Putovanja| Život

Japanska pravila, suši, sake, 3G i ostalo (Japan)

Snezana Radojicic RSS / 30.08.2016. u 09:03

/Zbog forme ovog bloga, nisam u stanju da postavim fotke, jer ne mogu da smanjim velicinu da bi ovde bile u ravno sa tekstom ybog uslova iz kojih postjem i brzine neta. Nadam se da cu u perspektivi postaviti slike u galeriju, pa cu ovde dodati link./ 

 

1.
Znajući da ću u Osaku sleteti sa raspakovanim biciklom u večernjim satima, planirala sam da na aerodromu sklopim Surfija i potom da noćim u nekom parku, a da ujutru krenem ka Kobeu gde me je u goste pozvala Dragana. Pripremajući se, pomno sam pretražila sve dostupne informacije na internetu: da li se voda može piti sa česme, gde na aerodormu postoji besplatni wifi, gde se može istuširati i po kojoj ceni, a potom odmoriti, koje su GPS koordinate najbližeg parka... Sve to, i još mnogo više od toga, uredno sam zapisala u svoj podsetnik.

Ali kada sam sletela, prvo što me je dočekalo bilo je objašnjenje radnika iz obezbeđenja: ne može se voziti bicikl u rejonu aerodroma.

Šta to znači?

Pa znači da ću morati ili vozom negde ili taksijem – objasnila mi je devojka na Informacijama. Gde je moj hotel?

Nema hotela, želim samo da izađem iz tog aerodromskog kruga.

Devojka se ozbiljno unela u problem. Proverila je mapu i sugerisala mi da izađem na drugoj stanici, kad se pređe prvi veliki most.

Koliko to košta?

Oko 3000 jena (oko 30 evra) taksijem; vozom oko 500-600 jena (5-6 evra).

Biram, naravno, drugo. Ali, tu postoji nepremostivi problem: kako ću do voza i od njega do mesta gde bih sklapala bicikl, izneti ogromnu kutiju, ekstra prtljag i punu bisagu? Tri komada prtljaga za dve ruke. A pri tom, sva tri su kabasta i teška – sve ukupno oko pedeset kilograma. Kolica ne smem da zadržim. Voz stoji u stanici oko minut, a potom se vrata zatvaraju.

Sa natovarenim kolicima, tim koja moram da vratim, ponovo se vraćam u parter, odakle sam se bila prošetala do šaltera za kupovinu voznih karata na prvom spratu. Provozala sam upakovanog Surfija, čisto da vidim da li je duži od širine najvećih vrata lifta na aerodormu – drugu svrhu nisam mogla da nađem u tom overavanju oba dolazna terminala na aerodromu Kinsai. 
Dakle, ponovo sam dole, i dok ne rešim šta da radim, pokušavam da koristim besplatni wifi. Koji uopšte ne radi. Pa se nerviram, jer ne mogu da pustim ni poruku narečenoj Dragani. Čisto da je obavestim da sam zaglavljena, u nadi da će možda imati neki predlog.

Dok razmišljam šta ću, sednem da jedem. Gladna sam još od Hong Konga. Bila sam prerano na aerodormu, a posle, u avionu, ni vodu nisu davali besplatno. A meni u bisagama rezerve hrane za dva dana.

Vreme odmiče, odavno je prošlo deset. Japanki koju sam upoznala prilikom onog prvog odlaska na gornji sprat, zastavši da fotografišem maske ninđi, pa i da se sama odenem u taj kostim i slikam za dobrodošlicu u Japan, završila se smena pa je krenula kući. Pošto pomalo priča engleski, zasutavila se da mi se javi, te joj se požalih.

A vi želite u Kobe?

Ja želim bilo kud odavde, a da, Kobe mi je u planu kad se iskopam iz aerodromskog kruga.

Mala Japanka kaza da ona živi u Kobeu i da ima autobus do tamo. Onaj veliki, putnički.

Da, znam. Ali devojka na informacijama mi je rakla da ne bi prihvatili moj bicikl.

Japanka se čudi, ali ne želi da nagađa. A i mora da ide.

Završivši sa večerom, opet se uputim na recepciju. Tamo je isto bila smena, pa je sad dežuran jedan mladić koji pomalo govori engleski.

Pozovite nekog ko dobro govori, previše je komplikovano da bih vam objasnila, zamolim ga.

Ali on mi uporno potura mapu podzemne recitujući tekst koji zna napamet. Moram da mu ponovim molbu, odlučno tražeći da me posluša umesto što radi po inerciji.

I on posluša. Pozva kolegu koji odlično priča engleski. I kome zakukah, izloživši mu ceo problem: hoću izvan kruga ali taksi je preskup a i nema velikih automobila za sav prtljag, dok vozom ne mogu zbog istog tog prtljaga.

On htede da me uputi na drugi šalter za informacije.

A ne! Molim vas da mi vi pomognete. Zaista ne mogu da ponovo objašnjavam svoj problem. Uostalom, ne znam ni koliko me je ona prva devojka razumela, iako je pričala odlično engleski. Teško je razumeti problem koji je tebi samom stran, a i većini ljudi kojima pomažeš. Ljubaznost tu ne pomaže, osim što je dobrodošla kao reč saosećanja.

