Literatura| Porodica| Zdravlje| Život

Još uvek bez dobrog naslova

selica_nena RSS / 22.11.2016. u 11:39

Još sam ti se batrgala između tuge za gradom i brige kako da se uklopim u to selo, kad stiže Boletu poziv za vojsku. Mića se baš obradovao, kaže: „Taman da završimo ove radove oko kuće i da mu opremimo radionicu, pa kad odsluži da počne k’o čovek.“ Uhhhh, a meni ne pitaj kako je to palo. S jedne strane mi teško što mi dete ide od kuće, a s druge mi laknulo. Razmišljam da mu tačno treba da se malo presabere i vidi šta će i kako dalje. Ja sam se nekako i pomirila sa ovom situacijom, ali sam čvrsto zacrtala da ću njega podržati kako god da odluči, pa ako posle vojske reši da se vrati u varoš, neka ide. U selu ionako ništa ne radi i povazdan traži razlog da se posvađa s Mićom. Rekoh ti, moj Bole je baš mrzeo tu selidbu i nije propuštao priliku da nam je nabije na nos.

I ode on, mart mesec je bio. Mi hteli da mu pravimo ispraćaj, a on ni da čuje. „Koga da pozovem kad nemam ni jednog druga ovde“, kaže. Mići krivo, zamislio je da napravi veselje za Boletove drugove i naše prijatelje i bivše komšije iz varoši, a Bole mu se podsmeva. Kaže: „Da im pokažeš u kakvu si nas lepotu doveo, a? Da vide koliko smo napredovali?“ Opet svađa i opet sekiracija. Ode moj Bole ljut, jedva nas je pustio do voza da ga ispratimo, a ja samo plačem. I samo nam se jednom javio da nam pošalje adresu, i posle kad je dobio prekomandu, a ja ne znam koliko sam mu pisama poslala i u svakom sam ga molila da se ne ljuti na oca. Mića mu, doduše,  svakog meseca slao pare, ali se zagulio da neće jednu reč da mu napiše.

Ne prođe ni pola godine otkad je Bole u vojsci, mi dovršismo fasadu, malo sredili dvorište i taman počeli da mu opremamo radionicu, kad se to desilo. Na poslu sam bila, neki popis smo radili, k’o sad se sećam. Udubila se ja u neke papire, kad ulete koleginica, kaže: „Ostavljaj to, Mića ti pao, eno ga odvezoše u hitnu!“ Ja je gledam, šta pričaš, bre? Gde pao, kako pao?  Moj Mića? A noge mi se oduzele i neka slabost me svu obuzela. Nisam se ni snašla, već i mene vozili u hitnu.

Uletim tamo k’o bez duše, gde je Mića, šta je bilo? Izađe pred mene neka sestra, kaže – smestili su ga na interno, ne može mi više reći dok doktor ne završi, al’ eto da me ne drži u neizvesnosti, njoj liči na šlog. Kakav šlog, majko mila, pa moj Mića još nije uzeo pedesetu? Ja sam mislila da se to dešava samo starim ljudima i ne verujem, nikako ne verujem. On u punoj snazi, bre, nikad se nije požalio ni glava da ga boli! „Dešava se, dešava“, kaže ona i sleže ramenima.

Ništa, čekam ja doktora i sve molim boga da je nešto onako, malo mu pozllilo i proći će. Kakvi malo, kad sam ga prvi put videla, umalo se i ja nisam šlogirala! Desna strana mu oduzeta, usta iskrivljena, leži u onom krevetu kao neki drugi čovek. Hoće nešto da mi kaže, a ne može. Ja pružila ruku da ga pomilujem, on zatvara oči, a suze samo liju. Bože, kako me duša zabolela za njim! Doktor kaže da je Mića imao sreće što su ga odmah dovezli, udar je bio prilično jak, stanje mu još nije stabilno. Ostaće u bolnici do daljnjeg.

Šta da ti kažem, tek kad se desi bolest, čovek uvidi kol'ko se pre kid'o za ništa. Bar sam ja tako razumela i sve mislim da se moj Mića od sekiracije razboleo, pa se pitam kol'ko sam i ja doprinela. A opet, kakve je poteze pravio, nije ni čudo što smo se tolko krvili. Sad, što kažu, bila mu ga rabota, od kajanja vajde nema. Mića u bolnici ostade skoro mesec dana. Jednog dana mi doktor kaže da ga otpušta, oni su uradili šta su mogli, možda će banja da mu pomogne. Ništa, dovezemo ga kući i ne pitaj! On nemoćan, k’o malo dete, ni kašiku ne može sam da prinese, a kad treba da ga odvedem do kupatila sto me muka uhvati. Težak, bre, a ja nemam snage.... Sačuvaj bože!

E tu su mi ovi iz sela pritrčali u pomoć. Čim su čuli šta se Mići desilo, došli da pitaju šta mi treba. Ja kažem da imam sve, samo me strah da budem sama u kući, pa se jedna komšinica ponudila da spava kod mene. Zora, do danas mi je najbolja prijateljica. Ma kakvi, ona mi je više od sestre, koliko me je zadužila nikad joj neću zaboraviti.  I razgovor i pomoć i utehu sam našla u njoj, a da nije bilo te nesreće ko zna da li bismo progovorile više od pozdrava. Ona me ubedila da ništa ne javljam Mirku i Boletu. Kaže: „Samo će da se nasekiraju, a Miću će u banji da izleče, ima da ti bude isti k’o pre“.  I ja je poslušah, a možda nisam trebala. Lažem  Boleta u pismima da je sve u redu. Kad Mirko nazove, izmišljam da je Mića na terenu, da radi prekovremeno ili je negde u selu. Jedan dan Mirko banu nenajavljen i šta da ti kažem kako se iskid’o kad je čuo šta se desilo, ali se složio da ne javljamo Boletu. On hoće da napusti fakultet i zaposli se negde, misli da će nam tako pomoći, Zora i ja ga odvraćamo od te zamisli, gde da prekida sad kad je pri kraju?! Jedva nekako pristade, ali je zivkao svaki dan i svaki dan sam ga ubeđivala da se Mića lepo oporavlja i samo što nije krenuo u banju.  

Ne mogu da grešim dušu,  i ovi naši iz fabrike su ispali ljudi, gde god je neko imao vezu, tad je poteg’o. Znaš kako, i on je mnogima učinio dobro i lepo je što su mu to upamtili. I Mići za lečenje i meni za slobodne dane, šta god je zatrebalo, naš’o se neko da pomogne. Poče da se oporavlja, po malo ustaje iz kreveta, samo u desnu ruku nije mogao ništa i govor nikako da mu se povrati k’o što je bio. Hoće nešto da kaže i lepo počne, pa zapne za neku reč i muči se, muči da je prokine, a skroz obična reč. E, onda se iznervira, pa psuje, samo mi nije jasno kako to nije zaboravio. Što je psovao, majko mila! Valjda mu tako bilo lakše. Aj, mislim se, nek i psuje, samo nek’ je na nogama, a kad počne da radi ima da ga prođe taj bes. Znala sam da neće više biti poslovođa, ali neko mesto je baš i moglo da se nađe za njega. Ma kakvi, oterali ga u penziju čim se vratio iz banje. 



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Atomski mrav Atomski mrav 22:05 22.11.2016

Au...

Obično bih napisao da jedva čekam sledeći nastavak a sad me stra' šta će da se desi.
Pomalo prepoznajem neke detalje iz sopstvenog života, valjda mi je zato ova priča toliko zanimljiva...
selica_nena selica_nena 22:21 22.11.2016

Re: Au...

Atomski mrav
Obično bih napisao da jedva čekam sledeći nastavak a sad me stra' šta će da se desi.
Pomalo prepoznajem neke detalje iz sopstvenog života, valjda mi je zato ova priča toliko zanimljiva...


Ribozom Ribozom 21:15 23.11.2016

put kojim se redje ide

Ja sam sebe poistovetio sa Micom, pa me malo sokiralo sto ga je udario slog.

Shvatio sam da je ova prica od onih koje ne znas gde ce te odvesti na kraju.

A tako zelim srecan kraj. Zelim i one detalje zivota na selu u bojama, mirisima, zvucima.


p.s. Letos se nakanim da pokosim travu ispred zgrade. Mucio se dugo, da bi mi zena rekla na kraju da se na trimeru stavlja neka plastika dole
- '...i ti ces ziveti na selu...mladi veseljace
selica_nena selica_nena 09:58 24.11.2016

Re: put kojim se redje ide

Ribozom

Shvatio sam da je ova prica od onih koje ne znas gde ce te odvesti na kraju.

A tako zelim srecan kraj. Zelim i one detalje zivota na selu u bojama, mirisima, zvucima.



Hvala ti, primila k znanju. Stvarno fali slika tog sela, a što se tiče srećnog kraja, hmmm! Ima li ijedna naša priča srećan kraj?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana