Sirinićka Župa. Enklava na jugu Kosova. Dvanaest hiljada pravoslavnih Srpskih duša okruženo Albanskim selima sa svih strana. Jedna lepo uređena crkva i strah.
Tamo smo se zaputili moja drugarica Cica i ja sa ekipom televizije Beograd za uskrs 2006 godine.
Cica je radeći sa Nenadom Ristićem seriju emisija „Prag sela Srbije“ često bivala na Kosovu i pre 1999.godine ali je situacija posle dvehiljadite postala vrlo loša za naš živalj. Napadi, otmice i ubistva postali su redovna pojava. Neizvesnost i strah su se proširili pokrajinom ne samo u Srpskim već i u Albanskim sredinama.
Pričalo se o naoružanim bandama bivših pripadnika OVK.
Krađa stoke i poljoprivrednih mašina je uzela maha. Uz to redovno je isključivana stuja ponajpre srpskim selima. Goriva za automobile je bilo sve manje a iz enklava se izlazilo uz veliki rizik i ne bez preke potrebe. Decu je iz enklava skupljao KFOR-ov autobus na čijim je prozorima bila zavarena žičana mreža i kao u kakvom velikom kavezu prevozio do škole. Na ulazu i izlazu iz Srpskih sela bile su barikade a naoružani vojnici stajali pored svojih oklopnih vozila. Mislim da ni njima nije bilo svejedno dok su prolazili kroz Albanska sela. Radioveza sa bazom im je bila uvek otvorena a automatske puške napunjene i otkočene.
Sve sam to saznao montirajući Cicine emisije i gledajući sirove materijale koje je donosila sa terena.
U jednom trenutku me je pitala - da li bi smeo da ideš sa nama na Kosovo? Rekao sam što da ne, što će biti vama to će biti i meni.
Kako montažere ne pripuštaju na teren, Cica me je za tu priliku proizvela u asistenta režije. Tako smo se jednog jutra ukrcali u kombi na kome je pisalo – Radio Televizija Srbije – Vaše pravo da znate sve.
I dok smo polako napredovali prema južnoj pokrajini kroz glavu su mi prolazila sećanja iz osamdesetih godina kad sam tamo bio zadnji put. Bilo je to vreme kad su Srbe pod pritiskom terali na iseljavanje sa svojih vekovnih ognjišta, kako se tada govorilo. Doduše ispostavilo se da su usput nudili velike pare za kuće i imanja. Ali srbi ne bi bili to što jesu kad bi propustili priliku za jednu makar i manju bunu. Spakovali su se seli na voz i obreli u Beogradu. Tako je nastala čuvena fotografija dede sa šajkačom i štapom koji prelazi prugu. Sve novine su je prenele uz napise o Albanskim pritiscima i nameri da etnički očiste Kosovo od ne-albanaca. Jugoslavija je u to vreme još uvek bila valjana država i ja sam bio ubeđen da je u pitanju još jedna politička igra.
Da nije u pitanju zajebancija shvatili smo uskoro. U selu Batuse blizu Prištine, odakle je bila većina onih koji su potegli put Beograda, pokazali su nam par kuća koje su prve kupili Albanci. Kuće i imanja oko njih kupovali su zatim ljudi iz okoline Kuksa u Albaniji. Kolonije doseljenika širile su se kao strano telo unutar Srpskih sela. Pridošlice su donosile svoj način života, svoj moral i svoje običaje. Sa lokalnim stanovništvom nisu imali nikakvih dodira. Cene Srpskih kuća i imanja su drastično pale ali su ih ljudi osećajući nadolazeće zlo ipak prodavali pošto-zašto.
Put nas je posle Prištine vodio kroz Ferizaj koji se nekad zvao Uroševac. Molio sam boga da nam se ne pokvari kombi na kome je pisalo – Radio televizija Srbije,sa sve Beogradskim tablicama.
Ovo mesto gde su nekad u većini živeli Srbi postalo je čisto šiptarski gradić. Arhitektura u potpunom raskoraku, od udžerica do zgrada od ostakla i betona. Na glavnoj ulici luksuzni automobili bahato trube konjskim zapregama. Belih kapica na glavama više nego što se u pokrajini ikad moglo videti.
I dok smo se približavali Sirinićkoj župi u glavi su mi se motale slike iz romana „Kroz zemlju Arbanasa“ Karla Maja.Taman sam toliko znao o jugu Kosova koliko i pisac dok je pisao ovu knjigu. Moram priznati da mi se blaga jeza zavlačila pod kožu a žmarci spuštali niz kičmu čak i kad smo stigli u Štrpce.
Posle treće ture sa meštanima u lokalnoj kafani straha je nestalo. Pričali su nam o životu u župi. O strahovima i nadanjima. O kidnapovanim i ubijenim Srbima. Pričali su nam kako su odbranili enklavu tog 17. marta 2004. godine. Govorili su nam koliko je rizično otiću u planinu i spremiti drva za zimu a zime su tamo izuzetno oštre i hladne.
Ono što ih je držalo na okupu i davalo im snagu da izdrže je zajednička vera i običaji. A jedan takav upravo je dolazio. Uskrs. Najveći hrišćanski praznik koji je i temelj svekolikog hrišćanstava. Pomalo skrajnut kod katolika, na ovim prostorima još održava svoju prvobitnu snagu i naslanjajući se na pagansko nasleđe slavi ponovno rađanje i vaskrsenje.
Za tri dana snimili smo puno materijala o uskrsu i uskršnjim običajima u župi a onda jedne večeri a gde bi drugo nego u kafani neko je pomenuo Goru. Rekli su nam da je to narod slovenskog porekla i islamske veroispovesti. Podjednako na udaru Albanaca kao i Srbi u pokrajini. Cici su na ovo zacaklile okice. Rekla je sutra krećemo. Ja sam je poslao u pizdu materinu i rekao-Ne bez policiske pratnje.
Tako smo se posvađali.
Kako je i ostatak ekipe bio sličnog mišljenja kao i ja, rešeno je da ujutru odemo prvo u policiju. Organizator i ja smo procunjali po čaršiji i dobili sledeće savete. Tražite da u kolima ispred vas bude jedan policajac Srbin i jedan Albanac. U protivnom ako budu dva Albanca može da vas pojede mrak. A ako budu dva Srbina mrak može da pojede i vas i njih. Na našu sreću komandir stanice je bio Srbin i dao nam je ono što smo tražili.
Cica je rekla da smo pičkice i poslala nas u pizdu materinu ali je ipak pristala.
Tako smo se pomirili.
Put nas je vodio preko Sredačke župe koja je nekad bila naseljena Srbima, pored ko zna koliko puta rušenog manastira Sveti Arhangeli sve do Prizrena. Ispod nas, u dolini probeharalo voće ozelenela trava a Šara, ćutljiva i još pod snegom.
Policajci ispred nas pod punim gasom ulaze u Prizren. Naš šofer ih jedva prati plaši se valjda da ne prekorači brzinu. Imamo utisak da mu je noga više na kočnici nego na gasu. Prolazimo pored ostataka Bogorodice Ljeviške pravoslavne bogomolje iz 14. veka. Na njoj još vidljivi tragovi paljevine. Tako dolazimo do centra Prizrena. Policajci pale rotaciju i prolaze kroz crveni semafor, naš vozač staje. Sa strane grupa lokalnih besposličara ne može da veruje svojim očima. Beogradski kombi na izvolte. Neki su već počeli da ustaju i da traže kamenice. Našeg snimatelja izdalo strpljenje.Proderao se na vozača: „ako odmah ne pritisneš gas polomiću ti ne samo jednu nego obe noge“. U zadnjem trenutku dao je gas i prošao na crveno.
Svima je laknulo kad smo sustigli policijski auto.
Posle četrdesetak minuta uspona i serpentina stigli smo u Brod. Posle još oko pola sata vožnje stigli smo u Dragaš.Najveće naselje u Gori. Put nas je dalje vodio u selo Rapča blizu Albanske granice.
Gora je najlepši „kraj sveta“ koji sam ikada video. Sa jedne strane vrhovi Šare sa druge vrh Koritnika oba pod snegom. Gora se kao klin zabila između Makedonije i Albanije. I sa jedne i sa druge strane planine a puta dalje nema. Slepo crevo sa prosečnom nadmorskom visinom preko hiljadu metara.
U Rapči nas je dočekao i ugostio naš ljubazni domaćin a sad i prijatelj Zećir. Njegova žena Zuhra napravila je pitu od tegljenog testa kakvu u životu nisam probao. Uz razgovor o problemima Goranaca rekao nam je i za jedan lični problem. Njegov sin Rejhan te godine završavao je osmi razred. Priština nije dolazila u obzir jer nije znao Albanski a i bilo mu je rizično da pošalje dete u sredinu gde su gajili otvorenu mržnju prema ne-albancima. Pitao je Cicu da li bi mogla da mu nađe sobu u Beogradu i da mu pomogne da upiše srednju građevinsku. Cica je bez trunke dvoumljenja rekla da će Rejhan da stanuje kod nje bez ikakvih para.-Moj muž je građevinski inženjer i može puno da mu pomogne.
Tako su krajem avgusta te godine Zećir i Zuhra doveli Rejhana kod Cice.
Upisao je srednju građevinsku.
Nije prošlo ni mesec dana javio se Zećir. U momentu kad se približavao kući osetio je miris kordita.To je upaljač za eksploziv. Imao je smo toliko vremena da rastera decu koja su se tu igrala i utrči u kuću. A onda je odjeknula strahovita eksplozija.Deo kuće je bio raznesen. Njemu su popucale bubne opne.Oporavio se ali na jedno uvo slabo čuje. Nelojalnost kosovskoj državi ima svoju cenu.
Rejhan na svu sreću nije prolazio kroz to. Trudimo se da ga zaštitimo od svih zala ovog sveta, pametan je i razumeće.
Sad završava građevinski fakultet. Cile brine o njemu kao rođena majka,mada mislim da ponekad i preteruje.
Rejhan je naš suvenir i daragulj sa koritnika.
pan>
-ansi-language:SR'>