Deo prvi
Que va a la estacion de metro de Callao? Iako mi je moja drugarica Ljilja rekla da je vrlo jednostavno snaći se u Madridu: Sve piše, postoje mape sa stanicama, čas posla ćeš sa aerodroma stići do hotela... ja sam ipak zlu ne trebalo naučio ovu rečenicu/pitalicu. I ne samo nju nego još mnogo drugih reči koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji. Što se tiče razumevanja, čak i natucanja španskog jezika, uzdao sam se takođe i u poznavanje francuskog, latinskog i italijanskog jezika. A i ako sam se odlično snalazio u Parizu, Cirihu, Ženevi, Moskvi, Veneciji, Firenci, Beču, Istambulu... nisam bio previše zabrinut, bolje reći nisam bio uopšte. E da! Pošto mi je moja bolja tričetvrtina odavno zabranila da je pominjem u svojim pisanijama (nekoliko puta ogreših dušu!), ovo pišem u prvom licu jednine.
Na Madridskom aerodromu prošavši sve moguće i nemoguće procedure, čak sam i Starke morao da izuvam, na izlazu iz aerodromske zgrade, obratim se mladiću za pultom Oficinas de información pitanjem kako da signem do metro stanice Callao? Momak mi odgovori pitanjem: A odakle ste ako smem da pitam? Iz Beograda, odgovorim. Iz Beograda, dobro došli u Madrid prijatelju, želim vam ugodan boravak, s osmehom odgovori momak. Izvuče ispod pulta veliku mapu i poče da mi objašnjava da prvo treba da uđem u metro broj 2 pa na nekoj stanici da siđem i hvatam metro broj, ne sećam se više koji, pa opet siđem i lovim metro broj 3 i očas posla ću biti na stanici Callao. Pogledam iza sebe kofer veličine Ramzesovog posmrtnog sarkofaga i kažem mu da ću ipak ići taksijem. OK, reče mladić, onda birajte taksi taj i taj, oni imaju fiksnu cenu bez obzira na dužinu vožnje i dade mi jednu manju mapu, obeleživši mesto gde se nalazi hotel.
Uradim kako mi je rekao i za manje od pola sata, eto mene ispred hotela Avenida gde sam rezervisao sobu. Na recepciji me dočeka ljubazan mladi Španac koji je govorio engleski kao maternji jezik. Predam mu vaučer, on mi za tren oka izradi karticu za otvaranje vrata od sobe i takođe mi požele ugodan boravak i u Madridu i u hotelu. Soba alal vera, kupatilo prostrano i sve blista od čistoće. Istuširam se, peškiri beli od mekanog frotira veličine krevetskog čaršava. Svaki dan sam dobijao nove peškire a svaki drugi dan je menjana posteljina! Obučem se, navučem crnu vjetnamku, ponesem crnu vunenu kapu, mislim ipak je 30.novembar. Tu sam se jako prevario, naime, temperatura je bila oko 15 stepeni, bez vetra. Iako sam kod kuće na lap topu istraživao mesto gde se nalazi hotel i udaljenosti od muzeja i mesta koje želim da vidim i posetim, ipak je stvarnost drugačija! Uspnem se uz uličicu dvadesetak metara i nađem se na Gran Via! Kaj da vam povedam, Gran Via je ogromna uličetina, žila kucavica Madrida, preseca ga i povezuje dva suprotna kraja grada, Plaza Español i na drugom kraju Palazio de Cibeles, dva ogromna trga. Palata Cibeles je i ceo trg na kojem se nalazi, nazvana po frigijskoj boginji Kibeli koja je imala poseban kult u Rimu i jedan je od najznačajnijih simbola Madrida. U samom centru okruglog trga nalazi se ogromna fontana sa skulpturom Kibele u kočijama u koje su upregnuta dva lava. Mala digresija, na veličanstvenoj Palazio de Cibeles, nalazio se ogroman natpis: Welcome refugees! Šta reći? Moje iskustvo u komuniciranju sa građankama i građanima Madrida je bilo više nego odlično! Pošto se neću držati hronologije ispričaću vam jednu zanimljivu zgodu. Poslednjeg dana a bio je sunčan i topao, oko osamnaest stepeni na suncu, na Plaza Español zaustavim jedan mlađi par i pitam ih da li znaju gde se nalazi Museo de Arte contemporáneo. Oni se zbunjeno zgledaju i kažu mi, odnosno žena na engleskom, da ih je sramota što oni rođeni madriđani ne znaju za taj muzej! Nasmejem se i kažem im da znam da je tu negde u blizini i da ću ga pronaći. Nisam odmakao ni dvadestak metara, čujem iza sebe: Señor, señor...okrenem se, onaj malopređašnji par, čovek je na mobilnom pronašao ulicu i ponovio je bar deset puta Cale Conde Duque. Onda mi je žena objasnila da moram da se vratim stotinak metara nazad, eno do onog parkića, popnete se uz stepenice i trebalo bi da je tu negde. Muchas gracias, zahvalim se muškarcu a ženi: You're very kind, thank you very much. Vratim se, uspnem se uz divne stepenice od crvene cigle i opet se nađem u nekom parkiću. Priđem momku koji je izveo dva psa, kuce buce i pitam ga za Muzej. On se počeša po glavi i upita me da li znam ime ulice? Rekoh mu i on mi pokaza rukom palatu od kamena i cigle koja je počinjala desetak metara od parkića i nastavljala se bar 400 metara, skoro do kraja ulice: To vam je kulturni centar Conde Duque, na sredini je glavni ulaz, tu se dešavaju i odigravaju raznorazne kulturne manifestacije, verovatno se i muzej koji tražite nalazi tu. Pomislim: Ej bre, stanuje na korak daleko i ne zna za Muzej ali se zahvalim i pođem ka glavnom ulazu. Kapijetina od nekog egzotičnog drveta visoka desetak metara širom otvorena. Uđem i vidim da je Conde Duque palata pravougaonog oblika sa neverovatno velikim dvorištem. Desno od mene grupa policajaca, odnosno, tri policajca i jedna policajka. Naravno obratim se policajki i ona mi i rečima i rukom pokaže da odem levo i uz to me izvinjavajući se upita odakle sam. Iz Beograda, odgovorim. Belgrade, Serbia, nasmeši se ona. Znate za Srbiju? Kako da ne ali nikad nisam bila u Srbiji. Obavezno dođite, nećete se razočarati, rekoh, zahvalih se, pozdravih i odoh na levo. Ulaz je bio besplatan, na prvom spratu su se nalazila dela savremenih španskih umetnika koja nisu na mene ostavila bogznakakav utisak ali zato je ceo drugi sprat bio posvećen Ramonu Gomez de la Serna! To je već bio pravi doživljaj. Pisac i avangardni umetnik rođen u Madridu 1888, umro u Buenos Airesu 1963 godine. U centru izložbe se nalazi njegov studio, radni prostor za koji bi, da bi se video/pogledao svaki detalj, bilo potrebno bar dva dana. Studio je veliki, bar 8 x 6m, u njemu se nalaze radni sto sa priborom za pisanje i hiljadu drugih drangulija, nekoliko manjih stočića, komode i komodice, stolice i fotelje, vitrine, police sa knjigama, tepisi... i sve je to oblepljeno sa milijardu fotografija i fotografijica isečenih iz časopisa, crno belih ili u boji. Ramon je iako zaljubljen u rodni grad, putovao Evropom i donosio iz svih zemalja u kojima je bio gomile časopisa i revija iz kojih je isecao fotografije. To se ne da opisati, deluje čudesno! Ramon je od 1920 do 1930 godine pripadao španskoj i evropskoj avangardi. Drago mi je što nisam propustio da vidim i njegov radni studio ali i crteže, skice, akvarele, rukopise ovog nadasve originalnog umetnika!