Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Do najsevernije tačke Japana (Japan)

Snezana Radojicic RSS / 14.09.2016. u 03:32

(Zbog uslova u kojima postujem, tokom ture u Japanu moraću da zadržim dnevničku formu, tačnije, da kopiram svoje statuse sa Fejsbuka, pošto nemam kad ni gde da pišem blogove. Iz istih razloga, i fotografije prilažem na kraju teksta. Izvinjavam se svima što ne mogu da odgovaram na komentare, ali mogućnosti za pristup netu su mi zaista ograničene.) 

 

7. septembar

Danas malo kiša, malo sunce. Ali su zato pejsaži slikarski nestvarni. Osećaj da sam na dalekom severu je potpun.

Zaustavila sam se dosta rano pošto je ponovo počelo da pljušti, a našla sam se baš u mestu u kome postoji besplatan kamp. Najpre sam mislila da spavam u toaletu, jer je napolju sve bilo natopljeno, a i među cikloputnicima na turi u ovoj zemlji važi pravilo da nisi kampovao u Japanu, ako nisi spavao u javnom toaletu. Međutim, na kraju se nebo razvedrilo, sunce je granulo i malo prosušilo travnjak, pa mi je bilo žao da ne iskoristim to za pravi kamp.

Biće ovo jedna dobra noć pod zvezdama, nadam se ne previše mokra.

 

8. septembar

Nacionalne rute 231 i 232, koje vode na sam sever Hokaida, probijane su kroz planinske masive, pa su desetine kilometara u tunelima. Oni su nekada otvoreni prema moru, sa svodovima kroz koje dopire dovoljno svetlosti da osvetli tunel, ali u njemu, svejedno postoji i veštačko osvetljenje, a nekad su klasični zatvoreni tuneli, oni od kojih se ja inače pribojavam. U takvim tunelima, biciklista nikad ne može da dobro oceni odakle stiže vozilo, koliko je brzo, da li će ga zaobići u dovoljno širokom luku da mu ne poremeti ravnotežu.

Ali ovde je sve projektovano tako da se i najugroženiji učesnik u saobraćaju oseća veoma bezbedno: svetla koja rade, saobraćajne oznake, obaveštenja o predstojećoj deonici i njenoj dužini, SOS telefoni... Ako su u toku radovi u tunelu, kao što je mene danas sačekalo u jednom dugačkom preko sedam kilometara, mere opreza pojačane su na najviši mogući nivo. Dežurni u fluorescentnim prslucima sa svetlećim palicama otvaraju ili zatvaraju prolaz za svako pojedinačno vozilo, uključujući i bicikl. Pošto je jedna traka bila delimično zatvorena, to sam najpre sačekala znak da je bezbedno, a zatim sam sama, bez zvuka automobila iza mene, izvozila celo to parče puta, na čijem završetku me je sačekao drugi dežurni, zdaržavajući vozila iz suprotnog smera da krenu dok ja ne prođem u svoju traku; sa onim prvim razmenjivao je informacije preko voki-tokija. I svaki put, kad bih prošla pored nekog od tih dežurnih, oni bi se duboko naklonili.

Ovom rutom, čini mi se, voze svi motoristi Japana i oni koji na svojim makinama dođu u ovu zemlju i na ostrvo Hokaido. Većinom su natovareni kao omanji šleperi, a gotovo da nema vozača koji, pretičući me, ne podigne palac ili mi ne mahne. A zaklela bih se da mnogi od onih koji mi dolaze u susret takođe učine naklon u svojim sedištima.

Duž velikog dela obale postavljeno je ogromno kamenje, betonske skulpture o koje će se razbijati visoki talasi u vreme tajfuna. Osim ove zaštite, na svim udarnim mestima podignuti su metalno-plastično-stakleni zidovi koji treba da zaustave udare vetra. On najčešće duva sa kopna, sudeći po položaju tih branika.

Vozeći sa pogledom na sve to zajedno, na nemirne i već sad dosta visoke talase, na kamene brane i zaštitne zidove, ne prestajem da se divim. Teško je naći negostoljubivije okruženje za život, a ovi ljudi vekovima ulažu napore da ublaže neukrotive prirodne sile, i u velikoj meri u tome i uspevaju. Posmatrajući sada sve to, uspevam da potpuno razumem zbog čega je bezbednost – i to u svim njenim vidovima – ovde postala najvažniji imperativ, kao preduslov preživljavanja.

 

9. septembar

Cele noći je pljuštalo, a udari vetra o prozore stanične kućice budili su me u nekoliko navrata. To me je i ujutru probudilo, još pre šest, pa iako mi se nije mililo da se pokrenem koliko mi se spavalo, morala sam da ustanem – prvi autobus prolazi oko sedam i dotle bi trebalo da pospremim svoje stvari i da, po mogućstvu, i ja odem.

Nije mi se izlazilo na kišu, na vetar koji je još juče počeo da duva sa mora, iz pravca severa, u kome sam pedalala. Ni na hladnoću. Naježila sam se kad sam izašla, koliko je zahladnilo. Moj termometar pokazao mi je da je jedva trinaest iznad nule. A udruženo sa tim vetrom i vlagom, delovalo je još mnogo hladnije.

Zaustavih se u prvom gradiću kod Lawson prodavnice. Razvrstala sam đubre i potom ušla da se snabdem hranom za danas. Uz velike napore i neprekidno preračunavanje, uspevam da, kada je reč o hrani, ostanem u okviru svog dnevnog budžeta, pa i malo ispod toga. Sada je moj račun iznosio 752 jena (oko 7 evra) i pošto mi je naplatio, uredno spakovavši sve u kesu i sa dve ruke mi pruživši moj račun i kusur, prodavac mi podmetnu kutiju sa prorezom sa gornje strane.

„Izvucite jedan papirić“, reče.

Nasmejah se i uzeh prvi koji mi se našao pod prstima.

Prodavac ga pogleda, odmahnu rukom i složi grimasu koja je trebalo da znači: „Bezveze“. Pa vrati moj listić nazad a on izvuče drugi, dobitni. Te sav srećan ode među police i izabra za mene flašicu ledenog zelenog čaja.

Nisam prestajala da se smejem, koliko je bio simpatičan. I on se radovao, pa smo se više puta naklonili jedno drugom pre nego što sam izašla iz Lawsona, sa gratis pićem koje će mi taman dobro doći uz ručak.

Tridesetak kilometara kasnije uđoh u poveći grad, u kome je trebalo da postoji besplatni kamp, sa tuševima po ceni od dvesta jena (manje od vda evra). Međutim, u kompleksu terena, osmatračnice za ptičare, parkova, izvora tople vode, nije bilo ničeg besplatnog. Osim toaleta u koje se uputih sa namerom da se okupam.

Uđoh u onaj namenjen majkama sa bebama i osobama sa invaliditetom, jer je uvek najprostzraniji, a često ima i tuš. U ovom ga nije bilo, ali sam zato otkrila utičnicu. Odlično! Dok se budem kupala, napuniću bateriju notbuka. Za početak, upotrebih toalet, kad se nađoh u zabuni koje dugme da pritisnem za puštanje vode. Većina japanskih javnih toeleta radi na senzore, osim kada korisnik želi neku posebnu opciju, kao što je zvuk kotlića ili ptičji cvrkut, ili bide i tuš nakon nužde, što je pak sve jasno objašnjeno crtežom i dvojezičnim uputstvom, ali na ovome ništa nije bilo ni nacrtano niti je nešto pisalo. Pritisnuh zato prvo dugme za koje mi se učinilo da je pravo. I tad, rezleže se alarm kao pozv na evakuaciju zbog zemljotresa ili cunamija. Kako je samo glasno zavijao, očekivala sam da će mi četa vatrogasaca iste sekunde hrupiti u toalet, razvaljujući vrata (i ona su radila na dugme). Brzo pokupih svoje stvari i izađoh ispred zgrade nužnika. Sad me je živo zanimalo koliko japanskim emergency sluzbama treba da stignu na takav poziv.

Minut, dva, tri... niko nije dolazio, a alarm je uporno odzvanjao. Negde petog-šestog minuta, iz minivana koji je parkirao ispred samog ulaza, izađe stariji Japanac, u radnoj unifromi i sa nekom vrstom šlema na glavi. Biće da je to spasilac. Pokušah da ga dozovem, dok je prolazio pored mene, kako bih mu objasnila da je posredi greška. Ali njegova pažnja bila je sva usmerena na ulaz u toalete, od kojeg ga je delilo još samo nekoliko koraka. Tad mahnuh rukama kako bi me primetio. I već sam zaustila da kažem ono „sorry“, koje svi Japanci razumeju, kada me je spasilac pogledao i – mahnuo mi, kao što se maše turistima u znak pozdrava.

Ma da li je moguće da je to uradio? Zar je stvarno pomislio da ga dozivam usred jeke alarma da bih mu mahnula i on mi uzvratio? On kao da je Kinez, ne Japanac!, pomislih i nasmejah se za sebe. Nego da gledam da što pre odem odavde.

I brzo se spakovah, te se udaljih pre nego što je spasilac izašao, možda najzad shvativši šta je ta strankinja htela mašući mu obema rukama.

Nedaleko odatle, nađoh drugi javni toalet u sklopu parka, takođe sa odajom za osobe sa invaliditetom i majke sa bebama, u kojoj je bilo utičnica. Te se tamo okupah i napunih baterije, ovoga puta ne pritiskajući ništa što ne znam čemu služi.

U međuvremenu je kiša prestala, delimično se razvedrilo, otoplilo je pet-šest stepeni a i vetar je posustao, pa sam odbacila prvobitnu ideju da se negde zaustavim, prekidajući vožnju za taj dan zbog jako lošeg vremena. Ali promena je kratko trajala i ubrzo je opet počelo da duva, sada i iz pravca mora i sa kopna. Kada sam nekoliko sati kasnije rešila da potražim mesto za kamp, dosta sam se namučila dok nisam pronašla nešto u zavetrini – a što će u njoj i ostati, kako god da vetar bude menjao pravac. Usput sam, na poslednjoj pauzi ispred neke prodavnice gde sam natočila vodu, kupila i mini-sake, flašicu od 100 ml te japanske rakije – tek koliko da se malo zagrejem. Valja se.

 

10. septembar

Stigla u oblast Wakasakanai, na manje od 100 km od najsevernije tačke kopnenog Japana! Ako se vreme bude malo umilostivilo, pa kiša stane a posebno vetar smanji doživljaj, sutra u ovo vreme postaviću tamo svoje šatorče.

 

11. septembar

Potpuno neobičan dan, kao na nekoj drugoj planeti.

Počelo je sa niskim nebom ujutru, na slici kao sa kraja sveta -- a gde sam bezmalo i stigla. Desetine kilometara nigde ničega, samo more sleva, desno planine, i put koji se stapa sa linijom horizonta. Vetar nemilosrdan, a povremeno me nadleti i neki tamnosivi oblak, koji sruči na Zemlju one oštre sitne kapi kao ispod jakog tuša.

I onda, usred tog ničega, nekakav objekat - za odmor, piše. U njemu, velika sala sa stolovima i stolicama, kuhinja, prostrani toaleti. Sve na izvol'te i, naravno, kao u apoteci.

Krenem dalje i opet se nađem u nigdini, kad, pokraj puta, u bujnoj vegetaciji koja razdvaja ovu traku od mora, samo mače. Šćućurilo se i gleda me. Već sam planirala da ga nekako ponesem do prvog naselja, jer šta će tu samo, kilometrima daleko od ljudi, ali ono šmugnu. Podivljalo, očito.

Sledeća slika mi je otela uzvik neverice: tri jelena desno pokraj puta. Na možda dvesta metara od mene. Ma divno, predivno! Kakav doživljaj!

Stižem najzad do Wakkanaia, najsevernijeg japanskog grada i druge najsevernije tačke kopnenog Japana. Na periferiji, na samom špicu pre nego što pod oštrim uglom zalomim ka Soja zalivu, pokraj puta opazih jelena, srnu i lane. Tu na pet metara od vozila, od dve žene koje su stale da ih gledaju, od mog bicikla. U pozadini je brdo sa japanskim vojnim snagama i osmatračnicama okrenutim ka ruskom ostrvu Sahalin, koje se za vedrih dana može i nazreti, podno tih baza je prostrani park u kome se, gle čuda, igra nekoliko dece, a odmah uz put, jelen sa svojom porodicom, na ispaši. Nadrealno!

U Wakkanaiu krenuh strmim putevima na brdo gde se nalazi besplatni kamp. Zastavši na jednoj od okuka da se izduvam, opazih na velikoj livadi ispod mene dve srne. Bezbrižne, mirne, kao domaće. Upitah se da nije ovde neki rezervat, ali ni moj Lonely Planet, ni Wiki travel nisu o tome ništa rekli.

Smestih se, izabravši mesto blizu padine sa drvenim klupama i stočićima, odakle se pruža odličan pogled na zaliv i grad u dolini. Sedeći za jednim od tih stolova dok popijem kafu, primetila sam kako u travi ima mnogo izmeta nalik na ovčji, mada je donekle različit. To me je malo začudilo, jer na Hokaidu, do sada, nigde nisam videla ovce.

Ali pre nekih sat vremena, polazeći prema toaletima ispod te livade, zastadoh u neverici: na par metara od mene bila su tri laneta. Uzeh da ih fotografišem, pa se onda udaljih. Kada sam opet prošla livadom, čitavo krdo srna i lanadi došlo je na ispašu. Od njih je, dakle, onaj izmet! Tu dolaze da pasu. Tu, na par metara od mog šatora. Gledam ih i ponavljam u sebi: "Ovo nije film, ovo nije Nacionalna geografija, ovo je stvarno!"

 

12. septembar 

Napuštam Wakkanai kamp sa jednom mišlju koja me cesto pohodi poslednjih dana: Japan umire. Evo, recimo, u tom kampu: sve je super-sređeno, toliko je lepo da se čoveku ne ide odatle, sklad sa prirodom je potpun, pa čak i srne šetaju okolo ne bojeći se ljudi, sve to je besplatno, namenjeno kvalitetnom odmoru radnog čoveka Japana, kao i stranaca, ali nedostaje život. Skoro svi kamperi bili su solo, ili veoma stari bračni parovi. U drvenoj otvorenoj kućici, predviđenoj za druženje, uveče se nisu okupili posetioci, već je svako ostao u svom šatoru ili ispred njega, zabavljen nekim svojim poslom u tišini. I ta tišina! Jesam pobornik mira i neuznemiravanja drugih, ali otkako sam ušla u ovu zemlju, nisam čula ni dečiju graju. Moji domaćini u Saporou pričali su mi kako se sve više mladih ljudi odlučuje za solo život, jer ne mogu da nađu dovoljno dobar posao, sa primanjima koja bi bila dovoljna za život porodice, o stanu i da ne govorimo, tako da biraju da ostanu samci. Bela kuga hara u Japanu.

Na putu, svi motoristi srdačno me pozdravljaju, mašu mi dok ih ne primetim i uzvratim. I svi su sami. Vrlo retko, ima ih više, u grupi.

Do najsevernije tačke vozim nekoliko sati. Put je gotovo prazan, što me više i ne čudi. Svi rade ili su u svojim kućama. Ako želim da vidim ljude, najsigurnije je da se zaustavim ispred prodavnice. Oko nje i u njoj uvek ima nekoga. Zanimljivo mi je da Japanci, koji na semaforima uglavnom gase motore svojih vozila, ispred prodavnica to retko čine. Većina izađe iz kola, ostavljajući upaljen motor, pokupuje šta treba, i brzo se nekud odveze. Nema se vremena za gubljenje.

Da nije vetra, koji me danima udara čeono, put do Cape Soya bio bi među najlepšim deonicama dosadašnjeg putovanja. Nikada nisam bila na severu Evrope, ali sudeći po fotografijama koje sam videla, evropski sever i ovaj japanski gotovo da se ne razlikuju. A taj osećaj, da nisam u jednoj azijskoj zemlji, već zapravo daleko na severu svog kontinenta, prati me takođe od početka. To je ono nisko nebo, teget more, drvene kuće prepoznatljivog dizajna, osmišljene tako da budu tople i funkcionalne na velikim minusevima.

Još uvek se nalazim u zaliu Cape Soya, koji je dosta plitak, sudeći po čapljama što mirno stoje u vodi, i po nekoliko stotina metara udaljene od obale. Vredni Japanci napravili su osmatrališta za ptičare na svakom pogodnim mestu. Ništa nije ostavljeno slučaju.

I najzad stižem. Cape Soya. Najistruenija tačka kopnenog Japana, na rtu koji se zabada u Ohotusko more. S druge strane je Rusija, Sahalin, a čini mi se da daleko, daleko na severoistoku nazirem i Kamčatku – vulkasnko poluostrvo o kome sanjam. Pada mi na pamet podatak iz Lonely Planeta da je ova tačka na otprilike istoj paraleli kao Milano, za koji pak niko ne bi ni pomislio da je kraj sveta, niti bi ga tako doživeo. Ali Cape Soya to nesumnjivo jeste, zahvaljujući Pacifiku, izloženosti, klimi...

Kako god, 45°31′22″ predstavlja najseverniju tačku Japana. A sad ću da okrenem na jug, do najjužnije.

14192792_10208302761261469_9169543466548772612_n.jpg?oh=5db3775f524d67eedc17a9d9f7fefce1&oe=583C10E0

14184368_10208302766421598_2984846067300999904_n.jpg?oh=c6253d27a2bd488705a788e9a587b821&oe=583B91E8

14237619_10208302756541351_7007752286741860713_n.jpg?oh=1397afe9bf108667c142497e9d605b91&oe=586EC330

14212767_10208311336795852_3552215534118949275_n.jpg?oh=6396fec49d7617dc33f04f7ea7106033&oe=587AE6B6

14183852_10208311352956256_1201591101576880260_n.jpg?oh=88906794526ba71e533fe1170eb45fbb&oe=586F1D08

14222373_10208311353476269_7944339236620792078_n.jpg?oh=895525163c4ff500b3a86fcbdfc829b1&oe=5881F289

14203359_10208311364036533_3174790654528073921_n.jpg?oh=78a0337847df1e8ed9c93efe59b3d2db&oe=58804559

14264803_10208311387357116_3430494609410877643_n.jpg?oh=2422fffd9dc06febdc3cadf802f48933&oe=5838D334

14199573_10208320458623892_2594989407832466429_n.jpg?oh=56bf988f41d4e9dfef5f9cbd33d9e191&oe=583DAF17

14211968_10208320458143880_3010859382463265935_n.jpg?oh=0fd3f1453c023118d2530a88796a3897&oe=583FD315

14264983_10208329270204176_9034841780378014219_n.jpg?oh=8c68fab084ee766263921f5a4bc9e44b&oe=58822299

14222325_10208329270804191_8894690139612321322_n.jpg?oh=9f18b38be042e9ec296f9f94790cda2f&oe=5841E646

14212604_10208329271284203_7683337072201235436_n.jpg?oh=99b2561bcfd8b512f819551038f477c0&oe=58856E25

14264253_10208329292684738_9116038283902465289_n.jpg?oh=4e7d30a9a42b6874259b78ecaed97806&oe=584133C3

14264107_10208337386407076_7737622727046263551_n.jpg?oh=70ca87df042920e223148a9abf0b48de&oe=5885CB60

14225506_10208337423808011_4997705254536668162_n.jpg?oh=d988a1f33d46b6d9dc41eb9f53856f4e&oe=5882CEF8

14237736_10208337429768160_3874666103178172289_n.jpg?oh=c9cfc41e9e8bb12641c09a8704bf36a8&oe=5871E2AB

14264250_10208337430848187_59341836480158868_n.jpg?oh=5103c752f9cb7e87185ede271731b441&oe=58431529

14317487_10208337432168220_6242690012641155584_n.jpg?oh=f2684966e7970ca3b1b5da72327b9864&oe=58790CCC

14237488_10208337458608881_6741776459596016033_n.jpg?oh=633595632d9121742d8637d3ab392bf2&oe=58785CBF

14333108_10208337461128944_7562819794778796291_n.jpg?oh=c1c9b19072f44f319d78183372425192&oe=58868F94

14316864_10208337465249047_872250323993234080_n.jpg?oh=622ad6ce7a708f8eaf2c15d596b18a71&oe=583FED1B

14292441_10208355921070431_5929554275765588549_n.jpg?oh=c17296ef83a5f04b3aea25a7341c54d5&oe=583DF595

14264926_10208355928430615_3674365221597678660_n.jpg?oh=f12e86f2ccce815eb6db6973ab839815&oe=5882055A

 



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

blogovatelj blogovatelj 04:45 14.09.2016

1.

Pada mi na pamet podatak iz Lonely Planeta da je ova tačka na otprilike istoj paraleli kao Milano


Pogledah na karti, to je geografska širina neznatno severnije od Novog Sada, otprilike Srbobran, Vrbas.
srdjan.pajic srdjan.pajic 14:38 14.09.2016

Re: 1.

Srne i radarska stanica!

Sjajno, kakva zabit!

A kakav je ono mačkobus na jednoj od slika?Sećam se da sam negde pročitao da se mačke posebno obožavaju u Japanu (ili bar na nekim mestima). Izeš mi sve, blogi, ja mislim kad mi dosadi ova USofA, neću da se selim kod vas u Kanadu, nego, brate, pravac Japan! Jel ima japanski na tom tvom duolingu, da odvojim jedno popodne da malo naučim spiku?
little_radojica little_radojica 14:49 14.09.2016

Re: 1.

A kakav je ono mačkobus na jednoj od slika?


Tonari no Totoro - IMDB>>>LINK
Ако ти дете није гледало тај цртани (а и ви матори, пребићу вас као мачке )


Пише на њему (на овом што је Снежа сликала) да је бус неког вртића (да ли је Хелоу Кити испоштована за ауторска права )
blogovatelj blogovatelj 15:17 14.09.2016

Re: 1.

el ima japanski na tom tvom duolingu, da odvojim jedno popodne da malo naučim spiku?


Japanski nema, ali su juče uveli mađarski, počeo sam da ga učim. Još jedna lekcija mi fali do četvrtog nivoa.
Ajd što sam se setio da uj znači novo, zbog Novog Sada, ajd što sam se setio da je piroš crveno zbog restorana Piroš čizma, ajd što sam znao varoš i astal, jer su to i šumadijske reči, ali setio sam se da je aruhaz robna kuča i sam sebe oduševio.
I naučio sam da je alma jabuka, da je ovde i tamo itt i ott, pa još i ukapirao kako prave potvrdni i upitni oblik sadašnjeg vremena. A prave ga ko programeri. Prvo se daju imena promenljivih, a onda radnja koja mora da se izvrši. Znači naredba

sto, jabuka, je iznad

bi značilo jabuka je na stolu. U trećem licu jednine čak ni ovo je ne moraš da napišeš, dovoljno je sto, jabuka, iznad.
I Turci tako pakuju rečenice, programerski.
srdjan.pajic srdjan.pajic 17:15 14.09.2016

Re: 1.

little_radojica
A kakav je ono mačkobus na jednoj od slika?


Tonari no Totoro - IMDB>>>LINK
Ако ти дете није гледало тај цртани (а и ви матори, пребићу вас као мачке )


Пише на њему (на овом што је Снежа сликала) да је бус неког вртића (да ли је Хелоу Кити испоштована за ауторска права )


A, ok, video sam to helou kiti, ali nisam bio siguran da li se radi o automobilu za vrtić ili o mobilnom seks šopu.
srdjan.pajic srdjan.pajic 17:32 14.09.2016

Re: 1.

Japanski nema

Da go ebam...

Pričam pre neki dan sa mojom kumom u Sijetlu, starije dete im krenulo u obdanište (kindergarten, to je ovde zapravo ono što je u otadžbini predškolsko). I ja je pitam jel ima drugare iz preschool-a u razredu (preschool je obdanište u Srbiji). I ona kaže nema, mada ima u drugim odeljenjima. Pitam, kako to, a ona kaže - pa mali Luka (moja ćera ga zove "čika Luki", na čistom srpskom, je jedini učio španski tih nekoliko godina u obdaništu, dok su sva ostala deca učila, pajz sad - japanski. I onda su u tom predškolskom samo nastavili sa jezikom koji su započeli, i tako dospeli u različita odeljenja od malog čika Lukija. Da, zaboravih da pomenem, u pitanju je najobičnija public škola, a predškolsko se nalazi u okviru osnovne škole u koju će dete krenuti naredne godine.

A kad su išli da gledaju gde da upišu dete, onda su ih pustili da prisustvuju času, to je bio neki treći-četvrti razred osnovne škole. I bili su na matišu. I, pazi, ceo čas, profesor i đaci, materiju rade isključivo na - japanskom jeziku. Ni reč ne progovore na engleskom (nešto kao naša Vladislav Ribnikar škola u Bgd-u, gde se tako uči francuski). Većina su bila deca belaca, nikakve veze sa Japanom nemaju, nego je to sad valjda neka fora u Sijetlu, doduše, tamo živi dosta veliki japanski komjuniti, mada ni približno koliko ima Koreanaca i Kineza.
Черевићан Черевићан 19:41 14.09.2016

koun wa keizoku shi

bash zabacen taje Japan
(al'pricom vam maami eto)
ALAL Vama gospa Sneezo
nogu dar nam vashih je to

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana