Zdravlje| Život

Moje kamenje i ponovo u bolnici

Saša Zorkić RSS / 25.09.2016. u 23:08

Pre dve godine negde oko ponoći zaboleo me je stomak, ali onako momački. Bol je popustio 18 sati kasnije kada sam otišao na «Astronomsku novogodišnju noć» koju svake godine organizuje AD «Novi Sad». Iz opreza tamo ništa nisam pio i ništa jeo iako je bila i jedna torta i to baš neka jako dobra, kupila ju je profesorica Prodanović. E ona mi je ostala i danas sveža u pamćenju. Mislim, ta torta, profesoricu dobro znam od ranije.

Dobro, sledećeg meseca utvrde meni lekari da imam kamen u žuči. Opa, pomislim ja, a doktorica mi reče da idem kod hirurga da se dogovorim. «Šta da se dogovorim!?» zgranem se. «Pa kad će da vas operiše». Operiše?!!!! Uffff.

Sve sam se nekako nadao da može to da se reši i nekim drugim medicinskim trikom, da može nekako to kamenje da se razbije tromblonskim laserom ili čajevima, rakijom, bilo čime. Ali jok, mora, kaže doktorica, nožem.

Da ne razglabam, prošla je čitava godina od kako sam se sve lepo dogovorio sa hirurgom, ali nikako da stignem na red. Te im se pokvarila bušilica, te se istupio nož, te su bili godišnji odmori, te su negde zaturili broj mog telefona i tako ja doguram do sledeće Astronomske novogodišnje noći. Negde još dok su se ljudi okupljali pitao Nikola Božić iz Petnice, kako sam, kako zdravlje i tako to i ja mu rekoh za operaciju. Jao, kad je to Nikola čuo sav se ozario pa je dozvao profesora Mrđu. Reče mu, «Je li Mrđa, šta ćemo mi da radimo kada Saša umre?» Pokušao sam da ga odvratim od takvih misli, ali on ne sluša, nego sve izmišlja neke varijante. A i Mrđa se uhvatio toga pa njih dvojica počeše da planiraju. Te mogli bi ovo, te mogli bi ono. Ja mlataram rukama pokušavajući da ih odvratim od mračnih im misli, ali oni uopšte ne slušaju. Oči im se zažarile od silnog uzbuđenja i navale ideja za slučaj da se upokojim.

Dobro, preskočićemo na ovom mestu još jednu godinu i tako dolazimo do prošlog ponedeljka. Poklopile su se valda zvezde, red vožnje gradskog saobraćaja i ko zna šta još i ja se u ponedeljak ujutro javim u bolnicu jer sam konačno stigao na red.

a-napolju-je-tako-lepo.jpg 

Hoću kući

Lepo su me primili, dali mi krevet u sobi broj tri i lonče nečeg. Posle sam čuo da je to bila supa. Zatim su mi rekli da do ponoći vode mogu da pijem koliko hoću, a što se jela tiče - pa dali su mi supu, je li, i gotovo, nema više.

Posle došao još jedan pacijent, ali neki zafrkant. Kaže: «Je l ovo soba broj tri zato što vas ima troje?» (baš tako nas i bilo, ako ne računamo njega), ja sam hteo da budem ljubazan pa da se nasmejem, ali me nešto jako mrzelo tako da sam se samo napravio da ga nisam čuo. Posle zafrkant reče: «Đoković izgubio». (ili je to bio neko drugi, ne znam sad). Opet svi ćute. Jedan, kod vrata, se danima muči od bolesti pa ga i nije briga za Đokovića, drugi, neki deda, krojač, ima radnju u Novom Sadu, kod Riblje pijace, nije ga valda ni čuo. Ja opet htedoh da budem ljubazan pa da se iznenadim i kažem nešto prigodno i mudro, recimo: «Jelda?!», ali bojao sam se da će se onda uhvatiti za mene i početi da objašnjava kako je to bilo, a ja zaista nisam imao snage za taj napor. A posle kad mu je stigao čaj on u pesničkom nadahnuću reče: «Malo čaja - da nas spaja». Oh bogo moj. Posle je to ponovio još dva puta. «Malo čaja da nas spaja».

Ujutro u pola pet pale se svetla i jedna sestra viče: «Dobro jutro, ajde momci dižite se!» (hm, momci). Zatim su nam merili temperaturu (imao sam 35 ravno, što govori o kvalitetu i preciznosti toplomera), pa pritisak, delili terapiju već prema zaslugama i bolestima, onda su nas izbacili u hodnik da neka tetkica zategne posteljinu.

Uh, u pola pet bre! Pa ja ni u vojsci nisam ustajao tako rano. Od nespavanja zabolela me je glava, ali pred operaciju nisam smeo brufen da uzmem.

