Ne znam tačno da li je trač ili istina, ali stalno mi se čini da postojim, to, kad mi se čini, to je čist činizam, čitam strip Tarzana iz '81, šimpanza u meni hoće da se počeška po lobanji, staklenoj, u kojoj je žička pregorela, idem niz Žičku, idem niz Užičku, udišem čist kiseonik, ovuda ne sme da prođe smrdljiva mašina, marširam, valjam se, ukočen sam kao Marina, kao Milena, nisam svilen, a buba jesam, lenja, pita me drvoseča sa grane za crvenu Bubu u dvorištu, kažem '71, radi ali se ne vozi, dekadu sam mlađi a sudbina mi je kontradiktorna, ne radim ali se vozim, vozim se u nekim pričama u kojima mi se sve nešto čini, činija supe me sačeka na stolu, slova plutaju bezbrižna pa ih progutam, kao strah, koji odagnam novim sankanjem niz zamišljenu Čukaričku padinu, Bežanijsku kosu, spuštam se u bobu, merim sve u bobu, video sam u šarenom magazinu Bobu, i Brenu, sa brenerom,
pali i žari po Bežaniji, iako je ostarila, ne palim, žalim, čini mi se da bežim, čini mi se da bih otišao, čini mi se da bi mi tamo, preko sveta, sve bilo novo, kao Novi Zeland, čini mi se ili mi se pričinjava, da samo plač i kuknjava može na dobro da izvede, nas, posrnule Madone sa velikim sisama, primadone i Maradone, takva koncentracija izvrsnosti u malom teritorijalnom pakovanju mora da nosi na sebi, na zastavi, precrtanu ljudsku lobanju, nagriza sve čim sa kiseonikom dođe u dodir, dodirni me da znam da me želiš, ležiš, ne pomeraš se, čini mi se da si odsutna, da sam neopravdan, da zbog permanentnog izostanka iz sadašnjosti padam u avgustu, imperatorno je da padnem, padam u zaborav, čini mi se da mi je sistem pao, kao i memorija, i hard core mi pada, čini mi se da sam nekada imao veće šanse i da su nijanse bile za bobu deblje, masnije, svi smo rado jeli slatko i masno a sada bez gledanja biramo kiselo i slano, da sjebemo pritisak, čini mi se da živim pod pritiskom, odem jednom u 12 nedelja da se izlečim staromodnom metodom ispuštanja krvi, upisao sam se da mi nekada izvade i srž, u suštini biću samo forma, formalno imam i druga stanja, takođe neizlečiva, čini mi se, anizohoriju i petice iza šestica, odbrojavam unazad, brojim dane, čini mi se da ih je sve manje, krajnje je vreme došlo da se uzmem u obzir, da se sastružem sa laminata u prvi i poslednji čin lične jednočinke, monodrame za mame i teško bolesne, mentalno zaostale, zaostale u razvoju, slomljene na razboju, napuštene u odgoju, neodgojene, poluproizvode, izrode, čini mi se da je takvih najviše, poluinteligentnih, polupismenih, poluostvarenih, poluzaboravljenih, poluge su u njihovim rukama, čini mi se ili mi se pričinjava i polubog nekada mora da sedne na šolju i da bude van sebe, čini mi se da mnogi to ne shvataju, svi smo rođeni goli i ponekad moramo stajati goli, pred istinom, postojanja.