Vreme nakon Drugog svetskog rata kao vreme „velike sinteze" protivrečnih tendencija epohe će zapravo biti vreme geopolitičke ravnoteže i balansa među svetskim silama, što je konačno rezultiralo politikom detanta (franc. détente - opuštanje) među velikim silama koja je na snazi bila u centralnom delu ovog perioda - od sredine šezdesetih do početka osamdesetih godina 20. veka. Državnici koji će obeležiti ovaj period će više biti skloni pregovaranju nego konfliktima, koristeći same konflikte uglavnom kao sredstvo za jačanje pregovaračke pozicije, a ne kao cilj sam po sebi. Možemo reći da je, nakon pola (dvadesetog) veka u kome su takt događaja određivali neuravnoteženi destruktori poput Vilhelma II i Hitlera, nastupilo vreme u kome će takt određivati uravnoteženi državnici u najboljem maniru bizmarkovske diplomatije.
Naime, veliki otac evropskog balansa sila druge polovine 19. veka će biti, kao što smo videli u prethodnom poglavlju, upravo Oto fon Bizmark, uspostavljajući veštim diplomatskim manevrima ravnotežu među najznačajnijim silama vremena. Sada će ovaj „Bizmarkov princip" ravnoteže, nakon Drugog svetskog rata, vaskrsnuti i biti vodilja državnika koji će obeležiti ovaj period, što će ih konačno dovesti do politike detanta.
Neki od njih, koji će biti istovremeno i državnici i mislioci-teoretičari, poput Henrija Kisindžera, će se direktno pozivati na Bizmarka i na tradiciju njegove diplomatije, postavljajući je kao uzor i praveći od toga čitavu jednu školu spoljnopolitičkog mišljenja. Upravo će Henri Kisindžer, kao jedan od idejnih tvoraca politike detanta, biti egzemplar državnika koji će državničku veštinu vezati za bizmarkovske pojmove ravnoteže i ekvilibrijuma. Kisindžerova doktorska disertacija koju je odbranio na Harvardu nosi naziv „Mir, legitimitet i ekvilibirujm - studija državništva Kastrloa i Meterniha" da bi kasnije bila dopunjena i pretvorena u knjigu pod nazivom „Obnovljeni svet: Meternih, Kastrlo i problemi mira 1812-1822". Pojam ekvilibirujuma iz naslova Kisindžerove doktorske disertacije će biti veoma bitan i u njegovom praktičnom delovanju, jer će on biti jedan od retkih savremenih državnika koji će biti teorijski potkovan i koji će teorijski opisati strateške principe za koje veruje da treba da stoje iza državničkog delovanja.
Osim pojmova ravnoteže i ekvilibrijuma, Kisindžerovo državništvo će biti vezano i za pojam razboritosti (φρόνησις, phronēsis). O utemeljenosti Kisindžerove veštine državništva u pojmu φρόνησις svedoči njegov iskaz u kojem on introspektivno - odsustvo uzbuđenja, odnosno upravo praktičnu razboritost i trezvenost, ističe kao svoju ličnu osobinu: „Uostalom, ja nisam čovek koji se lako prepušta uzbuđenjima. Uzbuđenja ničemu ne vode. A najmanje kada se želi postići mir" (O.Falači, Razgovori s poviješću, August Cesarec, Zagreb, 1979, str. 25). Ovde Kisindžerov „mir" treba čitati kao „ravnotežu", jer, on, iako je dobio Nobelovu nagradu za mir što je pokrenulo lavinu kritika Nobelovog komiteta, svakako nije bio idealan nenasilni mirotvorac poput Gandija, već je često koristio vojna sredstva za postizanje „mira", odnosno ravnoteže tj. političkog ekvilibrijuma. Sve u svemu, „ravnoteža", „ekvilibrijum" i „razboritost" će biti one konstante koje će svetskoj diplomatiji zaveštati Bizmark, redefinišući Meterniha na svoj način u svojevrsnom hegelijanskom Aufhebung-u, te će ove Bizmarkove konstante vek kasnije obnoviti doktor Kisindžer.
Kisindžer neće biti eksplicitni „državnik blagostanja" budući da će kod njega, kao i kod Lojd Džorža i Čerčila, biti prisutna oba „Bizmarkova lika", i svetli i tamni, i obrazina „blagostanja" i obrazina „moći", ali će on u kontekstu države blagostanja biti bitan kao svojevrstan „diplomata blagostanja" koji će, kao jedan od tvoraca politike detanta među glavnim svetskim silama, uticati da posleratne godine blagostanja ne budu narušene preteranim političkim avanturizmom koji bi svet izbacio iz hladnoratovske ravnoteže i doveo do novih globalnih sukoba.
Konačno, Kisindžera smo u prethodnim redovima nazvali državnikom iako on nominalno neće predvoditi državu, već će biti „samo" savetnik za nacionalnu bezbednost SAD, odnosno državni sekretar, zato što je, prema neposrednim izvorima, njegov uticaj bio toliki da se tadašnji predsednik SAD-a Ričard Nikson pored njega doimao kao „kao dete koje ne zna biti daleko od majke" (O.Falači, Razgovori s poviješću, August Cesarec, Zagreb, 1979, str. 19)
Naposletku, ni Bizmark nije nominalno bio šef države, ali je, kao što smo videli u prethodnom poglavlju, bio idejni vođa caru Vilhelmu I, tako da će za državnika manje biti važno na kojoj će se formalnoj poziciji nalaziti, pa čak će biti manje važno i to da li će biti na poziciji eksplicitne vlasti ili ne, a mnogo važnije će biti koliki će biti njegov konkretni uticaj na događaje (na primer, De Gol je do eksplicitnog povratka na vlast 1958. godine imao uticaj na francuska politička zbivanja iako nije bio na vlasti, jer su svi pazili na to što o situaciji misli tada „razvlašćeni" De Gol). Takođe, uticaj Kisindžera na svetska zbivanja i svetsko javno mnenje će ostati vidljiv i kasnije kada se povuče sa svih formalnih političkih pozicija, te će se njegov glas u krugovima svetske diplomatije uvažavati sve do današnjih dana, pa ga, sve u svemu, možemo nazvati državnikom, bez obzira na formalne pozicije na kojima je konkretno bio. Takođe, iako smo se u našem celokupnom istraživanju bavili isključivo evropskom političkom istorijom i njenom filozofijom, bez istraživanja američke političke istorije i američkih državnika, obratili smo ovde ipak pažnju na Kisindžera budući da on mestom rođenja (Firt, Nemačka), intelektualnim stremljenjima (doktorska disertacija o evropskim državnicima Meternihu i Kastrlou) i čitavim svojim državničkim habitusom više pripada „meternihovsko-bizmarkovskoj" nego „džefersonovskoj" političkoj tradiciji, te je kao takav više vezan za tradicije evropskog negoli američkog državništva.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016.)