Čovek razmisli, pa mi kaza da sačekam i da će on doći. I zaista eto njega za manje od pet minuta. Majušan je i izuzetno ljubazan. Pozva me da ga pratim, opet na drugi terminal na spratu. Opet akrobacije u upravljanju kolicima sa Surfijem koji se raširio za tri standardne dimenzije prtljaga. I opet probijanje kroz reke putnika. Da bismo na ulazu u podzemnu saznali da moram sama da istovarim prtljag; ako ga najpre nekako utovarim. Nema šanse da mi neko pomogne. Ni za pare, sve i kad bih mogla da častim nekog Japanca.

Deluje kao da sam zaglavljena ovde, primetih. Nadam se da neću ostati svih 90 dana, koliko mi je dozvoljeno da boravim u Japanu. Na to on poče da mi objašnjava, manje-više sve isto što mi je već rekao a i što sam i pre njegovog dolaska saznala.

A autobus?, upitah, videvši kako jedan upravo prođe ispod mosta na kojem smo stajali.

Ne može da stane, odgovori uvereno Japanac.

Ja sam sigurna da može, standardne je veličine za putničke autobuse. Upravo sam u Hong Kongu stigla jednim takvim do tamošnjeg aerodroma. Ne vidim zašto ne bih tim prevozom i otišla sa ovog, kansaiškog.

Čovek se malo zamisli pa mi reče da idemo dole. Da će probati da razgovara sa vozačima u moje ime. I opet se vozimo, Surfi i ja, već drugi ili treći put na terminal dva. Silazimo u prizemlje, ovog puta bez ijednog zaglavljivanja na vratima lifta. Vožnja čak postaje nalik na reli, jer me čovek podstiče da požurim, pošto uskoro odlazi poslednji bus. Usput priča sa jednim vozačem, pa sa asistentom. Može, može kutija u autobus!

Gde bih da idem?

U pravcu Kobea, bilo gde mi je ok.

Može samo u Kobe. Ne staje nigde između.

I koliko to košta?

1950 jena (19,5 evra).

Uh.

?

Ok, molim vas, kupite kartu za mene, rekoh, pruživši mu dve novčanice. Previše sam umorna da bih se raspravljala sa mašinom koja izbacuje kartu kad se pritisnu odgovarajući dugmići -- na japanskom.

Utovarujemo kutiju, pa prtljag. Uskačem i ja. Nemam pojma gde će me istovariti u tom Kobeu. A Dragani ne mogu da javim da bih još večeras mogla da budem kod nje.

2.
Mesto gde me je bus ostavio je usred Kobea, ispred neke poslovne zgrade. Uredan popločani prolaz oko nje dobro je osvetljen, a ima i dosta niša. Odvučem komad po komad svog prtljaga do bočne strane, da ipak budem malo zaklonjena od ulice iako nema mnogo ljudi a i ti koji prođu, gledaju svoja posla. Najpre zavirim u svaku nišu, otrkivši da je jedna zapravo sporedni ulaz u zgradu. Subota je noć, pa je zatvoren, a verovatno će to biti i sutra. Ali i ako neko bude radio, ja bih svakako otišla jako rano...

Da, pomislila sam da tu lepo razapnem šator a da pakovanje Surfija i raspoređivanje stvari po bisagama ostavim za -- novi i bolji -- dan. Međutim, nije prošlo ni deset minuta, a iz zgrade je izašao dečko iz obezbeđenja, da izbliza baci pogled na mene. Propade mi plan.

Ja ću tu da sklopim bicikl, rekoh mu. Pa gestovima i mimikom, pojasnih da sam upravo sletela iz Hong Konga. I da ću da vozim po Japanu.

Aha, reče on i vrati se nazad u zgradu.

Pa onda, da počnemo.

Sam bicikl sastavila sam za manje od pola sata. Ali problem mi je, kao i prethodni put, zadao prednji nosač bisaga. To je jedna komplikovana komadina čelika, firmiranog Tubusa. Znam da je dizajniran tako da odgovara svim tipovima kačenja bisaga, ali ipak su mogli da njegovo montiranje malo pojednostave.

Ali nekako i to savladah. I stigoh do pumpanja guma, kada – cvrc: otkaže zadnja, izleti onaj vrh na ventilu. Moja greška jer nisam nikad ranije koristila tu pumpu. Sad to ispravljam tako što moram da zamenim zadnju gumu rezervnom. Prljava sam kao prase i umorna kao posle maratona. Ali ko me pita, je l' sam htela avanturu – pa evo mi je.

I nekako do tri iza ponoći sve sklopih i spremih. A sad – paravac prvi park.Još ranije sam čula a uoči dolaska sam na inostranim forumima i iščitala brojne potvrde i uputstava o kampovanju u japanskim gradovima, uglavnom u parkovima. Tako sad krenuh prema onom koji je pokazao moj GPS, na 500 m udaljenosti.

Iza lanca kojim je zatvoren prolaz kolima, otkrih terene za tenis sa malom zelenom površinom, taman dovoljnom da stane moj šator. Nikad ranije nisam ovo radila, ovako usred grada. Bilo me je uvek strah, dok za Japan znam da je izuzetno bezbedna zemlja. Ta nisam li maločas uz ogradu videla prislonjen i samo jednim lancem vezan Fuji brzinac. U Srbiji ga ne bi sačuvali ni alarmi; ma kakvi alarmi - ni fizičko obezbeđenje. Na osnovu toga, nije teško poverovati ni da je u Japanu bezbednost ljudi na visokom nivou.

Tako se smestih u tom parku. I odspavah možda dobra dva sata. Već pre šest spakovala sam se i otišla, radije sama nego da mi dobro jutro požele živahni rekreativci koji će početi da dolaze na terene. Znam da ne bi bilo nikakvih problema, samo što sam previše umorna za nove doživljaje.