Posle nekog vremena povede me jedna sestra na operaciju. Legnem na neka kolica (tj. krevet na točkovima) a ona me vozala jedno vreme kroz hodnike i sve je bilo jako zanimljivo. Onda me je smestila u jednu oveću sobu sa još nekoliko zabrinutih pacijenata. Poređali nas kao u konzervi da čekamo na red. Iza mene se povremeno, u nepravilnom ritmu čuo neki interesantan zvuk, kao neki alarm ili tiha sirena da je, ali onako filmski, pomalo kao u «Osmom putniku». Jako mi se sve to dopalo. Da sam filmski režiser ovde bih snimio film. Svuda okolo bili su neki ormani sa fiokama, i uređaji koji su svetlucali. Ma skoro kao u Zvezdanim stazama, ali onim malo starijim. Jedan što je gurao kolica je čak iz daleka malo podsećao na Mr. Spoka.
Posle me odvezoše u salu ispod one velike lampe kakve sam viđao samo u filmovima. Ah, tako je dobro izgledalo. A dok sam još kod kuće bio spremao sam se da uhvatim trenutak kada padam u crnilo anestezije. Reko, sigurno će se prvo pojaviti hirurg da me pozdravi, uteši i umiri, zatim će da da nekom znak, pa će da me neko pita za ime i kako se zove predsednik Sjedinjenih država (tako se radi u filmovima), ali ispalo je sasvim drugačije. Dakle, pogledao sam onu hiruršku lampu, zadivio se i odmah zatim čujem sestru kako me budi. Neverovatno. Pa kad pre!? Izgubio se čitav jedan sat mog života negde u međuprostoru, već ne znam ni kako to da objasnim pametnije. U jednom momentu vidite lampu, a u sledećem ste već teleportovani u drugu prostoriju. I bude vas. Propustio sam sopstvenu operaciju.

Ali dobro, bar sam lepo odspavao i kad sam se probudio glava me više nije bolela. Istina falilo mi je još jedan sat sna pa to rekoh, ali, znate kakve su sestre u bolnici. Ništa vas one ne slušaju nego samo zapovedaju: hajde diži se, nema spavanje, diši, duboko diši, idi umi se, nema više jela, ajde spavanje, tišina tamo, ustajanje, požuri, sad će vizita, sklanjaj taj svinjac sa natkasne, baci te novine, hajde popi lek, zavrni rukav da ti dam injekciju.

Naravno, opet mi ništa nisu dali da jedem. Da li zbog uzbuđenja ili iz nekog drugog razloga ja nisam ni bio gladan pa im ništa u tom smislu ne zameram.

Posle bile neke vizite, pitaju da li mi je muka, da li osećam bol, da li sam pio vode, jesam li se šetao i sve takve neke filozofske stvari.

obracun.jpg 

U obračunu s teroristima

Jedno vreme sam igrao na telefonu neku snajpersku igru i uspeo sam da pokokam čitav jedan odred terorista, a uz njih još petoro dece i šestoro turista. A, omanulo mi se. Uostalom šta traže u ratnom području, nisam ja kriv.

Posle sam vozio jedan kamion i slupao sve automobile na nekom mostu jer nisam na vreme ukapirao kako se koči.

Utom došla večera. Jasno sam čuo kada je doktor rekao da mogu da popijem čaj, ali kada je sestra obilazila sobu pre večere, samo me je pogledala i rekla tetkici s kolicima: «Njemu ništa!». A nekima je dala čak i jogurt.

Te noći neko iz susedne sobe je bez prestanka iznemoglo vikao: Sestro, sestroooo, sestroooooooo, sestroo, a kada bi posustao malo bi se odmorio pa bi opet nastavio. Onda je neko, neki deda valda, krenu kući. Znam samo da su sestre trčale za njim i vraćale ga, objašnjavale su mu da je još noć, tek je dva sata, sutra će kući. Onda je nešto teško palo pa su svi jedno vreme vikali i pitali da li se neko povredio. Onda je onaj opet počeo da doziva sestru, samo sad u deminutivu, valda da se umili: sestriceeee. A kada se konačno na odeljenju malo smirilo i ja upao u san, ušla sestra kao neka Valkira, upalila svetlo i viknula: «Ajde ustajanje, saće vizita i terapija!» A bilo jedva 4 i 20. Eh, svašta čovek preživi.

Znate šta je najteže? Mislim, kad operacija prođe u redu, kada se izlečite dovoljno da vas puste kući? Pa čekanje na otpusnu listu. E to čekanje je baš neprijatno. Već ste se spakovali, obukli, šetate i čekate. Pitate sestru kada će lista, ona kaže «Ne znam!». I tako dva sata. Ja sam već počeo da se raspakujem i htedoh da prilegnem ponovo u krevet, kad dotrča jedna sestra, nasmejana i vesela i samo reče: «Evo. Stigla lista!»

Eto tako je otprilike bilo to s kamenjem.

Tagovi



Komentari (46)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mariopan mariopan 23:37 25.09.2016

....



Mene je doktor na VMA došao da uteši pre operacije, i kaže da ne zna kako će se završiti, a ja mu lepo kažem da se ne sekira, sve će biti u najboljem redu.

Za to je, naravno, zaslužna ona inekcija koja se dobije pre odlaska na operaciju pa ti je sve ravno, odvade do Kosova.

