gost autor: drzurin otac
Neko od neznanaca – ribar li je ko li je, uglavnom stranac neki, našem kraju nepoznat. Zastao na obali rijeke podno Arsinih bašti, posmatrao je u daljini oronule i zapuštene šopske kuće. Zagledan u njihove visoke i ćerpičom ozidane zidove i crvenu zemlju brijegova, u čudu se pitao zbog čega su sve one toliko oronule da izgledaju kao napuštene?
U njegovoj neposrednoj blizini, zaostao iza nadolaska rijeke, nalazio se dubok vir sa bistrom vodom u kojem se kao u ogledalu oslikavalo prelomljeno deblo trepetljike sa srebrenkastom korom... Oko odraza debla u vodi, zalelujan, uvijao se raskvašen kraj konopca omotan donjim krajem oko nečega što se nije vidjelo. Zaokupljen pažljivim promatranjem konopca u viru, na strancu su se presijavale na suncu kratke čizmice, žute poput limuna, napadno odudarajući od blatnjave okoline oko korita rijeke…. A onda zaduva lagani povjetarac i glatka površina vode u viru poče poigravati.
I dalje mirno stojeći uz trepetljikino deblo iznad vira, neznanac se u jednom trenutku osloni rukama uz njegovu glatku koru, a kada mu ruke počeše kliziti ka vodi vira, odluči da pogleda šta se nalazi na drugom kraju konopca.
Krišom pogledujući u odraz debla što se na vodi pomicalo u ritmu nabora na površini, i dalje je mogao da vidi jedino njegov slobodni kraj. Raščupan pri vrhu i zalelujan - vijugavo se kao vodena zmija - izdizao kroz vodu i ponovo tonuo, kao de se želio što prije oslobodite od nečega što ga je čvrsto držalo i vuklo prema dnu.
Posmatrajući konop kako se nadiže i spušta kroz vodu, pomalo u šali, stranac pomisli: „..Eh, da mene ko hoće ovako svezati i potopiti me, čini mi se da mu ni riječ ne bih rekao!”
Slobodan se kraj konopca ispod površine i dalje uvijao poput zmije koju je neko na dnu vira čvrsto držao za rep!
Zahvaćen nekom ledenom jezom i ne odvajajući pogled sa „oživjelog“ kraja, posmatrao ga je kako se slobodno izdiže i kako iza toga ponovo tone. Na kraju, pošto vjetar odjednom utihnu, ugleda na površini vira i dio neba i bijele zakrpe snijega sa okolnih visokih planina.
Odvojivši se najzad od debla i zakoračivši na uzvisinu pješčanog spruda, zagleda se i u ostatak konopa što se gubio prema dnu. Učini mu se da ugleda omotane vojeve oko nečega što se nije dobro razaznavalo. To što se vidjelo, nalikovalo mu je na neku džinovsku bijelu larvu ili na tubu platna. No, onda se ponovo stvoriše nabori na vodi i on ništa više nije mogao vidjeti već je samo rekao: „Ne! To nisu ruke! Kosa li je nečija? Nije ni kosa... ma…to je samo granje u vodi! Da. Zguljeno i pocrnjelo granje, pijesak, voda i ništa drugo!...“
Krenu nizvodno i ka koritu rijeke.
Ipak, đavo mu ne dade mira. Zastade minut-dva, pa se okrenu do mjesta s konopom.Opet se, bez riječi, nagnu iznad vira i zagazi s kraja u vodu. Zatim uroni vrh štapa za pecanje i oko njegove alke poče hvatati i namotavati slobodan kraj konopa.Umota ga i poteže. Opterećen onime što je bilo na njegovom donjem kraju, konopac se isprva blago zateže, a kada se u vodi počeše odmotavati blatnjavi vojevi, i kada nakon toga opterećenje naglo splasnu, strancu se učini da se osim konopa ništa drugo ne nalazi u vodi. Na kraju, kad izvuče i posljednji od vojeva i kada se konop još jedanput zateže, za tren primjeti kako se kroz zamućenu vodu pokrenu ona tuba i iz nje počeše izranjati i plutati potamnjele čahure svilenih buba... Potom se ukaza i cijeli zavežljaj, takođe ispunjen tim nekada brašnjavobijelim, a sada pocrnjelim i praznim čahurama.
Kada ga izvuče iz vode, razgrćući štapom po njegovoj unutrašnjosti, opazi u njemu i drugi, manji i dvostrukim najlonom uvezani zavežljajić. Sagnu se i izvuče ga ustranu. Razveza čvor na vrhu i iz najlonom uvezanog paketića počeše ispadati presavijeni gusto ispisani listovi, a uz njih i požutjela fotografija mladića u mornaričkoj uniformi.
Dugo se kolebao da li da čita ono što je bilo napisano po tim listovima, a kada se, ne bez izvjesne postiđenosti, na to ipak odluči, učini to tek pošto bješe uvjeren da je pismo bilo upućeno nečijoj majci...
Pisalo je:
Draga moja majko,
One godine kada se rastadosmo, ti nisi mogla znatina kakv me put šalješ, jer i ne postoji neki određeni put! Ti me, majko, razumiješ šta ja želim kazati?!...