Moram da pronađem wifi, da kontaktiram Draganu i da najzad stignem do nje. A onda ću pod tuš, pa da spavam i da se odmorim. Sudeći po ovakvom početku, biće mi potrebno dosta snage za sve avanture koje me ovde očekuju.

 

3.

Tek ujutru uspevam da uspostavim kontakt sa Draganom, koristeći free wifi ispred prodavnice Lawson. Nakon skoro polučasovnih dogovora, pronalazimo – ona u Google Maps, ja na svom GPS-u – istovetan orijentir, gde ćemo se sresti. Brojevi, naime, nisu obeleženi na kućnim adresama, barem ne u Kobeu.

Jako sam umorna i treba mi skoro sat vremena za pet kilometara, koliko ima do njene kuće. Doduše, sve je uzbrdo, pošto je ovaj grad primorski, okružen planinskim vencem Rokko, pa se od obale prilično strmo uzdiže po njegovim padinama.

Samo putnici dugoprugaši znaju koliko znači kada se u tom dalekom svetu sretne neko svoj -- makar se ta prisvojna zamenica odnosila na poznanstvo preko društvenih mreža. Pa još kada je ta osoba srdačna, topla i gostoljubiva toliko, da počinje da ti ugađa, koliko zbog tebe, toliko da bi tvoj prvi utisak o zemlji u koju si došao, a u kojoj ona živi već dugo, bio dobar. Jer, znaju to putnici i svi ostali koji su napustili svoju zemlju, prvi utisak o drugom narodu među koji si došao presudno je važan.

Tako sledi najpre lagani doručak u japanskom stilu, kome se dodaje srpska kafa nostalgije radi, pa Dragana odlazi u školu, gde predaje engleski, ostavljajući me da se odmaram i prikupim snagu za večeras, kada će me izvesti na dobar suši.

Ali dugo je to vremena, pa iako bih mogla spavati ne budeći se do jutra, ne želim da sasvim propustim dan. Zato, čim se malo oporavim, krenem u šetnju po kraju. Put me vodi uzbrdo, ka Rokko planini, gde se nalazi čuveni vidikovac sa jednim od tri najpoznatija panoramska pogleda u celom Japanu. Do tog se mesta stiže žičarom, a može i peške ukoliko tragač za pogledom nije pod jakom upalom mišića nakon identičnih aktivnosti uspinjanja na vrhove pređašnjeg grada. Obilasci Hong Konga istrošili su moje poslednje snage, pa sam sad sposobna samo da ispešačim do tačke gde se završava urbani deo grada, a počinje šuma, čiji obod je kultivisan u park. To je prostrana površina, plato sa otvorenim pogledom na Kobe. Imam sreće da je nebo dosta čisto, pa se u daljini jasno vidi Osaka, dok se na južnoj strani linija horizonta stapa sa Pacifikom.

Postojim malo uživajući. Na nekoliko metara od mene, jedna devojka vežba neku borilačku veštinu. Vrlo je usredsređena. Tamo iza, nekoliko roditelja izvelo je decu u park. Odozdo od ulice, odakle sam i ja došla, povremeno se neko uspenje.

Primećujem da su ljudi neverovatno tihi – neverovatno za Aziju koja je sinonim buke. Uopšte je sve tiho – i saobraćaj, i život iza ograda i kapija. Mir vlada ovim gradom, i ovim narodom. Utisak je veoma snažan, a imala sam ga i jutros, samo što sam to pripisala ranom dobu dana, uverena da će kasnije, kada se grad razbudi, sve biti drugačije. Ali isti spokoj produžio se i tokom celog dana. Ovde čovek čuje svoje misli i ima svoju privatnost i nasred ulice. Koliko se već samo to razlikuje od ostatka Azije! A još nisam ni počela da otkrivam ovu zemlju.

Vraćajući se nazad, zaustavim se da uslikam kuče u kolicima na četiri točka, sa pokretnim samo prednjim šapama, dok su mu zadnje nepokretne i u zavojima. Ali kamera me ne sluša. Priđem i pomazim kuče, a vlasnik koji ga drži na povocu i koji je bio namerio da skrene u drugu ulicu kako bi se meni pomerio sa puta, tada se zaustavi. Nismo odmah uspostavili kontakt. Mazila sam kuče i nešto mu tepala dva-tri minuta ili čak i duže, pre nego što mi se čovek obratio, na razumljivom engleskom.

„Ima problem sa ovim delom“, pokazao je na završetak kičme.

Izrazila sam svoje saosećanje, a onda mi je kucin vlasnik otkrio da je njegovom ljubimcu čak 16 godina.

„Wow!“, uzviknula sam. Stogodišnja japanska kuca. Ovde su i psi dugovečni. Setih se da mi je prvi utisak kad sam iz aviona izašla u aerodromski hol i stala u red za imigraciono, bio koliko ima starih ljudi koji su vitalni i još uvek rade. Naime, prva kontrolu dok sam stajala u redu za imigraciono, obavio je povijeni staac od možda osamdeset godina. Radio je jednostavan posao provere da li su imigracioni kartončići dobro popunjeni, ali svejedno sam pomislila da je verovatno samo u Japanu moguće da on i dalje bude zaposlen.

Popričala sam malo sa vlasnikom kučeta, rekavši mu da sam tek stigla i da nameravam da vozim tri meseca po Japanu. Sve vreme sam mazila njegovog ljubimca, koji je od radosti počeo i da laje. Potom smo se pozdravili i ja sam produžila natrag.

4.

Vreme do Draganinog povratka koristim da iskrojim SIM karticu za 3G. Internet je u Japanu priličan problem za nekog poput mene, ko neće spavati u hotelima niti se hraniti u restoranima. Ne postoji klasična SIM kartica sa 3G/4G mrežom, već se može kupiti samo kartica za net, ili mobilni ruter za neograničeni broj uređaja, što je pogodno za grupe putnika. Zbog cene i praktičnosti (jer baterije rutera traju maksimalno šest sati) opredelila sam se za prvo. Kartica (kao i ruter) se naručuje onlajn, plaća se onlajn a isporučuje se na adresu koju navedete u roku od dva dana. Putnici se obično opredeljuju da ih sačeka na aerodromu, dok sam ja, naravno, navela Draganinu adresu u Kobeu. U formi koju sam popunila, bilo je i obavezno polje u kome se navodi očekivani dan i vreme podizanja kartice. Iako se to odnosi na ljude koji doleću u Japan i podižu svoju karticu na aerodromu, upisala sam i ja kad planiram da budem kod svoje domaćice – u nedelju 28. Avgusta, oko 11 pre podne.

Prošlo je četiri dana otkako sam uplatila za svoju SIM karticu, a u Draganinom poštanskom sandučetu nije bilo ničega. Dan pre mog doletanja u Osaku, poslala sam mejl japanskom operateru pitajući ga šta je posredi. Budući da u Kobeu nameravam da ostanem samo jedan dan, tako da neću imati vremena da čekam na isporuku koja kasni. Odgovor koji sam dobila stvorio mi je nepogrešivu sliku o Japancima:

„Bojimo se da je došlo do nesporazuma. Kao datum svog dolaska naveli ste nedelju 28, u 11 h. Danas je subota 27. i kartica je isporučena na adresu koju ste naveli u 12 h.“

Precizni Japanci!

Međutim, napravila sam grešku u izboru veličine kartice – upisala sam 'normal size' umesto 'mini' za ajfon. Veoma me je iznenadilo da japanse kartice nisu prilagođene svim veličinama, kao u ostalim zemljama, pa po potrebi i tipu mobilnog, možet da koristite bilo koju od tri veličine. Uvidevši svoju grešku, najpre sam pozvala korisnički servis. Bili su spemni da je zamene, ali bih morala da platim trošak poštarine – ukupno 10 evra. A sama kartica je koštala 40 evra, za 30 dana i količinu od 6 GB podataka. Nije mi se davao ni cent više za mogućnost da imam pristup netu sa mobilnog. Tako mi je ostala samo jedna mogućnost: da iskrojim karticu prema ležištu u svom telefonu. 'Risky job', kako mi je naglasila ljubazna Japanka iz korisničke podrške, ali njen posao je da mi to kaže. A i kako ona može da zna da sam nekad super kroijla i šila.

Ipak, potrajalo je, a taman kad se veličina u nulu podudarila sa ležištem, otkrila sam da je karton od kog se prave japanske kartice deblji od standardnog. Već sam mislila da ću morati da nekako (skalpelom verovatno) sljuštim jedan sloj, kada sam nekako uspela da je uguram.

Najzad sam se povezala.

5.

Dok čekamo suši u restoranu, Dragana i ja pripravljamo sebi zeleni čaj u prahu. Jedino je takav priznat kao pravi. Sećam se da sam čitala o ceremoniji ispijanja čaja tokom skupova ča-no-jua i o šest neprikosnovenih pravila Rikjua, zapamtivši ono o zabrani da se vode beznačajni razgovori, o zabrani da se izgovori ijedna reč obmane ili laskanja tokom ceremonije, kao i o tome da se čajni prah pripravlja sa vrelom vodom bez čajnika dok se potom napitak ispija iz jedne iste, posebno dizajnirane posude, koja se dodaje iz ruke u ruku i tako ukrug, za svakog po gutljaj.

Dragana je već šest godina u Kobeu i dosta toga je naučila o japanskim običajima. Voli ovaj narod i zemlju i svoju ljubav želi da prenese i na svoje goste. A ja sam voljna i spremna da prihvatim sve, budući da su mi prvi utisci toliko lepi, a imam i velika očekivanja.

Omiljena japanska hrana moje domaćice je, naravno, suši. Veliki je poznavalac ovog tradicionalnog japanskog jela. Tako sada naručuje najbolje vrste u ovom restoranu, nutkajući me da probam: suši sa lignjama, sa jeguljom, sa ikrom, sa morskim ježom...

A ja sve prihvatam i kusam sa slašću probuđenog grumana.

6.

Plan je bio da ostanem samo jedan dan. Ali moj umor je bio prevelik a i vreme se jako pokvarilo, pošto je sa juga kreno tajfun prema severu. Tako me je dočekalo kišno i sivo jutro, bez izgleda da će se vreme tokom dana prolepšati.

Iako sam odlazak definitivno pomerila za sutra, ipak nisam mogla da ceo dan provedem u stanu. Do đavola i kiša, idem da makar nešto obiđem. Ali nije tako lako izaći u pljusak da se voziš biciklom po gradu, čak i ako znaš da ćeš se na krju vratiti u suvo i moći da se osušiš i ugreješ. Hoću-neću, hoću-neću, sve hoću ali nikako da krenem, dok na kraju nisam sebi podviknula.

Izašla sam na natopljene kobeovske ulice, najpre u potrazi za benzinskom pumpom na kojoj bih dopumpala moje gume (koje su za avion morale da se izduvaju a ručnom pumpom nisam uspela dovoljno da ih naduvam) i nasula benzin u svoj gorionik. Nisam znala da li je to moguće na japanskim benzinskim stanicama, a ni Dragana to nije umela da mi kaže.

 Po dolasku na najbližu, uzalud sam deset minuta objašnjavala šta mi treba. Nikada se stariji čovek i ja ne bismo razumeli, da se tu nije našla mlađa žena u kolima, koja solidno priča engleski. Objasnila sam joj šta mi treba, a zatim sam saslušala objašnjenje koje je meni otkrilo zašto je čovek uporno odbijao kada sam ga molila za te dve stvari.

„Znate, to gorivo će se dimiti kada ga zapalite,“ objasnila mi je žena.

Nasmejala sam se i odgovorila da znam, ali da gorionik radi tako što se prvo napravi pritisak u pumpi pa se zuapali tečno gorivo koje se dimi dok se gorionik ne zagreje, a onda krene ujednačeni plamen.

Žena se izvinila, odgovorivši da je njima to potpuno nepoznato i da je zato ispao nesporazum.

„Znate, Japanci su jako ljubazni, ali uglavnom ne razumeju engleski“, rekla je, a ja sam klimnula glavom potpuno se složivši. Jesu ljubazni. I prijatni. I ne smeju se na sve što kažete a oni ne razumeju. I ne beže kada pokušate da ih nešto piatte. I ne galame. I uopšte ne liče na ostale Azijce po ponašanju.

Za posao oko guma čovek se dobro pomučio. Moj adapter nije odgovarao nijednoj pumpi koju on ima, ali je na kraju uspeo d aimprovizuje. Bilo mi je neodoljivo simpatično kako se obradovao što je uspeo, ali se trudio da to ničim ne pokaže. Zahvalila sam mu usrdno, srećna što sam obavila ta dva važna posla.

 

7.

Kobe je poznat po proizvodni sakea. U gradu ima na desetine vinarija (Japanci za sake kažu da je pirinčano vino), ali samo u jednoj do dve je moguće i besplatno degustirati ovaj napitak. Uputila sam se na severoistočnu stranu grada do Hakusuru Sake Brewing Co, koji je pretvoren u muzej i restoran. Nisam mnogo razumela od japasnkih objašnjenja, ali sam se dosta zabavila snimajući video-klip o toj poseti.

Dozvoljena je degustacija jdne čašice po posetiocu, ali Japanac koji je zadužen za taj deo nije obraćao pažnju na to što sam se počastila u više navrata. Iskoristila sam i priliku kada su se pojavila neka deca, koju smo jedva zadržali da i ona ne nazdrave, pa sam umesto njih popila još poneku.

Najviše mi se dopao liker sa ukusom narandže-mandarine (uzoj), čak toliko, da sma potpuno neplanirano kupila jednu flašu za sebe. Pomislila sam da će narednih dana, u planinama Hokaida, biti dobro da se povremeno ugrejem, dok mi ni na pamet nije palo da ću do kraja te večeri, uglavnom sama, uz malu Draganinu pomoć, popiti sve.

Piće je dosta slabo, svega 11 procenata alkohola, a i Dragana je, nakon posla, donela japanske specijalitete za večeru, tako da je liker imao dobru podlogu. A i došlo mi je tako da nazdravim, da proslavim, da učinim taj dan posebnim, kao najavu – ili više kao prizivanje – još lepših dešavanja tokom mog predstojećeg pedalanja po Japanu.

 



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

cassiopeia cassiopeia 09:57 30.08.2016

Biće to dobro

Kako je počelo sa peripetijom oko bajsa, kišom koja je, uz umor, produžila boravak u Kobeu, biće to lepih i uzbudljivih 3 meseca u Japanu.
Baš si me nasmejala sa pričom o likeru, čovek snuje, Gospod određuje. Važno da si uživala i opustila se.

Jedva čekam dalje impresije i doživljaje iz Japana.

"Ovo je divno doba godišnje,
kada se prijatelji i nepoznati
sastaju po putevima ...
— Svi rukavi, kad se dodirnu,
mirišu." *



*japanska pesma
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:12 30.08.2016

Re: Biće to dobro

cassiopeia
Kako je počelo sa peripetijom oko bajsa, kišom koja je, uz umor, produžila boravak u Kobeu, biće to lepih i uzbudljivih 3 meseca u Japanu.
Baš si me nasmejala sa pričom o likeru, čovek snuje, Gospod određuje. Važno da si uživala i opustila se.

Jedva čekam dalje impresije i doživljaje iz Japana.

"Ovo je divno doba godišnje,
kada se prijatelji i nepoznati
sastaju po putevima ...
— Svi rukavi, kad se dodirnu,
mirišu." *



*japanska pesma


Uprkos svim tim početnim tegobama, meni se Japan već sad izuzetno dopada. Najpre ljudi, taj mir i tišina, pa uređenost koja se vidi na svakom koraku, sigurnost... kao da nisam u Aziji. I ne čudi me da je odmah počelo da mi se svašta dešava -- onaj pređašnji deo JI Azije već me je smorio, predugo sam tamo bila, pa mi je već sve dodijalo. Kao rutina, u kojoj i ne primećuješ bilo šta zanimljivo.

Hvala na pesmi
nim_opet nim_opet 15:32 30.08.2016

Re: Biće to dobro

Mene Japan odusevljava - do te mere da sam slikao WC na metro stanici...(naravno bez ljudi), koliko je cist. Mislim da niko u Japanu ne baca djubre nigde...Druga stvar koja me je iznenadila, jer sam ocekivao da recimo Tokio izgleda kao stampana ploca, je neverovatna kolicina zelenila - sto u parkovima, sto po ulicama, sto po saksijama koje ljudi iznose ispred prodavnica, svaki cosak sa malo zemlje ima nesto posadjeno.
cassiopeia cassiopeia 15:56 30.08.2016

Re: Biće to dobro

Hvala na pesmi


little_radojica little_radojica 10:28 30.08.2016

Нихон е јоукосо!

тј. Добродошла у Јапан!

Јбг, картицу си могла да купиш на аеродрому на аутомату, које хоћеш величине.

Кобе је супер, али је некако најмање "јапански". Мене мало подсећа на Медитеран, због те планине уз море и кућица на терасама, а и има пуно странаца. Јапански градови су обично тепсије у равници, педалање неће бити проблем.

Нисам знао ни за тај алкохол од воћа, вероватно локална ствар. Само, вероватно си мислила на јузу, нешто између лимуна и наранџе?

Какав ти је план, куда све пролазиш? Ако треба нека помоћ не устручавај се да кажеш.

Што се спавања у шатору тиче, паркови или плаже су ти сасвим океј, то су јавне површине, а безбедно је свуда. Уместо туша, имаш на сваком ћошку јавна купатила-бање (онсен) где за 500-600 јена можеш мање више цео дан да останеш (ако немаш тетоваже), па и да склопиш очи у одређеним зонама.

Едит: не могу да видим видео...
blogovatelj blogovatelj 11:20 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

имаш на сваком ћошку јавна купатила-бање (онсен) где за 500-600 јена можеш мање више цео дан да останеш (ако немаш тетоваже),


Kakve veze imaju tetovaze sa kupanjem i celodnevnim ostankom u javnom kupatilu?
vcucko vcucko 11:23 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

blogovatelj
имаш на сваком ћошку јавна купатила-бање (онсен) где за 500-600 јена можеш мање више цео дан да останеш (ако немаш тетоваже),


Kakve veze imaju tetovaze sa kupanjem i celodnevnim ostankom u javnom kupatilu?

Za tvoje poimanje očigledno nemaju.
Za njih na suprotnoj strani kugle očigledno imaju.
Malo širine
little_radojica little_radojica 11:27 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

blogovatelj
имаш на сваком ћошку јавна купатила-бање (онсен) где за 500-600 јена можеш мање више цео дан да останеш (ако немаш тетоваже),


Kakve veze imaju tetovaze sa kupanjem i celodnevnim ostankom u javnom kupatilu?

Не можеш ни да уђеш унутра ако имаш тетоважу. Само јакузе се тетовираду па да би спречили њих да дођу тамо да се шире. А купање је скроз на голо па нема начина да сакријеш.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:04 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

little_radojica
тј. Добродошла у Јапан!

Јбг, картицу си могла да купиш на аеродрому на аутомату, које хоћеш величине.

Кобе је супер, али је некако најмање "јапански". Мене мало подсећа на Медитеран, због те планине уз море и кућица на терасама, а и има пуно странаца. Јапански градови су обично тепсије у равници, педалање неће бити проблем.

Нисам знао ни за тај алкохол од воћа, вероватно локална ствар. Само, вероватно си мислила на јузу, нешто између лимуна и наранџе?

Какав ти је план, куда све пролазиш? Ако треба нека помоћ не устручавај се да кажеш.

Што се спавања у шатору тиче, паркови или плаже су ти сасвим океј, то су јавне површине, а безбедно је свуда. Уместо туша, имаш на сваком ћошку јавна купатила-бање (онсен) где за 500-600 јена можеш мање више цео дан да останеш (ако немаш тетоваже), па и да склопиш очи у одређеним зонама.

Едит: не могу да видим видео...


E ćao, hvala na dobrodošlici
Nakupila sam dosta saveta za tuširanje i već sam koristila tuš/toalete u prodavnicama. Za onsene nisam baš preterano zainteresovana, mada ću svakako otići. Po unutrašnkjosti (Hoikaido recimo) ima i za 200-300. Ne volim saune i ne umem da se banjam satima, a zapravo me zanima samo tuš, tako da mi je besmisleno da pola mog dnevnog budžeta dajem na saunu. No kaže, svkakao ću to sebi ponekad priuštiti.
Što se rute tiče, uglavnom ću pratiti ovaj sajt i njihove savete: Length od Japan.
Video je proradio, popravila sma link
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:08 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

little_radojica
blogovatelj
имаш на сваком ћошку јавна купатила-бање (онсен) где за 500-600 јена можеш мање више цео дан да останеш (ако немаш тетоваже),


Kakve veze imaju tetovaze sa kupanjem i celodnevnim ostankom u javnom kupatilu?

Не можеш ни да уђеш унутра ако имаш тетоважу. Само јакузе се тетовираду па да би спречили њих да дођу тамо да се шире. А купање је скроз на голо па нема начина да сакријеш.


Ovo o tatuima sam upravo čitala kod Duranta u Istoriji civilizacije I pomislila sam na Iban narod, starosedeoce Bornea, koji se tetoviraju po celom telu -- što viši položaj u društvu, to više tatua. Mučeni pripadnik tog naroda nikad se ne bi okupao u japanskom onsenu. Svet je ludo mesto, zar ne? ;-)
nikvet pn nikvet pn 12:14 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!


Па да, сад је јасно. Јакузе не могу у јавно купатило па су направили тајно, за себе. Зато се зове - џакузи...
little_radojica little_radojica 13:08 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

Što se rute tiče, uglavnom ću pratiti ovaj sajt i njihove savete: Length od Japan.


Ако будеш ишла свим тим рутама проћи ћеш и кроз мој град, Цу, па се јави
Ја ћу да те водим на роштиљ (јакинику) или јапански котлић (шабу-шабу) или где већ будеш хтела.

Штета је што си тако ограничена буџетом, јер нећеш моћи да уживаш у свој тој храни ( свако место има неки свој специјалитет). Ја баш ових дана пишем мамутски пост о храни у Јапану, ваљда ћу га до сутра објавити.

Е да, сад је сезона тајфуна, а ти ћеш спавати у шатору, што је врхунски опасна комбинација. Немој потценити тајфун, узни и хотел ако немаш где. На овом сајту можеш у реалном времену пратити поуздане информације на енглеском. Одељак - Tropical Cyclone Information
Japanese Meteorogical Agency>>>>LINK

такође имаш и падавине у реалном времену. Да не киснеш безвезе као у Кобеу, погледаш лепо распоред облака и ако ће киша падати цео дан ни не излазиш.
little_radojica little_radojica 13:14 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

Mučeni pripadnik tog naroda nikad se ne bi okupao u japanskom onsenu. Svet je ludo mesto, zar ne? ;-)


Занимљиво је да су и староседеоци Јапана имали културу тетовирања и то по лицу. баш лудо место

blogovatelj blogovatelj 13:40 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

Za tvoje poimanje očigledno nemaju.
Za njih na suprotnoj strani kugle očigledno imaju


Ja zato i pitam, da naucim. Nisam ja Krkar pa da se pravim da sve znam.
Inace, radim u japanskoj megagigatera firmi, gde mnogo radnika koji rade na traci imaju tetovaze, to mi je upalo u oci, tako da sam dojma ako hoces da radis u Tojoti samo treba da se isaras kao Stripoteka.
Zato sam pitao.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 14:08 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

little_radojica
Što se rute tiče, uglavnom ću pratiti ovaj sajt i njihove savete: Length od Japan.


Ако будеш ишла свим тим рутама проћи ћеш и кроз мој град, Цу, па се јави
Ја ћу да те водим на роштиљ (јакинику) или јапански котлић (шабу-шабу) или где већ будеш хтела.

Штета је што си тако ограничена буџетом, јер нећеш моћи да уживаш у свој тој храни ( свако место има неки свој специјалитет). Ја баш ових дана пишем мамутски пост о храни у Јапану, ваљда ћу га до сутра објавити.

Е да, сад је сезона тајфуна, а ти ћеш спавати у шатору, што је врхунски опасна комбинација. Немој потценити тајфун, узни и хотел ако немаш где. На овом сајту можеш у реалном времену пратити поуздане информације на енглеском. Одељак - Tropical Cyclone Information
Japanese Meteorogical Agency>>>>LINK

такође имаш и падавине у реалном времену. Да не киснеш безвезе као у Кобеу, погледаш лепо распоред облака и ако ће киша падати цео дан ни не излазиш.



Dogovoreno za rostilj

Ja sad idem na Japansko more i sko pogledas rutu, primetices da se na Hokaudu ne primicem Pacifiky, a do tsmo ionsko ne dobacujectajfun.

U Kpbeu sam kusnula jer je ipak toplo a sve vreme sad kriz Kinu pratili su me tajfuni inpo cei dan pljuskovi tako da sam navikla.

Sutra vece sam u Mazyrijy i ufimam feti za Otari. Odatle idem do Cape Soya pa onda na jug. Doknizadjem sa Hokauda, bice vec oktobar, a dotle prodju tajfuni. Ipak se ja pazljivo pripremam kad je rec o vremenskim uslovima.

A za hranu, zao mi je ali probacu ponesto ipak. Za istalo cu verovati rebi i drugima koji mogu i vole
little_radojica little_radojica 14:59 30.08.2016

Re: Нихон е јоукосо!

Ja sad idem na Japansko more i sko pogledas rutu, primetices da se na Hokaudu ne primicem Pacifiky, a do tsmo ionsko ne dobacujectajfun.


па баш сад прелази тајфун преко тог дела Хоккаида и иде ка Кини
Сад тамо лије ко из кабла а ветрови 80-90 на сат.


Али добро, то није баш уобичајена путања тајфуна.
Одличан ти је план, Хоккаидо је сад идеалан за вожњу, а Хоншу ће бити за месец дана.

srdjan.pajic srdjan.pajic 14:25 30.08.2016

Japan

Bravo! Jedva čekam i ovaj Radojicin blog o krkanluku japanskom.

(i nemoj da mi dirate blogija, čovek lepo pita. A i baš mi se sviđa to pravilo oko tetovaže, samo ne znam kako to sprovode u delo, jel to ima neki kao cepač karata koji te pregleda detaljno pre ulaska u kupatilo? Ili se veruje ljudima na reč, čak i ako su džakuze? Ili te prosto isteraju napolje kad uđeš gologuz na zenba, i ono sevne tet).
little_radojica little_radojica 15:11 30.08.2016

Re: Japan

A i baš mi se sviđa to pravilo oko tetovaže, samo ne znam kako to sprovode u delo, jel to ima neki kao cepač karata koji te pregleda detaljno pre ulaska u kupatilo? Ili se veruje ljudima na reč, čak i ako su džakuze? Ili te prosto isteraju napolje kad uđeš gologuz na zenba, i ono sevne tet


ово последње Лепо замоле да напустиш објекат. И то вероватно нека тета, пошто оне опуштено раде у делу за мушкарце. Виш' шта ти је култура - тетоважа је табу над табуима, али да тете (и жемска деца до 8-9 година) вршљају међу 50 голих мушкараца је најнормалнија ствар.
Има на улазу упозорење шта се све не сме и увек стоји и тетоважа. Сад сам мало копао по нету па сам нашао да могу да се купе неке налепнице у боји коже којима може ефикасно да се сакрије тетоважа. Друга варијанта је онсен у склопу приватне собе у хотелу (али то кошта млого).
Atomski mrav Atomski mrav 16:44 30.08.2016

Re: Japan

srdjan.pajic srdjan.pajic 20:06 30.08.2016

Re: Japan

Radojice, oš da vodiš Snežanu na fugu fiš, ako to ima tu kod tebe, u toj tvojoj zabiti?

Meni ispričao onaj moj drugar iz Kagošime da je to prosečnom Japancu dosta skup ugođaj, ali on ima nekog bogatijeg ujaka, koji nema svoju porodicu, i onda jednom godišnje, tradicionalno, izvede njega, i njegove najbliže u kafanu, tu neku specijalnu, to jest sa licenciranim kuvarima, na fugu. Dobro, ja sam tu bio mnogo oduševljeniji celom tom ceremonijom od njega, imao sam utisak da njemu to nije takva neka velika egzotika kao meni.
little_radojica little_radojica 05:41 31.08.2016

Re: Japan

Radojice, oš da vodiš Snežanu na fugu fiš, ako to ima tu kod tebe, u toj tvojoj zabiti?


Реално, то је глупост над глупостима, немој уопште да жалиш за тим. Сасвим је нормално да ни твој другар није одушевљен. Био један мој пријатељ скоро, водила их фирма (Fortune 500), каже да је бљутаво (а он рибу обожава) и да њему самом (иако би могао то себи да приушти) никад не би пало на памет да сам опет оде то да једе или да спрема кући. Да седи кући и размишља шта му се једе, па да му то падне на памет, каже шансе су нула. Њих је изашло 10,000 јена по особи што и није тако скупо за воз од 10 јела (све од исте рибе) и неограничено пиће, ако упоредимо са ценама у твојој забити

Што се овдашњих богатуна тиче, ствар је у ритуалу и софистицираности ритуала (и робе), никад монументалност. Зен будизам, који је изворно кинеска култура, наишао је на плодно тле баш због такве јапанске аристократије у средњем веку. То се касније постепено спустило у све слојеве друштва па Јапанци данас издвајају новце да си приуште неке високософистициране, али чисто утилитарно гледано, бесмислене ствари (рецимо Луи Витон новчанике и торбе). Кад сам рекао штета што нема већи буџет да ужива у клопи, мислио сам на обичну локалну клопу која креће од 600-700, конвергира око 1000-1500, а не прелази 3000 јена по особи. Са неограниченим пићем два сата на извиканим местима (чак и ако је јапански еквивалент карираних стољњака) добаци до 5000 и то је то (сад је 100 јена=1 империјални декадентни колорађански долар).
blogovatelj blogovatelj 14:44 31.08.2016

Re: Japan

Са неограниченим пићем два сата на извиканим местима (чак и ако је јапански еквивалент карираних стољњака) добаци до 5000 и то је то (сад је 100 јена=1 империјални декадентни колорађански долар).


Skupo vam bre to. Kod mene u "all you can eat" restoranima ako dodjes subotom za rucak (a tada je najskuplje) kosta $25 kanadskih, tj oko 20 americkih. Doduse, alkohol nije ukljucen u cenu, ali za jos $30 americkih mozes na tom istom mestu da se junacki napijes. Ali pazi, to je subotom, rucak ili vecera. Radnim danom je dosta jeftinje.
little_radojica little_radojica 15:30 31.08.2016

Re: Japan

Skupo vam bre to. Kod mene u "all you can eat" restoranima ako dodjes subotom za rucak (a tada je najskuplje) kosta $25 kanadskih, tj oko 20 americkih.


Па може и овде all you can eat (табеходаи) за те паре (а и јефтиније кад боље размислим), ма ту смо негде. И незгодно је то у доларима, јер до скоро је долар био 125 јена, а сад је 100, док су цене увек закуцане за јене и не мењају се већ 25 година (мало падају).

Atomski mrav Atomski mrav 20:03 31.08.2016

Re: Japan

и не мењају се већ 25 година (мало падају).

Jel' ono beše sladoled poskupeo skoro za 10 jena (ja nekako uvek računam 1Y = 1 RSD) pa su se proizvođači javno izvinjavali svima zbog toga?
little_radojica little_radojica 11:13 01.09.2016

Re: Japan

Atomski mrav
и не мењају се већ 25 година (мало падају).

Jel' ono beše sladoled poskupeo skoro za 10 jena (ja nekako uvek računam 1Y = 1 RSD) pa su se proizvođači javno izvinjavali svima zbog toga?


9 јена, не заокружуј . Лично мислим да је то маркетиншки потез. Вест је обишла свет, па су је наравно онда видели и сви у Јапану и то наравно бесплатно.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 13:36 01.09.2016

Re: Japan

Atomski mrav


Umrela sam od smeha

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana