Gost autor| Literatura

SLATKO OD KAJSIJA

docsumann RSS / 13.04.2017. u 18:07

gost autor: drzurin otac

97711_profimedia0236043918-dzem_630x0.jpg?ver=1443098978
 

 

Još uvijek pamtim jedno dugo, dugo putovanje vozom od Splita do Skopja u sada već davnoj 1963.godini, a neposredno nakon zemljotresa koji je početkom avgusta zadesio Skopje...

Nepregledna šatorska naselja po parkovima, uniformisani omladinci i omladinke – vojnici iz ročnog  sastava i mnoštvo srušenih dvokatnica i trokatnica u čijim se spavaćim sobama vide jedan ili najviše dva molerisana zida sa slikom sa vjenčanja nekada mladog bračnog para!!! Gleda me odozgo crnooka žena bujne kose koja joj nalikuje na nekakvu „afro-frizuru“ – a njezin mlađani ergen, đuvegija i mladoženja, prislonio joj obraz uz sami vrh kosmate ćube, pa me i on radoznalo zagleda, a bračni im krevet sa emajliranim baldahinom na kome je naslikan bokor ruža – visi  sa polusrušenog poda od patosa, ispranog, a sada prašnjavog, a nikada prije toga neolajisanog...

Osim tog jedinog, čeonog i onog drugog bočnog zida kojeg u stvari i nema više od polovine, opažam i nahtkasnu na kojoj stoji staklena vazna i u njoj, praznoj, umjesto cvijeća, bijela parafinska svijeća...

Stižem i do naselja „Karpoš“ u centru Skopja. Tražim svoju sestru, ali joj ne znam kuću. Raspitujem se, i – eto je, među šljivama i pod jednom razgranatom jabukom. Jabukovo stablo natkrililo kućicu od ćerpiča, krović na dvije vode;  jednospratnica sa samo jednim prozorićem i ulaznim vratima!? Jabukovo stablo veće od kućice u kojoj je njihov gazda prije toga držao kravu???

„Bože – pitam se – je li to  zaista  kuća moje sestre?“

Mukla tišina. Preko puta parka do temelja srušena stambena zgrada. Kasnije saznajem da je imala ukupno 14 spratova...i pred njom uniformisane brigade, šatori i kazani u kojima se kuha ručak.

Pokucah na vrata malene kućice i uđoh. Moja sestra se prenu i poskoči ne skidajući ruke sa šarene pregače. Stajala je uz šporetić i u avgustu ložila drva da bi sebi i mužu skuhala ručak. Pocrveni u licu kada me ugleda u uniformi mladog pitomca-mornara. Lice joj se razvuče u radosni osmijeh. Meni dođe da se zaplačem. Poljubismo se dugo, dugo se držeći u zagrljaju...

Prvi je ispustih iz zagrljaja i osvrnuh se oko sebe. Bila je samo ta jedna prostorija i još jedan manji sobičak bez vrata i sa samo „perdetom“ između dovrataka. Dunu i nekakv vjetrić, a sestrina je ruka i dalje stajala na mom ramenu. Pogledasmo se  još jedanput – oči u oči!

Ne zaplakah, a ona hitro poskoči iza zastora , te iz onog manjeg sobička iznese poslužavnik od rosfraja. Dok ga je iznosila i vraćala se još po nešto – ne skidajući radosni osmjeh sa lica i sva zbunjena i uzdrhtala  - doviknu mi „po naški“:

-A, bre, brate! Sedni si začas na to stolče. Sad ću ja...  Auuu! Kako si me iznenadio, lele, lele!!!

Izgubi se zatim. Iziđe kroz ona jedina vrata, pa po travi ispod jedne od šljiva, te iza jabukovog debla i iza kućice, ali se ubrzo povrati i ponovo reče:

- Lele, lele – mil si mi na sestru! Pa, kada stiže – umoran li si mnogo od puta???

„Ma kakvi umoran“ – prođe mi kroz glavu dok sam sjedio na „stolčetu“ koje je bilo toliko krhko i slabašno da se sa njega nijesam smio pomaknuti niti zaokrenuti da bih je pogledom slijedio. Napolju , pakao od vrućine i oblaci prašine oko onih brigadista. Puši se izvrha pun kazan, a jedan u bijeloj kecelji miješa drvenom lopatom nalik lopati za razvijanje žita. I on je u oblaku pare. Izvlači lopatu-varjaču, a ja primjećujem kako se zaista radi o drvenoj lopati za razvijanje žita na gumnu. U mislima mogu da vidim i svoju sestru kod koje upravo stigoh kako sa sličnom lopatom baca uvis pšenična zrna na gumnu, a pljeva nošena povjetarcem se izdvaja i polako, polako pada ustranu, a zrnevlje šušti i zasipa  gomilicu koja se prethodno bješe  formirala. Poneko od zrnaca – kao pomahnitalo – odskače od tvrde zemlje gumna i nezaustavljivo se kotrlja  prema otvoru plevnje. To je za kokoške – pomišljam – a sestra me još jedanput zagrli, a onda stavi ispred mene još jedno „stolče-masičku“, te na  njemu i onaj poslužavnik od rosfraja.

