Smrt je Lajku zatekla u kosmičkom brodu Vostok 2, šestog dana posle dramatičnog lansiranja sa kosmodroma Bajkonur. Bila je prvo živo biće lansirano u Zemljinu orbitu. Danas je 59 godina od njene žrtve za nauku. Pomogla je ljudima da prošire saznanja o Kosmosu. Sećamo je se i o njoj pevamo.
Vukota Babović
BALADA O LAJKI
Grdila ju brižna majka:
Laješ, ćerko, bez prestanka!
Dali su joj ime Lajka.
Lajala je na uljeze.
Lajala je kada treba,
No počesto i bez veze
(Gledajući plavet neba).
Prezrela je pasje lance!
Lajala je na neznance
Kad ispolje grubu silu.
(Lajala je na Gomilu).
Na oblake koji jezde.
Al najviše na zvijezde!
Sanjala je da putuje
Kroz sazvežđe Oriona –
Bješe čula neđe tu je
Velikoga Psa sezona.
Osmjeli se i otfura
S kosmodroma Bajkonura!
Niđe kraja tom ponosu:
Prvo biće u Kosmosu.
(Plakala je brižna majka,
Kukala je sinja jatka,
Napusti me moja Lajka –
Ojde na put bez povratka.)
U siječnju kad zastudi
U avgustu kad pripeče
Kad zaladi, padne veče...
U pamet se, mudri ljudi –
Ko je učen i ko nije
Oslušnite galaksije!
Prepoznaće, ako hoće,
I vojnici i civili:
Iz Kosmosa nešto cvili.
(Iz Kosmosa nešto cvili.)