Izbor profesije predstavlja jedan od mnogih sa kojim se srećemo u životu. Kako ih pravimo, i da li čovek sa nekih 16 ili 17 godina uopšte i može da donosi takve odluke.
Slične su ispovesti đaka i studenata širom sveta. Što se više približavamo kraju osnovnoškolskog, srednjoškolskog ili fakultetskog obrazovanja sve više upadamo u mašinu u kojoj nas bezbroj prijemnih ispita, prijava ili intervjua, neretko mimo naše volje, vuče na određenu stranu. Bilo da nismo u prilici da upišemo šta želimo, nemamo uslove da to finansiramo, ili da uopšte ne znamo šta želimo. Gde će vam nakon svega mnogi opet reći da jednako na kraju nisu znali šta tačno hoće, kao što nisu ni na početku ili tokom školovanja.
Šta onda ljude uopšte i opredeljuje prilikom odabira struke. U priručniku piše da bi između ostalih trebalo uzeti u obzir i sledeće: (i) obrazovanje, odnosno, oblast koja nas posebno interesuje, (ii) finansijski element, (iii) sposobnost za rad i napredovanje u određenoj struci, kao i (iv) zadovoljstvo poslom i radnim mestom. Naravno, ovakav bi izbor bio u nekom idealnom svetu, dok u realnosti stvari stoje, izgleda, ipak nešto drugačije. Setite se, na primer, čuvene američke poslovice: "It is your attitude, not your aptitude, that determines your altitude" ("Tvoj će stav u životu, a ne tvoje spobnosti, odrediti koliko ćeš daleko stići").
Jedan od vodećih stručnjaka iz oblasti profesionalne orijentacije Džon Krumbolc kaže da mnogi u suštini više vremena provedu birajući cipele nego profesiju. Kao i to da se izbori retko dešavaju "prirodno", kako se veruje, već da se ljudi često rukovode linijom manjeg otpora - sezonski poslovi vremenom postaju stalni, gde se u priličnom broju slučajeva struka bira i pod pritiskom vršnjaka i rodbine. Takođe, kaže da bitan uticaj na izbor imaju ne samo afirmativni već i mnogi ograničavajući faktori koje sami sebi namećemo, neretko nesvesno.
Uzima svoj primer, odnosno, to kako je sebe ubedio da ne može da bude lekar zato što se sa deset godina u bolnici onesvestio videvši otvoreni prelom. U stvari, u većini slučajeva radi se o nečemu što se lako da prevazići, a što se opet iz nekog razloga na kraju izgleda retko i dešava. Takvih je samoograničavajućih faktora identifikovao na stotine, od kojih su neki:
- Ako ne mogu da imam najbolje, ne želim ništa.
- Ako ne zaradim u životu više od oca, smatraću se neuspešnim.
- Ako ne uspem, bolje ću se osećati znajući da se uopšte nisam posebno ni trudio.
- Ako bih mogao ovo da radim, jedino ću tada biti srećan.
Sad, da li se radi samo o liniji manjeg otpora, ili je i nešto drugo u pitanju. Tu se setim profesora matematike iz srednje škole, inače prilično nepopularnog. Iz nekog razloga se pred kraj četvrte godine otvorio, i počeo da deli savete o izboru struke, gde mi se čini da ni nakog toga nije postao ništa popularniji. Nabrajao je mnoge razloge, uz napomenu da bi u svakom slučaju trebalo izbegavati sledeće. Naime, primetio je da se sa godinama pojedinim đacima (nekima pre, nekima kasnije) dešava ista stvar - da odluče da im učenje u životu u stvari manje-više i nije potrebno, odnosno, da su postali pametniji od čitave te priče.
Opet, čovek je možda delom i bio u pravu, posebno kada se pogleda šta je sve zadnjih godina postalo popularno. Između ostalog i mnogi rijaliti programi, u kojima je stručnost neretko potpuno nebitna, čak i nepoželjna. Gde bi ideal izgleda mogao biti da pojedini budu plaćeni isključivo zato što su ostatak sveta udostojili svojim prisustvom - odnosno, da samo budu „to što jesu". Puno raznih poslova se, najčešće neopravdano, upravo tako izgleda i doživljava.
Sad kako bi ovakvi, recimo, ekstremi, kao i mnogo čega drugog, mogli da se objasne. Odgovor na kraju možda delom upravo i leži u osnovna dva arhetipa (prikazana na donjoj slici), koje svi u sebi nosimo. Prvi, po kome funkcionišemo kroz tuđe ideje, i drugi u kome smo mi izvor ideja. I načinu na koji oni, izgleda, jedino zajedno mogu da funkcionišu. Gde krajnosti možda upravo i nastaju onog trenutka kada jedan od pomenuta dva arhetipa u nekome prevagne.