Okrenu se leđima prema meni i iz kredenčića  ofarbanog  zelenkastom farbom izvadi staklenu teglu pokrivenu celofanom i zavezanu gumicom-lastežom za kosu. Stavi na poslužavnik i onu malu sjajnu činijicu, te skide vezicu sa tegle i malenom kašičicom iz nje izvadi dvije kajsije od slatka od kajsija. Sama ga je napravila da čeka brata. Kajsije su bile tamnije od ćilibara, a gusti i pregusti žele oko njih ličio je na bagremov med. Uz činijicu stavi i čašu led-ledene vode iz bunarića pred „kućom“, a kada sve to bi na masički preda mnom, uspravi se i svečano reče:

- Ajde! Dobro mi dojde, brate!!!
- Poubavo te najdov,  mila sestro! – rekoh joj i pojedoh prvu kajsiju. Bila je slađa od melema i ukusnija od bilo čega na svijetu – toliko, da istog trena zgrabih čašu sa vodom i otpih dva gutljaja.

Ostavih čašu na masičku te nad šporetom opazih njihovu sliku sa vjenčanja... Njezin muž Stojan, malo je bio iskrivio glavu na slici, ali su mu čelično-plave oči gledale pravo u foto-aparat kao da će ga očima progutati -  i foto-aparat  i fotografa! Ispod njihove vjenčane slike, nad šporetom, kvadratasta bijela plahtica i na njoj crvenim koncem izvezeni golub i golubica kako se kljunovima dodiruju!!!

Pojedoh i drugu kajsiju. Popih još malo vode i tek mi onda – ne znam zašto – suze same krenuše na oči!?...Umjesto bilo čega drugog što ću uraditi, samo skinuh mornarsku kapu sa glave. Sestra ne opazi moje suze. Ponovo bijah hrabri momčina i nasmijah se onom zakotrljalom pčeničnom zrncetu, i opet rekoh: „To je za kokošku!“

Sestra nekud iziđe. Začuh tupi udarc sjekirom i predsmrtni krik zaklane kokoške pod jabukovim stablom....???

„Oh, ne-eee!!!“ – izustih žalostivo znajući da to ona čini zbog mene, smišljajući usput kakav poklon da joj kupim sa ono malo para koje sam imao kod sebe. Ništa mi nije padalo na pamet osim da ću od nje zatražiti da predveče obiđemo porušeno Skopje, a naročito njegov stari dio sa „Bit-pazarom“ i turskom čaršijom. Tada ću  sa njom o svemu i na tenane pričati...

I , krenusmo u predvečerje u šetnju, i pričasmo, ali su meni uvijek nedostajale prave riječi s kojima bih joj iskazao svoju bratsku ljubav i privrženost...

Minuše iza te šetnje evo već i punih pedeset  i više godina, a  ja sam i dalje u potrazi ne za onim šta ću svojoj sestri reći – već za onim šta bih i svima ostalima mogao kazati?!...

Pred očima su mi, kao da sam ih jučer vidio, i danas samo ruševine starog Skopja i ona spavaća soba sa bračnim parom i njihovim krevetom koji visi sa poda, i -  krik zaklane kokoške!!!

Vrijeme. Proživljeni trenutak koji je u stvari naš pravi život. Njegov nastavak i ovo što je sada, samo je odbljesak onoga što je prije bilo.

Ali neka! Sretan sam što sam bio u prilici da probam slatko od kajsija kojega je moja sestra Lepa svojim rukama napravila…

 

Tagovi



Komentari (13)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kosta.babic kosta.babic 18:33 13.04.2017

SLATKO OD KAJSIJA

Fala ti za emociju a Makedonce obaška volem.
hoochie coochie man hoochie coochie man 20:10 13.04.2017

promeni sliku, nisu to kajsije

Ne ide da ovakvu priču kvari pogrešna slika.
docsumann docsumann 20:45 13.04.2017

Re: promeni sliku, nisu to kajsije

hoochie coochie man
Ne ide da ovakvu priču kvari pogrešna slika.


jebo ga ja, tako je pisalo

al mjenjam, nije problem
kosta.babic kosta.babic 20:51 13.04.2017

Re: promeni sliku, nisu to kajsije

jebo ga ja, tako je pisalo

Danas mi bio moj drug bata Đole i kaže da se ove velike kajsije kod nas zovu aprikozne a one male su kajsije. Meni sve jedno volem i jedne i druge.
hoochie coochie man hoochie coochie man 21:05 13.04.2017

Re: promeni sliku, nisu to kajsije

docsumann

jebo ga ja, tako je pisalo

al mjenjam, nije problem


Sad jesu :)

Lepa priča, šteta što je istrolovasmo.

I moja sestra pravi fenomenalno slatko, i uvek mi iznese punu činijicu.
I uvek smažem sve :)
kosta.babic kosta.babic 21:16 13.04.2017

Re: coochie

Lepa priča, šteta što je istrolovasmo.

Šta ti pa ovo znači-istrolovasmo ?
emsiemsi emsiemsi 06:45 14.04.2017

Re: promeni sliku, nisu to kajsije

kosta.babic
jebo ga ja, tako je pisalo

Danas mi bio moj drug bata Đole i kaže da se ove velike kajsije kod nas zovu aprikozne a one male su kajsije. Meni sve jedno volem i jedne i druge.

Моја велика кајсија се осушила.
angie01 angie01 21:51 13.04.2017

,

Moja majka je prezivela taj katasrofalni zemljotres u Skoplju- jedina u celoj zgradi, jer se nije probudila kada je pocelo da trese. Svi ostali stanari jesu i krenuli da trce niz stapenice na kojima ih je rusenje satrlo ko sardine u konzervi.

Majka je sa sve krevetom poletela zajedno sa zidom na koji je krevet bio naslonjen...i prizemila na dusek.

Posle je sa spasilackim brigadama u koje se prijavila, prosla ceo pakao izvlacenja prezivelih,....i onih koji nisu.

Prvi put kada je otisla kod frizera da opere kosu, shvatila je da je za to vreme potpuno osedela,... a mislila je, da je je to belo na njenoj glavi bio sut, boja sa izlomljenih zidova i prasina.

Moja baka, njena majka, je bila u totalnoj komi, ocajna i izbezumljena, jer su veze bile prekinute i niko nije znao da li je njeno dete zivo ili ne,...dok je na snimku na Tvu nije prepoznao jedan prijatelj i dotrcao da javi porodici.

zemljotres se dogodio 26. jula 1963.

drzura drzura 22:25 13.04.2017

Re: ,


Hvala, Endži na dokumentovanosti! Ja sam stigao iz Splita tek trećeg avgusta, ali su slike bile stravične. Eto, moja sestra je bila u toj malenoj kućici sa koje se niti jedan crijep nije pomjerio!!! Pravo čudo.
Poljubi svoju majku ako je živa i zahvali joj se u moje ime.
Drzurin otac
angie01 angie01 22:56 13.04.2017

Re: ,

ali su slike bile stravične.


izabrala sam najmanje strasnu, a da se ipak vidi nesto- da ne kvarim tvoj lepi blog,...majka na zalost, nije vise tu,...al prenecu joj sledeci put kad odem da je posetim,...ni ja nisam stigla sve da joj kazem.

hvala
Ivana Knežević Ivana Knežević 19:52 16.04.2017

Re: ,

angie01
Moja majka...


Oh, angie. Hvala za ovo.
Veliko hvala i drzuri i njegovom ocu.

Klinka i ja vec godinama pravimo dzem od kajsija.
Imamo malu tradiciju i ritual oko toga. Pravimo i druge dzemove, ali taj od kajsija je specijalan.
Posto od svega napravimo tek koju teglu, i jos podelimo, postane pravo blago tokom dugacke godine do sledeceg leta.
Za mene je pravljenje dzemova i slatka ostalo kao jedna od retkih misterija detinjstva. Sacuvano leto i jos nemerljiva doza magicnog.
sasaminijature sasaminijature 11:56 14.04.2017

Препорука аутору!

Хвала за ово путовање, одмах сам се сетио сцена из филма После кише.

Никако да посетим чувене копаничаре у Македонији, надалеко се пронео глас о њиховом мајсторству.

nask nask 20:54 14.04.2017

Mama

Moja majka, punih 86 godina broji, i dalje svake godine sačuva dve teglice za nas niskozemljaše. Uh, te setre i majke.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana