Hobi

Tri Srbina iz četiri države

Predrag Brajovic RSS / 24.03.2017. u 19:43

     Reagujući na moj ovde objavljen prikaz knjige Krste Popovskog „Ina", i delom ga osporavajući, pisac Vladimir Kecmanović oglasio se u Politici u utorak 21. marta tekstom Kritika srpskih kritičara. Zahvaljujući ljubaznosti Politikinih urednika dobio sam i Kecmanovićev tekst ali i priliku da na njega na istom mestu odgovorim 23. marta, i to prilogom Kritika srpskih književnika. Oba teksta prenosim na ovom mestu.

Vladimir Kecmanović: KRITIKA SRPSKIH KRITIČARA

     Nemoguće je da postoji čovek upućen u književnost generalno, i, konkretno, u stvaralaštvo Krste Popovskog, kom nije jasno da je reč o jednom od najpotentnijih savremenih srpskih pisaca.
     Činjenica da, uprkos tome, u tekstovima koji promišljaju srpsku prozu, ime Krste Popovskog gotovo da ne postoji, govori o nečuvenoj nekompetenciji privremene srpske književne kritike.
     Da li srpski kritičari za Popovskog nisu čuli? Ili su čuli, ali nisu imali volje da se pozabave svojim poslom i njegovo delo pročitaju? Ili su ga pročitali, pa mudro odlučili da pročitano prećute?
Imajući u vidu tužno stanje u kom se nalazi ovdašnja književnokritička misao, verovatno je da su odgovori na prvo i drugo pitanje delimično potvrdni.
     Za našu priču je, međutim, najzanimljivijija treća mogućnost.
     Zašto su, naime, oni koji su pročitali Popovskog, a znam da takvi postoje, odlučili da ga ignorišu?
    U prikazu najnovijeg romana Krste Popovskog „Ina", koji je upravo ugledao svetlo dana u izdanju Lagune, autorov vršnjak, kolega i prijatelj Predrag Brajović na sajtu B92 nudi odgovor na to pitanje. A taj odgovor je poražavajući koliko i pošten.
     Brajović ne dovodi u pitanje vrhunske literarne kvalitete Krste Popovskog. Naprotiv, ističe kako se autor „uverljivo igra našim tabuima, stvara fantastične zaplete i rasplete", ističe njegove „vešte, gogoljevske rečenice, koje nas spretno nose, kao na letećem ćilimu, kroz vreme i prostor", kaže i da je priča romana „Ina" briljantno ispričana", ali mu spočitava kako se ne „samozapitkuje".
     I pri tom ga, apostrofirajući Ničeov citat koji kazuje da tradicija miriše na trulež, implicitno optužuje za nazadnjaštvo.
     U tom grmu, dakle, leži zec.
    Popovski se, po Brajoviću, ne preispituje , što, naravno, nije tačno, i što je lako dokazati već analizom njegovog kritičkog osvrta. Kako je, naime, moguće da nema preispitivanja u prozi koja se „uverljivo igra našim tabuima"!?
     Tačno je, međutim, da se ne preispituje na „politički korektan" način, po šablonu koji unapred propisuje polazne tačke i zaključak tog preispitivanja - što je siguran recept za ulazak krug miljenika jadne privremene srpske književne „elite".
     Kao što pisac koji se „uverljivo igra našim tabuima" ne može biti nesklon „samozapitkivanju", on, izvesno, ne može biti ni rob tradicije, tako da je i druga pomenuta insinuacija, citiraću samog Brajovića - „ćorak".
     U čemu je, onda, „problem" sa odnosom prema tradiciji kod Krste Popovskog?
     Pa u tome što, za razliku od podobnih pisaca, ne dovodi u pitanje samo tradiciju naroda kom pripada, nego i nekih drugih naroda, koji srpskom, kao i većini naroda sveta, tradicionalno kroje kapu.
     Svoju briljantnu „Grobnicu za Borisa Davidoviča" Danilo Kiš je završio poukom da za pisanje nisu dovoljna samo muda, upućenoj jednoj vrsti književnika.
     Književnici druge vrste zaboravili su da ono što je nedovoljno nije i suvišno, pa nas decenijama gnjave bezmudim pokušajima podražavanja ovog velikog pisca.
     Slično tim Kišovim nedoraslim sledbenicima, oni koji, kao Predrag Brajović, ponavljaju Ničeov i srodne citate, zaboravljaju da trulež postoji i na drugim mestima, a ne samo kod Srba (i ne samo da postoji, nego oni koje citiraju „trulež" srpske tradicije teško da su imali na umu) kao i da je trulež u kojoj se sami mentalno raspadaju takođe deo tradicije, koja im se čini manje buđavom samo zato što nije njihova nego tuđa.
    Ne pristajući, dakle, da piše po poželjnom ideološkom šablonu po cenu da sam sebe osudi na orvelovsko prećutkivanje, Krste je spasao svoju umetničku i ne samo umetničku dušu.
     Sada su na redu Pantići i Brajovići (Tihomiri, ne Peđe), Krstićeve i Vrbavčeve, Gvozdeni, Bešići i ostali Vlajčići.
      Ne bih da budem pesimista, ali, nažalost, poznajem ljude, pa mi se sve čini kako je kapa mrka.
    Sreća u nesreći je što srpski čitaoci do mišljenja oficijelnih tumača i procenitelja vrednosti savremene srpske književnosti s pravom sve manje drže.
     Ukoliko njegovo delo uspe da probije zid prećutne cenzure, biće to dobra vest za autora, ali još bolja za našu literaturu. Ako ne uspe, to će biti velika šteta za sjajnog pisca Krstu Popovskog, ali mnogo veća za jednu kulturu koja se guši u kukavčluku, mediokritetstvu, klanovskim šemama, blatu, idiotizmu...
     Trulež se podrazumeva.


Predrag Brajović: KRITIKA SRPSKIH KNJIŽEVNIKA

     Reagujući na moj prikaz knjige pisca Krsta Popovskog Ina, dragi briketirani pisac i Politikin saradnik Vladimir Kecmanović luta po mom tekstu kao Dante po onoj mrčavi, mračnoj šumi, na početku svog speva o paklu. Da bi stvari odmah bile jasnije, red je da napomenem kako je dotični internetski prikaz naslovljen Otadžbina, domovina, materina, što već upućuje na jednu nimalo nežnu ironijsku distancu. Da je autor tog teksta, to jest ja, hteo da bude još otvoreniji, on bi srpskim piscima, pa tako i Kecmanoviću i Popovskom, poručio: Drugari, otadžbina vam je krepala, okupljate se oko crkotine. No, uzalud: mnogo se koji srpski pisac i dalje pjano veseli na sam njen pomen, ne primetivši da je, uistinu i po starinski, više nema. Gone with the wind, kaže jedan američki film.
     Utoliko, kako kaže Kecmanović, uslovno je tačno da pisca Popovskog „teretim" za nazadnjaštvo. Prosto, proteklih pola veka sasvim je relativizovalo pojam otadžbine, i o tome treba da misli svako ko se njome danas bavi. Nije to ništa novo: Ubi bene ibi patria, kazivalo se na latinskom, a to da je otadžbina tamo gde ti je dobro potvrđuje mnogobrojna srpska dijaspora, koja se u Srbiju ne vraća. Amnestirati otadžbinu od njenih mana, i stavljati je na nedodirljivi pijedestal bilo gde, pa makar i u romanu, kao što je to učinio Krsta Popovski, ćorsokak je jednog puta kojim srpsko društvo putuje već dve i po decenije. Naša je otadžbina, tako, otišla na tenkovima put Hrvatske, a vratila se na prognaničkim traktorima iz Knina; naša je otadžbina, tako, trijumfalno u zbegovimja poterala albanski narod s Kosova, da bi, potom, kukala o nepravdi kada su joj tamo gorele opustele srpske crkve; naša je otadžbina, tako, skoro svim narodima na Balkanu objašnjavala da im je otac, dok ti narodi bahatog oca nisu isterali iz kuće. Pa zar nije dovoljno?
     Popovski je, da ponovim, jedan od najveštijih srpskih pisaca. Ni Kecmanoviću slova ne fali. Ipak, obojica su pripadnici jedne tvrde struje, tzv. nacionalne, i skloni nacionalnoj idolatriji. I utoliko Kecmanović upada u jendek u onoj napred spomenutoj šumi-mrčavi, kojom je krenuo čitajući moj prikaz romana Ina. A iz tog jendeka ne vidi se ono najvažniji što zameram: jednostranost.
     U tom svetu, svetu književno-nacionalnom, svetu jednolično obojenom, srpski narod, recimo, ima ekskluzivno pravo na istoričnost. Kada se to i pokaže kao nedovoljno i neubedljivo, sledeći istorijski paragraf na koji se nacionalni pisac poziv jeste onaj žrtveni: Srbi su stradalnici svih ratova i usuda. I onda se, kravlje, prežvakavaju istorijski istrošene ideje već decenijama, od jama do Brisela, od nebeskog Kosova do Bilderberga. Svuda zavere i urote, a nigde naše odgovornosti? Zar nije, možda, tačnije reći da je srpsko društvo zarobljeno u vlastitoj istoriji i ne zna da je se napokon reši? I napokon, zar se srpsko društvo, uz sve svoje slepe mrlje, nije ovih decenija očitalo u kompleksu inferiornosti u odnosu na Zapad, a superiornosti u odnosu na svoje susede i Istok? A pri svemu tome nije ni primetilo da je Crnogorcima i Rumunima, „mlađoj braći" i našim prezrenim „komšijama-nadničarima", počelo tek izdaleka da gleda u leđa i u njihove odmakle evropske zadnjice. Jer mi više, uistinu, i ne umemo da dobro razaznamo ko su ti nama susedni narodi.
     Pojedine ljudske konvencije su kao koprena. Jedna od njih je vreme. I Popovskom i Kecmanoviću čini se da srpski narod živi u istoj epohi kao onaj nemački, hrvatski ili norveški. Bože moj, svima im je, u januaru, kao, došla nova 2017. godina? Pa... kako da kažem... drugari, trebalo bi onda se obavestite: mi živimo u različitim epohama. Hrvati su jedno 15-20 godina ispred nas, Nemci i Norvežani barem dvostruko toliko. I dok mi ovde i dalje guslamo o otadžbini, sve na onoj jednoj jedinoj (Matijinoj?) žici od nacionalnih gusala, ovi su narodi iskoračili daleko napred, s poštovanjem ostavivši svoje devetnaestovekovne tambure i muzičke rogove tamo gde im je i mesto - u muzeju. (Dobro, dobro, „braća" Hrvati za mnogo šta i nisu uzorit primer, ali oni su barem počeli da hapse svoje premijere.)
     I to je suštinska moja zamerka inače dirljivo privlačnom romanu Krste Popovskog Ina. On tera svoju istinu, „koja nastoji da bude neporeciva: otadžbina se voli sebično, iskonski, dok se brani identitet koji nam daje, jer na njemu počivamo, jednakom snagom kao docnije u grobu. U stvari, Krsta Popovski u ovom romanu" - pisao sam - „odigrao je jedan lagani i starinski vals, ples koji su, pred balkanska klanja, već davno igrali naši roditelji. A ima li lagodnije muzike od one koja nam obećava lake i sigurne odgovore, umesto neprekidne potrage i samozapitkivanja?"
     Tako sam, uistinu, razmišljao o Ini, Popovskijevom romanu. Pucao sam na njega, s poštenjem i stavom, baš kao i Kecmanovićev junak u Top je bio vreo završnoj majstoriji. Pa stoga, sada Vladimira treba neko da priupita da li je to njegov junak pucao u Sarajevo, grad koji ga je izdao, kao ja sada u otadžbinu, domovinu, materinu koja je i nas, sve, izdala? I ako je on, onda, bio u pravu, nisam li to - malo-malčice-malecno - možda sada i ja?

     Za kraj, nemam šta mnogo da dodam. Ono što sam hteo da kažem rekao sam. Ipak, jedno vredi spomenuti: u toku (neprijatne?) rasprave na Politikinom sajtu o tekstu, poteglo se, zarad diskreditacije mojih stavova, i moje poreklo. Nije neka velika tajna: prezime Brajović ukazuje na Crnu Goru kao jedini mogućni zavičaj. (Kako god, Predrag Brajović, to jest ja, usudom je vojnih pošti i aktivnih JNA oficira, rođen u Sarajevu, dok je u Crnoj Gori živeo, na raspustima i na preskok, tek šest-sedam-osam godina.) Vladimir Kecmanović rođen je i živeo u glavnom gradu Bosne do 1992. Krsta Popovski rođen je u Skopju, Makedonija, i tamo nakratko bauljao kao klinac. A, gle - pomislio sam - sva ova trojica tvrde da su Srbi?! I Srbiju smatraju svojom otadžbinom.
     Biće, izgleda, da se mi u otadžbini i ne rađamo? Već da je stičemo.
     Pa onda nas je mogla zadesiti i neka druga, zar ne?
    Uzgred, rađamo se u majčevini, ali to je veća otadžbina od ove o kojoj sada govorimo, i neka sasvim druga priča.

 2c43994f-5ed4-41b0-a7e8-2242fca7d014_zpsq5wxzwz9.jpg 



Komentari (250)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

sven.en sven.en 16:18 25.03.2017

Re: *

ja sam, već, okrpio, tamo gde ti, tek, krojiš.

Ovo si lijepo rekao. Blagodarim.

:)
krkar krkar 17:17 25.03.2017

Re: *

Reče ustaša..


E al si mi ga šuknula! Tipično paljanski glupo.

sven.en sven.en 18:03 25.03.2017

Re: *

Razmišljam:

1. dal da uđem u socijalno zastranjivanje i analizu (tu sam majstor)
2. ne vrijeđa me, siledžijo, kad mi kažeš da sam s Pala (iako nikad u životu na Palama nisam bila)
3. da te pitam ko su ljudi na slici (čije su ćaće?)
4. da te ne zarezujem..
..

Hajde pod 3, reci - Ako hoćeš.

emsiemsi emsiemsi 20:32 25.03.2017

Re: eh te velike reci o majcevini

angie01
Pročitaj, ipak, i Popovskijevu knjigu. :)


rado,...

i Kecmanovića, bez obzira na to što se s njegovim stavovima ne slažeš.


...pa i ovo, gde je izneo stavove sa kojima se ne slazem, je odlicno napisao.

Поприлично се грозим ових "нити смрди, нити мирише" ставова.
Шта ти то значи --- не слажем се, али је одлично написано !? Такав исказ је инхерентно нелогичан.
Молим појашњење !
urbana_gerila urbana_gerila 20:41 25.03.2017

Re: *

sven.en
3. da te pitam ko su ljudi na slici (čije su ćaće?)


ćaće mnogih od nas - na slici su partizani koji su učestvovali u oslobađanju beograda.

isti oni za koje je povjesničar ovdašnji predrag brajović tvrdio da su u pozadini ložili kazane, a da su žrtve podneli samo borci crvene armije.

kada sam mu predočio da su partizani u beogradskoj operaciji faktički bili pešadija, i da je za 7 dana poginulo 2953 borca - zanemeo je konsterniran saznanjem da mu je golja istuko nemca.

poginulo je i oko 960 hrabrih crvenoarmejaca, večna im hvala i slava!
emsiemsi emsiemsi 20:43 25.03.2017

Re: *

sven.en

...

E, nastavim li neće na dobro izać', stari moj..

...

Само удри !
До даске !
predatortz predatortz 20:49 25.03.2017

Re: *

urbana_gerila
sven.en
3. da te pitam ko su ljudi na slici (čije su ćaće?)


ćaće mnogih od nas - na slici su partizani koji su učestvovali u oslobađanju beograda.

isti oni za koje je povjesničar ovdašnji predrag brajović tvrdio da su u pozadini ložili kazane, a da su žrtve podneli samo borci crvene armije.

kada sam mu predočio da su partizani u beogradskoj operaciji faktički bili pešadija, i da je za 7 dana poginulo 2953 borca - zanemeo je konsterniran saznanjem da mu je golja istuko nemca.

poginulo je i oko 960 hrabrih crvenoarmejaca, večna im hvala i slava!


Slava onim koji su pali za slobodu!
No, posle se mnoga govna, preko njihovih kostiju, dočepaše tuđe imovine i zapišaše sve ono časno i sveto za koje su oni poginuli.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 21:18 25.03.2017

Re: *

kada sam mu predočio da su partizani u beogradskoj operaciji faktički bili pešadija, i da je za 7 dana poginulo 2953 borca - zanemeo je konsterniran saznanjem da mu je golja istuko nemca.

poginulo je i oko 960 hrabrih crvenoarmejaca, večna im hvala i slava!

Glavni teret oslobođenja Beograda -- kao što mi je i otac pričao, koji je u svemu tome učestvovao i bio tu -- poneli su sovjetski vojnici. To se održava i u tačnom broju poginulih: 4.350 Sovjeta stradalo je u operciji oslobađanja Beograda, za 50% više nego partizana. Taj podatak postoji, skrajnut, čak i u onom lošem članku na Wikipediji, ali i u nekim boljim izvorima.

strana 59, Milan Radanović: OSLOBOĐENJE: Beograd, 20. oktobar 1944.

Ako numeričke podatke o broju pripadnika crvene armije u Beogradskoj operaciji uporedimo sa brojem crvenoarmejaca angažovanih u Jaško-kišinjevskoj operaciji (1.314.200) i Budimpeštanskoj operaciji (719.500) dolazimo do zaključka da je Beogradska operacija bila dodatno uspešna, s obzirom na to da je u njoj bilo angažovano znatno manje sovjetskih vojnika (pri čemu su zabeleženi znatno manji gubici nego u prethodnim i potonjim operacijama: 4.350 poginulih ili 1,5%) i da je pri tom oslobođena velika teritorija, pri čemu je nakon Batinske bitke (11-29. novembar 1944)

isti oni za koje je povjesničar ovdašnji predrag brajović tvrdio da su u pozadini ložili kazane, a da su žrtve podneli samo borci crvene armije.

Naravno da to nikad nisam tvrdio, pošto je moj otac bio jedan od partizanskih boraca u tim borbama, i mislim da je prvi put nadomak Beograda pomislio da će možda kraj rata dočekati živ.
gedza.73 gedza.73 21:34 25.03.2017

Re: *

Glavni teret oslobođenja Beograda -- kao što mi je i otac pričao, koji je u svemu tome učestvovao i bio tu -- poneli su sovjetski vojnici.

Pa nisu samo oni.

Марко Месић Био је командант домобранске 369. легионарске пуковније која је ратовала на страни Вермахта у бици за Стаљинград.
Пошто је у НДХ сматрано да је погинуо, „посмртно“ је одликован Војничким орденом железног тролиста и немачким Железним крстром првог реда.

Јуна 1944. године постављен је за команданта Прве југословенске бригаде у СССР-у, која је са јединицама Црвене армије, октобра 1944, дошла у Југославију и ушла у састав 23. српске дивизије 14. корпуса НОВЈ.


Većina zarobljenih časnika i legionara 369. pukovnije se u ruskom zarobljeništvu pridružila novoosnovanoj jedinici nazvanoj 1. Samostalna Jugoslavenska Brigada pod zapovjedništvom potpukovnika Marka Mesića i ostalih zarobljenih hrvatskih časnika.




Tito osobno prima pukovnika JA Mesića i vrlo ljutito i neugodno ga napada (navodno nikada do tada viđen tako ljut) zbog fašističke prošlosti no ne daje ga kazniti ili strijeljati.
sven.en sven.en 21:56 25.03.2017

Re: *

ćaće mnogih od nas - na slici su partizani koji su učestvovali u oslobađanju beograda.

Hm, ne znam dal bih pomislila da je neizvodljivo kad bi se ispostavilo da je na slici Krkar.

I fino ga pitam čije su ćaće a on se ućutao..

Ima kod nas izreka, dal ima i kod vas (?), "nije ti to ćaća za zob kupio", kad se prema nečemu ponašaš nemarno, s punim pravom al neodgovorno, nešto proćerdaš sav sretan..E, pade mi na pamet, i ovaj blogerski antifašizam je počesto kao da im ga ćaća za zob kupio..bez obzira što ne znam dal je narod mislio na malu ili na veliku vrijednost zobi, u to vrijeme..

isti oni za koje je povjesničar ovdašnji predrag brajović tvrdio da su u pozadini ložili kazane, a da su žrtve podneli samo borci crvene armije.

Dobro, nemoj mu sad na muku prisjedati. Drugi put. A, i, čitam, baš je dobar komentar gore ostavio o knjizi i filmu..

Ukratko, hvala na odgovoru.
:)
urbana_gerila urbana_gerila 22:02 25.03.2017

Re: *

Predrag Brajovic

Glavni teret oslobođenja Beograda -- kao što mi je i otac pričao, koji je u svemu tome učestvovao i bio tu -- poneli su sovjetski vojnici. To se održava i u tačnom broju poginulih: 4.350 Sovjeta stradalo je u operciji oslobađanja Beograda, za 50% više nego partizana. Taj podatak postoji, skrajnut, čak i u onom lošem članku na Wikipediji, ali i u nekim boljim izvorima.

strana 59, Milan Radanović: OSLOBOĐENJE: Beograd, 20. oktobar 1944.

Ako numeričke podatke o broju pripadnika crvene armije u Beogradskoj operaciji uporedimo sa brojem crvenoarmejaca angažovanih u Jaško-kišinjevskoj operaciji (1.314.200) i Budimpeštanskoj operaciji (719.500) dolazimo do zaključka da je Beogradska operacija bila dodatno uspešna, s obzirom na to da je u njoj bilo angažovano znatno manje sovjetskih vojnika (pri čemu su zabeleženi znatno manji gubici nego u prethodnim i potonjim operacijama: 4.350 poginulih ili 1,5%) i da je pri tom oslobođena velika teritorija, pri čemu je nakon Batinske bitke (11-29. novembar 1944)




brajoviću, tvom ocu svaka čast, no - ajd se ti napni i probaj da čitaš sa razumevanjem:
beogradska operacija trajala je od 21. septembra do 22. oktobra 1944, gubici i partizana i crvene armije su daleko veći, ali, kao i što sam napisao - za 7 dana borbi za beograd palo je 2953 partizana i oko 960 crvenoarmejaca.

iako, za razliku od prošlog puta, sada ipak priznaješ i postojanje partizanskih žrtava, sramno je što ih i dalje umanjuješ:
čak i da je tačno da je tih 4350 hrabrih crvenoarmejaca poginulo za tih 7 dana - opet to ne bi bilo, kako tvrdiš, 50% više, već bi odnos bio nešto manje od 60% sovjeta prema nešto više od 40% partizana.

no, od tebe, komunikativnog kakav jesi, čovek uvek nešto novo čuje - nisam ni u ludilu mogao da zamislim koliko je smrtonosan taj zanat ložača kazana u pozadini...


urbana_gerila urbana_gerila 22:15 25.03.2017

Re: *

sven.en
Dobro, nemoj mu sad na muku prisjedati.


em mu nisam kriv što svoju komunikativnost bezuspešno suprotstavlja očevoj potenciji em sam mu lepo rekao da nikom, pa ni njemu, prvu seansu ne naplaćujem.


sven.en
A, i, čitam, baš je dobar komentar gore ostavio o knjizi i filmu..


nisam to video, ali: ako te je dojmilo - garant je prepisao.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 22:58 25.03.2017

Re: *

urbana_gerila

Baš si, ono, dosadan... No, mora se trpeti. Demokratija.
urbana_gerila urbana_gerila 23:29 25.03.2017

Re: *

Predrag Brajovic
urbana_gerila

Baš si, ono, dosadan... No, mora se trpeti. Demokratija.


ne moraš me trpeti, nećeš biti prvi, a verujem, ni poslednji kod koga sam banovan, a podelićete i identičnu motivaciju - i njima su argumenti bili tak dosadni.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 23:36 25.03.2017

Re: *

ne moraš me trpeti, nećeš biti prvi, a verujem, ni poslednji kod koga sam banovan, a podelićete i identičnu motivaciju - i njima su argumenti bili tak dosadni.

O, ne...

Demokratija jednim delom upravo jeste to da moraš da istrpiš svaku budalu. Jer je legitiman član zajednice. Nema veze ako je budala.

So, show must go on...

urbana_gerila urbana_gerila 23:50 25.03.2017

Re: *

Predrag Brajovic
ne moraš me trpeti, nećeš biti prvi, a verujem, ni poslednji kod koga sam banovan, a podelićete i identičnu motivaciju - i njima su argumenti bili tak dosadni.

O, ne...

Demokratija jednim delom upravo jeste to da moraš da istrpiš svaku budalu. Jer je legitiman član zajednice. Nema veze ako je budala.

So, show must go on...




demokratija je teror većine i utočište mediokriteta, lična čast i poštenje da, makar, priznamo kad nismo u pravu je ono što nas čini individuama.

sven.en sven.en 07:19 26.03.2017

Re: *

sven.en sven.en 07:33 26.03.2017

Re: *

nisam to video

Mudro napisao. Kad ti kažem.
urbana_gerila urbana_gerila 10:11 26.03.2017

Re: *


sven.en
Mudro napisao. Kad ti kažem.


rekoh, nisam čitao kecmanovićevu knjigu, a, dodajem, nisam gledao ni skerlićev film, te ne bih da sud dajem napamet.

no, ako je brajovićevo gledanje poput onog o lepim selima - mrka kapa.

dragojević govori o tome kako obični ljudi tek u graničnim situacijama prepoznaju da je zlo u njima samima, i da pakao nisu samo sartrovi drugi.
da tek u tim egzistencijalno, i po telo i po um, rizičnim momentima, uviđaju da zlo ne možeš pobediti dok ne poraziš sebe samog.

kao i junaci u filmu, na to saznanje različito (od)reagujemo, ali retki tada kao krivca označe drekavca, on je samo relativizacijska socijalna kerefeka, prethodna ili potonja.


premda, što bi se brajovića smatrali obični ljudi, on čitav život živi to granično.
sven.en sven.en 10:20 26.03.2017

Re: *

sven.en sven.en 10:21 26.03.2017

Re: *

govori o tome kako obični ljudi tek u graničnim situacijama prepoznaju da je zlo u njima samima, i da pakao nisu samo sartrovi drugi.
da tek u tim egzistencijalno, i po telo i po um, rizičnim momentima, uviđaju da zlo ne možeš pobediti dok ne poraziš sebe samog.

Da, na to sam mislila juče.

I na Štulića, izgleda.
urbana_gerila urbana_gerila 10:25 26.03.2017

Re: *

sven.en
Da, na to sam mislila juče. I na Štulića, izgleda.


ma, pusti ti te vadilice - i juče, a vidim i danas, samo na brajovića misliš.
sven.en sven.en 10:30 26.03.2017

Re: *

Dobro, neko pobjedi zlo (il se vara) u sebi, neko se 'rve s njim u tunelu u sred mraka: pa i kod Tase juče sam na sličnu temu..

:)
anonymous anonymous 06:04 25.03.2017

...Ебо Ничеа....

RADNO NEVREME

Dok pljušti kiša i piči vetar
Uz mnogu psovku i kletvu
Srbiju meri geometar
A ja pridržavam letvu.

Nek sačuva Bog i Sveti Petar
Svaki kvadratni santimetar,
A Ilija Gromovnik od kiše i vetra
Držača letve i geometra.**

Proročka pesma Bodana Novskog iz 1992. godine.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 06:18 25.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....

anonymous
RADNO NEVREME

Dok pljušti kiša i piči vetar
Uz mnogu psovku i kletvu
Srbiju meri geometar
A ja pridržavam letvu.

Nek sačuva Bog i Sveti Petar
Svaki kvadratni santimetar,
A Ilija Gromovnik od kiše i vetra
Držača letve i geometra.**

Proročka pesma Bodana Novskog iz 1992. godine.

Ovo je pesma iz romana Krste Popovskog Ina. Bodan Novski zaista postoji, ali pod svojim stvarnim pseudonimom, krsnim imenom i prezimenom.

(Naše ime i prezime su olaka, nasumična oznaka onoga što jesmo, tombola našeg rođenja. Baš kao i nacija i otadžbina.)

Bodanove pesme Krsta i ja objavili smo u drugoj polovini devedestih, pokrenuvši zajedno (sa Sašom Tomaševićem i Mišom Roganom) časopis Zvono. Neki fini ljudi su tada radili s nama, od pisca Srđana Valjarevića do prevodioca i današnjeg DJB parlamentarca Jasmine Nikolić.

Kuriozitet: usred one histerije usmerene i ka Sorošu, časopis su finansirali i Ministarstvo za kulturu i Soroš fondacija. Umiljato janje...
anonymous anonymous 06:30 25.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....

Kuriozitet: usred one histerije usmerene i ka Sorošu, časopis su finansirali i Ministarstvo za kulturu i Soroš fondacija. Umiljato janje...


Ничије паре не смрде, ако се потроше у праве сврхе.

Проблем настаје, ако се на њих навуче, па се ради њиховог стицања, човек одрекне свих вредносних критеријума и самог себе.
urbana_gerila urbana_gerila 10:33 25.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....


anonymous
Ничије паре не смрде, ако се потроше у праве сврхе.


a ti si arbitar glede toga šta je to "prava svrha"?

i, koliko to smeš da uzmeš a da se "ne navučeš"?

do 29 srebrnjaka je bogougodno, 30 je kakano, ili?


anonymous anonymous 11:07 25.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....

urbana_gerila

anonymous
Ничије паре не смрде, ако се потроше у праве сврхе.


a ti si arbitar glede toga šta je to "prava svrha"?

i, koliko to smeš da uzmeš a da se "ne navučeš"?

do 29 srebrnjaka je bogougodno, 30 je kakano, ili?




Ništa od toga nisam napisao,ti dopisuješ, postavljaš pitanja i istovremeno sam na njih odgovaraš.

Samozadovoljan.
One man band.

urbana_gerila urbana_gerila 13:39 25.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....


anonymous
Ništa od toga nisam napisao


kuckuc, koliko vas je?

dogovorite se - koji je od vas ovo napisao:

anonymous
Ничије паре не смрде, ако се потроше у праве сврхе.


pa ovo:

anonymous
Проблем настаје, ако се на њих навуче



m?



a benda što se tiče - ti u mom ne bi mogao da budeš ni zvono, prešuplje zvučiš.
mariopan mariopan 18:39 29.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....

Predrag Brajovic

(Naše ime i prezime su olaka, nasumična oznaka onoga što jesmo, tombola našeg rođenja. Baš kao i nacija i otadžbina.)


Sa ovim se ne bih složila.

Niti je ime nasumična oznaka onoga što jesmo, niti je to nacija i otadžbina.

Tombola našeg rođenja bi još i mogla da prođe jer to jeste nasumično, ali kada smo se već rodili negde, geografski određeno, i dobili ime kakvo se u tom narodu daje deci, to nas je odredilo i iskrojilo nam sudbinu zauvek.

Od tog trenutka ništa više nije nasumično.

Gene ćemo naslediti od roditelja, bićemo plavi ili crni, smeđi, ime ćemo dobiti onakvo kakvo se roditeljima svidi, dedino, babino ili versko, tradicionalno, postajemo ono što jesmo, deca svojih roditelja.

Kalem tuđine neće nam se nikada primiti do kraja, ćčak ni generacijama potom, ako negde odemo.

Domovina nam je zemlja u kojoj smo se rodili i odrasli. Mesto gde smo prve utiske stekli o svetu oko nas, ono što smo upijali i pamtili, mirise, ukuse, zvuke, muziku, pesme zavičaja, ritam života koji nas je zaljuljao. To nam je domovina.

I gde god da odemo to sećanje ćemo smatrati svojom domovinom i volećemo baš to mnogo više nego sve ono stečeno kasnije, u tuđini, ma kako nam ona bila dobra maćeha a domovina loša majka, ako je kome bila.

Razbiti čoveka da bi mu se iz duše iščupao koren, kao što se sada radi, da bi ga vetrovi mogli oduvati bilo gde, za mene je zločin.

A raseljenih, razbijenih, nesrećnih ljudi je sve više, onih bez domovine.
Rat je veliki biznis, treba ljude ubediti da je domovina samo iluzija da bi je se lako odrekli, bolje sami, da bi im se to čega se sami odriču moglo lakše uzeti.

Mnogim ljudima su sve već uzeli još samo sećanja na majčino mleko nisu, na miris rođene zemlje, jorgovana iz komšijske bašte, na ljuljašku u parku tamo kod kuće, gde mu je domovina....bila.

Ako budeš pisao blog o tome ja se neću složiti da je sve to nasumično. Ne može biti.

urbana_gerila urbana_gerila 19:22 29.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....

mariopan
Sa ovim se ne bih složila.

Niti je ime nasumična oznaka onoga što jesmo, niti je to nacija i otadžbina.

Tombola našeg rođenja bi još i mogla da prođe jer to jeste nasumično, ali kada smo se već rodili negde, geografski određeno, i dobili ime kakvo se u tom narodu daje deci, to nas je odredilo i iskrojilo nam sudbinu zauvek.

Od tog trenutka ništa više nije nasumično.

Gene ćemo naslediti od roditelja, bićemo plavi ili crni, smeđi, ime ćemo dobiti onakvo kakvo se roditeljima svidi, dedino, babino ili varsko, tradicionalno, postajemo ono što jesmo, deca svojih roditelja.

Kalem tuđine neće nam se nikada primiti do kraja, ćčak ni generacijama potom, ako negde odemo.

Domovina nam je zemlja u kojoj smo se rodili i odrasli. Mesto gde smo prve utiske stekli o svetu oko nas, ono što smo upijali i pamtili, mirise, ukuse, zvuke, muziku, pesme zavičaja, ritam života koji nas je zaljuljao. To nam je domovina.

I gde god da odemo to sećanje ćemo smatrati svojom domovinom i volećemo baš to mnogo više nego sve ono stečeno kasnije, u tuđini, ma kako nam ona bila dobra maćeha a domovina loša majka, ako je kome bila.

Razbiti čoveka da bi mu se iz duše iščupao koren, kao što se sada radi, da bi ga vetrovi mogli oduvati bilo gde, za mene je zločin.

A raseljenih, razbijenih, nesrećnih ljudi je sve više, onih bez domovine.
Rat je veliki biznis, treba ljude ubediti da je domovina samo iluzija da bi je se lako odrekli, bolje sami, da bi im se to čega se sami odriču moglo lakše uzeti.

Mnogim ljudima su sve već uzeli još samo sećanja na majčino mleko nisu, na miris rođene zemlje, jorgovana iz komšijske bašte, na ljuljašku u parku tamo kod kuće, gde mu je domovina....bila.

Ako budeš pisao blog o tome ja se neću složiti da je sve to nasumično. Ne može biti.




mariopan mariopan 19:53 29.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....

urbana_gerila

urbana_gerila urbana_gerila 20:11 29.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....


mariopan



opirem se ideji, ono de baš njega, ali na kraju, možda i baš zbog toga što je najgori od sve dece - šta misliš o tome da ga usvojimo?
mnogo je nevoljen...
mariopan mariopan 20:28 29.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....

urbana_gerila

mariopan



opirem se ideji, ono de baš njega, ali na kraju, možda i baš zbog toga što je najgori od sve dece - šta misliš o tome da ga usvojimo?
mnogo je nevoljen...

Ako misliš da bi pomoglo?

Ima on potencijala moglo bi da uspe samo bi morali baš mnogo da ga volimo?

Ako ga uznemo nema nazad?
urbana_gerila urbana_gerila 21:03 29.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....


mariopan
Ako ga uznemo nema nazad?



mnogo je, mariopanka, mnogo...


mariopan mariopan 21:10 29.03.2017

Re: ...Ебо Ничеа....

urbana_gerila

mariopan
Ako ga uznemo nema nazad?



mnogo je, mariopanka, mnogo...




Eto!
anonymous anonymous 06:43 25.03.2017

У једном си....

...можда у праву.

За неке међу нама "отаџбина је крепала"

Али да ли је , за Хрвате, Албанце,Словенце,Македонце,Турке,Енглезе,Американце,Французе....

Итекако се труде да је одрже у животу...

Свим могућим средствима.
anonymous anonymous 06:59 25.03.2017

Помоћ пријатеља.....

На трибини у уторак, бранићеш тезу о одговорности Србије за протекле ратове.

Доказати је, могуће је једино уколико покажеш разумевање за тренутну,актуелну политичку ситуацију у којој се Србија налази и докажеш да има алтернативу и могућност суверене одлуке.

А то је тешка и непремостива препрека.

А ако таква могућност не постоји данас, још је мање постојала у ратним турбулентним временима.

За почетак могло би да се постави питање - ко заиста влада Србијом.

Сви они који упиру прст искључиво у АВ, су политичке аналфабете.

Успут

Илити - шта или ко му отвара врата свих европских и светских званичника ?

Његова памет, лепота, шарм....

Ко их доводи у Србију пред изборе ?
sven.en sven.en 07:29 25.03.2017

...

Prvo pismo
Trulež se podrazumeva.


Da li je moguće da tekst završava ovom rečenicom/tačkom? Jel to kao poenta?

Čovječe, čovječe..
sven.en sven.en 07:30 25.03.2017

Re: ...

Stari moj, dramatično..

:)
sven.en sven.en 09:26 25.03.2017

Re: ...

Drugo pismo
Biće, izgleda, da se mi u otadžbini i ne rađamo? Već da je stičemo.


Dobro ljudi, te domovine, otadžbine, materine postadoše kao navijački klubovi. Liga. Regionalno prepucavanje.

U čemu je problem? Ko više voli? Ko je stekao? Il ko umije bolje kroz pjesmu iskazati čemeran balkanski bluz? Ko je kome brat a ko tek komšija s petog sprata? - nepoznat mi čovjek, priča (ij)ekavski, čuo sam u prolazu žureći u crkvu il na Bajagin koncert, žureći na voz do Minhena, il u Tunguziju..

Dirljiva je, junačka, na koncu, potreba pripadanja tamo gdje bi korektan čovjek rekao "ja ne pripadam". Čemu on ne pripada? Ne pripada istoj majčinoj? - il ne pripada istom pređenom putu kroz katarzu?

Da, ne pripadamo istoj katarzi iako možda sad živimo svi u istoj Gavrilovoj ulici..

Kako ne pripadamo? - fino.

Sarajlija u Beogradu i Makedonac i Crnogorac u glavnom gradu možda falširaju pri guslanju epskom, možda isto klinački psuju u trećoj strofi, isto vole Branka Ćopića il isto kude Krležu ali oni nemaju istu emociju iz iskustva kad se gubi i materina i otadžbina: nisu isto gubitnici.

Toliko.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 09:49 25.03.2017

Re: ...

Sarajlija u Beogradu i Makedonac i Crnogorac u glavnom gradu možda falširaju pri guslanju epskom, možda isto klinački psuju u trećoj strofi, isto vole Branka Ćopića il isto kude Krležu ali oni nemaju istu emociju iz iskustva kad se gubi i materina i otadžbina: nisu isto gubitnici.

:)
Čudesno.
I ovim si mi u svemu dala za pravo. U svemu.
sven.en sven.en 11:36 25.03.2017

Re: ...

Čudesno.

:)
emsiemsi emsiemsi 20:50 25.03.2017

Re: ...

sven.en
Drugo pismo
Biće, izgleda, da se mi u otadžbini i ne rađamo? Već da je stičemo.


Dobro ljudi, te domovine, otadžbine, materine postadoše kao navijački klubovi. Liga. Regionalno prepucavanje.

U čemu je problem? Ko više voli? Ko je stekao? Il ko umije bolje kroz pjesmu iskazati čemeran balkanski bluz? Ko je kome brat a ko tek komšija s petog sprata? - nepoznat mi čovjek, priča (ij)ekavski, čuo sam u prolazu žureći u crkvu il na Bajagin koncert, žureći na voz do Minhena, il u Tunguziju..

Dirljiva je, junačka, na koncu, potreba pripadanja tamo gdje bi korektan čovjek rekao "ja ne pripadam". Čemu on ne pripada? Ne pripada istoj majčinoj? - il ne pripada istom pređenom putu kroz katarzu?

Da, ne pripadamo istoj katarzi iako možda sad živimo svi u istoj Gavrilovoj ulici..

Kako ne pripadamo? - fino.

Sarajlija u Beogradu i Makedonac i Crnogorac u glavnom gradu možda falširaju pri guslanju epskom, možda isto klinački psuju u trećoj strofi, isto vole Branka Ćopića il isto kude Krležu ali oni nemaju istu emociju iz iskustva kad se gubi i materina i otadžbina: nisu isto gubitnici.

Toliko.

Ђес Тесс !
sven.en sven.en 07:19 26.03.2017

Re: ...

Des Emsi.
emsiemsi emsiemsi 10:18 26.03.2017

Re: ...

sven.en
Des Emsi.

Ево ме, чешкам се и покушавам да се прилагодим овој зимско - летњој часовној транзицији.
sasaminijature sasaminijature 12:47 25.03.2017

Домаћине, похвале за Блог!

Битан је дијалог, преко потребан ако уопште хоћемо да сами себе сачувамо.

Надам се да ће бити ускоро још твојих мисли.


Иначе, колико сам чуо јучерашњи извештај са сајма у Лајпцигу, Кецмановић јако цењен и читан. Зашто је код нас обележен као да је са "ђаволом тикве садио"?
narcis narcis 12:58 25.03.2017

Re: Домаћине, похвале за Блог!

Битан је дијалог,

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 14:46 25.03.2017

Re: Домаћине, похвале за Блог!

Иначе, колико сам чуо јучерашњи извештај са сајма у Лајпцигу, Кецмановић јако цењен и читан. Зашто је код нас обележен као да је са "ђаволом тикве садио"?

Hvala na lepim rečima.

Kecmanović, može se reći, zaista ima jednu nacionalnu vizuru, pa je čak i pripadao grupi P-70, koja je smatrana protivtežom radikalno ideologizovanim piscima okupljenim oko "anacionalnog" Betona. Taj krug -- hm: "građanista"? -- ne voli Kecmanovića. Razumljivo: Šta tu onaj mali ima da puca u Sarajevo?!

Dođi na predstavljanje Krstine knjige, pa pitaj Kecmanovića uživo :)



sasaminijature sasaminijature 15:37 25.03.2017

Re: Домаћине, похвале за Блог!

Predrag Brajovic
Иначе, колико сам чуо јучерашњи извештај са сајма у Лајпцигу, Кецмановић јако цењен и читан. Зашто је код нас обележен као да је са "ђаволом тикве садио"?

Hvala na lepim rečima.

Kecmanović, može se reći, zaista ima jednu nacionalnu vizuru, pa je čak i pripadao grupi P-70, koja je smatrana protivtežom radikalno ideologizovanim piscima okupljenim oko "anacionalnog" Betona. Taj krug -- hm: "građanista"? -- ne voli Kecmanovića. Razumljivo: Šta tu onaj mali ima da puca u Sarajevo?!

Dođi na predstavljanje Krstine knjige, pa pitaj Kecmanovića uživo :)






Хвала на одговору, за мене сасвим довољно.

Могу само изразити жаљење што се погледи магле онима којима то никако не би смело.
Могуће да сам идеалиста те очекујем превише, ипак су то само људи...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana