Bavanište je jedno od najvećih sela u Banatu. Ne tako daleko od Beograda ali ipak po malo skrajnuto sa glavnih tokova kulture.Tu sam proveo detinjstvo i deo mladosti i zauvek ostao vezan za ljude koji tu žive.
Sedamdesetih godina snimala se serija „Divlje godine“. Scenario Miša Brujić, režirao Rica. Igrala deca iz Bavaništa. Ivica Nikašinović-Grba, Dragan Ranković-Dulek , Somborac i još drugih.Od pravih glumaca: Dragan Nikolić,Slobodan Aligrudić,Mira Banjac i mlađana Tanja Bošković, još nije ni diplomirala na akademiji.Voleli smo da odemo na snimanje i gledamo kako nastaje čarolija filma.
Igranke su bile u domu kulture na spratu. Sa balkona prangijali vis Faraoni. Bio moderan Kićo Slabinac-zbog jedne divne crne žene. Igrao se stiskavac. Red stiskavca red kolca. Sa strane sedele uglavnom babe i pazile na devojke da ne opravu štogod.
Duško Ankić, Mile Kališki i Ja osnovali prvi foto kino klub u Bavaništu. Imali smo kurseve fotografije i filma. Pomagali sizevi za kulturu, danas toga nema, nažalost. Išli smo redovno na“Žisel“u Omoljicu i osvajali nagrade. Uglavnom Duško za fotografiju a ja za film. Pravili smo i projekcije „pravih“ filmova i diskutovali o njima. Uspeli smo da zainteresujemo priličan broj mladih ljudi.
Napravili smo i prvi disko klub u Bavaništu po ugledu na „Cepelin“ u Beogradu. Disk- džokeji Duško i ja. I sad čuvam člansku kartu udruženja disk-džokeja Jugoslavije sa rednim brojem dva.Nabavili smo najjači lajt šou u to vreme , četvorokanalni sa hiljadu vati po kanalu. Onaj u Cepelinu imao je po trista vati po kanalu i samo tri kanala. U to vreme,bilo je jako teško doći do najnovijih snimaka Bitlsa,Stonsa, Kridensa,i ostalih bendova koji su bili aktuelni na svetskoj muzičkoj sceni. Srećna okolnost bila je da smo napravili kontakt sa poznatim američkim i engleskim izdavačkim kućama koje su nam, želeći da prošire svoje tržište na istočnoevropske države,slale svoje najnovije snimke. Tako se dešavalo da se ista stvar vrti u Londonu,Parizu i Bavaništu.
U dvorištu stare škole pored vatrogasnog doma gostovao Zoran Modli sa svojom putujućom diskotekom. Nije imao klasičan lajt šou nego projekciju pokretnih obojenih oblika na platnu.Veličanstveno. Čovek koji je to radio, za nas je bio čist genije. Simfonija boja i oblika u ritmu muzike.
Prva samostalna izložba Milića od mačve bila je u Bavaništu. Pomogao mu oko postavke naš profesor i drug Milan-Mika Obradović-slikar. Ne znam gde su se upoznali ali se Mika prihvatio da mu pomogne oko postavke. Izložba je bila na spratu doma kulture koji je pre rata bio zanatski dom.Mesecima pre toga je Mika bio na skeli i restaurirao kompoziciju na plafonu. Ne znam ko je slikao i ne sećam se više šta je slika pretstavljala. Ubrzo je Milić od Masčve svojim motivima letećih balvana prokrčio sebi put u Srpskom slikarstvu.
Gramatika Bavaništanima nikad nije bila jača strana ali su tih godina bili vidljivi pomaci.
Sedidu-sedu,Radidu-radu,Veselidu se-veselu se,gledidu-gledu itd. Ono DU se polako gubilo mada ga ima i danas. Što se akcenata tiče tu se nije mnogo promenilo. Akcenat za viljušku , kašiku i još puno stvari ostao je na predzadnjem slogu. Nimalo Banatski.
Socijalistička slava kao pandam velikoj Gospojini bila je još na snazi.Tako smo slavili obe ali se vozilo fijakerima samo za drugi dan Gospojine.Voleli smo te slave jer je bio raspust a i dolazile su devojke iz grada. Na našem fijakeru bivao je često gajdaš umesto harmonikaša.Škotlanđani i Bavaništani vole gajde.
Prva i najveća ljubav desila mi se upravo na fijakeru. Ali o tome sam već pisao.
A ja mlad i lep.Što rekla moja drugarica Cica u četvrtom stepenu poređenja-lep u pizdu materinu.