Tamo gdje bijah stigao, da ti to odmah kažem – bio sam dočekan da ljepše nije moglo biti! Ali, i onda je oko mene ostao lebdjeti onaj krug praznine što se bješe stvorio dok sam odlazio a ti ostajala... Samo se malčice bješe smanjio, ali u potpunosti nikada nije nestao. Lebdio je taj krug stalno oko mene: i onda kada mi je bilo lako, a i kada mi je bilo teško! Nosio sam ga i osjećao na sebi isto onako kao što sveci u koje ja ne vjerujem nose one svoje zlatne oreole nad svetačkim glavama...
U početku – da ti još samo ovo kažem majko – išlo je sve kako se samo poželjeti može, a kasnije (sve se dogodilo kasnije!) – bio sam se malo i opustio od tog prvog dočeka, pa sam od ljudi oko sebe počeo tražiti i sve ono što sam od tebe tražio i dobijao, no oni mi to nisu mogli ili nisu htjeli dati! No, ja te ni u takvim razgovorima nisam spominjao. Ni za živu glavu nisam htio da im kažem kako sam sve što sam od njih tražio, s lakoćom od tebe dobijao! Ne govoreći im o tebi, sve sam te više zaboravljao... Ali, tako je bilo samo u to prvo vrijeme dok sam se još navikavao na ljude oko sebe i kada je manje-više sve bilo dobro i normalno, ako se tako može reći, pošto postoje i stvari koje nisu dobre. A reći ću ti, majko, da je i tih nedobrih stvari bilo i neću ti ništa kriti! A i zašto bih krio…?
U međuvremenu, dok se oko mene širio krug tih dobrih i onih drugih, nedobrih stvari – vrijeme je nesmiljeno proticalo, a krug se mojih želja neprestano širio. Neostvarenih je bilo najviše! ... One su se u meni gomilale kao brdo rastresite zemlje koja je ležala na pristaništu – brdo crvene rude koje je neprestano narastalo. Neke od mojih želja ostale su zauvijek neostvarene ili su bileprekinute već na samom početku. Prekinute… pa zaboravljene! Ali, i u takvom su vremenu bile noći pod mjesečinom u kojima sam žudno ispružao ruke u pravcu zlatnožutog mjesečevog diska; noći su mi tada bile kratke, i sve je u meni i oko mene gorjelo! Od tih sam se noći naglo mijenjao i ljepota mi se osmjehivala dok sam na putovanjima gledao raskošno zelenilo i raspršenu svjetlost ispod mirišljavih omorika koja mi je ličila na našu zavjesu od svile...(Čuvate li još, majko, svilene bube i ko ih sada hrani?) Gledajući u tu ljepotu, i vozeći se obalom jedne divne, zelene rijeke žureći da što prije stignem do jedne druge svoje sjajne vatre plavih očiju koje će jednom kasnije zdravo i muški plakati dok te oboje budemo gledali kako igraš u kolu kao kovitlacom sreće ponesena, i kako na polovini igre, iznenada, naglo gasne žar tvoje crvene bulke, a ti naglo kloneš i sjedaš odmah gdje te to bješe zadesilo i snašlo - ne jednom sam se sjetio tvojih riječi kako i ljepota može čovjeka uplašiti...?!
A onda nas je, majko, zadesilo ono što nas je odjednom oboje pokosilo. Tada se u meni sve prelomilo: moje želje odjednom nisu više bile moje, a onaj oreol što je u početku stalno lebdio nada mnom počeo je naglo tamniti i nestajati... Od njega, majko, kao da ništa više nije ostalo, ili ako jeste, to su sada samo sićušni komadići nekadašnjeg sjajnog medaljona. To su ostaci ostataka, razdrobljeno staklo našeg blistavog kaleidoskopa, krhotine koje svjetlucaju u mraku i koje se nikada više ne mogu sastaviti!
Da me sada vidiš, majko, ti me ni prepoznala ne bi! Ali, ja i dalje pamtim trenutak tvoje radosti dok si na svadbi mog mlađeg brata povela ono svoje prvo i posljednje kolo i kada si cijelu salu podigla na noge!... Bio je to samo tren tvoje dugo čekane sreće koji je meni ličio na eksploziju: sve su dotadašnje vrijednosti – i moje i tuđe – odjednom pale u vodu pred tim tvojim samosvjesnim činom prepunim ljepote i smjernosti kojim kao da si željela poletjeti od sreće?!!
Zadrhtalo mi je srce kao uhvaćenoj ptici i podsjekoše mi se noge dok je tebe u igri nosio neki furiozni vjetar – vjetar ritma i u njemu zapretane radosti predugih godina tuge i patnje, ali i lahoraste smirenosti iz koje je izbijala snaga ravna snazi vodeničnog kamena!
Zadrhtalo mi je srce i u trenu sjećanjem prostrujilo sve što je bilo, jer sam znao da si i ti to znala, ali trebalo je te večeri da igraš, štaviše i svadbeno oro da povedeš! I učinila si ti to smjelo i hrabro , a kratkoću svoje igre mogla si lako opravdati, no to ti nije bilo potrebno i ti na to nisi ni mislila...
I zašto je, majko, samo tebe vjetar nosio u kolu i zadizao te sa hotelskog podijuma? Kako si osjetila ritam svirke i pjesme, i šta se to u tebi, toliko zapretano i prikriveno, odjednom bješe našlo u središtu igre, u srcu što je treperilo od rijetke radosti tvoje, majko?...
A igrali su i ostali, i ne samo igrali već su to itekako dobro činili: i obje sestre, i bliža i dalja rodbina nevjestina, ali si opet, i opet, samo ti igrala i tom si svojom igrom obilježila sve moje godine i sve dotada viđene igre svela na uobičajeno pocupkivanje i uzaludno rasipanje snage!
Ostao sam bio zgranut i postiđen mišlju da ti možda i nisi znala da igraš!? Znala si, međutim, i to si svoje znanje strpljivo, cijeli život, čuvala za pravo vrijeme, a ako je ikada bilo pravo vrijeme za igru – te ga je večeri svakako bilo!
Zaprepastio sam se kad te je na kraju izdala varljiva snaga i kada to niko nije primjetio, te kada sam i sam lakomisleno pomislio kako ti nije ništa i kako ti je klonulost samo dobrodošla da bi ti još ljepše pristajala uz igru?!
Uvidjevši ubrzo da to nije to, i ugledavši kako obje sestre i dalje igraju u kolu i kraj tvoje igre malo pažljivije osluškuju ritam svirke – ne pokušavajući da u nju uključe i pokrete u ramenima i sve se više ugledajući na tebe – još sam jedanput pomislio da ti nije ništa!
I ti si onda povela to svoje prvo i posljednje kolo – kolo koje je poteklo kao naša nabujala crvena rijeka, koje se na sve nas sručilo poput lavine… Dunuo je naprosto olujni vjetar i od tog se vjetra sve u vazduhu zakovitlalo: i suha, prašnjava zemlja iz mog djetinjstva, i ledena krupa poslije koje su pale i one prve krupne kapi kiše što nalikuju na nečije suze...
I kako god su te krupne kišne kapi dobovale po suhim strništima, tako je jednako, majko, i tvoja igra pred kraj ličila na sićušno proprskivanje odlazeće kiše pod vinastocrvenom kišnom dugom naspram crnih planina u daljini.
I dok smo te oboje gledali, ne plašeći se zbog tvoje trenutne klonulosti, one su plave oči kraj mene plakale od istinskog bola i kao da su htjele i same sebe isplakati ...?
I niko ih pri tom nije zaustavljao, i svi su znali da te oči i ne znaju našu igru dopuštajući da se iz njih slivaju suze bistrije od vode iz kladenca. I sam sa orošenim očima od nevidljivih suza – zagledan uvijek u jednom te istom pravcu, vidio sam samo dio sale i čekao te da ti uđeš u njega. Nisam se mogao pokrenuti niti slobodno disati, niti sam pak mogao da ne znam otkuda su nam suze i plač?! Kao da je neko na mene navaljivao teret ispod kojeg nikada vise neću ustati!?
I niko nas i nije zvao da zaigramo, a mi smo znali zbog čega nas ne zovu, te se stoga onaj zdravi, muški plač plavih očiju kraj mene više nije mogao nadati osmjehu... Ustaljen, izdržavao je da licem stoji izravno kao u izlogu iz kojega niko i ništa kupiti neće, jer niko ne kupuje ono čega i inače ima previše!
Srušile su se u tom trenutku preglasne muzike sve moje dječije iluzije o tvojoj neiscrpnoj snazi koja se na moje oči topila, nestajala i kopnila nadomak njenog lijepog, bijelog lica sa dva uplakana tirkiza…
A tamo, na sredini sale, kada si ušla u onaj mali kvadratić mog vidnog polja i kada si iznenada ispala iz igre, iz kola – tiho i neprimjetno kao šljuka u polju – ti si se, majko, samo srušila među dvoje i tiho sjela tu gdje te to bješe snašlo i zadesilo... Kao prepelica što se preumorna tiho spušta u zlatoklaso žito, bez daha šćućurena sa crvenom bulkom nad sobom koja odjednom počinje da gasne i da joj se jedna za drugom krune crvene latice cvijeta sa čaške, sve dok na kraju od cvijeta nije ostala samo ona crna tačka u njegovom središtu!
……………………………………………………………………………………………………..
Na tom se mjestu tekst pisma naglo završavao, a njegova “duša” kao da bješe rastvorena u s početka bistroj vodi vira na čijoj se površini, skupa sa potamnjelim čahurama svilenih buba, plavio i dio neba sa okolnim snježnim planinskim vrhovima.
Neznanac je na kraju pažljivo pokupio razasute listove pisma, pa ih skupa sa požutjelom fotografijom mladića u mornaričkoj uniformi metnu u džep svoje zelenomaslinaste vjetrovke. I krenu nizvodno.
Nije se više okretao.
Vjetar se spuštao sa naokolnih ridova i poče duvati preko rijeke, a voda zamućenog vira se ponovo izbistri i zategnu u ogledalo . ………………………………………………………….