Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Dobro došli na Kjušu (Japan, Kjušu)

Snezana Radojicic RSS / 14.11.2016. u 06:02
Ostrvo Kjušu povezano je sa Honšuom mostovima i podvodnim tunelima. Ovi potonji građeni su još sredinom tridesetih godina prošlog veka. Prvi od njih nazvan je Kanmon, a svečano je pušten u rad 1942. Najpre železnički, pa automobilski, a na kraju i pešački tunel.
 
Na dubinu od skoro sedamdeset metara ispod nivoa mora silazi se liftovima. Dovoljno su veliki da i moj natovareni Surfi stane unutra. Jedan Japanac pritisne dugme B (basement), a lampica zatreperi kod slova G (ground), pa se ugasi. Krenuli smo u utrobu zemlje.
Putovanje traje dva-tri minuta. Kada se vrata otvore, izlazimo u predvorje tunela. Duž zidova se nalaze murali, na kojima je oslikana mapa gradova Šimonoseki i Kitakjušu, između kojih se tunel proteže. Potporni stubovi oblepljeni su reklamnim plakatima, a oko njih su postavljeni betonski taburei za odmor putnika. Svaki je drugačije boje, koja je već dosta izbledela.
IMG_8020-e1479098181900.jpg
Tunel za pešake dugačak je 775 metara. Njime je zabranjeno voziti bicikl ili motor, već se mora gurati. Postoje dve ’trake’, ako je nekome stalo do toga da se kreće određenom stranom puta. Duž zidova plavozelene boje mestimično su oslikane ribice i alge, a negde pri njihovom dnu povučena je i linija morskog tla. Po svemu se vidi da je ovo građeno veoma davno, ali nije teško zamisliti kakava je to bila atrakcija pre skoro jednog veka. Pa i sada.
 
Prva polovina puta je pod blagim nagibom, nizbrdo, pa moram da kočim gurajući bicikl. Tačno na sredini tunela, nalazi se granica između ostrva i teritorije dva grada. Prolaznici zastaju da se tu fotografišu, što i ja činim. A onda prelazim na podvodno tlo Kjušua, drugog po veličini i važnosti japanskog ostrva, a poslednjeg od četiri na kojima ću voziti tokom ove ture. Kreće blaga uzbrdica, na čijem završetku se nalazi isto onakvo odmorište kao i na drugoj strani. Tu su i liftovi za povratak na površinu Zemlje.
IMG_5521-e1479098257566.jpg
*
Prelazim ulicu da bih sa uzvišenja slikala Šimonoseki na drugoj strani. Pogled je odličan, a i magla, koja me je sačekala na tom špicu Honšua, pomalo se podigla. Magle su ovde česte, a ona koja je 9. avgusta 1945. bila obavila Kitakjušu, spasla je taj grad od A-bombe koja je bila namenjena njemu, a ne Nagasakiju. I tri dana pre toga, Kitakjušu je bio prva rezervna opcija za bombu, ukoliko nad Hirošimom ne bude dobro vreme. Tako je grad dva puta izbegao da bude meta, a da to niko nije ni znao osim američkih vojnih zapovednika. Danas u Japanu postoji izreka ’kokurska sreća’ – Kokura je stari naziv grada, u kome se nalazi istoimeni zamak.
 
Dok klikćem aparatom, prilazi mi jedan Japanac. Čudi se i divi mom Surfiju koliko je natovaren. Pita me nešto što ne razumem, ali pretpostavljam da ga zanima odakle sam, pa mu kažem. I objasnim da sam vozila od krajnje severne tačke a da idem ka krajnjoj južnoj, nakon što prethodno posetim Nagasaki. Komplikovano je da mu objašnjavam da ću u međuvremenu morati da uradim takozvani visa-run, istrčavajući iz zemlje kako bih obnovila pravo na novih devedeset dana boravka u njoj. Japanac me pita za dozvolu da me slika kraj mog bicikla, pa zauzimam tipičnu ovdašnju pozu sa podignuta dva prsta, koja znače ’peace’.
IMG_5528-e1479099193389.jpg
 
Čovek potom vadi svoj tablet i pokazuje mi fotografije sa svojih cikloputovanja.
 
