Video sam jednom, dva pesnika sa po tri imena kako na četiri prevrnuta holandezera, petkom uveče prodaju šestougaone šablone za crtanje sedam sekretara SKOJ-a. Valjda je to kako ih vide pčele-ubice. Imali su lica osmog putnika, devet i po nedelja pre kraja bombardovanja. Deset minuta kasnije srećem komšiju koji nosi kaubojski šešir od kako se vratio iz Teksasa, pantalone, košulju i jaknu takođe od teksasa. Da je noć jurio bi slepe miševe.
- Bombardan, bombardan, danas nam je divan dan.
Kažu pirotehničari u belim mantijama da bomba prvo pukne u glavi. Uglavnom.
U glavnom holu, mahom su svi malo izgubljeni. Jedanaestorica iz prvog tima stoje u redu izgubljeno-nađeno. Šalter je pak prazan, nema službenog lica, nema sumnjivog lica, nema nikakvog lica a tek je podne. Ostao je samo otvoren Solitaire.
Ko nikada nije živeo u soliteru iznad trinaestog sprata taj ne zna šta je baksuz. Ne zna ni šta je pogled. Moj je mrtav, a i ako nije svakako nije umiljat.
Mačence je gladno i traži da jede. Izgubio sam otvarač za konzerve sardina ali sam tražeći ga našao skijašku masku. Mačence sam pustio na terasu, neka ulovi pticu. Snađi se Koviljka, napolju je džungla.
Ptice su naređane na tramvajskoj žici. Nikada nisu volele uzemljenje pa ne zatvaraju strujno kolo. Tramvaj broj četrnaest juri niz Bulevar i ne staje nigde. Putnici su spakovani kao sardine. Mogao bi za petnaest minuta biti na Banjici. Vozač izlazi iz slupane konzerve, nepovređen noseći kacigu na glavi.
Iz solitera u blizini nesreće čuju se glasno Divlje jagode. Stanari pak spavaju sve u šesnaest. U stanu broj sedamnaest jedan je prika budan. Njegova žena radi za privatnog pirotehničara u beloj mantiji koji secka ljudske face, pa mu lako obezbeđuje hirurške maske. Hipohondrija od inhalacije aerosola izazvala je insomniju. Na ekranu se smenjuju obnažene fotografije devojčica mlađih od osamnaest godina.
Sa druge strane, ljudi koji noćima jure slepe miševe su punoletne dijabole.
Iz zbirke kratkih priča Julbord