Kraj godine je blizu, ali i početak nove. Rođendani i svakoliki drugi praznici smenjuju se svakodnevno, obeležavajući nove početke i stare krajeve. Opet, pitanje je koliko je tok vremena u stvari i stvaran, a koliko predstavlja stvar uverenja i konvencije.
Koncept vremena, koliko god ga uzimali zdravo za gotovo, verovatno predstavlja jedan od najsloženijih sa kojim se uopšte i srećemo. Uzmite za primer bezbrojne kreacionističke mitove - mnogi upravo i obeležavaju način na koji je nastalo vreme kao osnovni princip funkcionisanja njihovog sveta. Opet, nije retkost ni da više različitih kultura istovremeno postoji i traje, svaka u nekom svom vremenu.
Moglo bi se ići i dalje. Postoji teorije po kojima su prvi hramovi (Gobekli Tepe na granici Turske i Sirije, 9000. p.n.e, u vremenima kada ne postoji pismo, gde ljudi još uvek žive u lovačko-skupljačkim zajednicama) upravo i nastali kako bi se sa kolena na koleno prenelo jedno od najznačajnijih otkrića u istoriji - ono o cikličnosti vremena, odnosno, o postojanju godišnjih doba. U početku, ta se ideja po svoj prilici isključivo prenosila kao verovanje, a kasnije izgleda i kao saznanje da će nakon jeseni i zime opet doći novo proleće i leto, uz bujanje prirode, toplotu i duže dane. Po priči, oko ove nove ideje kasnije su iznikle i prve trajne naseobine, što potvrđuju i mnoga arheološka istraživanja. Naime, po nekima upravo su na tim prostorima i nastale prve seoske zajednice, kao i prapočeci poljoprivrede (neki od prvih tragova kultivisane pšenice pronađeni su upravo u okolini Gobekli Tepea).
U prilog tome koliko je koncept vremena u stvari revolucionaran govori i činjenica da još uvek ima izolovanih zajednica Okeanije u kojima ljudi nisu došli do spoznaje o postojanju godišnjih doba. One svake godine, kada počne da se skraćuje dan i priroda postaje manje izdašna, iznova doživljavaju svoje lične male apokalipse.
Takođe, interesantno je da prvi gradovi sveta (na primer, sumerski Ur, jug Iraka, 4000. p.n.e) uopšte i nisu nastali u okolini pijaca ili dvoraca velmoža, kako se obično veruje, već upravo suprotno, oko hramova, svakog sa nekim svojim mitom o postanku i trajanju vremena.
I opet smo sa pričom na početku. I dalje ne znamo šta bi sve vreme moglo da predstavlja, kao i kako nastaje. Ipak, koliko god mitovi o počecima vremena bili nejasni i neodređeni, možda bi o njegovoj prirodi mogle ponešto da kažu i priče o kraju istorije. A i one postoje, zar ne. Naime, zar se mnoge ideologije i pokreti upravo i ne zasnivaju na ideji o početku i kraju vremena. Početku, koji gotovo uvek neminovno izrasta na sudaru nekih naizgled nepomirljivih suprotnosti, i kraju u kome je na određeni način razrešena ova globalna drama. Sad, pitanje je po kojim su sve kriterijumima različiti pokreti i ideologije samo pojedinima delili ulaznice za svoje krajeve istorije. Opet, možda bi neka ideja o kraju vremena bila u stanju da ulaznice podeli svima, ili bar onima koji to stvarno i žele.
Na kraju, šta bi mit o vremenu u stvari sve i mogao da predstavlja. Kraj jednog sata predstavlja početak drugog, kraj jednog početak drugog dana. Sve se izgleda upravo i vrti oko novih početaka. Opet, ko će ga znati, ako, na primer, lošije igramo fudbal, možda će dolazak Nove godine sam po sebi nešto na bolje promeniti u našoj igri. Što ... nikada ne treba odustajati :)
Zato svima srećno i sve najbolje.