Najgore mi je bulo buđenje u neko doba noći (jutra) jer treba sobe spremiti za vizitu. Strašno. A ja tek tada malo zaspala.

Neka si ti dobro.
Saša Zorkić Saša Zorkić 07:27 26.09.2016

Re: ....

...jer treba sobe spremiti za vizitu

Da, a bar da je odmah stigla, nego tek za 2 sata, izela ih vizita
Hvala.
wilma68 wilma68 21:07 26.09.2016

Re: ....

mariopan

Za to je, naravno, zaslužna ona inekcija koja se dobije pre odlaska na operaciju pa ti je sve ravno, odavde do Kosova.


Jedna moja komšinica, ono, alkos & kaubojka ( ali, prava, bila noćni čuvar u kafani, pa im uvek manjak pića bio na popisu ), pričala mi je:
"..požar u zgradi, ajoooj, gorEm, gorE moja zavesa, gorE moj kauč, ja jaučem, jaučem ispred zgrade; onda dođu ovi iz hitne, i daju mi ONU 'nekciju, što kad mi daju - treba da kažem ŠTA, GOREM?!PA NEKA GOREM, NEMA VEZE, I TREBA DA GOREM-ali, ništa, dete, meni ta 'nekcija ne deluje, ja samo jaučem i kukam, dok me nisu onim nji'ovim kolima oterali u bolnicu"...

P.S.:mali požar bio, samo sa terase, lako se popravilo sve.

Gos'n Zorkiću, lepo opričano, svako dobro želim.
mariopan mariopan 16:54 27.09.2016

Re: ....

wilma68
mariopan

Za to je, naravno, zaslužna ona inekcija koja se dobije pre odlaska na operaciju pa ti je sve ravno, odavde do Kosova.


Jedna moja komšinica, ono, alkos & kaubojka ( ali, prava, bila noćni čuvar u kafani, pa im uvek manjak pića bio na popisu ), pričala mi je:
"..požar u zgradi, ajoooj, gorEm, gorE moja zavesa, gorE moj kauč, ja jaučem, jaučem ispred zgrade; onda dođu ovi iz hitne, i daju mi ONU 'nekciju, što kad mi daju - treba da kažem ŠTA, GOREM?!PA NEKA GOREM, NEMA VEZE, I TREBA DA GOREM-ali, ništa, dete, meni ta 'nekcija ne deluje, ja samo jaučem i kukam, dok me nisu onim nji'ovim kolima oterali u bolnicu"...

P.S.:mali požar bio, samo sa terase, lako se popravilo sve.

Gos'n Zorkiću, lepo opričano, svako dobro želim.




I meni je tako otprilike bilo, "neka gorEm nema veze baš je lepo..."
mlekac mlekac 00:32 26.09.2016

Nek se sve završilo kako treba

A boravak u bolnici bio pa prošao. Bar si se muke rastosiljao. Srećno ti ozdravljenje i brz oporavak!

P.S.
Mene je više od tog ranog ustajanja nerviralo što su večeru servirali u neko doba za popodnevnu užinu. Ko normalan večerava pre 20h?
Saša Zorkić Saša Zorkić 07:28 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

Ko normalan večerava pre 20h?

Hm, hm... zapravo je najslađa oko ponoći, ali kažu da to nije zdravo.
predatortz predatortz 09:00 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba


Hm, hm... zapravo je najslađa oko ponoći, ali kažu da to nije zdravo.


A onda se pitamo odakle nam kamenolom u žučnoj kesi!
cassiopeia cassiopeia 09:07 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

predatortz

Hm, hm... zapravo je najslađa oko ponoći, ali kažu da to nije zdravo.


A onda se pitamo odakle nam kamenolom u žučnoj kesi!


Izbacite hleb i slatkiše u ponoć, slanina i čvarci mogu slobodno
Saša Zorkić Saša Zorkić 09:09 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

slanina i čvarci mogu slobodno

Konačno glas razuma!
cassiopeia cassiopeia 09:11 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

Saša Zorkić
slanina i čvarci mogu slobodno

Konačno glas razuma!




Evo malo da pregrizemo

Saša Zorkić Saša Zorkić 13:10 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

Evo malo da pregrizemo

Nešto su kao malo posni, dijetalni. Ti ne goje
cassiopeia cassiopeia 13:15 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

Saša Zorkić

Nešto su kao malo posni, dijetalni. Ti ne goje



Ko drukčije kaže, kleveće i laže
uros_vozdovac uros_vozdovac 13:28 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

Saša Zorkić
Evo malo da pregrizemo

Nešto su kao malo posni, dijetalni. Ti ne goje


ne da ne goje nego leče, i dušu i telo...
Saša Zorkić Saša Zorkić 15:04 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

ne da ne goje nego leče, i dušu i telo...

Postigli smo konsenzus.
urbana_gerila urbana_gerila 15:23 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

Saša Zorkić
Postigli smo konsenzus.


nismo!
kao prirodni antibiotik i antidepresiv, uzimaju se što češće - zdravlje je najpreče!
Saša Zorkić Saša Zorkić 16:32 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

kao prirodni antibiotik i antidepresiv,

Interesantno, isto kažu i za rakiju.
urbana_gerila urbana_gerila 16:35 26.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

Saša Zorkić
kao prirodni antibiotik i antidepresiv,

Interesantno, isto kažu i za rakiju.


nemoj mi rakiju i čvarke razdvajat!

(beli luk i možeš - postaje fensi kerefeka)
muaddib92 muaddib92 16:36 28.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

Saša Zorkić
kao prirodni antibiotik i antidepresiv,

Interesantno, isto kažu i za rakiju.


Проверавао лично бар три деценије, истина жива
Него, као и други лекови, не делује вечно - па се мењају лек и доза
Saša Zorkić Saša Zorkić 20:42 28.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

Проверавао лично бар три деценије, истина жива
Него, као и други лекови, не делује вечно - па се мењају лек и доза

Da, i mora stalno da se uzima, u redovnim dozama
emsiemsi emsiemsi 05:59 29.09.2016

Re: Nek se sve završilo kako treba

cassiopeia
Saša Zorkić
slanina i čvarci mogu slobodno

Konačno glas razuma!




Evo malo da pregrizemo


Јеботе патак !
sweet64 sweet64 02:46 26.09.2016

:-)

U jednom momentu vidite lampu, a u sledećem ste već teleportovani u drugu prostoriju. I bude vas. Propustio sam sopstvenu operaciju.


Kao meni kada su mi pre petnaestak godina operisali prst, a injekcija, plava trava zaborava, deluje kao mastilo u vodi, ne pamtiš ni pre nje šta je bilo i to kod mene izgleda potrajalo, zasmejavao sam ceo operacioni tim, a da se ničega posle nisam sećao. To sam tek posle skapirao, jer svako ko je posle operacije ušao kod mene u sobu s vrata se kliberi, podiže obrvu, dan danji ne znam jel sam pričo masne viceve, štali?

Svaka čast za blog, ovakvo smejanje ne pamtim, naglas. Eh kamo sreće da sve teme budu ovako interpretirane, pogotovu ozbiljne, sa ovima koji važno vrte palcem.
marco_de.manccini marco_de.manccini 05:25 26.09.2016

Re: :-)

dan danji ne znam jel sam pričo masne viceve, štali?

Јеси. Тај гас или инекција, шта год ти дају за опуштање и заборав, умањује анксиозност али и инхибицију, ништа чудно да си и намигивао сестрама док си причао вицеве.
little_radojica little_radojica 06:02 26.09.2016

Једном и ја замало...

Кад смо били дерани и прцмољци, тј. кад још нисмо могли да закуцавамо поштено, правили смо се паметни па догурали буре под кош и онда с бурета - хоп... Boom-shaka-laka! Ја сам онда хтео да се обесим с обе руке на кош, али је инерција учинила нешто с мојим доњим екстремитетима те су пролетели право испод табле, а прстићи су онда склизнули с обруча тако да сам се у трену нашао у слободном паду тинтаром окренут ка центру земље. Кажу они који су то видели да је судар са бетоном био гадан и да сам одмах након пада наставио да ударам главом о бетон, а ја се тих пар стотинки пре и неколико минута након пада ич не сећам. Кад су ме из хитне коначно питали како се зовем и у којој улици станујем, ја сам мислио да су им та питања крајње небитна, не зато што нисам баш знао како се на њих одговара, већ зато што су сви изгледали много чудно и необично забринуто, а мени - ништа! Можеш да устанеш? Како да не, ево саћу... Где су ми ноге, а да ту су... Чек, како се оно беше устаје? Нека, после ћу... Што сам мокар? Мора да су ме нечим поливали ови чудаци. Ал' што баш топлом водом? Шашави људи.
Е па однели ме тако збуњеног и попишаног у дечију болницу, метули главу под скенер, ту сам се мало био повратио, али сам још био веома збуњен. Онда су ме ставили на онај кревет-колица и мало прођирали ходницима. Морам рећи занимљива перспектива за зверање унаоколо, некако филмски динамична. Након извесног времана смо ушли у један слепи ходник на чијем крају су била само двокрилна врата са округлим прозорчићима, а изнад врата је писало "Неурохирургија - операциона сала". Е ту се ја отрезним и успаничим, леле! Неће ваљда! Кад, два метра пред саму салу колица нагло скрену десно у неку собу где су ме сестре убрзо истовариле на неки кревет. Ух, спас у последњи час. Сутрадан су ми објаснили да је установа била пуна па су ме ставили у "дневну болницу", тј. тамо где долазе себи ови тек оперисани па ошамућени. Добро, уклапао сам се делимично у тај опис.
Најгоре код контузије је што не смеш ништа осим да спаваш. Не смеш ни да читаш, ни ТВ да гледаш, камоли игрице да играш, а то је другови био тежак задатак за једног дерана-прцмољка. Месец дана спавања и медитирања што у болничком што у кућном притвору ни најгорем непријатељу не желим.

Од неизбежних негативних утисака из болнице издвајам једну набеђену докторку која је улетела у моју собу, стала пред огледало и дуго се карминисала и пућкала устима констатујући периферним погледом мој сморени лик у огледалу, а кад се нека сестра појавила у соби упитала ју је оним Светлана Бојковић гласом: "Ова КОН-тузија је још ту!?" Мааа начестита ти се бре ова Контузија миле Нове Године, знаш!

Домаћине, срећан опоравак, свиђа ми се твоја позитивност!
Saša Zorkić Saša Zorkić 07:31 26.09.2016

Re: :-)

Svaka čast za blog, ovakvo smejanje ne pamtim,

A sve je baš tako bilo!
Hvala.
Saša Zorkić Saša Zorkić 07:37 26.09.2016

Re: Једном и ја замало...

Месец дана спавања и медитирања што у болничком што у кућном притвору ни најгорем непријатељу не желим.

Mesec dana? U to je baš zaguljeno, pogotovo za mladog momka.
Hvala.
predatortz predatortz 07:46 26.09.2016

Žučka

Meni žučku operisao specijalizant, laparaskopski. Zli jezici tvrde da mu je tata, takođe hirurg, kupio diplomu.
Elem, dobro odrađen posao. Ja kao nov!
Drž' se i ne kukaj!
Saša Zorkić Saša Zorkić 07:52 26.09.2016

Re: Žučka

Zli jezici tvrde da mu je tata, takođe hirurg, kupio diplomu.

Sramota, danas ozbiljni ljudi sami sebi kupuju diplome!
cassiopeia cassiopeia 08:14 26.09.2016

Kamenje

Nego, dadoše li ti da poneseš kamenje kući za uspomenu?

Brz oporavak i nemoj više ove teme

p.s. Tako sam se ja proslavila u bolnici, udarila mi u glavu ona injekcija što ti je daju pred operaciju pa me doktor koji je nekom detetu operisao krajnike zabezeknuto pogledao kad sam mu se našla iza leđa i virila šta radi. Ja lepo ustala sa kreveta i krenula u đir
Saša Zorkić Saša Zorkić 09:10 26.09.2016

Re: Kamenje

Nego, dadoše li ti da poneseš kamenje kući za uspomenu?

Naravski!
cassiopeia cassiopeia 09:12 26.09.2016

Re: Kamenje

Saša Zorkić
Nego, dadoše li ti da poneseš kamenje kući za uspomenu?

Naravski!



vcucko vcucko 11:31 26.09.2016

Re: Kamenje

Saša Zorkić
Nego, dadoše li ti da poneseš kamenje kući za uspomenu?

Naravski!

Ne znam za žučnu kesu, ali bar za one u bubregu, kažu da gajba piva (mlakog!) od jutra do povečerja rešava stvar. I ne znaš kad si, da prostiš, ispiškio.
Da kucnem o drvo, nije mi (još) trebalo. Ali svakako bih probao, što kaže Lane Gutović, ne može da škodi.
gedza.73 gedza.73 15:48 27.09.2016

Re: Kamenje

Da kucnem o drvo, nije mi (još) trebalo.

Sve u svemu vrlo lepo iskustvo.
Čak i ne znaš da možeš onako da se iskriviš i upleteš, skoro kao rumunska gimnastičarka.
Sećam se da sam izašao napolje, kod vozila hitne, seo za neki poslastičarski limeni sto i udarao glavom u njega. TOK! TOK!
Kad u'vatiš ritam bude ti malo lakše.
ephemeris ephemeris 11:37 26.09.2016

“Memoari Joka Kokota” (D. Dobricanin)


OD SITNICE KRUPNICA


E, što čovjek može od sitnice da načini krupnicu, od tričarije – nesreću! A i to, opet, niko ka’ ja: Zabolje me nedavno zub kutnjak. Onako, nazdravo. Ni čuja ga nijesam ranije. A, pravo da ti rečem, nijesam ni znao da ga imam. Nijesam ih ni prebrojava, ne pamtim od kad. A, evo neko vrijeme, kako me jadi nađoše od njega. Meti koru hljeba đe oćeš, taman i zavrat da je stavim, e pašće pravo na njega. A kad pane! Au! Zavrne, pa uvrne… pa kljuca, kljuca, taman ka’ da se kokoške nemaju đe nazobat no baš u njega.

Cijelu noć. U cik zore – ’ajd’ zubaru.

Sjedaše me na onu stolicu. Zavališe i ustoličiše taman ka’ vladiku.

– Oćeš li injekciju? – pripita oni ka’ doktor, što li. – Manje će boljet.

– ’Ajd’ jadan! I jače su sile na Joka udarale, a ne ovo. Vadi naživo! Šta si se uplašio? Radi ti svoj posa’ i ne brini za mene. Danu!

Izvadi on neka kliješta, neke potegače. Zavuče neke buce u usta…razbuca. Nešto zacijuka, upeče ono Sunce u oči…Naleže oni na mene, opkorači – uzjaha!

Zavrni pravo u mozak.

Ja njega za ruku:

– Stani! Đe si navro?! ’Ajd’, daj tu injekciju – što si se stiso!

Dade on.

– Trne li, Joko?

– Trne.

Opet on uzjaha. Pritisnu, očepi, cimnu – ošinu munja pravo u glavu. Iskočiše oba oka. Nešto puče.

Zaleleči ja dolje, zakuka oni gore:

– Kuku meni, a još više tebi, Joko! Slomi se! Vrat slomio, ka’ i i što je!

– Kako slomi?!

– Slomi. Ovaki zub još vidio nijesam. Moramo ga vaditi sukcesivno.

– Đe nauči da ga tako zdrobiš, da ti …?! – počeh mu ređat od trećeg koljena na ovamo.

– E, da sam ima’ na kome učit’, i ti bi danas bolje proša’. Al’za prvinu – dobro je i ovo ispalo.

– Kakvu prvinu, more?!

-Prvinu.

– Zar nijesi do sad vadio?!

– Ovo mi je prvi put u cjelokupnoj praksi.

– Pa zar na meni nađe da se učiš?!

– Na nekome se mora počet’.

– Sjaši! Sjaši ili ga više nikom zavirt u usta nećeš!

Skoči ja. Al’ nemam oružja kod sebe. Bači’ one kuke, pa – kući.

Zalelekaše doma kad me viđeše. Živa me ožališe.

’Ajd’ sad to, no sjutra:

Oteka’ ja ka… ama, rođena me kučka ujede za nogu. Nije me poznala.

A da vi ne pričam drugu bruku i nevolju. Al’ ’ajd’, da rečem: iša’ sam i kod vračare. E, bogomi! Naćera me žena. Ne dadoh se ja s početka. Al’ opet: kad te zub zaboli, svaku ćeš vjeru promijenit’: Kad prođe – lasno ti je vratit’ se u pravilni odnos.

Bači ona baba neko ugljevlje. Zadžara nešto po vatri, promiješa po kotlu. Šapuće nekakvog vraga – ka’ išćeruje ga iz mene! Začepi mi onu rupu na zubu nekijem voskom, te ’ajd’ kući. Ka’ proći će.

E, sad tek, jado! Za dva sata glava mi tri put veća.

– Prebačiše me u bolnicu.

Te na rengen…te s ovu stranu, te s onu… obrni, okreni – pregledaše me vascijela. I, ovamte, onamte – nađoše mi doktori neke bolesti za koje nikad čuja nijesam. Te, ne valja ti ovo, te kako si živ s ovijem?! Kako ne umre od ovog?! Te, skočilo ti ovo, te palo ono…

Zaluđeše me lijepo.

Šćedoš ja kući, no doktor mi za – đavola, rođak. Pa upro:

– Moram ti, Joko, to skinut. Ka’ bratu. Učini mi to, kumim te Bogom!

’Ajd’ da mu učinim. Vamilija smo. Ali što on meni za čas učinje, ne može se tri dana ispričat.

Obrijaše me i đe treba i đe se ne bi smjelo brijačem ni prić’.

Polegaše me gola na neka kolica. Doguraše neđe… uprše ona svijetla. Đipi ja, dako pobjegnem u zadnji čas, al oćeš! Vezali me.

Ubodoše iglu u mene, dadoše injekciju neku i… prvo mi se ka malo zavrće, smrači… i, polako, odo’ ja i da ne znam đe sam poša’.

Operisaše me.

Znao me vrag ako znam šta mi izvadiše. Rekoše da su nešto ostavili, a ne vjerujem, bogomi! Spava’ sam dok su radili, nijesam ih moga kontrolisat’. Ušili mi cijelu drob.

E, tu prvu noć neću nikad zaboravit’. Gore mi je bilo no pošlje one svadbe kod Nika Perova, kad svatovima izniješe ciknuto vino, te nam i mladoženja jedva živ osta.

Hrane me ka iz neke boce, nekom vodom. Ljeba ni da okusim.

Jedno crijevo kroz nos, drugo u usta, treće đe nijesam ni sanja’ da može. Ni rođenoj ženi tu bruku nijesam priča.

Sjutra dan, eto, u neko doba – vizita.

Naprijed oni moj rođak. Za njim ona tevabija. Po rangu.

– Kako si, Joko?

– Nikako.

Jesi li ovo, jesi li ono… Đe što osjećaš, đe ne osjećaš ništa? Pa tek, onako, pred cijelijem onijem svijetom:

– Joko, jesi li ima’ vjetrove?

Au!

Pravim se ka’ nijesam razumio pitanje.

– Jesi li pustio radosni glas?

Opet ja ne razumijem. Dok oni:

– Ama, Joko, prđe li?

– Što reče, more?!

– Prđe li?

Au, bruke!

Đe bi ja to, jadan ne bio?

E, da se zemlja mogla otvorit, poša bi u nju, taman onako neizliječen.

Bruke moje!

Onolika ženska čeljad oko mene, a on!…Pocrvenio ja ka’ đevojka. Oću se od stida pokri čaršavom po glavi, al’ ne mogu podić ruku.

– Ne zanovijetaj, Joko, no jesi ili nijesi?

Počeh se ja branit’: te znaš li ti iz koje sam ja čestite kuće; te, znaš da smo mi obraz čuvali vazda i da nijesmo mrčili pred svijetom?!

– Znači, nijesi.

– Ne ja, nidaobog!

– E, onda ćeš, Joko, duže ostat u bolnicu.

Odoše oni bez riječi. Osta’ ja ni živ ni mrtav. Opeljio ka’ niko moj.

I svako me jutro sve isto oni Galiot pita. Al’ naiša i on na tvrd ora:

– Jesi li, Joko?

– Ne, ja.

A jesam – no lažem.

Prođe jedna neđelja poče druga.

Branih ja čas’ i poštenje sve vrijeme. Al’ više ovako ne može izdurat’. Odužilo se i za najčestitiji obraz previše.

Šćah lijepo pomahnitat’.

– Moramo te, Joko, ako ovako potraje, ponovo otvarat.

Au!

Bogomi, riješih ja da priznam. Da glavu nekako iščupam, ako se još može.

Te jedanaesti dan:

– Jesi li, Joko?

– Jesam.

– E, neka je sa srećom!

Kad nasta veselje međ onijema! Počeše mi čestitat’, počeše me grlit’, one đevojke ljubit’.Te: bravo, Joko! Te: vazda ti pucala… te: bravo sokole, te: lizni kremen pa opali opet!

Au!

Đe mi prkno osvjetla obraz, uzočas mi i ovaka čas’!

Da sam znao da ću i’ ovoliko obradovat’, ne bi jadan, onoliko dana krio, no bi’ im reka’ od prve. Te, em njima tolika rados’, em i meni nije neki trošak.

A sve ozbiljni ljudi! Al’ eto, đe im je veselje.

– E, Joko, zdrav si sad. Zdrav ka’ drijen.

Puštiše me odma’ kući.

I sve bi’ ovo nekako i zaboravio, da mi bar ovi zub izvadiše!

LINK
nsarski nsarski 15:26 26.09.2016

Naš sta...

Sačuvaj ti te tvoje kamenove, pa, ako se ikada desi da nestaneš (pu, pu), neka te kamenove bace u orbitu oko Zemlje (kao ono što su odneli pepeo Gene Rodenberry-a). Oni će neko vreme orbitirati, a onda će, verovatno, da se vrate na Zemlju kao zvezde padalice. To bi bilo nešto.
Srećan i brz oporavak, Saša!
urbana_gerila urbana_gerila 15:29 26.09.2016

Re: Naš sta...

nsarski
Sačuvaj ti te tvoje kamenove, pa, ako se ikada desi da nestaneš (pu, pu), neka te kamenove bace u orbitu oko Zemlje (kao ono što su odneli pepeo Gene Rodenberry-a). Oni će neko vreme orbitirati, a onda će, verovatno, da se vrate na Zemlju kao zvezde padalice. To bi bilo nešto.
Srećan i brz oporavak, Saša!


stara škola - em zna red em je poetik!
Saša Zorkić Saša Zorkić 16:33 26.09.2016

Re: Naš sta...

nsarski
Sačuvaj ti te tvoje kamenove, pa, ako se ikada desi da nestaneš (pu, pu), neka te kamenove bace u orbitu oko Zemlje (kao ono što su odneli pepeo Gene Rodenberry-a). Oni će neko vreme orbitirati, a onda će, verovatno, da se vrate na Zemlju kao zvezde padalice. To bi bilo nešto.
Srećan i brz oporavak, Saša!

Pu, pu.

Hvala
aleksandarkarisik aleksandarkarisik 18:16 26.09.2016

Lepo si ti to...

...duhovito napisao. Al' da im j#@ۤ mater ja!!!
G.Cross G.Cross 19:50 26.09.2016

"To je tipicno za vase godine"

Lep blog

Pre izvesnog broja godina igrao ja ujutro nezagrejan tenis i pukne mi tetiva na nozi.
Uzasan osecaj.
Odvedu me kod lekara i tad sam prvi put cuo : "To je tipicno za vase godine"

Stave me na onaj krevet na tockicima i pravo u operacionu salu.
I stave mi onu masku na lice i ja brojim.
I odjednom vidim ljude kako mi se motaju oko noge i povicem "Ne operisite jos, nisam jos zaspao" ! To mi je bila prva totalna narkoza u zivotu.

A sestra se nasmeje pa mi kaze: "Operacija je gotova ja vas sad vozim u sobu".

Ma dobro i nije bila neka operacija, provukli mi zice kroz kozu i povezali tetivu, ali sam dva meseca nosio gips i hodao na stakama.
Saša Zorkić Saša Zorkić 21:35 26.09.2016

Re: "To je tipicno za vase godine"

Operacija je gotova ja vas sad vozim u sobu

Mislio sam da je to samo moje iskustvo, a izgleda da je to standard.

Hvala.
predatortz predatortz 08:57 27.09.2016

Re: "To je tipicno za vase godine"

Saša Zorkić
Operacija je gotova ja vas sad vozim u sobu

Mislio sam da je to samo moje iskustvo, a izgleda da je to standard.

Hvala.


Mene su, kažu, jako dugo budili. Ja se toga uopšte ne sećam. Znam samo da posle nisam imao ni mučnine, niti sam bio ošamućen. Nikakvih posledica anestezije. Kao prepelica, par sati nakon intervencije me prebacili u moju sobu. Sledeći dan pedala kući.
nikvet pn nikvet pn 11:46 27.09.2016

Re: "To je tipicno za vase godine"


У хирургији мањи је проблем урадити а много већи - приступити. Инкриминисаном месту треба прићи безбедно и неинвазивно, бездушно згромити изгредника а затим пажљиво одступити. То је шара. Што мања успутна штета то бржа репарација.
Saša Zorkić Saša Zorkić 11:50 27.09.2016

Re: "To je tipicno za vase godine"

Mene su, kažu, jako dugo budili. Ja se toga uopšte ne sećam.

E pa sad, takve detalje ne znam. Možda ni ja nisam hteo da se probudim, ko zna. Možda me je cela intervencija bolela, ali ne sećam se. Jedino sam imao oećaj da sam lepo odspavao.
Черевићан Черевићан 21:48 26.09.2016

zutj

krostu shevu
prodjoh, tome ima,
pa se sada
faalim s'kamenjima....

p.s.
( bude vishka u
nashim telima
te's dosetih
shta chinit' sa njima)

49 41 49 41 19:24 29.09.2016

Bez daha u gluvoj noci

Slusao mnogo puta; ujaka lekara, da je najveci bol kad krene kamen u bubregu ili kada uvlace kateter kroz mokracni kanal; radi snimanja urinarnog trakta.

Dosao na jedan dan da vidim kceru i zenu, koje sam poslao kod tog istog ujaka; da ih sklonim od balkanske ludosti koja se nagovestavala.

U 2 nocu sanjam kako ostra, duga, tanka sablja mi se zariva u desnu slabinu.
Probudih se od nesnosnog bola, koprcah se kao zmija u krevetu; nebilih povratio izgubleni dah.

Zena vristi u krevetu pored. Moli da kazem ista, da ih ne ostavljam same; sta ce one ako "odem"?

Vecnost, dok povratih dah od silnog bola.
Blokiran bolom dugo. Davanje injekcija iz obliznje hitne.
Provera poznatog beogradskog urologa za koga bese udata moja dugogodisnja skolska drugarica.
Cekaj, krenuo ti je u bubregu; rece tada.

Treci dan patnje, zazvonise na porculanu dva kamicka velicine sitnog pirinca.
Danuh dusom, bol zapamtih za ceo zivot.

Uverih se u ujakovu pricu.




Saša Zorkić Saša Zorkić 08:33 30.09.2016

Re: Bez daha u gluvoj noci

Ova priča bi bila lepa - da nije tako strašna!
nikvet pn nikvet pn 12:36 30.09.2016

ЊУЗ

HIRURG PITAO PACIJENTA KO MU JE RADIO ORGANE PRE NJEGA

Lekar se uhvatio za glavu kada je video rad svog kolege

BEOGRAD, 29. septembar 2016, (Njuz) – Hirurg Jovan Živanović, zaposlen u Kliničkom centru Srbije bio je prilično iznenađen radom prethodnom kolege zbog stanja organa pacijenta G.M. kojem je operisao žučnu kesu.

Prema rečima ovog doktora, videlo se da je “neki šarlatan pre njega radio posao koji ne zna“.

– Čim sam otvorio pacijenta, odmah sam se uhvatio za glavu. Dok sam pokušavao da doprem do žučne kese, naišao sam na prilično loše zakrpljen pankreas, dvanaestopalačno crevo koje je curelo, levo plućno krilo koje je puštalo vazduh, debelo crevo zakrčeno gasovima i slezinu koja uopšte nije ni radila. Baš me zanima koji pametnjaković mu je radio sve to – upitao se ovaj doktor – Sada sam mu sve sredio, a čak sam mu i gratis zakrpio slepo crevo koje nije bilo dovoljno podmazano – dodao je on.

Pacijent G.M. kaže da ga nije iznenadilo doktorovo pitanje „koji mu je bre to hirurg radio organe poslednji put“.

– Isto to me je pitao i prethodni doktor nakon što sam se probudio iz anestezije, a imam neki osećaj da će me i sledeći pitati isto to za ovog sadašnjeg hirurga. Srećom, sada sam miran narednih nekoliko godina, do generalke, ako mi do tad ne otkaže neki organ – zaključio je ovaj pacijent kome je poslednji hirurg dao garanciju šest meseci na sve sređene organe.

Miroslav Vujović

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana