MAJČINA SUZA

ANGEL  KARALIJČEV

Prevod s bugarskog : drzurin otac

Zarominjala je sitna jesenja kišica. Žuto lišće po baštama je zasvijetlilo. Veliki grozdovi  loze na odrini su nabubrili i već im je počela pucati kora.

Sagnu svoj cvijet i plavi drijemovac nad truhlim granjem u šumi.Sklupča  se na dnu ćupa mala lastavičica i zadrhta od hladnoće i tuge...

Sve su lastavice već  bile otišle. Odletješe na jug i njezine dvije sestrice. Nestade i njena mati lastavica ka toplom jugu.Ko će je ugrijati u toj kišnoj noći?

Ostavile su je samu na dnu  zemljanog ćupa budući je bila sakata i nije mogla letjeti. U toku ljeta  buknuo je bio požar u kući pod čijom strijehom joj  je mati napravila gnijezdo. Dok je  njezina majka uspjela da je zgrabi iz gnijezda, komadić žara joj pade  na desno  krilce. Goluždravo lastaviče samo što ne precrknu od bola! Kada dođe svijesti, ugleda pod sobom novo gnijezdo i svoju majku kako nad njim  sjedi  klonulom glavom. Ono najprije pokuša  da zamahne krilcima, ali nije moglo zato što mu je desno krilo bilo potpuno  izgorjelo od žara.

Protrča ljeto.Potamniše  zrna na grozdovima. Rastvoriše se i cvijetovi plavog drijemovca u bašti. Počeše se  okupljati i lastavice i zastajati na telefonskim žicama.  Spremale su se  za dugačak   put. Žice  između bandera  počele su nalikovati na brojanice.

Jednog  jutra stara lastavica spusti svoje sakato dijete u baštu i reče mu:

-Milo moje čedo! Mi danas krećemo na jug. Ti ne možeš letjeti. Zato ću te ostaviti ovdje, eno u onom ćupu sam ti  napravila postelju  od perja. Na njoj ćeš ležati, a kad ogladniš, iziđi napolje i kljucni ponešto. Vidiš li kako je lijepi drijemovac klonuo čelom nad otvorom ćupa. Nemoj da tuguješ. S proljeća  ćemo se mi opet vratiti...

Hvala ti majčice što si se pobrinula za mene! -  tiho progovori  siroto i, da bi sakrilo suze, zavuče glavu pod majčino krilo i zaćuta...

Sve su  lastavice odletjele. Zaredaše  oblačni, mračni dani praćeni  kišom.

Skvašeni drijemovac nagnu svoj cvijet nad ćupom.Jedna od kišnih kapi zakotrlja  se po  donjem listu ispod  cvijeta i samo što ne pade.

-Ah! Koliko sam samo umorna! –uzdahnula je.

-Odakle dolaziš? – upita je  radoznalo lastaviče.

-Pusti!...  Dugačak sam put prevalila. Dolazim sa  Velikog okeana. Tamo sam rođena. Ali ja nisam kišna kap. Ja sam suza!!!

-Suza li si...?  A kakva si ti to  suza? – prinadiže se i upita  je tužni lastavičak!

-Majčina sam ja suza! Historija mog življenja je kratka. Prije jedno desitinu dana, smorena od leta, zastade na jarbolu prekookeanskog broda neka lastavica. Ja sam stajala u njezinom desnom oku. Okean je divljao. Duvao je jak, orkanski vjetar. Nemoćnim glasom progovorila je  tada lastavica i rekla vjetru: - Brate vjetre, kada budeš duvao  širom svijeta, i ako slučajno budeš duvao iznad Bugarske, naiđi kraj onog mog nesrećnog  pileta i reci mu, molim te, da se pričuva od  crnog mačka koji se vazda vrzma  po bašti.  Zaboravila sam mu to  kazati na polasku, pusta da sam... i, reci mu još, da je moje srce  prepuklo od tuge za njim...

- A gdje je  taj tvoj lastavičak? Upitao je vjetar.

- Ostavila sam ga u zemljanom ćupu  u uglu  jedne daleke bašte – onamo  gdje cvijeta  onaj  modri drijemovac!

Još dok sirota stara lastavica to i ne doreče, ja joj kapnuh iz oka i vjetar me zgrabi i ponese u svijet. Devet sam dana  letjela. Evo sad sam se spustila na ovaj cvijet. Ali, koliko sam samo umorna, da znaš? Želim da odmah legnem i  spavam.

Srce lastavičice zaigra. Brzo se podiže, otvori poklopčić na vrhu ćupa i pusti majčinu suzu da uđe unutra.

-Hvala ti,  draga majčice! – šapnu pa liježe na perje i zaspa ugrijana suzom  kao da bješe  pod majčinim krilom.