Sviranje na ulici je pos'o k'o i svaki drugi. I radi se stalno. Mnogi se začude kada im kažem da sviram tokom cele godine, jer nekako većina misli da je to nešto što se radi leti, kad je lepo vreme, i uglavnom u turističkim mestima. Možda je kod nekih kolega, kojima je sviranje na ulici tek dodatni posao (ili čak i nije posao, već za**bancija), to zaista tako, ali ja, kao dugogodišnji profesionalac, ne mogu sebi da dozvolim predugačke pauze, tako da nisam u mogućnosti da ispoštujem to pravilo...
Pošto ne misle da se može svirati i zimi, pitaju me ljudi često da li ja samo sviram ili i RADIM nešto u životu. Valjda zato što sviruckanje retko ko smatra ozbiljnim zanimanjem. A valjda i ne veruju da mogu dovoljno da zaradim baveći se samo time. Kada sam dobre volje, objašnjavam im da ja sviram stalno, tokom cele godine, tako da mi to jeste jedini posao. Nekada, pak, kad mi nije do ljubaznosti, ja pitam: "A ti? Kojim se ti poslom baviš?" I, onda, kada dobijem odgovor: "Samo to? Ne radiš još nešto? "
Elem, kao što sviranje u letnje vreme ima svojih mana i vrlina, ista stvar je i sa zimskim "guslanjem". Prvo što svima padne na pamet je, naravno, hladnoća. Međutim, nisam ja od juče. Nabavio sam sve što treba da sebi olakšam zimske muke.
Imam čizme za tri broja veće (46), tako da mogu odjednom da obujem nekoliko para debelih čarapa. Zatim, imam onaj materijal kojim se pune jakne, pa skrojim sebi čarape (tj. nekakve obloge za stopala). To je ono, kao nekakva veštačka vuna, ne znam kako se tačno zove taj materijal. To može da se kupuje na metar i u različitoj debljini. Lepo ja to isečem makazama i napravim i dodatke za prste na nogama i za ispod stopala.
Od pomenutog materijala imam napravljene i obloge na noge: od kolena pa na dole. Takođe i za donji deo leđa, kao zaštita za bubrege i kičmu.
Debele skijaške pantalone - obavezno! Imam ih u tri veličine, pa mogu, ako zatreba, i sva tri para odjednom da obučem. Naravno, ispod njih je ili pidžama, ili neka deblja trenerka, ili oboje...
Šta obući gore najmanji je problem: majica, jedna bluza, dve bluze, tri... debeli džemper i jakna koja nije kruta (da mi ne bi smetala dok sviram), prsluk (jakna bez rukava).
Nekoliko pletenih kapa rašio sam na vrhu, pa sam od njih napravio nekakav "šal bez krajeva" (ili "kružni šal"), pa to koristim kao zaštitu za grlo.
Na glavi pletena kapa. Imam ih u nekoliko varijanti: tanje, deblje, manje, veće...
Ostaju ruke, tj. prsti. Tu je glavni problem, ako je temperatura u minusu. Dobro, imam rukavice bez prstiju (tanje, deblje, tesnije, šire), pa mogu i više njih odjednom da navučem (što je redak slučaj). Teško je svirati sa njima, ali šta da se radi... bolje i tako nego da čekam leto.
Kada je stvarno hladno (a dešavalo mi se da počnem svirku na temperaturi od -5, -6, pa onda sviram 4, 5 sati i, u međuvremenu, još više zahladni), ja onda na sebe natrpam sve što stignem, pa onda kao nekakav robot, jedva krećući se, odem da radim. I nije mi hladno.
Jedino ti prsti... Još ako priduva neki zimski "povetarac", onda je stvarno zabava na nivou. Žice na gitari su od gvožđa, prsti su na vrhovima goli, pa nije ni malo prijatno. Kada je stvarno nepodnošljivo hladno, moram posle svake pesmice malo da protrljam, izmasiram, svoje prste. Ili, dok sviram, pojačalo stišam, a lupam jače po žicama. Pomaže samo delimično.
Dešava se često da neko od prolaznika ne može da odoli da me ne pita kako to uspevam da sviram po mrazu. "Pa, znaš, dobro sam se obukao, samo prsti malo...", počnem ja da *enjam. U stvari, gledam njega jadnička, koji je, recimo, samo u farmericama i mislim u sebi: "Pa, tečo, i ja da sam obučen k'o ti, i ja bi' cvokotao s zubi!" [razmišljam na maternjem jeziku, leskovačkom :-) ]
A ovako, kad izgledam k'o neki debeljan od sto dva'es' kila, a nemam tol'ko (sa svime što sam obukao), naravno da mi hladnoća ne smeta kao ostalim, normalno obučenim, ljudima. Iako se oni kreću a ja sam statičan, što je, kada je niska temperatura, dodatna poteškoća.
Jeste da se ljudi "krste" kad me vide kako sviram po hladnom vremenu, ali pošto tada ubacuju više para nego obično, ja se ne sekiram mnogo zbog toga. Dobro, jasno mi je da mnogi to rade iz sažaljenja, ali, kažem, ja ne pravim pitanje. Pos'o je pos'o, pare su pare... Ima toliko poslova koji se rade napolju, na otvorenom. Nije moj baš jedini.
Kada sam na dužoj zimskoj turneji, umesto kupanja brišem se onim bebećim vlažnim maramicama. Sad sam počeo da im dodajem i antiseptik gel. "Okupam" se lepo, presvučem majicu, čarape, gaće... i k'o nov sam. Komplet "kupanje" povremeno (svaki, treći dan, otprilike), dok određeni delovi tela i češće.
Pranje kose najmanji mi je problem. Kada vozim (a često menjam gradove), stavim 2-3 plastične flaše sa vodom tamo iznad otvora odakle izlazi vruć vazduh od grejanja, one se tamo zagreju za 30-40 minuta, pa onda stanem negde pored puta i fino operem kosu.
Sve u svemu... ni zimi nema zime! Što kažu biciklisti, "nema lošeg vremena, ima samo loše opreme". I zaista je tako.
Međutim, nije oduvek bilo ovako kao što je danas. Postepeno sam, tokom vremena, novim dodacima obogaćivao svoju zimsku sviračku opremu. Na početku nisam imao sve što mi je bilo potrebno. Sećam se kako sam jednom, početkom devedesetih u Novom Sadu, svirao u "Zmaj Jovinoj" po vrlo, vrlo hladnom vremenu. Na svakih pola sata ulazio sam u obližnji kafić, da (kao) popijem kafu (koju inače ne "trošim"). A zapravo da bih se malo vratio među žive. Verovatno je napolju bilo 7 ili 8 stepeni ispod nule, a ja sam ispod običnih pantalona imao samo trenerku.
A spavanje u zamrzivaču?
Dobro, nije baš kao u zamrzivaču, al' sigurno je ponekad hladnije nego u frižideru. Kod mene kući u frižideru je temperatura +4 stepeni, a ja nekad spavam i na negativnoj temperaturi. Ali ipak nije toliko strašno kao što može da se učini na prvi pogled. Evo, opisaću malo kako sve to izgleda:
Krevet mi se sastoji od dva debela sunđera, a zimi stavim i ćebe ispod čaršava (presavijeno na pola: znači, kao da ih je dva). Imam 4 debela ćebeta za pokrivanje, pa sad, kad kol'ko treba...
Jednu vrlo debelu jaknu, koju uvek nosim sa sobom za "ne daj, Bože", koristim za noge: uvučem joj rukave unutra i onda se ona pretvori u nekakav džak, pa u njega ubacim noge, ako je baš hladno. A dešava se da sa svirke, sa temperature od minus... šta ja znam koliko već stepeni, dođem u kombi (ili na spavanje, ili na popodnevnu pauzu), a unutra... debeli minus! Minus 4, minus 5... Skoro pa kao u zamrzivaču.
Ranije sam se grejao na plin. Dok sam spavao, stavljao sam na prednje sedište (na jednu tepsiju) upaljen gorionik (jedan ili dva). Ali odavno već ne koristim taj sistem. Jbg, što sam stariji, sve više se plašim da se ne spalim :-) , iako mi je mali protivpožarni aparat uvek pri ruci. Ipak je to otvoreni plamen. Šta ja znam, može da se pokvari regulator jačine, a u tom slučaju plamen bi mogao da dostigne visinu i do jednog metra. Osim toga, kada sam se grejao na plin, često su prolaznici kroz prozor buljili unutra, čudeći se plamenu u automobilu, pa sam se bojao da bi mogli da mi navuku na vrat policiju, koja bi opet mogla da me protera iz grada. Zbog nelegalnog posla kojim se bavim ili zbog spavanja u centru grada. Mog'o bi' da biram...
Inače, mene ljudi spolja ne mogu da vide, jer su mi prozori na kombiju zabarikadirani crnim kartonima, a iza prednjih sedišta imam plastičnu plavu zavesu.
Moram i da istaknem da, računajući sve krevete u kojima sam u životu spavao, ja najlepše spavam upravo u mom FIAT Doblo'-u. Nekako mi je najudobnije tu.
Buka od automobila (kada sam parkiran u nekoj prometnoj ulici) mi ne smeta nešto naročito. Ja čak nekada pustim i muziku da mi svira dok spavam. Jedino kad đubrari, ponekad u cik zore, prođu onim svojim bučnim kamionima, malo mi zasmetaju s tom bukom koju prave sa kontejnerima. Mada su me nekoliko puta i spasili, probudili me na vreme za posao, pošto imam običaj da isključim alarm i ostanem, kao, da leškarim "samo još 5 minuta", Tako da se ovom prilikom javno zahvaljujem drugovima đubrarima...
Znači, fino spavam u kombiju. Ali zato kada spavam kući na dušeku, osećam se kao da sam na trpezarijskom stolu. Dok nisam bio oženjen i spavao sam sAm, uvek sam se "lepio" za zid, ali sada je (bračni) krevet na sred sobe, pa se mučim. Eto ti, pa se ženi! :-)
Nego, da se vratim na zimske radosti. Znate li šta mi je najveći problem? Vlaga! Vlaga koja se stvara po unutrašnjosti moje "kuće putujuće". Prozori, unutrašnji metalni delovi... voda, brate! Naravno, kada je napolju baš hladno, jer o tome sada pričamo. Znam da nije zdravo spavati u takvim uslovima i grejanje na plin bi moglo da posluži ujedno i kao "sušilica" za vazduh, ali već dugi niz godina (možda 8-9) ne "palim" plin u autu, sigurnosti radi. Imam neke absorbere vlage, one kamenčiće, ali mislim da ne pomažu previše, sudeći po meraču vlage. Zato radije uključujem motor i grejanje dok sam budan, "nabijem" temperaturu, a posle... glavu pod ćebe...
Da spavam a da auto radi... to ne ide. Jednom davno "Zastava 101" mi je prokuvala, jer sam zaspao a nisam isključio motor. Dobro, FIAT nije Zastava, ali ipak... a i da ne privlačim pažnju...
Ali da samo ne kudimo zimu, ima ona i nekih prednosti. Na primer, nalaženje mesta za parking je jednostavnije, jer ne mora toliko da se vodi računa o položaju i kretanju Sunca. Može da se kupi hrana u većim količinama, bez straha da će se pokvariti...
I, za kraj, jedna zanimljivost: Kada je mnogo hladno, a hteo bih, recimo, sutra ujutro da doručkujem "Nutellu" krem i lebac, moram još prethodno veče da izvršim određene pripreme. Krem se na velikoj hladnoći toliko stvrdne da jedva može i nožem da se seče. Zato ja fino stavim teglicu pod ćebe i onda tako zagrljeni ja i Nutellica spavamo zajedno celu noć... :-)