Literatura| Ljubav| Život

Još uvek bez dobrog naslova

selica_nena RSS / 16.11.2016. u 23:11


Mića i momci sve stvari raspakovali, namestili kako su znali, da može kol'ko tol'ko da se živi, a ja ... Da nije bilo tableta za smirenje, sigurno bih završila u ludnici, a s njima sam ti bila k'o u nekom bunilu. Vučem se k'o prebijena, ne znam zašta sam pošla, ne razumem šta mi govore... Onda se zavučem u neku od onih neokrečenih soba i tako, gledam u zidove i ćutim. Mića psuje, Mirko ga smiruje, Bole hoće da se vrati u varoš, Mirko ga smiruje, ja plačem, Mirko me smiruje... Nikad nam to dete nije bilo tako privrženo, nego tad kad sam ja bila na ivici. Aj, mislim se, bar neka korist od ove tragedije. Jedno popodne sedne Mirko kod mene na krevet, a pune mu oči suza. Kaže:

- Majko, ja sam uvek mislio da si ti jaka žena i da tebe ništa ne može da slomi. Što to radiš i sebi i nama?

Ja ga gledam i duša me boli što sam ga razočarala, ali nemam snage ni glasa da pustim. I samo mislim kako je moj život sad totalno upropašten. Al' šta ćeš, čovek srlja, srlja i kad dođe do dna nema mnogo izbora - il' će da crkne il' da se odupre i krene naviše. E tako ti i ja.

Dan za danom prolazi, treba da se vratimo na posao, a baš tad se majstori nakanili da dovrše započeto. Odavno Mića kupio kola, belu ladu, doduše polovnu, a sad nam došla k'o spas, ali nam valja sat ranije ustajati, pa putovanje, pa s posla još sat vremena do kuće. Kad stignemo, ja mrtva umorna, a majstori čekaju da gazdarica postavi ručak. Sve sam im kuvala danas za sutra, pa kad dođem s posla ne znam šta ću pre - podgrevaj, postavljaj, peri sudove, pa opet za šporet. I tako dva meseca, skoro do zime. A tek tada počeše muke, kuća hladna, ne možeš je zagrejati da si bog. Kad treba da krenemo na posao, kola neće da upale, pa trči na autobus. Smrzavamo se ujutro, smrzavamo se kad dođemo s posla u onu ledaru. Kad treba da uđem u kupatilo, sto me muka uhvati! Mića kaže, to samo ove zime, biće toplije kad je omalterimo spolja. Uh, mislim se, ne lipši magarče do zelene trave! Ćutim, ništa mu ne govorim, a sve molim boga da se razbolim, pa neka crkne od sekiracije što me je upropastio. I da vidiš, malo je falilo da mi se želja ispuni.

Toliko sam oslabila te prve zime, da više nisam na sebe ličila. Obrazi upali, kosa k'o slama, sve na meni visi, lepo sama sebe uplašim kad se pogledam u ogledalo. I samo mislim kako sam mnogo bolesna i nemam više snage. Mića kaže da mi je to od cigara, kaže: „Ne gasiš, bre, pogledaj se našta ličiš", a ja tek onda palim jednu na drugu. Al' mnogo me pogađalo kad mi koleginice kažu kako sam se zapustila otkad smo otišli u selo da živimo i sve im, kao, žao što me gledaju kako propadam.

A što mi je to bilo krivo, ta briga za moje zdravlje, to „Bože, šta vam bi da se odlučite na takav korak?" Znaš, kad si među onima koji žive isto k'o i ti, tu si kao na nekoj dečjoj klackalici - malo odskočiš ti, malo tvoji prijatelji, al' sve je to nekako sitno i dostižno i lako ti je da prikriješ i zavist i likovanje. I lepo ti je s njima, razumete se, imaš s kim da podeliš i radost i poneku brigu, imaš kome da se izjadaš i da ostaneš dostojanstven. Ali kad vam se zivoti toliko raziđu k'o što su se naši razišli, e to je gadno. Možda su se i trudili da shvate zašto smo ostavili grad i vratili se u selo, ali nisu odobravali taj potez. Zapitkivali su: šta vam bi, zar je dotle došlo, kako vam nije žao dece, i šta ćete sad...? Vole ljudi da se bakću tuđom mukom, valjda im tako lakše da ne misle na svoju. Ili te kritikuju il' ti dele prijateljske savete od kojih nikakve koristi nemaš, nego se nerviraš i pravdaš i samo još više toneš u jad i čemer. E tako ti je sa mnom bilo, pa sam počela da izbegavam i bliske prijateljice. Još neko vreme smo se družile, ali nije to više bilo kao pre. Znaš kako je, ja s posla žurim da me Mića ne čeka, sačuvaj bože da mu kažem - idi ti, samo da popijem kafu s prijateljicama i eto me! I tako propustim jedno druženje, drugo, treće... One posle prestale i da me pozivaju, a i kad bi' mogla da ostanem, nešto mi bilo mrsko da im se namećem. I kako da ti kažem, nekako tu više nisam pripadala, a tamo u selu sam se osećala kao potpuni stranac. Mrzela sam i do prodavnice da odem, mislila sam da svi u mene blenu i samo o nama pričaju.

Mnogo je to teško, bre, a nemaš s kim tu muku da podeliš. Kad se požalim Mići, on se odma' iznervira. Kaže: „Samo fantaziraš i tražiš razlog za svađu. Dolazila si ovde i pre, da l' je moguće da ti u celom selu niko ne odgovara?" I šta da mu kažem? Da se nisam s njima družila ni dok je svekrva ovde živela? Moje je bilo da ih poslužim i nađem se u nekom poslu, da svi vide koliko je snajka vredna. A znala sam da svašta o meni pričaju - i da sam odvukla Miću sa imanja, i da sam uobražena, i da sam decu tutnula babi da bih mogla da uživam i ko zna šta još, a ja se nisam ni trudila da ih razuveravam. Ali, došlo vreme da među njima živim, pa kakvi god da su, ja bolje komšije nemam. I malo po malo prihvatih i ja njih i oni mene. Kako, nemam pojma.

U stvari,..



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Atomski mrav Atomski mrav 00:17 17.11.2016

Samo napred

Baš sam se neki dan pitao zašto si stala sa ovom serijom tekstova. Samo napred!
selica_nena selica_nena 00:31 17.11.2016

Re: Samo napred

Atomski mrav
Baš sam se neki dan pitao zašto si stala sa ovom serijom tekstova. Samo napred!


Hvala na podršci, Atomski
Pravo da ti kažem, uhvatila me neka malodušnost. Krenem da zakačim tekst, pa pomislim da to i nije nešto i odustanem.
Ribozom Ribozom 23:14 17.11.2016

Re: Samo napred

Duga pauza bila pa sam zaboravio zbog cega se preselili u selo.

I malo po malo prihvatih i ja njih i oni mene. Kako, nemam pojma.
U stvari,..


Sledeci nastavak zeljno ocekujem.
selica_nena selica_nena 00:40 18.11.2016

Re: Samo napred

Nastavak spreman

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana