Umesto da bude maltene udarna vest, današnji dolazak proleća je skoro nepomenut. Sinoć i jutros sam čak pomislio – Pa, može biti da sam se nešto prekombinovao oko datuma. Jer, vidim, nigde ni glasa o tome. Možda negde i jeste pomenuto, ali u potpuno zanemarljivoj meri, čim se nije dalo opaziti. Onda me zatečena činjenica navela na drugu vrstu razmišljanja. Govori li to o ovdašnjem odnosu prema životu?
Svaki novi dolazak proleća pokreće osećaj izlaska na svetlo. Simbol buđenja novog ciklusa svetla, novog ciklusa rastenja i rađanja, ciklusa optimizma ... Nevezano za karaktere pojedinaca, to saznanje, hajde da maksimalno pojednostavimo, trebalo bi da ima pozitivan efekat. Onda, kako to da se desilo da ova vest u novinama, štampanim i elektronskim, bude sakrivena u gomili sitnih vesti koje su zbijene negde na kraju - jedva uočljiva? No, možemo na trenutak i da zanemarimo medije i njihove "percepcije". Čak ni neko od brojnih ljudi sa kojima sam tokom poslednjih dan-dva bio u raznim vrstama komunikacije ni jednog časa ne pomenu nešto u smislu – Hej, sutra stiže proleće..! Kao da je izbrisano svako ticanje za taj događaj. Da, događaj - jer to jeste događaj.
Kalendarska rasejanost? Kolektivna kalendarska rasejanost? Sumnjam da je reč rasejanost dovoljna za objašnjenje. Može li se ovo pripisati nečem dubljem, ozbiljnijem? Kolektivnom, nekad više, nekad manje vidljivom, neverovanju u sebe i stvari oko sebe, u život sam? Deluje da se ovde sve odvija kao u nekakvom velikom bunilu, po inerciji, a opažaji i kretnje su samo bledo i bojažljivo oponašanje onoga što je nekad bilo, ili je moglo biti? Ovde, u današnjoj Srbiji, kao da ne postoji sklonost ka budućnosti. Od nje se zazire. Ljudi se povlače unazad, u zasenjene kalupe prošlosti koji su im odavno postali preuski. Isto kao što se od saznanja o proleću radije ostaje u sigurnoj teskobi zime. Šta god da nepominjanje i nedočekivanje proleća jeste, ne može se poreći da je u pitanju nekakav simptom. Neobećavajuć, u najmanju ruku.