, izazvane razočaranošću nakon ogoljavanja idealizovanih predstava tzv. metanarativa.
Takođe je tačno da je u njemu i nemoguće ne prmjetiti afekt izoštrenog, hiperestetiziranog, ali i neurotičnog talenta, koji od žudnje za drugačijim, nemilosrdno i fanatično, kroz epataž i šokirajuće novatorstvo, ruši fundamentalne vrijednosti i norme, pritom na razmišljajući šta poslije te destrukcije ostavlja na njihovom mjestu.
No to je sada sve irelevantno, jer (pod brojem dva) postmodernizam je danas (htjeli mi to ili ne) dominantni objektivni faktor kreiranja naše sadašnjosti. Onaj gore pominjani nekakav zamor elite od njega apsolutno ništa ne znači, pošto je on sam na sceni, a sam je jer je problem ono "što je došlo poslije njega", odnosno problem je u stvari to da nije došlo ništa konkretno.
Da li je razlog takvoj situaciji tipična jalovost dekadencije ili je to što možda postmodernizam zauzeo isuviše snažne pozicije .., sigurno je da ima i toga, ali po meni osnovni uzrok su pogubne posljedice postmodernističke destrukcije.
Tako da je postmodernizam još uvijek tu. On je ta sila koja je danas po svome uticaju dominantna kada je riječ o kulturi. To je naravno paradoks, jer od samih svojih početaka postmodernizam je stalno tvrdio da je kultura izgubila svoj stvaralački karakter i spustila se do nivoa eklektičke proizvodnje već viđenog i već postojećeg.
Liotar tako kaže da postmodern neće donijeti ništa novo, u smislu drugačije kulturne forme i da je on zapravo ultimativni pluralizam, koji nije odricanje svega postojećeg, nego istovremenost neistovremenog. Bodrijar to objašnjava kompjuterskim pojmom loop, radi se o stalnom recikliranju jednog te istog u kojem odsustvuje i sakralnost i progresivna akumulacija znanja, iskustva i informacija.
Kao i u istoriji, iz koje je izgnan teleološki moment, tako se po postmodernistima i u kulturi sve ponavlja, ali bez onog prvobitnog smisla. Ono što je bilo juće i što će biti sutra može bez ikakvih posljedica da se promjeni mjestima.
"Nova" kultura je pečvork vještački spojenih odlomaka otkinutih iz već postojećih formi, no bez onog duhovnog impulsa, kao izvora stvaralačke energije pod čijem uticajem su te forme u istoriji i nastajale. Ono što je stvoreno od komada otrgnutih od smisla, nikako ne može i da ima nekakav smisao.
Bodrijar to poredi sa "završenom orgijom". On kaže kako se sve već dogodilo, kako je sve već realizovano i kako sada preostaje samo simulacija "orgazmičkih grčeva", odnosno beskonačna prodaja ideala, vrijednosti i fantazija, pri tome praveći se da svega toga prije nikada nije bilo."
Korisnik kulture ne poznaje i nije sposoban spoznati zakonitosti razvoja kulture, on troši kulturu čija proizvodnja nije povezana sa zakonima istine, dobra i ljepote, nego sa komercijom, tržištem i potrošnjom.
Takav način stvaranja kulture je i principjelno i praktički dijametralno suprotan od stvarnog. Praksa, odnosno tehnika reprodukcije kulture i kulturnog proizvoda briše razliku između kopije i originala i nivelira umjetničku vrijednost. Radi se o simulaciji i stvaralačkog čina i simulaciji rezultata tog stvaralaštva, a sve zajedno to je erzac kultura.
Ono što je nekada nosilo i zrnca vječnih uzora i simboliku, kojima su izražavani visoki i često nedostižni ideali, pretvara se u proizvode masovne kulture, čija i produkcija i raspodjela zavise od stimulacije tržišta i profitabilnosti.
Dominacija proizvodnje i potražnje i pomodnosti ima kao normalnu posljedicu da čak ne postoji ni ono klasično usvajanje te erzac kulture. Cijela priča se svodi na audiovizuelni kontakt u kojem nema onog dubinskog djelovanja na duh, koji nakon tog površinskog kontakta ostaje prazan i vječno "gladan".
Kada se to poveže sa faktom da se postmodernistička kultura gradi na fundamentu čiji osnovni materijal čini mix vulgarizovanog marksističkog poziva ka iskoraku iz "carstva nužnosti u carstvo slobode", te frojdovskog libida, kao i toga da se gore pomenuta sloboda redukuje na samovolju, onda je sasvim normalno da autput bude kultura impregnirana propagiranjem hedonizma, apsolutizacijom zadovoljstva i oslabađanjem od svih normi.
Pored popagiranja tog hedonizma, koketiranja sa nesvjesnim i svođenja slobode na samovolju u kulturi postmodernizma preovlađuju hibridizacija, plagijarizam, miksanje metoda, vladavina simboličnog, normalnost spojivosti nespojivog, alogizam, kult tehnoligizacije, materijalizacija ideala, estetizacija nasilja i raznih devijacija, nemotiviranost postupaka, nepredvidivost ponašanja, negativna heroizacija, igra sa smislami, potenciranje vizuelnih i zvukovnih simulacija, komplikovani i odbojni stil pisanja, razbijena temporalnost itd. i tome sl.
Džorđ Ricer u svojoj knjizi o savremenim sociloškim teorijama piše kako:"U književnosti, koja je nekada odisala poljskim cvijećem i sjenom, pojavili su se novi mirisi - radi se o smradu. Sve smrdi: smrt, seks, starost, loša hrana, svakodnevnica. (...) Prisutan je otkaz od vjere u razum, povećana je uloga i nesretnih slučajeva i slučajeva uopšte. (...) Mnogi heroji ili su ludaci ili blago retardirani. Psihološka proza ustupa mjesto psihopatološkoj."
U sve tome nema nikakvih pretenzija na etičko i estetsko vaspitavanje recipijenta, nema ih i ne smije ih ni biti - cilj je uzbuđenje, zadovoljstvo i zabava.
No problem i kod prvog i kod drugog i kod trećeg je to što se sa njima obavezno pojavljuje i njihov najveći neprijatelj - dosada. Nema veze da li se radi o vrhunskom uzbuđenju ili ne, dosada se kad-tad uvijek pojavi. Evo šta u vezi toga kaže sam Fuko:"Mislim da bi zadovoljstvo, zadovoljstvo koje bih ja smatrao istinskim, moralo biti toliko duboko, toliko snažno, toliko nesavladivo, da ga ja ne bi mogao uopšte podnijeti. (...) Puno i apsolutno zadovoljstvo je po meni vezano sa smrću."
Bihevijoristi tvrde da je u takvom slučaju jedino rješenje ili inteviziranje ili modifikovanje motivirajuće sile impulsa - pojačati "ukus" ili izmijeniti formu, nije bitno, važno je samo da izgleda kao novo ili kao drugačije.
Sledeća modifikacija može biti ponovno vraćanje na ono što je bilo prije, pa se tako ono od juće, što je dosadilo danas, već prekosutra može prodavati kao novo.
Tako nešto je moguće upravo zato što ne postoji ono klasično usvajanje kulture i njezinih proizvoda, postoji samo njihova potrošnja, a to je opet tako zato što postmodernizam kulturu shvata kao potrošnu robu, a o potrošnoj robi mnogo se ne razmišlja, kao što se mnogo ne razmišlja ni o kupljenoj majici - majica se jednostavno nosi i troši, u njoj se ne traži nikakva dubina.
Postmodernizam je sistematsko odvikavanje od dubine. Ne samo na kulturu i na život uopšte gleda se kao na događanja na ekranu, gdje je slika bezdubinska - plitka. Bez dubine recipijent ne može osjetiti onaj duhovni agens koji proizvodi kulturu i onaj agens koji u njemu budi impuls ka kulturnom stvaralaštvu.
Bez tog impulsa svo stvaralaštvo je samo erzac stvaralaštvo, a nekadašnji stvaralac od mikrodemjurga, srozan je na skriptora, koji sada može samo da tka svoj "tekst" od fragmenata drugih "tekstova" i drugih kulturnih tradicija.
Kultura može imati dubinu samo ako je povezana sa principima istine, dobra i ljepote, a postmodernizam te principe odbacuje u smislu njihove univerzalnosti. U njemu "istina", "dobro" i "ljepota" postoje samo na nivou individualnog ukusa.
Do postmodernizma vrijednost kulturnog proizvoda bazirala se na njegovoj što jačoj vezi sa tim principima, na univerzalnosti poruke i na njezinom etičkom i estetskom potencijalu u vaspitanju recipijenta. U postmodernizmu kulturni proizvod nema sa tim nema nikakve veze, kultura jednostavno po difoltu ne može biti njihov nosilac. Tu mogućnost u startu joj oduzima kako njezin plagijatorski karakter, tako i individualno obilježje svih onih pobrojanih principa.
