Ljubilarni HSF

podloga za (jedan od) plakata 10. HSF,  autor - Tihomir Tikulin Tico

Život je nekom majka, nekom ba(j)ka, nekom vic, a nekom strip... Ja bih strip, ako mogu da biram.

Dobro sad, život može biti i svašta nešto treće, ali bih tim dodatnim pobrojavanjem rasplinuo poetsku nit kojom sam namjeravao da ovaj blog usmjerim i povežem sa  X, jubilarnim, hercegnovskim strip festivalom. Malom, andergraund svetkovinom, započetoj entuzijastičkom nepromišljenošću  slikara i stripadžije Nikole Ćurčina,  koja je nerjetko na mišiće i gurku, ponekad na aparatima, malovjerovatnim al' opet izvjesnim ishodima igre sudbine,  uz pomoć prijatelja (u koje i sebe ubrajam), preživjela i evoluirala u respektabilnu (mejnstrim) kulturnu manifestaciju.

Štaviše, HSF je postao art brend čijim bi perima (za tuširanje)  sad svi da se zaokite, spomenu ga u svom CV-ju društvenog djelatni-ka/ce, dopišu u spisak referenci kojim Novi konkuriše za evropsku prestonicu kulture 2021.

A tih prvih godina publiku HSF-a je praktično sačinjavala standardna postava za šankom kluba HN pozorišta, sami učesnici festivala i njihove bolje/gore polovine,  predsednik opštine i referent za kulturu (il' kako se već zvanično zove ta funkcija (fikcija)).

Sad su u publici (barem na otvaranju) bile prisutne sve viđenije gradske face iz svjeta umjetničkih dešavanja, dosta finih  ljudi sa strane, turisti, novinari, istinski poklonici iscrtanih kvadratića i oblačastih dijaloga sa šireg geografskog područja, sve u svemu jedno deset puta više ljudi.

Deset godina je prošlo kao frejm...Svjestan sam da više nikad neću biti njeM ... što je za deklarisanog sinestetistu jako bitno kad su likovne discipline u pitanju.

U kvadratičnoj perspektivi sjećanja, još mi često flešnu posebni (lični) momenti iz te prve dekade festivala: originalna mapa svaštarskih minijatura Alekse Gajića (kasnije štampana kao ”Skrepbuk“ ( Scrap book )) - LINK (original je bio jedinstven, jer se radilo o autentičnim zapisima naleta inspiracije, zabilježenim na materijalima koji su se u tom trenutku našli autoru pod ruku), slobodnotematske ilustracije Igora Koredeja (koji je gost star i ovogodišnjeg  festivala, prisutan sa izložbom  – Novi, to sam ja), spektakularo-urnebesni Dubravko Mataković,  i vječito isčekivanje da se među gostima napokon nađe i Danijel Žeželj...

Naravno, drugi imaju druge favorit. Možda gostovanje Moreno Buratini-ja (aktuelnog glavnog scenariste Zagora), nastup Williama Simpsona (art direktora Games of Thrones, a od ove zime hc fana našeg malog mista), Rufus Dejglo-a  autora serijala Tank Girl... bilo je tu za svakog ponešto, za poneštog svak.

William Simpson, skica

Recimo, iz  ovogodišnjeg  repertoara, na prvu pohvatan, poseban utisak na mene ostavio je Guillermo Ortega (Marvel i DC). Možda najmoćniji tušer  savremenog stripa. Gotovo digitalna preciznost njegovog fajnl tača primorala me je da priđem na svega par centimetara od izloženih radova i neubjedljivo se uvjerim u njihovo čovječje projeklo.

Ortega, Batman (strip dizajn za XXI vijek!)

Britanski strip na ovogodišnjem festivalu  ima malobrojnu, ali ekstremno jaku (čak i bukvalno - superheavyweight) postavu, čiji je gabarit  pažljivo izbrušen pivom. Pored već pomenutofg Simpsona, tu je i Majkl Kolins (neko je skoro spominjao Doctor Who-a na bocveninom blogu).

I na kraju - povratak na početak. Igor Kordej, vjerovatno globalno najčitaniji strip autor sa ex-Yu prostora.

No, u mom slučaju, od globalne popularnosti,  daleko je važnija  uloga koju je Kordej imao u mom odrastanju i inficiranju magijom stripa. I dan danas mogu namirisati svježinu kojom su odisali njegovi tadašnji radovi,  i različitost u odnosu na ono što je u to vrijeme kolokvijalno smatrano stripom. Metro, Rolling Bush, Vam ... ključno su uticali na to da od stripa očekujem mnogo više nego što je to boombastična akcija, avanturizam Mr.No tipa, supeheroiJzam, direrovska preciznost crteža. U samoj srži svog likovno-narativnog tkanja, strip mora imati nešto nevidljivo što (pu, pu) pomjera čitaoca s mjesta.

Igor Kordej - VAM

Nekako su se ispoklapale godine Kordejevog autorskog afirmisanja i uobličavanja fundusa mog životnog  “prosedea“.

U prilog kuriozitetici ide i činjenica da je Kordej prvi strip crtač na istoimenom radnom mjestu (socijalno-zdravstveno i redovna plata) u sistemu socijalističkog samoupravljanja. Tri godine je proveo radeći za Stripoteku,  a onda se, vođen nemirom svog kreativnog duha, otisnuo na zapad, ostvarivši se i dokazavši u okviru dvije potpuno različite strip kulture ( USA i Francuska).

Kao prilog i predlog za vrijeme i mjesto radnje prilažem i predlažem intervju s Igorom Kordejom  (boljerečeno – njegova autorizovana javna razmišljanja, objavljena na portalu Ravno Do Dna) – LINK

U pomenutom tekstu, Kordej govori i o serijalu Mi, Mrtvi, kojem je posvećena njegova izložba na ovogodišnjem HSF-u.

Kordej, kao i većina pomenutih likova u ovom tekstu, zaslužuju poseban, opširan blog, a ovdje je ionako isuviše slova utrošeno u opisivanju nečeg što je više za gledati nego za čitati.

U zbirci kurioziteta vezanih za HSF, među najbitnijim, sem toga što se radi o prvom strip festivalu u Crnoj Gori, stoji i taj da je u okviru prvog HSF-a upriličen i prvi nastup Discipline Kičme južno od Prijepolja.