gost autor: drzurin otac
... Zeleni se na vjetru mog najranijeg djetinjstva iznad dvaju kladenaca u Gornjoj Luci i ispod jednog jedinog duba sakriven visokim travnatim medjama a sa druge strane dola koji od Murgaškog rida teče sve do Josimovih kuća i svog ušća u Krivu Rijeku...
Tu, na ušću, gdje teče oskudnom i curkavom ali bistrom vodom, i na mjestu na kome se kraj »Bijele zemlje« put za Donje Jačince prvi put račva na lagano uzbrdo nalijevo i na još laganije uzbrdo nadesno – naišavši sa svojim bivolima poslije prelaska rijeke - najprije ugledah Straška Deninog i Todoskovog, a onda i kum-Mitka Jordaninskog kako ide uz prenatovarena kola sa tek obranim grožđem iz svog vinograda u Gornjoj Luci ...
Straško je bio brži od mene u trku prema kolima! Dugonog, i kao da su mu obje noge lijeve budući su mu toliko prave i položene u takozvanom »iks« položaju - nimalo se u trku ne obazirući niti na mene niti na svoje prave noge - prvi je stigao do kola na muštuluk - »sefte«, a mene ostavio da se postiđen i oborene glave krijem iza svojih bivola sve ne bih li izbjegao milodar grožđa, jer – ruku na srce - bilo bi previše da kum-Mitko obojicu časti! Osim toga , Straško je ipak pripadao Jordanincima, a ja nisam! Kako god, ne skidajući osmijeh sa lica, Straško je već držao u rukama crne grozdove poklanjajući se kum-Mitku u znak zahvalnosti do crne zemlje, i u tom saginjanju halapljivo zobljući zrnevlje sa pobočnih grančica što su visile iz njegovih raširenih dlanova...
Kum-Mitko je bio smrknut i takoreći pomodrio u licu dok mu je davao grožđe a da se niti jedanput nije ušmrknuo kako je to inače radio, a naročito kada bi se zbog nečega osjećao zadovoljnim i bio u prilici da bude u pravu nad svima ostalima sa kojima bi se zapodjenula priča ...
Ovog puta nije bio takav! Darivao je grožđe Strašku Deninom i Todoskovom, ali ni traga njegovom: »reči si!« i - »kumašine, da ti kažem - ti si ipak srećan čovjek!«
Ništa ni od tog »reči si«, niti od »da ti kažem«, već samo to pomodrjelo i smrknuto lice – ugljenisani žar i neka nepojmljiva tuga, ali ne zbog poklonjenog grožđa, već zbog neke druge, sasvim, sasvim nepoznate brige, zebnje ili mračne slutnje, i ko zna čega sve još ne - tek, kum-Mitka i za ne prepoznati!!!
Straško zvani »Bardza«, primivši toliko željeno grožđe, i nesmiljeno ga i halapljivo jedući , projurio je kraj mene i mojih bivola protutnjvši u prvi sumrak predvečerja...
Ne! Nije me zaboljela nikakva nepravda, čak ni onda kada je kum-Mitko jetkim i pomalo oporim glasom podviknuo na bivole i kada su se iza njih nezaustavljivo pokrenula kola natovarena grožđem... Uostalom, isti takav osjećaj nosio sam u sebi i ranije dok sam se vraćao iz škole u Klečevcima i prolazio pored kuće tetina Rodeta koji je gajio pčele, a majka mi stalno napominjala da svratim ponekad ne bi li me Rode častio medom...!??
Pune četiri godine sam prolazio kraj tetinove kuće, i – koliko se sjećam - niti jedanput nisam svratio na med! Jesam možda samo jednom, ali i onda pod izgovorom da sam žedan. Tetka Dana – bog da joj dušu prosti! – izvukla je brzom brzinom punu pocinčanu kofu vode iz plitkog, riječnog bunara pred kućom, a ja sam je, pijući je ko nezdrav, osjetio kako me naglo zasićuje poput kamena mi naliježući na gladan stomak!
Na putu do Jačinca, umalo što ne zaradih »groznicu«, a okus te kao led hladne vode i danas osjećam u ustima!
Na stranu, medjutim, i grožđe i med! Ni pet para ni za sve ostalo, ali ona kum-Mitkova tuga na smrknutom mu licu u rano predvečerje na raskršću kraj »Bijele zemlje«...?! Otkud ona, i zbog čega je kum-Mitko baš te večeri nosio na svom licu - tu, meni do tada nepoznatu tugu ...!?
Da li zbog dvaju sinova Tikomira i Slobodana i jedine mu kćerke Dobrinke – da li zbog
stalnog preračunavanja i doračunavanja zaradjenog brašna od ujma u Adžijskoj vodenici, ili možda nečeg trećeg, još važnijeg, a meni u to vrijeme nepoznatog?!...
A da su ga brige morile – bilo je više nego očigledno!
Kako god da je bilo, kum-Mitko je potjerao bivole, oni su povukli kola a on krenuo za njima prebacivši desnom rukom štap iza ledja i zadržavši obje ruke na njemu; tako pogrbljen, nestajao je za kolima prema kući Petka Josimovog. Drugim riječima: niti me je vidio, niti sam ga vidio! I - kako onda, tako i danas!
Vidjevši ga takvog, pomislih da je zamalo pa na samrti! Bolje rečeno, da je ni živ ni mrtav, već da ga samo ima! ...
Još ne poznajući tugu koja će se s vremenom u svima nama useliti, ali predosjećajući da već postoji u svačijoj »duši« - krenuo sam za svojim bivolima uvjeren kako će se tokom mog odrastanja sigurno i kod mene nastaniti...?!
Kum-Mitko je bio najbolji primjer za to!
A njegov vinograd, gdje se zapravo on nalazi?... Da. Sjećam se! U Gornjoj je Luci. Onamo kod dvaju kladenaca i na drugoj strani dola ispod bujnih brijestova; uza stranu, pa kroz iste takve nešto manje brijestiće što rastu uz zemljanu jarugu u čijem su vrhu oba kladenca!
Tamo se on zeleni na podnevnoj žegi dok grabim vodu iz bogatijeg vodom Donjeg kladenca i ulivam je u bardak sa otučenim grlićem koji ću preko dola odnijeti ocu, majci, sestrama i svojoj braći koji svi zajedno žanju pšenicu »osatku«!... Dok ulivam vodu u bardačić, ispred lica mi prolijeću dva vilina konjica: jedan smaragdnozeleni i sa kao od stakla providnim krilcima, a drugi potpuno crn!? ...
Lete paralelno , no onaj crni je uvijek niži od smaragdnog, sve dok smaragdnozeleni nije zastao na listu jedne od donjih brijestovih grana! Tada je i crni zastao u zemljanoj strani iznada kladenca, ali stalno otvarajući i sklapajući svoja krila baš isto onako kako je to činio i smaragdnnozeleni ...?!
Odjednom, neprimjećen, kraj glave mi strijelovitom brzinom proleti kafenozeleni svračak sa zatupastim kljunom stuštivši se pravo na smaragdnozelenog ... ?!
Odnese ga u trenu, a onda – o, gle li čuda!, nestade i onaj crni u strani nad kladencem...?
A taj crni bio je, u stvari, samo sjenka smaragdnozelenog...???
Istog momenta, i ne znajući za kasniju kum-Mitkovu tugu, po prvi put sam je osjetio u sebi.
I čitavo mi je ljeto u nastavku minulo u potištenosti i melanholiji...
U veče »darivanja« grožđa, pak, krenuvši za bivolima prema Miloševoj i Atanasovoj kući koja je još bila u izgradnji, i osvrćući se prema rijeci tražeći pogledom Straška »Bardzu«, opazih ga na drugoj obali i odmah mi laknu kada mu ugledah prazne ruke! (Prije ili kasnije, sve se jednom pojede, i - opet sve biva isto!).
»Bardza« je, mašući praznim rukama, dugačkim koracima nestajao neznano kuda...
Kum-Mitko je za to vrijeme sve do ponoći gnječio grožđe u velikoj kaci-badnju, i - uvijek iznova preračunavao i doračunavao govoreći nešto u sebi: »Četiristotine kilograma groždja! To znači, najmanje dvjestotine litara vina od »kratošije« i »lisice«... Znači – ponavljao je – napraviću sinu Slobodanu svadbu za pamćenje! Biće tako, a onda neka slobodno umrem! Neće mi biti nimalo žao!...«
Nakon što je izmuljao grožđe a na vrh badnja stavio poklopac - ne žaleći truda da pod njim nasloži i zelene lastare posječene iz vinograda – nije zaboravio da pomisli i na vodenicu! A u vodenici ga zamijenjuje upravo Todosko! Kum-Mitko pouzdano zna da će Todosko najprije sebi ispeći pogaču , te da će zbog svog »poguzluka« i vodenični kamen podići na krupniju meljavu i obraz mu uzeti pred svijetom. Ljudi će kazati: - Aman, bre, Mitko! Dok mi je žena sijala brašno, bilo je više mekinja i prekrupe nego brašna!
To da se kum-Mitku desi – to ne može biti!
Ostavio je kacu sa izmuljanim grožđem i s mjesta krenuo prema vodenici. Stigavši do njenih zaključanih vrata, zastade na trenutak i osluhnu: kamenovi se vrte , bruje! Voda bije u čarkove, a Todosko vjerovatno spava. Budući je ipak pripadao Jordanincima (jer smo i njega zvali »kumašin –Todosko«) - kum-Mitko ga nije želio buditi. Samo je rekao: » Kako god ga samelje - biće dobro!«
Vraćao se nevoljko iz vodenice u koju i ne uđe prolazeći kraj bašti sa prezrelim paradajzom, paprikama i bijelim tikvama-misiračama, ali i dalje misleći na Slobodanovu svadbu...
Kada je najzad s proljeća i iza Đurđevdana rijeka obilno nabujala, preko njene su se mutne vode iznenada zabijeljela svatovska kola i čeze, a u jednoj od njih i mladoženja Slobodan sa nevjestom koja je sjedila ukrućena i malčice postiđena. Iskočivši u jednom trenutku iz čeze i skvasivši svoje nove pantalone, Slobodan je zagazio kroz mutnu vodu držeći konja za ular. Iznad pantalona mu se presijavala na suncu providna najlon-košulja nalik staklastim krilcima onog nestalog smaragdnozelenog vilinog konjica nad kladencima u Gornjoj Luci ...
Za to vrijeme, neki su se drugi konji utrkivali u svadbenoj pobjedničkoj utrci za dar crvenih »žar-čarapa«, svilenu djevojačku maramu i za momačku prestiž! ... Sve je tutnjilo preko mutne vode rijeke uz zvuke doboša, tupana i zurli!...
Pljuštale su šećerleme i uštipci uvaljani u šećerni prah; igralo se šareno svadbeno oro u kojemu je svak držao uzdignutu glavu!...
Kum-Mitko – smetnuvši najzad svoju tugu – prvi je razbio punu flašu sa nenačetom rakijom o duvar kuće, i – zaigrao! Poveo je kolo, ali ne smogavši snage i da rukom zavrti bijelu maramicu kao kolovođa...!?
I tek pošto je pred kraj života izgubio jednog za drugim oba svoja sina - tek ga je onda ona ranija tuga sasvim, sasvim pokosila... Tada, kada mu je sako visio na ledjima, a on savijao cigaretu i oblizivao njezin tanani papirić, ali suzu pustiti da bi se vidjela – jok! Kao da bješe od čelika! Samo se crnio nalikujući onom nepostojećem crnom vilinom konjicu, onoj sjeni, u Gornjoj Luci , i to je, u stvari, bila ta njegova prethodno dugo, dugo najavljivana tuga!
Njegov život – njegov pakao, ili pakao bivšeg života...? Nešto od to dvoje! Šta drugo da se kaže? Neka se kum-Mitkov vinograd, ako ga još ima, i dalje zeleni na vjetru mog najranijeg djetinjstva! ...