Tako da kulturni proizvod postmoderne univerzalnost traži ili u povlađivanju masovnom ukusu ili u pokušaju da se kroz inovativnost, ingenioznost i epataž taj ukus modifikuje. No i u jednom i drugom slučaju univerzalnost recepcije zavisi isključivo od agresivnog translatiranja kroz medije.
Kultura je postala stvar tržišta, kulturni proizvod je sveden na nivo robe, dok se korisnik kulturnih proizvoda pretvorio u klasičnog potrošaća.
Postmodernizam je time dokinuo podjelu na višu i nižu kulturu, u stvari on je i onu prvu i onu drugu rastvorio u masovnoj kulturi postmodernističkog tipa, u kojoj nema ni nekadašnjeg kiča, ni njezine mid varijante, a nema ni pop arta. Kultura je rastvorena u svakodnevnici i ona je svedostupna, sve je kultura i kultura je u svemu.
Jedno pored drugog stoje i isti kulturni značaj imaju i šekspirov sonet i tekst hip-hop pjesme, kao i Rodenova skulptura i izloženi komad asfalta sa utisnutom limenkom fante - sve je jednako vrijedno i sve je ravnopravni dio jedinstvenog kulturnog prostora.
A to kulturno prostranstvo donekle podsjeća na upravo postmodernizmom mitologizirani otvoreni um - stalno otvoren um je u isto vrijeme i stalno pun i stalno prazan um. Postmodernističko kulturno prostranstvo je prepuno, ali i pusto, jer se u njemu ništa ne zadržava. U njemu nema onoga što ostaje, što ostavlja pečat na epohi, što je nosilac impulsa budućeg stvaralaštva, onoga što već milenijumima uzdiže i usavršava čovjeka.
Postmodernistička nivelacija svakog kulturnog proizvoda ne bi bila toliko alarmantna da postoji neko barem elementarno vrednovanje i izvlačenje osnovnih kvalitatvnih zaključaka. No na postmodernističkim principima formirana svijest boji se bilo kakvog ocjenjivanja i bilo kakvog čvrstog stava. Zato sociolog Sigmund Bauman i kaže kako postmoderna nije samo epoha razvoja socijalne stvarnosti, nego se tu još više radi o razvoju svijesti.
Bauman je naravno u pravu, ali istina je i to da se o postmodernizmu mi možemo saznati ne iz toga što govore i kako misle postmodernisti, nego iz toga kako postmodernizam djeluje na socijalnu stvarnost savremenog svijeta.
Posljedica zabrane na uopštavanje (odnosno na danas tako omrznuti termin - generalizaciju), zatim izbacivanje binarnog razmišljanja, bacanje anateme na zauzimanje pozicije po bilo čemu, kao i precjenjivanje individualnog nad kolektivnim djelovanjem, rezultiralo je sistemom razjedinjenosti, nemoći i tišine.
Subjekat je deklarativno izgubio bilo kakvu, čak i iluzornu mogućnost da utiče na objekte, strukture, uzročno-posljedične veze, događaje i forme ovisnosti.
Peri Anderson kaže da na Zapadu, na prelazu dva milenijuma:"Prvi put od Reformacije u intelektualnoj sferi ne postoje nikakve suštinske proturječnosti i nikakvih suprostavljenih sistematizovanih pogleda na svijet." Njega dopunjuje Frederik Džejmson koji piše kako:"Ni u jednoj od prošlih civilizacija velika metafizička pitanja, fundamentalni problemi bića i smisla života nisu izgledali tako daleki i tako besmisleni."
U vezi sa tim interesantno je čitati i razmišljanja istaknutih predstavnica feminizma. Feminizam je inače bio jedan od najjačih sveznika postmodernizma. On je na njega kao prvo znatno uticao (npr. u pedagogiji preovladavanje ženske logike "brige" /care/, nad navodno muškom logikom "prinude"), zatim on je i doprinjeo njegovom trijumfu, a na kraju je Boga mi i mnogo šta iz tog trijumfa i izvukao.
No od posljednih decenija 20.v. feministički pokret, po mišljenu kritičara, počeo je stvarati dosadnu teoriju, slabu literaturu i uopšte nejaku umjetnost.
Zato se upravo od 90-tih godina prošlog vijeka sa feminističke strane čuju sasvim drugačije priče. Pa tako Katja Mihailovič u Radicaly speaking piše kako je reakcija koje su postmodernistički tekstovi izazvali kod nje, ali i kod mnogih drugih žena bila sumnja u sebe i svoj intelekt.
Ti tekstovi kaže Mihailovićeva ubili su želju kod studenata " ... da se teoretizira po povodu svog sopstvenog iskustva i života, čime bi se formirale neophodne veze među radikalnim socijalnim teorijama i političkim aktivizmom."
Profesorica koledža u Getisburgu Karla Mantila o sličnom problemu piše u časopisu Off our backs i kaže da je postmodernistička diskreditacija metanarativa dovela do nekakvog intelektualnog defetizma i do situacije da se njezini studenti o bazičnim pitanima ne žele ni decidno izjasniti, a ni zauzeti nekakvu poziciju.
Desilo se zapravo ono što je Bodrijar predvidio kada je rekao da su u društvu simulacije kritička misao, a u okviru nje i politička misao, zastarjeli fenomeni.
Drugim riječima dejstvo postmodernizma ispoljilo se kao nemogućnost nazvati nešto nepravilnim, kao nesposobnost izabrati stranu ili kao osujećenost da se jednostavno jasno i odlučno izrazi mišljenje o nečemu.
I to je da se razumijemo sve nekako zakonomjerno, jer što jest' jest' - činjenica je da su postmodernisti stvarno bili veliki kritičari svega ... i to baš svega bez izuzetka, ali problem je (kao što sam već naveo) bio u tome što je izostao onaj korak, koji bi po pravilu trebao slijediti iza kritike, a to je predlog rješenja. Postmodernizam nije dao nikakvo rješenje, jer rješenje je kontradiktorno sa suštinom postmodernističkog koncepta. Dati rješenje znači napustiti princip fragmentarnosti i preći na princip sistemnosti, to znači zauzeti poziciju i rehabilitovati narativ, to je koketiranje sa binarnošću i negiranje neprocjenjivosti pluralizma.
Ovu situaciju divno i koncizno opisala Džudit Batler kada je iz Fukoovog razmišljanja o moći izvukla zaključak da "ne može postojati čista opozicija moći", odnosno da tamo gdje postoji otpor, postoji i moć.
Zerzan će to izraziti ironično i slikovitije, pa će konstatovati:"Suprostavljaj se ako te to zabavlja - ali bez neke strategije, jer tada više nisi proleter, nego moć."
Fukujama je poodavno pisao o čovjeku koji će biti ograničen svojim kućnim zidovima i zidovima kancelarije. Čovjeku ćiji društveni život neće biti usmjeren na dostizanje socijalne harmonije (ona će po Fukujami već biti dostignuta), nego na ostvarivanje sopstvenih interesa.
Strašno je to što kraj istorije u obliku socijalne harmonije nije došao, tako da je postmodernizam pored svega i još preuranjena filozofija (ne)ostvarenog kraja istorije.
A u ovom navodno međufaznom periodu on je poguban. On nam nudi narcizam, istraživanje svog unutrašnjeg svijeta, svoje ličnosti, seksualnosti (Harvi), beskonačno hodanje po trgovačkim centrima (Zerzan), cinizam kao normu (Sloterdijk) i površnost monitora ili displeja. On danas u suštini nastupa kao idejna logistika formule Work, Buy, Consume and Die.
Postmodernizam nas nasilu i preuranjeno ugurava u svijet u kojem će budućnost biti samo malo više sadašnjosti. Njegova dekonstrukcija progresivizma je u stvari dekonstrukcija socijalno-praktičnog optimizma klasičnog racionalizma, čiju srž čini nada o mogućnosti usavršavanja svih projekata i svih sistema.
Usavršavanja u postmoderni ne može biti, jer nema (kako je to rekao Bodrijar) političke misli, odnosno nema političkog, a njega nema jer se u njegovom fundamentu nalazi uopštavanje.
Uopštavanje ličnog iskustva u opisivanju socijalnih pojava i socijalne stvarnosti je neophodni preduslov za pojavu svijesti o opštem među ljudima. Ono pomaže čovjeku da u svom ličnom iskustvu pronađe mjesta koja su zajednička sa ostalim ljudima. Ta opšta mjesta i jesu ono što lično uzdiže do političkog i što pojedinca mobiliše i gura u zajedničko djelovanje sa ostalima.
U postmodernizmu lično je samo lično i ona nema veze sa političkim. Neposredni rezultat takvog stava je depolitizacija i atomizacija i individue i njezinog ličnog iskustva, kao i anuliranje bilo-kakvih preduslova za pojavu solidarnosti i kolektivnog djelovanja.
Stoga je postmodernizam totalna kapitulacija pred socijalnom stvarnošću. On potkopava svaku mogućnost ubijeđenog kolektivnog djelovanja u cilju izmjene socijalne stvarnosti i ne samo to samo dovođenje pod sumnju modaliteta te stvarnosti on je a priori podveo pod totalitarne intencije.
Postmodernizam ne da je nesposoban za nekakvu kritiku, nego on, tačnije dominantna većina njegovih predstavnika, čak smatra kako je takva situacija normalna, zakonomjerna i zapravo prijatna.
Dejvid Harvi upravo zato i ističe povezanost pobjedonosne ekspanzije neoliberalizma i trijumfalnog podčinjavanja kulture postmodernizmu. On u postmodernističkoj dominaciji u kulturi vidi njezinu neoliberalizaciju.
Džejmson opet u svojoj knjizi Postmodernizam i kulturna logika poznog kapitalizma kaže kako je postmodernizam "produžetak i konkretizacija priče o kraju ideologija".
Pod uticajem postmodernizma ne da je svaka idealna motivacija proglašena malicioznim, nego je uopšte sve mobilizirajuće postalo sumnjivo.
A francuski sociolozi Boltanski i Kjapelo u knjizi Le nouvel esprit du capitalisme kažu:"Mnogo je efikasnije, gledajući sa pozicija permanentne akumulacije, prešutkivanje problema, odnosno autosugestija toga kako je "istinita" realnost prognana i kako je bilo kakvo stremljenje ka "istinitoj" realnosti čista iluzija".
Ja nikako ne mogu prihvatiti ni najmanju aluziju da je npr. postojala nekakva sprega ili urota između promotora "smrti ideologija" i perjanica postmodernizma ili da je Hajek šaptao npr. Fukou šta da piše, ali to da je postmodernizam veličanstveno instrumentalizovan to smatram nepobitnom činjenicom.
Postmodernizam je imao previše slabih tačaka, no i da ih nije imao desilo bi se isto ... možda nešto kasnije ili možda nešto drugačije, ali desilo bi se.
I nije to problem postmodernizma, jer pali su i mnogo jači od njega. Problem postmodernizma, odnosno problematičnost postmodernizma je kao prvo u tome što je on jedna prepotentna i agresivna priča, on ne predstavlja nikakvu poziciju, tačnije radi se o priči koja predstavlja poziciju koja slavi odsustvo pozicije. Postmodernizam je takođe teorija, koja razara proces teoretisanja; on je tekst koji pasivizira, otupljuje i muti misli i on je politika koja ne želi ništa mijenjati. (Karla Mantila).
Kao drugo - postmodernizam je jedna izrazito opasna igra, igra u kojoj se vrši redukcija od razuma ka instinktima, od prosvjećenja ka antiprosvjećenosti i od duhovnosti ka tjelesnosti. On je duhovna i kontraevolucija i i kontrarevolucija.
Kao treće - postmodernizam je šamar i gnusna invektiva cijeloj ljudskoj vrsti.
Tezu koja kaže da mi zbog svoje ograničenosti nismo uopšte sposobni spoznati nikakvo objektivno znanje, a kamo li istinu, on širi do apsurda pa tvrdi da smo zbog toga osuđeni na vječno jalovo plutanje po moru znanja.
To je nebuloza i prljava manipulacija koja čovjeka stavlja u (postmodernizmu tako mrsku) binarnu poziciju, nakon čega on može da bira ili da se proglasi Bogom ili da prihvati dijagnozu u kojoj je okarakterisan kao jagnje izgubljeno u pustinji subjektivizma.
Tvrditi da čovjek ne može spoznati objektivnu istinu je jedno, a nešto sasvim drugo i nešto krajnje problematično je to nadograditi i zatim konstatovati kako čovjek uopšte ne može posjedovati nikakvo objektivno znanje.
Mi jesmo ograničena bića, ali određeno objektivno znanje možemo posjedovati i možemo uz stalne korekcije tog znanja i da se postepeno približavamo istini u njezinoj konačnoj instanci.
No postmodernizam negira i to. Sve što znamo, odnosno sve što mislimo da znamo to su lucidni skriptorski plagijati i sve to je izrazito subjektivno.
Svaki pokušaj sticanja znanja kroz analizu fenomena do kojih dolazimo nakon uopštavanja ličnog iskustva, postmodernizam proglašava potencijalnom meta/narativnom represijom nad onim koji pod djelovanjem identične socijalne sile reaguju drugačije. Svaki pokušaj promjene socijalne stvarnosti je nasilje nad onima (koliko god da ih je malo), koji se u toj stvarnosti osjećaju komforno.
Postmodernizam je svojevrsna diktatura izuzetka. U postmodernizmu izuzetak ne da ne potvrđuje pravilo, nego on pravilo čini nemogućim i zločinom.
I nije samo norma izvukla deblji kraj. Praktično je sve ili uniženo ili redefinisano i sve je postalo nekako fluidno.
Rezultat postmodernizma je da umjesto realnosti sada imamo simulakr, umjesto istine ubijeđenost i efektivnost, umjesto znanja gnoseosimulaciju, a umjesto mišljenja spontanost. Stav je zamjenjen otvorenim umom, dubina rizomom, odgovornost samovoljom, vrijednost dogovorom bez obavezujućeg karaktera, plan slučajem, metafizika ironijom, dok je na mjesto razumjevanja došla informiranost, a na mjesto intencionalnosti komunikativnost.
Djelo je postalo instalacija ili perfomans, a stvaralaštvo se pretvorilo u kreativnost.
Jednom riječju katastrofa ... i ta katastrofa se morala odraziti i na obrazovanje i na pedagogiju.
Tagovi
Blogovi autora
- Berserkeri (817)
- Dan kada je počelo odbrojavanje (309)
- Двадцать семь лет тому назад (78)
- Obećao sam Tasi (dio treći) (49)
- Obećao sam Tasi (dio drugi) (188)
- Obećao sam Tasi (dio prvi) (401)
- Argonauti i Uncle Joe na Tauridi (104)
- Prije sedamdeset i dvije godine i jedan dan (362)
- Dvadeset dana i dvadeset noći (389)
- Politi i zapaliti ili ... (82)
- Šarlitanstvo (371)
- Nije u redu (43)
- Kurvini sinovi (108)
- "Totalitaritolozi" suzama ne vjeruju (667)
- Ecce homo (115)
- Defensor civilisationis (91)
- Fjodor Mihajlovič i Arkadij Grigorjevič (73)
- Ubiti Robina Huda (95)
Najnovije VIP blogeri
- Klasicna tema- Beograd, popodne i gitare
jednarecfonmoi - Fragmenti stvarnosti u opštem prividu
Hansel - Horizontala, koja ne da vertikali da se vidi
angie01 - СРБИЈА ‒ ЗАЈЕДНИЧКА ДОБРОБИТ И КАЗНА
Predrag Brajovic - Lični izbori
njanja_de.manccini - Džez kao religija
Ivan Blagojevic - Diznijev svet
jinks - ovde je nigde dobro mesto ...
Đorđe Bobić - вабомамом спојке сунчане
Черевићан - Jolene
njanja_de.manccini
Najnovije blogeri
- ŽUTA OSA (8/24)
horheakimov - DUB PUB: Milion kvadrata
docsumann - Dokon um đavolje igralište
zilikaka - НАЦРТ РЕЗОЛУЦИЈЕ О ГЕНОЦИДУ У СРЕБРЕНИЦИ
Filip Mladenović - DUB PUB: A Bright New Day Is Coming
docsumann - Srbija u EU i NATO do 2030...
Filip Mladenović - DUB PUB: Woman, Hey
docsumann - DUB PUB: No Love, No Home
docsumann - ŽUTA OSA (7/24)
horheakimov - Hronologija antipatriotizma...
Filip Mladenović
Arhiva
Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana
- Eksperimenti u blogovanju (4)
- Muzika (3)
- Mediji (2)
- Zabava (2)
- Reč i slika (2)
- Hobi (2)
- Politika (1)
- Umetnost (1)
- Moj grad (1)
- Gradjanske inicijative (1)
Najaktivniji autori u poslednjih 15 dana
SRPSKI / ENGLISH
INFO TV RADIO VIDEO B92.FM SPORT PUTOVANJA BIZ POSLOVI MAPE ŽIVOT KULTURA BLOG FORUM TEHNOPOLIS AUTOMOBILI SHOP MUSIC vrh strane© 1995 - 2009, B92 | Kontakt | O nama | Impresum | B92 lica | Pravila korišćenja
B92 je organizacija koja brine o zaštiti životne sredine.
Mi ublažavamo štetu nastalu zagađenjem u avio-saobraćaju i ulažemo napore da se smanji emisija izduvnih gasova.
climatecare.org