Kod mladog biskupa želja za služenjem državi je ipak bila jača od akademskih interesovanja i želje za akademskom karijerom, te se on, po menjanju odnosa moći na dvoru, vraća u službu države, uspešno završavajući posao nivelacije interesa kralja Luja XIII i interesa njegove moćne majke Marije Mediči (Marie de' Medici) što mu donosi kraljevo poverenje, te on uskoro silovito napreduje, kako u državnoj, tako i u crkvenoj hijerarhiji. Kralj ga uskoro nominuje za kardinalsku službu, postavljajući ga istovremeno na mesto svog savetnika, da bi nakon uspešnog služenja kruni u krizi sa hugenotima, postao najpre kraljev ministar, pa potom i njegov „prvi ministar" (1624. godine), odnosno predsednik vlade francuske monarhije. Ovim je Rišelje postao i kardinal i premijer, odnosno sve ono po čemu će kasnije postati poznat, stojeći na razmeđi dvaju svetova, crkvenog i državnog, sintetišući ih u sebi. Tako je rođena legenda i mit o moćnom kardinalu-premijeru koji „državnom razlogu" privodi sve ono što bi potencijalno moglo da bude destruktivno po državu, oličavajući samim svojim ispijenim i oštrim likom, koji se oštroumno smešio sa portreta toga vremena, „državni razlog" čak i samom svojom pojavom.
Postajući kardinalom i premijerom te kraljevim čovekom od poverenja, Rišelje zaokružuje svoju moć, postajući jednim od najveštijih virtouza koje je „državni razlog" uopšte imao, odnosno jednim od najtalentovanijih državnika epohe državnog apsolutizma, koji je ovladao svim segmentima i „obaveznim figurama" državničke veštine kao „vektorske nauke". On će veoma vešto gađati ispravne vektore, odnosno pogađati pravu rezultantu između interesa Crkve i interesa države, uz svoje premijersko mesto uvek ostajući i čovekom Crkve, koristeći njene veze i njenu mrežu, iako će kao francuski prvi ministar imati teške sporove sa „centralom" u Vatikanu, često delujući, pogotovo tokom Tridesetogodišnjeg rata, protiv interesa Katoličke crkve i papinstva. Bilo kako bilo, Rišeljeovim postavljanjem za kardinala i premijera počinje jedna od najimpresivnijih, iako vremenski ne predugačkih, državničkih karijera modernoga doba. Za nepunih dvadesetak godina, on će, zajedno sa svojim saradnicima koje je pažljivo birao, reformisati administraciju francuske države, podići različite privredne grane, ojačati nauku i umetnost dajući im značajno mesto u društvu, a pre svega će ustoličiti Francusku kao dominantnu kontinentalnu silu Evrope, potiskujući sa tog mesta Španiju, Austriju i Sveto nemačko-rimsko carstvo, koji su bili povezani vladarskom kućom Habzburga.
Ono što razlikuje državništvo i veštinu državništva od profane političke veštine je, kao što smo opisali u našoj prethodnoj studiji posvećenoj osnovnim elementima i klasičnim formama veštine državništva, sposobnost da se misli strateški i da se misli unapred, da se anticipiraju događaji i da se shodno prethodnoj anticipaciji događaja postavljaju dugoročni politički ciljevi, odnosno da se prepoznaju tokovi vremena i da im se saobražava, spajajući u delovanju gorljivu viziju i ledeno rasuđivanje. Ono što Rišeljea čini upravo državnikom i uzdiže ga iznad nivoa obične, svakodnevne, politike, će biti njegova sposobnost da misli strateški, da prepoznaje tokove vremena i da uglavnom ima ispravan sud o tome šta se dešava na geografskoj karti u borbi različitih država za kontinentalni uticaj, kao i ispravan sud o tome šta se dešava na „istorijskoj karti" same epohe koja je tražila nove, sveže, organizacione obrasce političkoga delovanja. Kardinal, koji je često poput nekog generala bio opasan mačem, imao je dve strateške konstante kojih se uporno držao u svom političkom delovanju i koje su ga upravo načinile državnikom.
Na unutrašnjem planu to će biti predan rad na reformi državne administracije, centralizujući je i uređujući je, eliminišući sve „srednje nivoe" vlasti, privodeći čitav poredak centralnom „državnom razlogu". U tom smislu je Rišelje sasekao vlastelu i ograničio moć krupnog plemstva, prvenstveno svojom čuvenom uredbom da se imaju srušiti sva utvrđenja koja nemaju svrhu odbrane od spoljašnjih neprijatelja, homogenizujući time državu prema unutra i elektrišući je prema spolja. On uništava „srednje nivoe" vlasti, odnosno suzbija moć krupnog plemstva kako bi moć skoncentrisao u rukama države koju centralizuje, transformišući Francusku od feudalne monarhije u jaku novovekovnu administrativnu državu sa moderno organizovanom kopnenom vojskom i mornaricom.
U tom smislu će on biti sintetičar između feudalizma - kome pripada svojom kardinalskom funkcijom „prvoga staleža" - i novovekovlja - kome pripada svojom funkcijom „prvog ministra", na kojoj će se pokazati neobično savremen prateći tokove vremena koji su težili zaokruživanju epohe državnog apsolutizma. „Kardinal" i „prvi ministar" Rišelje, pripadajući i Crkvi i državi, naprosto pripadajući obema svetovima u isti mah, predstavlja zapravo jednog „svetovnog kardinala" koji je bio u funkciji transformacije legitimeta iz feudalno-crkveno-aristokratskog u novovekovni administrativno-državni. To postiže tako što će na unutrašnjem planu razviti mrežu pouzdanika države koji će biti odani jedino njenom „državnom razlogu", čime konstituiše moderni bezbednosni aparat koji će karakterisati modernu državu i biti neka vrsta njenog „tajnog" čuvara i koji će biti neophodni instrument modernoga državništva (videli smo da je ovaj aspekt bio bitan i u arhetipskom državništvu budući da će državnici, i stari i moderni, kao jedan od problema morati da rešavaju problem bezbednosti poretka kojim upravljaju i predupređivanja svih, unutrašnjih i spoljašnjih bezbednosnih nestabilnosti).
Rišelje naprosto, na unutrašnjem planu, zaokružuje prostor „državnoga razloga" transformišući feudalnu monarhiju u jaku novovekovnu, moderno strukturiranu, silu, što nije činio isključivo se oslanjajući na „bezbednosne" strukture i na svoju razgranatu mrežu unutrašnjih pouzdanika, već i oslanjajući se na naučnu i umetničku elitu svoga doba, koje su, po njegovoj sasvim ispravnoj proceni, mogle doprineti „mekoj moći" države, te je i u ovoj stvari bio začuđujuće moderan za jednog crkvenog kardinala toga vremena.
Kardinal Rišelje, zapravo neka vrsta čudnoga „svetovnoga kardinala", koji je lično bio sklon različitim vrstama akademskih istraživanja i umetnosti, osniva 1635. godine Francusku akademiju (L'Académie française) bivajući do smrti njenim glavnim patronom, darujući državi elitnu instituciju u kojoj će biti okupljeni vrhunski naučnici, umetnici i uopšte stvaraoci svih vrsta, a po kojoj i po kojima će francuska država postati poznata jednako kao po svojim političkim uspesima, a možda i još više. Ovo svedoči o njegovoj modernosti i o jednoj osobini koju će imati i svi značajni moderni državnici nakon njega - spoju moći i znanja - odnosno izvođenju moći iz znanja, budući da su vlast, moć i politički autoritet, od osvita modernoga doba, tražili svoju racionalnu legitimaciju. Nakon Rišeljea će i drugi značajni moderni državnici - od Fridriha i Petra Velikog, preko Napoleona, sve do Čerčila i De Gola, oko sebe okupljati svojevrsne „elite znanja", sastavljene od najtalentovanijih ljudi svog vremena; naučnika, umetnika i inovatora različitih profila, koje će biti radi da saslušaju i uvaže, zauzvrat bivajući darivani od njih jednakim uvažavanjem i zajedničkim radom na različitim društvenim projektima.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)