„Aha, pa i vi ste cikloputnik!“
 
Smeh, i trenutno uspostavljena bliskost.
 
„Drink?“, pita me.
 
„Da, što da ne, hvala.“
 
Nedaleko odatle se nalazi jedan od onih automata za bezalkoholna pića. Biram neki đus i čovek me čašćava. Pitam ga da se slikamo zajedno, a potom i za ime.
 
„Kavasaki“, kaže.
 
E pa, hvala, Kavasaki, na ovako srdačnom dočeku na Kjušu.
 
*
Zastajem kod benzinske pumpe da kupim gorivo za moj gorionik. Kod sebe imam pitanje na japanskom, kojim tražim da mi sipaju oktansko gorivo. Zaključila sam da su moji problemi sa radom gorionika verovatno uzrokovani neodgovarućim tipom goriva.
 
Na pupmi radi žena, koja uprao toči benzin u veliki plastični kanister. Naslanjam Surfija na kućicu na ulazu u pumpu i čekam dok završi. Tek sad vidim da su u onoj kućici neki ljudi. Iza spuštenih roletni razaznam figuru visokog mršavog šezdesetogodišnjaka koji se naginje kroz prozore šestougaone građevine, ne bi li sagledao moj bicikl. Pretpostvljam da se pita šta ću na benzinskoj stanici, pa pokušava da otrkije da li možda imam neki rezervoar na svom dvotočkašu. Druga prilika u kućici sedi i deluje nezainteresovano.
 
Žena pročita moje pitanje i klimne glavom. Ljubazno me pita odakle sam i gde idem, pokazavši mi da sačekam još malo. Zatim završava sa prethodnim kupcem i uzima od mene bocu gorionika. Unutra ima još malo benzina.
 
Ali onaj čovek iz kućice zove je da priđe. Pita je šta je to i šta mi treba. Žena je u ushićenju zbog onoga što je čula o meni – da sam čak iz daleke Srbije i da putujem pet godina, a po Japanu već tri meseca – pa mu žurno objašnjava. Ne vidi da ovaj već na pomen benzina koji mi treba natočiti prekrsti ruke pokazujući njima znak X – što u japanu znači negaciju. Ne. Ne može. Zabranjeno.
 
„Zašto?“, pobunim se. „Svugde su mi sipali, od Hokaida dovde!“
 
Čovek nešto objašnjava ženi, a ona pokušava da mi, na svom šturom engleskom, to prevede. Razumem da pominje plamen vate.
 
„Naravno da će imati plamen, kako bi drugačije gorelo?“
 
Ali čovek je neumoljiv.
 
Oteram ga u sebi u đavola, okrenem se i odem.
 
*
Stajem na sledećoj benzinskoj. Oličenje sam ljubaznosti dok sitnog Japanca pitam za oktanski benzin. Možda je na ovom ostrvu zaista zabranjeno da se sipa izvan rezervoara? Ali, zar nije ona žena točila u plastični kanister?
 
Mršavko takođe natuca engleski. Uzima bocu od mene i odlazi sa njom nekud. Vidim da je prišao jako debelom kolegi koji sedi na ivičnjaku i menja automobilsku gumu. Pod nos mu poturi da omiriše, a onda se vrati ka meni.
 
Trenutak neizvesnosti, pre nego što me upita:
IMG_8022-e1479099277722.jpg
 
„Keš?“
 
„Da-da“, odgovorim, odahnuvši.
 
I sa njim malo popričam, dok natoči i obriše bocu pošto je prelio. Potom se ponovo udaljava da bi mi naplatio, jer kasa se nalazi negde u zgradi iza pumpe. Dok se vrati sa mojim kusurom, ja sam već uveliko spremna za polazak. Pruža mi novac i račun, a uz njih i kesicu sa kolačem.
 
„A present“, kaže.
 
