Pre neku godinu došlo bilo vreme da se sa porodicom zaputim put Grčke, na možda zasluženi a sigurno, preko potreban odmor. Onda se desilo nešto što me je zadužilo da napišem ovaj blog, mada, red je bio da ga napišem odmah. No, šta da se radi, tako ispadoh nekako da sam kao pravda, spor ali dostižan. Daklem, evo ga sad.
Od kada smo blagosloveni Tandrčkom, na takva putovanja idemo noću. Ona uglavnom ceo put prespava blaženo, sa njom i Jedinstvena. Manja je verovatnoća uletanja u gužve, dugih čekanja na granicama. Iako sam pretežno pasionirani pešak, život je tako hteo da odvozam puno kilometara, steknem rutinu i noćna vožnja mi ne pada teško, naprotiv. Za putovanje na odmor posebno se spremam, što isključivo podrazumeva da sebi narežem kompilaciju muzike za put i mogu slobodno reći da ne uživam samo u cilju već i u putovanju samom. Cure nazad spavaju, zvezdana noć, put i dobra muzika, saznanje da idemo negde gde će nam biti lepo. Tandrčku, koja je već na izlazu iz grada pokazivala znake skorog potonuća u sanak slatki, rečeno da kad se probudi, bićemo već u Grčkoj.
Izašli smo na auto put kada sam se setio da zamolim Jedinstvenu da mi spremi sitne evriće za putarine kroz Makedoniju da i njoj ne remetim san kada do tamo stignemo. Da joj olakšam, upalio sam sam svetlo, koje je na trenutak samo zaškiljilo i ugasilo se. To me je podsetilo na već ranije donetu odluku da ne idem više kod majstora koji ga je nekoliko meseci pre toga popravljao. Nisam automobilski fetišista ali sam davno naučio da se na bilo koji znakić bilo čega auto vozi kod majstora. Ispadne jeftinije u svakom pogledu, naročito kad nađeš dobrog. Vratio sam prekidač u prvobitan položaj a Jedinstvena se snašla i u mraku te mi dodala sitan novac. Nikada nisam merio vreme potrebno da se pređe rastojanje od Kaćke petlje do Beščanskog mosta ali toliko je prošlo od škiljenja svetla do momenta kada sam prvo osetio miris paljevine. Nije mi ni stigla informacija do mozga da je to smrad zapaljene plastike kada je kabina počela da se ispunjava dimom. Delovalo je kao da izlazi od svuda, čak je izgledalo kao da izlazi iz šoferšajbne. Radnja je počela da se odvija kao kad sve radite maksimalno ubrzano a u glavi vam je usporeno do jedva primetnog kretanja. Uz „j*@# te, gori nam auto", stao sam u žutu traku, isključio kontakt, uključio sva četiri žmigavca.Za to vreme je Jedinstvena već zgrabila Tandrčka. Istračao sam napolje, uverio se da nas niko neće očetkati kolima, otvorio vrata i pomogao da se prebace na drugu stranu ograde, na traku mosta koja je tada, sva sreća, bila zatvorena. Vratio sam se u kola da uzmem dokumenta i novac, pa obukao prsluk i stavio trougao. Pozvao sam onda vatrogasce, rekao gde i šta. Pitao me čovek da li imam aparat, rekao mu da imam ali ne znam šta da prskam njime. Evo, kaže, dolaze. Onda je Jedinstvena prijavila da joj jedna brodarica ostala u kolima, vratio sam se po nju. Dim nije prestajao da kulja. Obuo sam joj brodaricu jer je držala u naručiju još uvek usnulog Tandrčka. Dok sam je obuvao rekla mi je da nešto šuška u mraku iza nas. Naravno, što bi rekla naša kuma, nikada ne pomisliš da je to neki zeka, ježić ili Bambi, nego da je manijak sa satarom. Uzeo sam vazduh, otvorio sam gepek i naoružao se dizalicom, više da umirim Jedinstvenu i ponovo pridružio devojkama sa druge strane ograde. Pošto sam sve što je u mojoj mogućnosti bilo učinio mirno i bez panike, krenuo sam da palim cigaretu i tada shvatio da mi ruke drhte tremorovito i intenzivno. Da sam uzeo burgiju u ruke, verovatno bih armirani beton izbušio bez uključivanja iste. Tu se negde i Tandrčak probudila, gleda sneno auto put, kaže „pa lepa je ova Grcka".
Na moje prijatno iznenađenje, već posle nepunih dvadesetak minuta, stižu vatrogasci, bome i policija. Sad je već prizor kao da smo „izašli na televizor", rotacije, automobil koji se dimi i taj rad. Njih osam se sjatilo oko kola koja su se, eto veselja, dimila sve manje. Otvorili haubu, imaju termoviziju ili kako se zove taj aparat, gledaju, raspakuju, ne vide ništa. E onda počinje ono što je glavni razlog pisanja ovog teksta, ljudi, to nije bio profesionalan odnos, to je bilo kao da su mi došli svi najbliži u pomoć, rodbina, kumovi, prijatelji. I ono što odmah primetiš je da oni baš vole što su vatrogasci, da su baš naloženi na to u najboljem smislu te reči. Nekoliko njih je ostalo da istražuje kola koja se više ič nisu dimila, kao kad odeš kod zubara a zub prestane da boli, a par njih se zdalo oko nas, te jel' vam ovo, te jel' vam ono, da li vam je hladno, da vam treba ćebe. U jednom momentu je Jedinstvena krenula nešto da rije po tašni, vatrogasac je odmah pritrčao, skinuo kacigu i uperio lampu da joj osvetljenjem olakša traženje čega god. Ni ne mogu da se setim svih pažnji kojima smo obasipani ali sam dobro upamtio taj utisak, da su oko nas ljudi koji su došli da pomognu i da im je stvarno stalo. U toj situaciji, ne dao bog nikome da doživi, ali to je neprocenjivo.
Kada je definitivno utvrdjeno da vatre nema, policajac je predložio da probam da upalim kola i odvezem ih do ispusta u onu drugu, neradeću traku pedesetak metara dalje, jer smo ozbiljno usporavali saobraćaj. Jedan vatrogasac je seo pored mene, ostali bili na gotovs. Vatrene kočije, kako nazvasmo posle naše motorno vozilo, kresnule bez problema, samo u kabini i na tabli nije bilo struje. Kako sam parkirao, video sam malu progoretinu na lajsni uz šajbnu sa desne strane i pokazao je vatrogascu pored mene. Skidoše oni to, pa gornji tapacirung i tačno se videlo da je lampa krenula da gori, pa žice sve do donje desne strane kada je osigurač izbio i tu je stalo. Okolo sve crno, jedva da je nešto izgorelo, ali, ljudi, dimilo je kao roštilj u koji kaplje mast iz kobasica. Ponovo sam se setio onog majstora, ali malo manje pristojnim mislima, željama i pozdravima.
Pozvao sam šlep službu a vatrogasci su opet stupili na scenu. Oni će Tandrčka i Jedinstvenu odvesti kući. Pouzimaše mi torbe iz prtljažnika, jedva da sam stigao ja jednu da im otmem i prenesem. Pre nego što su zatvorili vrata, čuo sam da Tandčak pita „hoćete nas sada vi voziti u Grčku?". Ja sam ostao da čekam kamion sa dvojcom saobraćajaca. Ne morate vi samnom čekati. Neka, kažu, bićemo tu za svaki slučaj. Wow pomislim u sebi, svaka čast. Pa ko onda sa njima ne bi podelio mamine sendviče za put? I sačekaše, i još me podsetili da treba da napravimo zapisnik za kasko bre! A vatrogasci? Vatrogasci su usput šaputali i utišavali jedni druge da ne probude malu, dovezli ih pred ulaz i uneli sve stvari u stan. Pa dokle više ljudi, aman!?
Malo me znate nervira, to što se ljudi u Srbiji zahvaljuju ljudima koji rade svoj posao za koji su plaćeni ili onima koji stanu na pešačkom prelazu da ih propuste. Da ne govorim o poklonima lekarima, raznim državnim službenicima. Da neko radi svoj posao, to bi trebalo da se podrazumeva. Ali ovo je bilo van profesionalnog, ovo je bila iskreno pokazivanje empatije. Ovo je bila demonstrirana iskrna ljubav prema poslu koji rade, poslu koji nije ni lak ni poetičan ni bezopasan. Hvala dobrom bogu da je sve ispalo relativno benigno. Ali ni oni ni mi nismo znali odmah da je tako. Oni su se ponašali za SVAKA ČAST MOMCI! I posvećenost i empatija i vaspitanje. Plemenit neki soj, ti vatrgasci. Eto, zato ovaj blog, da se zna.