Homo Sapiens je ubedljivo najgluplja i najlakovernija zivotinja, iako se odlikuje najvecom inteligencijom medju faunom koja nastanjuje planetu Zemlju...
Iskustvo koje jedinka doticne vrste stice tokom licnog zivotnog ciklusa, ali i ono koje stice istorijskim nezaboravom dogadjaja u kojima (kao pojedinac) nije direktno ucestvovao pomazu samo toliko da stvore jednu cameru obscuru koja daje privid da sve izgleda kao sto jeste, ali i da nista nije kako zaista jeste. Sve je verno reprodukovano, ali je (da li je?) i naopako... Istorija nam stvara iluziju da covecanstvo kontinualno ide napred, iako ono krupnim koracima uporno tapka u mestu...
Od kada je sveta i veka naivni veruju u bolje sutra, cinicni sumnjaju u realno danas (neki cak i u proteklo juce), a svi ostali su bez izuzetka fatalisti (i po koji stoik u rangu statisticke greske...). Ali, u sustini, i ove prve dve kategorije (naivni i cinici) su iste. Ljudi gube ogromne kolicine vremena zavaravajuci sami sebe da ce bas njihovo doba biti "zlatno", ili da je bas njihovo doba bilo "zlatno". Shodno tome, u svrhu potere ka toj zlatnosti (i.e. ćup na kraju duge) su usmerene nemerljive kolicine napora, nade, strepnja, htenja, iscekivanja, briga, planova, manje vise svih kolektivno-individualnih aktivnosti koje se mogu i ne mogu zamisliti... Tacno je, sitnicari ce primetiti, da nema tog guranja kamena uzbrdo, em bi bilo nevidjeno dosadno (dobro, uvek nam ostaje da citamo egzistencijalisticku literaturu), em ne bi ni postojao razlog za merenje protoka vremena (zbog cega upravo i treba da citamo pomenuta skribomanisanja...)...
No, svejedno. U trenutku kada se iluzije naivnih i deluzije cinicnih nadju u rezonantnoj tacki preseka, svet se nadje na ivici ambisa. U takvoj tacki preseka smo docekali novu 2017. godinu.
Nije samo Brexit sve poceo, iako je sigurno vrlo zasluzan sto je lavina svecano otvorena. Bilo je tu jos kojecega, ali su nasi dragi sugradjani osigurali da brana i definitivno pukne time sto su u pukotine (koje jos uvek nisu bile maksimalno-havarijskog tipa) postavili malo dinamita. Potom je dosao Trump u Americi, zatim overa par forfe pobede Putina u Aziji, a ko ce se na Djurdjevdan prosetati Jelisejskim poljima sa osmehom na usnama lica svog, tek cemo da vidimo. Medjutim vec sada se moze reci da se vecina kockica za novi, veliki bust up vec uveliko i solidno slozila. Big meeting moze da odluci i da krene putem kojim se redje ide, ali nema indicija da je kapacitet bilo cije licnosti na danasnjem globalno-politickom nebu ni priblizno dovoljan da moze da odigra ulogu preventivnog Churchilla. Jednostavno suvise je novca i emocija ulozeno da se stvari resetuju, a odlucujuci su, kao i uvek, bili sitni investitori (iskompleksirani spekulanti na sitno) koji se sad vrlo sigurno osecaju u prividu sopstvene mase, ali koji ce, takodje kao i uvek, na kraju izgubiti sve.
U svakom slucaju, opet su takva vremena dosla, ko ne slusa pesmu slusace oluju, ali je vrlo bitno odabrati koje pesme slusati (i pevati, ako se zeli, po slobodnom izboru) dok oluja traje. Jer ona (pesma) nas je ne samo odrzala, vec je mozda jos jedina preostala stvar na ovom svetu koja jos uvek ne poziva na bujice krvi...
Ja licno odoh da (i dalje) pijem, u svoj nocni klub, a kao zadnji blagoslov za put pruzam na slobodnu vivisekciju svoje infantilno ubedjenje da je najbolja umetnost ona koja vas sprovede kroz neprimetnu depresiju tako sto vas prvo povuce u jos dublju, a onda vas, kao crna rupa, proguta i izbaci u deo univerzuma koji niste mogli ni da zamislite da postoji...
Udri Alphonso! (i pevaj Imelda...)