Šta je istorija, i odakle uopšte potiče. Jedni bi rekli da je pišu pobednici, drugi da su u pitanju istoričari. Sad, da li bi mogla samo da predstavlja faktografski skup pojedinačnih događaja, ili je ponekad i nešto sasvim drugo - širi kontekst u kome se pomenuti događaji odigravaju i tumače.
Jer, zamislite nezamislivo - istoriju jednog čoveka. Napisati je predstavljalo bi beskonačno zametan posao, u meri koju ni sama naša svest ne može da postigne. A ona to upravo i čini šaljući dobar deo događaja koji nam se svakodnevno dešavaju direktno u zaborav. Takođe, i pamteći bolje upravo ono što se više uklapa u predstave koje već imamo formirane o sebi i svetu (naravno, niko nikome ne brani da pokuša da se ponaša i na neki drugi način).
Hm, izgleda da način na koji stvaramo svoje lične istorije i ne deluje nešto preterano drugačije od načina na koji različita društva neretko ispisuju svoje verzije istorije. Pamteći ono što više odgovara njihovoj aktuelnoj predstavi sveta, koju često upravo sama i projektuju. Gde to čine filtrirajući sebi bitnije od manje bitnijih detalja, pa samim tim, na određeni način i favorizujući jedne u odnosu na neke druge članove društva.
Jer, kako stvari stoje, izgleda da je dobru istoriju baš teško napisati. Naravno, sila vlasti i nadmoć pobednika u startu piscima istorije u dobroj meri olakšavaju posao, ali to nažalost nimalo ne ublažava težinu problema sa kojim se susreću. Jer, da bi se uočio i osmislio dobar istorijski narativ potrebno je izgleda jednako pameti (kako bi se razumeli bitniji procesi u prošlosti), koliko i pameti i mašte kako bi se sagledala budućnost. Pa, i nakon svega ostaju poprilični repovi koji i dalje nikako ne mogu da se uklope u veliku priču.
O tome možda najbolje govore i istorije koje to više nisu, sročene od strane nekad pobedničkih, a sada nepostojećih ideologija i država. Mislim, uzmite za primer socijalističku Jugoslaviju, koja za 45 godina postojanja nikad do kraja nije uspela da ispiše svoju zajedničku istoriju. A možda je upravo delom zato više i nema, o čemu govori najmanje 7 novih, nekada potpuno dijametralnih istorija koje su na ovim prostorima aktuelne.
A evo i nekoliko primera repova čije bi istorije izgleda tek trebalo da budu napisane.
Scena prva - saveznički borci u Francuskoj i Belgiji tokom II sv. rata, nakon iskrcavanja u Normandiji 1944, i interesantan detalj koji do dan danas intrigira mnoge. Naime, pored svih uspeha koje su Saveznici imali nakon 1944. posebno im je na ruku išla i činjenica da su njihove mehanizovane jedinice imale beskonačan izvor rezervnih delova sa svoje džipove, automobile i kamione, i to na poslednjem mestu na kome bi ga pobednička istorija očekivala - u nemačkim vozilima. Naime, američka fabrika Ford je istovremeno identičnim motorima, kao i drugom opremom, snabdevala kako savezničke tako i nemačke trupe. Štaviše, Ford je uspeo nakon II sv. rata da naplati od Vlade SAD i reparacije za svoju fabriku automobila koja je srušena tokom bombardovanja Kelna, u završnim savezničkim operacijama.
Scena druga - šta mislite kako su nacisti obrađivali podatke o milionima potčinjenih podanika i žrtava širom Evrope. Ručno, pomoću abakusa, šibera, ili najmodernijih mašina za obradu podataka raspoloživih u to vreme. Naime, pre i tokom II sv. rata Nemačka je konstantno bila snabdevana opremom, podrškom, kao i potrošnim materijalom za rad sa u to vreme najmodernijim raspoloživim informatičkim sistemom za automatsku obradu podataka - proizvedenog nigde drugde do u SAD. I to ne od strane bilo koga, već jedne od najpoznatijih informatičkih kompanija, one koja se bavi internacionalnim biznis mašinama.
Sad, ko bi i u tim verzijama mogao biti pobednik, onaj koji ispisuje istoriju. Da li su to milioni savezničkih boraca i preživelih i palih žrtava, ili su to, nažalost, možda delom čak i Ford, kao i druge njima slične kompanije koje su poslovale sa obe zaraćene strane ... ako ne čak i neko sasvim treći.
Na kraju, možda se istorija pre svega tiče budućnosti, i više nego prošlosti. Jer, što reče Džordž Orvel u „1984": „Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost. A ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost". Ipak, možda bi jedina prava univerzalna istorija na kraju mogla biti ona o žrtvama tuđih istorija.