„Pa hvala, hvala veliko!“, uzviknem. I filozofski zaključim kako nam se u životu negde da, negde ne. A prema mom  iskustvu, davanje neosporno preteže.
 
*
Planirala sam da se smestim u kampu, ali nisam uspela da stignem do njega. Na nepunih pet kilometara udaljenosti, isprečio se most kojim je dozvoljen prelaz samo motornim vozilima. Već imam iskustva sa tim zabranama u Japanu, još od sletanja na aerodroma u Osaki, odakle nisam mogla da odem drugačije nego taksijem, autobusom ili vozom. Od tada sam se više puta hvatala za glavu zbog ovdašnjih saobraćajnica i pravila. Svaki put kad se nađem ispred nekog zaliva, kojih je ovde mnogo, znam da me čeka problem. Najpre, ne mogu da nađem stazu za pešake i bicikliste, ako uopšte postoji. A potom, ako je nađem, obično je sagrađena tako da ne mogu da izguram bicikl do nje, toliko bude strm tobogan kojim se treba uspenjati od podnožja mosta.
 
Sada nisam imala tih problema – nemotronim vozilima i pešacima nije bio dozvoljen prelaz. A obilaznica oko zaliva bila je dugačka dvadeset kilometara. Neka hvala. Naći ću neki park.
IMG_8038-e1479099355844.jpg
 
I našla sam – na vrhu brda iznad Kitakjušua. Do tamo vodi stam put, a onda stepenice. Ljutim se i protestujem pitajući se da li je moguće da su tako glupavo projektovali prilaze parku. Sreća što ne odustajem lako. Kružim okolnim ulicama, dok najzad ne otrkijem da jedna vodi do vrha brda i parka. Izguravam bicikl do gore, i kao i uvek nakon velikih napora i nerviranja, nagrada je velikodušna. Takav pogled odavno nisam imala.
 
A i ceo park je moj, jer nema posetilaca. U toaletu improvizujem tuš, na klupi kuhinju i trpezarijski sto, a potom se premstim za sto sa klupama, u radnu atmosferu, kako bih napisala novu objavu. Nomadi od svakog mesta lako naprave sebi dom.
 


Komentari (16)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

larisa_bg larisa_bg 16:51 14.11.2016

prva

Ovi Japanci kakve ti dočaravaš liče na Murakamijeve Japance: kul su, komunikativni, ponekad svojeglavi, mnogo ležerniji nego što se ponekad misli.

Drago mi je da je to tako.

Uvek sam se pitala da li je Murakami malo ublažio Japnce. Sad bih rekla da nije.
blogovatelj blogovatelj 17:30 14.11.2016

Re: prva

prva


Nisam prvi, al sam pre Pajica.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 21:19 14.11.2016

Re: prva

larisa_bg
Ovi Japanci kakve ti dočaravaš liče na Murakamijeve Japance: kul su, komunikativni, ponekad svojeglavi, mnogo ležerniji nego što se ponekad misli.

Drago mi je da je to tako.

Uvek sam se pitala da li je Murakami malo ublažio Japnce. Sad bih rekla da nije.


Mislim da i jeste i nije tako. Japanci su vrlo kompleksni svet i od mnogo toga zavisi kako ce se ponasati. Pri tom, cini mi se da nijanse odredjuju tu razliku u ponasanju. Ako pratis od Hokaida moje dizivljaje sa njima, do Kjusua, mozes da primetis razlike - i kod njih a i umom ponasanju s njima.

Konkretnije: oni nisu uzdrzani vec stidljivi. To je, mislim, prvi veliki stereotip o njima. Ako ih, kao stranac, samo pogledas i obratis im se, oni ce odgovoriti ali ces ti imati utisak da su ostali distancirani. Ali ako se smejes i ponasas naglaseno prijateljski, to i njih oslobadja straha da ce se obrukati jer ne znaju jezik ili zbog cega vec.

Dalje, oni sa Hokaida drugaciji su od juznjaka. Pominjala sam to u nekom postu. Bila sam svega dan i po na Hinshasu ali sam stekla utisak da su tamo najotvoreniji, mozda zato sto tamo dolazi na hiljade hodocasnka koji hodaju cuvenim podviznickim putem 88 hramova.

Cinjenica je da Japanci imaju tu masku ljubaznisti, ali ispod su jako srdacni - ako se ne boje da ce se obrukati. Verovatno i ja sad, nakon skoro tri meseca, u startu emitujem ohrabrujuce signale pa lakse prilaze
larisa_bg larisa_bg 21:56 14.11.2016

Re: prva

Snezana Radojicic

Konkretnije: oni nisu uzdrzani vec stidljivi. To je, mislim, prvi veliki stereotip o njima.




vladimir petrovic vladimir petrovic 17:39 14.11.2016

Nomad(kinja) sa dušom

Primećujem da si ovaj post završila rečenicom:

Nomadi od svakog mesta lako naprave sebi dom.


Lepo rečeno.

Da dodam još nešto.

Shvatam da ti nije lako što putuješ sama, pa verovatno ponekad pomisliš kako bi bilo bolje da si na tom velikom putu u (stalnom) društvu s nekim, te da deliš dobre i loše stvari na koje nailaziš.

Odgovor bi mogao biti: da i ne.

Pritom, imam u vidu jednu poznatu izreku Tomasa Džefersona: "Najkorisnije je putovati sâm, jer imaš vremena za razmišljanje". (Obrati pažnju da mudri Džeferson nije rekao “najlepše je”, već “najkorisnije je”).

A za vreme mog boravka u Kusku (o čemu sam pisao na poslednjem blogu) jednog trenutka setio sam se tebe, Snežana. To je bilo onda kada sam primetio kako se lokalci, daleki potomci slavnih Inka, malo foliraju kada su svi uredno obučeni u svoje narodne nošnje, dok se oko njih vrzmaju strani turisti (Kusko je grad sa najvećim brojem stranih posetilaca u Peruu). Naime, mislim na ono tvoje odlično zapažanje tokom nedane posete znamenitom Kjotu:

“Ne zna se ko se više folira: lokalci koji su obukli tradicionalna kimona I japanke sa drvenim đonom, u kojima, u, takođe tradicionalnim belim čarapama sa odvojenim palcem, nabadaju nesigurnim koracima po sitnom šljunku ili klizavoj kaldrmi, ili stranci koji uvek preglasno razgovaraju na svim tim raznim jezicima, sa držanjem koje vazda deluje izveštačeno, sa predvidljivim uzvicima oduševljenja na identičnim mestima, sa istim pitanjima za svoje vodiče”


Samo nastavi dalje po lepom Japanu!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 21:24 14.11.2016

Re: Nomad(kinja) sa dušom

vladimir petrovic






Shvatam da ti nije lako što putuješ sama, pa verovatno ponekad pomisliš kako bi bilo bolje da si na tom velikom putu u (stalnom) društvu s nekim, te da deliš dobre i loše stvari


Ne, uopste mi to ne pada na pamet i skoro nikad mi ne nedostaje drustvo. Ja sam oduvek bila samotnjak i osobenjak, i zato verovatno ovo sve tako lako i hendlam.
myredneckself myredneckself 21:40 14.11.2016

Re: Nomad(kinja) sa dušom

Magle su ovde česte...


Vidim na fotografiji taj pogled na grad u magli, s tvog logorskog mesta.
Podseća me na današnji pogled s Tvrđave na Novi Sad. Tu je i reka, kao Dunav ovde...
Divan je Japan, Snežana, i tvoji blogovi o njemu.
Nije me iznenadilo što si odlučila da produžiš boravak tamo, a nadam se da će na ostrvu Kjušu biti bar malo toplije i bez toliko kiša kao na prethodnim deonicama puta. Srećno!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 21:57 14.11.2016

Re: Nomad(kinja) sa dušom

myredneckself
Magle su ovde česte...


Vidim na fotografiji taj pogled na grad u magli, s tvog logorskog mesta.
Podseća me na današnji pogled s Tvrđave na Novi Sad. Tu je i reka, kao Dunav ovde...
Divan je Japan, Snežana, i tvoji blogovi o njemu.
Nije me iznenadilo što si odlučila da produžiš boravak tamo, a nadam se da će na ostrvu Kjušu biti bar malo toplije i bez toliko kiša kao na prethodnim deonicama puta. Srećno!


Tacno! Lici malo, s tim sti je ovde dosta siri ugao, skoro 210 stepeni, a i pogled je na morski zaliv koji diduse lici na reku. Zaglavljena sam ovde id preksinoc jer kisa non-stop pada. A toplo je, preko 15 danju a nocu oko 10. Nisam ovde postovala tu objavu u kojoj se hvalim kako sam ipak umakla zimi

Hvala na lepum zeljima!
blogovatelj blogovatelj 04:02 15.11.2016

Re: Nomad(kinja) sa dušom

Obrati pažnju da mudri Džeferson nije rekao “najlepše je”, već “najkorisnije je”).


Mudri Zoki kaže da je najbolje.

srdjan.pajic srdjan.pajic 04:16 15.11.2016

Re: Nomad(kinja) sa dušom

blogovatelj
Obrati pažnju da mudri Džeferson nije rekao “najlepše je”, već “najkorisnije je”).


Mudri Zoki kaže da je najbolje.



Potpisujem ispod Zokija, Snežane i Džefersona!

Okasnih na blog, ali nema veze, red je da jednom pustim blogija da se istakne.
blogovatelj blogovatelj 15:09 15.11.2016

Re: Nomad(kinja) sa dušom

Okasnih na blog, ali nema veze, red je da jednom pustim blogija da se istakne.


Blogi vec procitao i kako je Snezana setala pored frizidera u konvinient storu, da si ti ziv i zdrav.
I ti ces to da citas, ali sutra.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:03 17.11.2016

Re: Nomad(kinja) sa dušom

blogovatelj
Okasnih na blog, ali nema veze, red je da jednom pustim blogija da se istakne.


Blogi vec procitao i kako je Snezana setala pored frizidera u konvinient storu, da si ti ziv i zdrav.
I ti ces to da citas, ali sutra.


Nece uopste to citati, mozda tek u knjizi :/ Mnogo mi je naporna ova forma ovde, nemam uslove za formatiranje teksta, a sa mobilnog to nije podrzano.
blogovatelj blogovatelj 00:02 18.11.2016

Re: Nomad(kinja) sa dušom

Nece uopste to citati, mozda tek u knjizi :



Eto Pajiću. Pa ti nemoj na Fejsbuk.
Ja već pročitao, a ti čekaj knjigu.
vera.nolan2 vera.nolan2 14:41 16.11.2016

Vulkan Sakurajima

na ostrvu Kjušu, aktivan još od 1995. godine.



Vulkanska eksplozija istovremeno sa jakim udarom groma.
Snimak iz marta 2015.
Ove godine u aprilu, više od 750 zemljotresa potresalo je Kjušu !
... to si izbegla, ali za njih je to normalno, valjda !



Snezana Radojicic Snezana Radojicic 11:05 17.11.2016

Re: Vulkan Sakurajima

vera.nolan2
na ostrvu Kjušu, aktivan još od 1995. godine.



Vulkanska eksploziju istovremeno sa jakim udarom groma.
Snimak iz marta 2015.
Ove godine u aprilu, više od 750 zemljotresa potresalo je Kjušu !
... to si izbegla, ali za njih je to normalno, valjda !





Uglavnom se ne potresaju previse zbog zemljotresa i vulkana, kao ni oni u Indoneziji. Sa svime se covek sazivi, kad mora
blogovatelj blogovatelj 00:03 18.11.2016

Re: Vulkan Sakurajima

Uglavnom se ne potresaju previse zbog zemljotresa i vulkana, kao ni oni u Indoneziji. Sa svime se covek sazivi, kad mora


Čovek ne može da se navikne samo kad ga biju.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana