Budućnost| Gost autor| Hobi| In memoriam| Sex

Ko je p(r)oterao Srbe iz Krajine

krkar RSS / 24.08.2016. u 13:41

1318003_05_16.jpg

 

Kazivanje Vesne Milakare, Srpkinje sa Banije*:

Imala sam 29 godina. Ti osam, a Maja šest i po. Odvezli smo vas 1. avgusta kod mojih u Milakare, a već u četvrtak su vas vratili jer je Maja pala sa drveta, otekao joj lakat, poplavio. Nikad nije plakala, samo se smrkne i ćuti. S njom u Glinu: polomila ruku, stavili joj gips. Tu noć smo jedva zaspali. Negdje oko pola pet ujutro počelo je da gruva. Sa sviju strana samo detonacije. Tuče, tuče... Ranije, kada se to čulo, mi izađemo na terasu i ako dolazi odavde, aha, to je Komarevo, čuješ ovamo – Bosna, čuješ onamo – to je kod Fikreta. Tačno se znalo. Ovo je tutnjalo sa sviju strana. Gledam na ulicu, ljudi biciklima, sa puškom na ramenu, odlaze ka Glini. Pero ustaje, sprema se da ode i on.

"Šta ću ja s djecom, Pero?"

Ne zastaje i onako bez pozdrava: "Što svi to i ti." To su bile sve njegove riječi.

Petak je, 4. avgust, sviće.

Đed, svekar, negdje se izgubio. Odlazio je među narod da vidi šta se dešava, da sazna nešto. Joj, šta bi sad? Treba namiriti onoliku stoku, treba vas, nema šta nema, a ne znaš šta bi prije. Vruće, muva milion, pojma nemaš šta se dešava...

Sjećam se da je neko poslije pada Zapadne Slavonije u maju slušao Tuđmana na televizoru. Rekao je da su tu akciju nazvali "Bljesak", a da za Krajinu pripremaju "Oluju" i da "nećemo ni znati šta nas je snašlo". To se znalo i o tome se pričalo. Međutim, o svačemu se pričalo. Nije bilo struje uvijek, a ni telefoni nisu radili. Radio Korenicu smo slušali preko akumulatora, nije bilo ni novina. Kad je bilo struje, gledali smo Prvi program iz Zagreba. Sjećam se da smo jednom uhvatili i neki program iz Srbije, bila je jako loša slika, onda kad je Jugoslavija postala prvak u košarci ‘95.

Najviše je bilo dezinformacija. Negdje na početku rata, sjećam se, na radiju je javljeno da je na Vidoševcu "borba prsa u prsa". Ti znaš da je ovaj i onaj tamo, da su jedva sposobni za ikakvu borbu, a kamoli za "prsa u prsa". Noge ti otpadnu poslije takvih razmišljanja. Dok ti saznaš šta se zaista dešava, prođe nekoliko dana u toj agoniji. Onda, isto negdje na početku rata, jedne noći grmi neki vrag. Ruši se nešto, pada, zuji, bruji, trese se kuća, zvone prozori, puca, misliš da traje vječno i tako četri puta. Palimo radio, vele: "Pale četri rakete zemlja-zemlja na Samobor." Ukočili smo se. Znaš ti šta to znači? Pa njih četri su sravnile Zagreb! Nema spavanja. Koliko je tu ljudi pobijeno... Sreća pa je neki čovjek odlučio da ih sruči u neke jaruge, močvare, tako da niko nije stradao. Srećom... Kako bi se danas ovdje živjelo da je pogodio grad?

Godinama smo tako živjeli u tim nagađanjima i slušanjima. Onda ljudi dođu sa ratišta pa objašnjavaju šta smo to mi čuli, pričaju, pa kreće zezancija; kada neko pogine, pokunjimo se neko vrijeme. Poslije opet živnemo malo ili dođe sezona nekih radova pa se tako skrenu misli. Na kraju nađeš svoj neki način shvatanja svega što se priča i šta se dešava: sve da bi se našao neki svoj mir, da bi mogao da ostaneš normalan, da paziš na malu djecu i da, na kraju krajeva, možeš i nekako da radiš. Uglavnom, te Tuđmanove prijetnje nismo shvatili toliko ozbiljno. Poslije "Bljeska" se nešto slično moglo očekivati, ali niko nije vjerovao da ćemo ići za Srbiju.

Niko živi nije o tome pričao.

Negdje oko podne u petak, staje kod naših vratnica neki zeleni auto pun djece, vozi jedna žena. Traži Slavka Ljiljka iz sela, ne sjećaš se ti njega... Šta se dešava? Napali su sa sviju strana, ne zna se ništa, padaju granate, a i tako joj rekao muž. Velim joj ja da ako ne nađe Slavka, da se vrati k nami, ima mjesta za sve.

Malo kasnije, evo Soke. Ona je đedova sinovka. Ima lijepe zelene oči. Živjela u Zagrebu i ‘91. je izbjegla u Klasnić. Mnogo nam je pomagala i tokom rata i poslije. Stižu i vijesti: poginuo ovaj, poginuo onaj, između ostalih i jedan Sokin rođak iz Brestika. Ginu ljudi, ali ti više nemaš onaj osjećaj kao ranije. Pogino je, joj, ajde dalje, zakopavaj ga, misli o sljedećem. Tuče se, vodi se rat, šta da radiš... I dalje niko ne priča o bježanju.

Na đeda više ne možeš da računaš. On tada ima 63 godine. Inače je bio siroče, svoju majku nije upamtio, tako je pričao. Imao je sve one osobine za tu generaciju ljudi koja je odrastala u Drugom svjetskom ratu: prek, svojeglav, tvrdoglav. Bio je i vrijedan, pošten, iskren i osjetljiv na unučiće, a posebno na tebe, imenjaka svog. Njegova žena, vaša baba Janja, Perina mati, bila je u Beogradu tad. Imala je operaciju.

Sad kad je Soka tu, lakše mi je, imam nekog starijeg pored sebe s kim se može pričati, a i ona je već jednom bježala. Veli ona meni da uzmem da se spakujem. Šta da spakujem, kog vraga? Kaže ona: "Sve što imaš novo i sve zimsko." Početak je avgusta, šta će mi zimsko? "Slušaj me dobro: svu zimsku garderobu strpaj! Jorgane, bunde, sve za zimu. Sad će ti svako dati neku tanku krpu, sad ti čudo ni ne treba, ali šta ćeš kad dođe zima?" Pa, kud mi idemo, mislim se. Dobro, poslušam ja i počnem pakovanje, a kako pakujem, pakujete i ti i Maja. Ja se sad svađam s vama, stalno ste nešto ubacivali preko reda. Sjećam se da ste ćušnuli nešto, šta je, kad ono Perina slika, ona mala uramljena. Pretrnem sva, trpajte sad šta hoćete.

Odjednom, zuknuše avioni. Ma nisam se stigla ni okrenuti. Znam da mi tad nismo imali avione. Počeli su i avionima da nas tuku. Gađali su neki sanitet i jako je ranjen jedan čovjek. Ti avioni su mi ugnali toliki strah u kosti da sam ja cijelim putem u bježanju čula avione kad god traktor krene. Čim traktor stane – nema aviona. Pa šta je, jesam luda? U stvari su brujale one rifne na velikim gumama na traktoru. Ne bi ja to ni shvatila, nego kad smo došli negdje do Banjaluke, kad nas je preletio pravi avion, onda sam shvatila šta je traktorska guma, a šta pravi zvuk.

Petak uveče. Soka veli da idemo spavati kod nje jer njena kuća ima betonsku ploču. Ako budu gađali, biće sigurnije. Znaš koliko mi je tu spalo straha. Vi isto zadovoljni. Zaspali, milina.

Subota, rano se budim, čujem cestom idu konji. Gledamo natovarena kola, ljudi bježe, ne poznajemo nikoga. Okle ovi idu kad su već dovde došli? Kad su krenuli? Samo što je svanulo. Vraćamo se kući, kažu pao Knin. Kako pao Knin? Sad je tu svađa. Kako je moguće da je pao Knin? Nigdje ništa ne možeš da čuješ, valjda su ometali radio, ne znam. Sad je već panika. Soka je otišla na sahranu. Neko donio informaciju da su probili u Bačugu, taj deo iza leđa Petrinje, odnosno, htijeli su da opkole Glinu, da presjeku put da narod ne može bježati. Već je opšti metež.

Vraća se Soka sa sahrane, golf joj pun stvari. Ušla u avliju i kaže đedu: "Čiča, od ovoga nema ništa! Pogino je ovaj, pogino onaj, prošli su vamo, prošli su tamo, ja ode za Banjaluku." Kaže đed: "Soko, oš ti meni povesti ovo dvoje djece i snaju?" Veli: "Da! Sve ovo vadim, vozim njih." Kud ću ja sad? Sve što sam imala, složila sam u prikolicu. Neću ja ići. Kud ću? Ne znam od Pere ništa. Bili smo mi ‘91. nekoliko mjeseci u Beogradu i znam kako sam se provela bez igdje ičega i neću opet. Ode Soka sama.

Poslije nekog vremena dolazi Rajkova žena Dragica sa traktorom i onim dugačkim traktorskim kolima. Traktor nit je imao svjetla nit je imao kočnica, a vozi ga žena. U kolima četvoro male djece, još dvije žene i puno, puno stvari. Veli: "Reka’ je Rajko da mi idemo k vama i da tu čekamo šta će dalje biti." Opet mi je lakše, nisam sama. Sad će neko da ispeče kruva, vi se igrate s Dragičinom djecom.

Uveče tog dana, ja više nisam mogla proći avlijom ni po kući koliko je tu bilo ljudi. Nisam mogla prići sudoperu da operem ruke, muzla sam krave. Ne znaš šta bi prije: bi li da pravim nešto za jelo, bi li još pakovala nešto... Kad je krenula informacija da je Knin pao, da su glavni pobjegli, onda se narod zapitao: čekaj, za koga ja ratujem, idem i ja spašavati svoju familiju.

Sad i mi moramo kretati. Gotovo je. Idemo u šumu. Nosimo hrane za dan, dva, dok to ne prođe. Moramo se skloniti od granata pa ćemo se vratiti kroz par dana. Niko ne spominje Srbiju. Đed kad je čuo Soku da "od tog nema ništa", uvatila ga je panika i on je samo trpao i trpao u prikolicu. Ja sam dotad sve lijepo pakovala, on sad samo tovari. Sikire, bicikle, puške neke, karabini valjda koje su zadužili za seoske straže, cijeli put smo ležali na njima, nogama ih gurali, ne znam kako to nije opalilo. Kante masti, sve suvo meso, sva rakija, sve, sve, sve. Šta je sve stalo u tu prikolicu, ja tebi ne mogu ispričati. Na traktoru, od kosidbe, ostala ona velika traktorska kosa.

Imali smo neke balone obložene stiroporom, to smo nosili na njivu, kad idemo kùpiti sijeno, pa da imamo ledene vode. Imali smo i neku veliku braon kutiju sa suvim keksima koju smo kupili od unproforaca, Nigerijaca. Ti Nigerijci su bili sirotinja, bilo im je hladno kod nas pa smo im pleli kape, davali im pijetlove, a oni nama šta su imali: gorivo, te kekse, marmeladu, voće, tad ste prvi put počeli jesti kivi. Belgijanci su bili skroz hladni, nadmeni. Francuzi su vam stalno bacali bombone iz džipa kad bi prolazili kraj naše kuće. Vi ste već znali zvuk tog džipa i onda se strčite do ceste i mašete im...

U toj zbrci, ja se nekako čujem sa bratom. I on je rekao da se kupimo i krećemo i da javim ovima u Milakarama da nikako ne ostave babu Stanu, tvoju prababu. Bilo je priča sa hrvatske strane da narod ode, a ostavi starce, pa da svašta bude. Ljudi od strave ne mogu da se kontrolišu. Ko to nije doživio on to ne može shvatiti. Možemo mi sad slušati, prepričavati, gledati televizor, ali rat je nešto najstrašnije na svijetu. Kad ti sam proklinješ rođenu mater što te je rodila zbog toga šta ti se dešava, kako onda nećeš psovati neprijatelja ili misliti mu ružno. Kad tebi strah udari u glavu, ti se braniš, ti ne znaš šta ti radiš... Kakva su psihička stanja tih koji su se išli iživljavati na starima ili ranjenima, to je tek van pameti.

Odem ja u Milakare da prenesem poruku. Vi ste valjda ostali sa Dragicom i njenom djecom. Svratim kod Đukića, učitelja Pere i učiteljice Danice. I oni se pakuju, ne znaju ništa. Poslije su autom otišli prije nas, ali ne znam kako su prošli. Oni su nam bili komšije, moji učitelji u školi. Danica je bila i tvoja učiteljica. Ja sam ih zvala "drug" i "drugarica" – i danas ih tako zovem. Vas su jako voljeli, a Tihana, ćerka njihova, čuvala vas je kad sam ja radila u pošti u Glini. Tihana je tad bila u Novom Sadu. Pisala mi je poslije kroz šta je prolazila gledajući kolonu na televizoru...

U Milakarama ista slika. Pakovanje, metež... Vratim se kući, u Rudiće.

Eto k nami babe Ljube i Koste. Idu polako cestom, kraj njih već prolazi kolona, drže se za ruke. Stisli se sami. Kosta i đed su bili parnjaci, družili su se i zvali su se "kolegama". "Kolega, idemo li?" "Idemo."

Jedva smo se uključili u kolonu. Kad smo mi izašli iz kuće, negdje oko ponoći, naroda je još ostalo unutra. Nema Pere. Ništa ne znaš o njemu. Da li mu ostavljati kakvu poruku?

Stajemo kod Koste i Ljube da i oni utovare svoje stvari. Ne znam kako smo našli mjesta. Ljuba, sirota, kako je digla svoj taj zamotuljak, prodre neku vreću i po cijeloj-cjelcatoj prikolici se prospe šećer. Po svemu, po Maji, ušlo joj u gips, ma joj... Ma pusti šećer, ko mari za to, kreće se. Uključuje se opet đed nekako, kad vrisnu Ljuba: "Stani!" Šta je? "Nijesam svjetlo ugasila." Đed gradi svjetlo, žarko sunce, psuje kuću, sve... Nije ugasila svjetlo. Vidiš šta ti je psiha?

Sad je meni briga Dragica, koja je iza nas na traktoru bez kočnica i sa tim kolima koja su gora od prikolice. Kola krivudaju, zanose traktor, nema svjetala, noć je. Vičem đedu da ne srlja, da ne žuri, da je ne izgubimo. Ja u ruci držim bateriju i osvjetljavam joj. Kad zaostane, mašem baterijom, dajem joj signal da nas vidi.

I goni, goni... Ja sjedim kontra, držim bateriju i svijetlim Dragici, vi se ušuškali, hladno je. Ljudi viču da je pala Petrinja, treba se skloniti sa glavne ceste. Šta će biti? Treba ići u šumu, ne treba ići u šumu... UNPROFOR je dotad bio na granici sa Bosnom i nije davao da se prelazi bez propusnica. Onda je neko javio da se UNPROFOR sklonio. Samo da pređemo most na Uni, u Dvoru. Idemo ka Bosni. Do Dvora ima 30, 40 kilometara, nije to puno, ali nikad stići. Samo se o mostu razmišlja. Tebi nije bilo jasno zašto je taj most toliko bitan. Tražio si da te probudim kad dođemo do njega.

Vozimo kad jedanput pred nama kolona. Stoji. Gdje smo? Mrak okolo. Veli: "Samo smo do Žirovca došli." Drugo, treće selo od Klasnića. Za pet sati putovanja se nismo pomjerili dalje od dva sela.

Odjednom, kreće se misliti na gorivo. Đed gdje god čuje da ga ima, on ode da vidi, a mi ostajemo na traktoru. Onda je izašao i sa traktorom iz glavne kolone da se tamo negdje uvuče, našao je gdje ima. Nemoj đede, imamo goriva, ostavio je Pero dosta. Jok. Njega uvatila panika da će ga nestati i ode on. Mrak, neki puteljak, neki ljudi, traktori stoje i grunula je neka detonacija blizu. Onda smo svi počeli vrištati da se vraća nazad. Kako je on okrenuo nazad, upetlja mu se kosa sa traktora u one špage na utovarnoj prikolici od nekog čovjeka. Ništa se ne vidi. Mi gledamo oće taj otuda ustati, bleknuti, pripucati još. Ja ne znam kako smo se otuda izvukli. Taj čovjek nam riječ nije rekao.

Kolona i dalje stoji. Povlači se i vojska iz okolnih mjesta i svi su nagrnuli na jednu cestu. Ja nemam predstavu gdje smo, nikad tuda nisam išla, šta se dešava. Kako je svanulo, vidimo ispred nas ljude koji su satima prije nas krenuli. Po avlijama hodaju krmci, ulaze u kuću, narod odatle je već otišao. Naša stoka je ostala zatvorena, imali smo automatske pojilice, neće ostati bez vode. Okrenem se, iza nema Dragice... Nikad nisam čula njenu priču, kako se izborila. U Vojvodini je sad, u nekom mađarskom selu, sjetiću se kako se zove...

Sad je već dan, nedjelja, 6. avgust. Treba nešto pojesti, treba negdje i u ve-ce. Udarilo sunce, šećer se otopio. U nekom momentu, Maja kreće da pjeva. Mislim da je bilo "Dvor daleko, Dvor daleko". Tad ste pjevali borbene pjesme. Nismo mi vama pričali ništa o ratu. Sami ste zaključivali, pamtili te pjesme. Nisam vam dala da ikome kažete da je ustaša. Učila sam vas da ne psujete, da ne lažete, ne kradete. Da budete ljudi, što kaže Pavle.

Maja pjeva, ja ćutim, a Ljuba se okrene pa onako začuđeno: "Majo, pa ti pjevaš?" "To ja, teta Ljubo, samo da ne zaboravim."

Kad krene kolona ne moš stati i da hoćeš, ali uglavnom se ne mrda. Stojiš u rupi u prikolici, oko tebe stvari. Jedemo one kekse i pijemo vodu. Bilo je i onog kruva što je neko ispekao. Meso, mast, rakija, sve je zatrpano ispod nas, ne možemo do toga.

Oko tebe žene, babe, đedovi, djeca, nikog ne poznaš. Mlađe žene pričaju među sobom. Neko viče nema kave, ko će kuvati kavu. Priča tako krene, zezancija, domunđavanje, dok neko ne veli: "Šta vi mislite kad se naši ljudi vrate pa uđu u one prazne kuće?" Onda opet muk, vratiš se u agoniju.

Siđemo sa prikolice, prošeta se malo. Imali smo i glavicu kupusa i džema. Ide žena neka i veli: "Koliko još ima do Dvora, gdjee ću kupiti kruva?" Mislim se u sebi: gdje si ti živila do sad? Dam ja njoj onaj naš kruv jer sam znala da ne može dugo stajati, pokvario bi se, a i imamo kekse koji su suvi i ne može im ništa biti. Nekima sam tu dala i džem, ne sjećam se.

Onda naiđemo na neku krušku. Žuti se pantelnjača, svi navališe na nju, potrčaše. Ja vama velim: samo po jednu. Šta bi s vama da ste dobili proljev po toj vrućini? Onda se pojavi ždrijebe. Prišlo našoj prikolici i vi skupljate šećer po stvarima, Maja ga istresa iz gipsa i dajete mu.

Izbijemo na neku ravnicu. Viče neko da se sklanjamo, da se smičemo sa puta, moraju proći tenkovi. Đed neće da se smakne: "Dijete mi je prebilo ruku, ja se ne smičem nikuda, moram preći most." Natežu se oni, a tenka nigdje. Pogledam na drugu stranu, tenk ruši neke kukuruze, ne treba mu cesta. Kad eto ti, iza nas, ide neki grivonja, kosa mu do ramena, nizak, samo prsluk neki maskirni ima na sebi, mitralješčina visi preko njega. Vozi neki auto koji nema ništa, samo točkove i to gdje on sjedi. On sad mora proći, a đed se neće smakne. Veli grivonja: "Daj dijete, ja ga vozim preko mosta." Ma koga ti voziš? Gdje bih ja sjela s djetetom na tu šklopociju. Velim ja: "Samo vi hajte, dijete ima gips, dobro je." Prođe ovaj nekako.

Sad već ima nekoliko kolona po cesti. Eto ga neki kamion pored nas i ide i ide... Put se sužava, đed opet neće da se smakne. Kamion napred dva centimetra, đed tri i guraj se s kamionom. Opet viči na đeda da pušti budalu – jok. Jedanputa skoči đed da psuje, prepoznao je ovog iz kamiona: "Sram te bilo, balavče jedan, sad sam ti bio sa ćaćom!" Ja ne znam ko je tu popuštio, ko je prošao prvi, ali nekako smo nastavili.

Onda kreće neka pucnjava. Viču: "Silazte, silazte, prodiru Muslimani od Bojne, bježmo pješke." Krenuše ljudi bježati, ja se vratim nazad na prikolicu. Nek ide kud ko hoće. Puštite me na miru da se patim na toj prikolici kako se patim. Stvorila sam svoju neku sliku. Ma kakvi Muslimani. Ništa nije bilo.

Onda, eto ga jedan političar, da ga ne spominjem sad. Ide pješke u suprotnom smjeru, ne znam šta radi, obilazi narod, traži nekog svog, šta li. Znamo se. Dosta je naših kobasica pojeo. Pitam koliko ima do mosta? Veli: "Još malo..." Nije meni bilo do toga da on mene umiruje. Ja stvarno nisam znala koliko još ima do mosta. Šta je mislio, da sam ja krava, pa će me tako smiriti? Reci mi istinu pa se ja onda nosim s njome kako znam. Vičeš "još malo" pa ja živim u toj nadi i ubijam sebi i to malo zdravog razuma.

Prođe cijeli dan, nema mosta. Ljubi se upalile vene po nogama od sjedenja, krv stoji, bole noge. Kad, veli ona: "Joj, evo moga Steve." Njen sin Stevo je bio vojno lice. Vidio je da narod ide, pa je krenuo od mosta da traži ćaću i mater. Plaču. Onda nam je on rekao koliko još ima, da je kolona takva i takva, za to i to vreme ćete preći most. Kaže: "Vi tako nastavite, Vesna i djeca nek idu sa mnom." O Peri i dalje ne znamo ništa, niti o mojoj braći... Neću ja ići. Čekamo Peru. Neće ni Kosta sa Stevom. Veli Stevo: "Ajde, ćaća, imao si moždani udar, bolestan si!" Ma kakvi. Možeš ga ubiti, ali on neće ostaviti kolegu i gotovo. Na kraju ode Ljuba. Opet sam sama s njima. Ovaj imao moždani udar, a sjedi cijeli dan na suncu. Do tad ga je pazila Ljuba, a šta ću ja ako mu se desi nešto? Stalno ga nutkam vodom, oš ovo, oš ono. Sad je već i đed umoran. Nije spavao dva dana i dvije noći, a mosta nema. Pije tablete za smirenje.

Pada mrak. Sve je palo. Povratka nema. Sad se već zna kuda se ide – ide se za Srbiju...

Kreće lom u glavi. Šta ćemo mi u Srbiji? Kod koga ćemo u Srbiju? Šta radimo mi? Šta ćemo mi raditi tamo? Nigdje ničega nemaš. Onda neko kaže: "E, kome one kosti ostadoše." Tako to ide... Iz trenutka u trenutak. U momente se opustiš, onda te nešto tako presiječe. Plačeš. Ja i ne znam kad se nije plakalo. Ako ne plačeš, onda ćutiš, ako ne ćutiš, onda galamiš, raspravljaš i onda opet se neko nečega sjeti pa opet plačeš. Gledaš oko sebe, strepiš samo da saznaš za svoje najbliže, jesu li živi, hoće li se izvući. Do Banjaluke sam, kažem ti, strahovala od aviona.

Pogledam prema vama, ćutite, ti stiska u ruci neku crvenu knjižicu "Put spasenja". Ne znam odakle ti to, mislim da je još imaš u onoj svojoj torbi. Neka baptistička knjižica, šta li je bilo? Šta sad da mislim? Nisam ti to ništa dirala.

Ne znam u kom momentu smo sreli Blagoju. Veli da je sreo i Peru i ovog i onoga, sviju je sreo, svi su živi. To me podsjetilo na priču mog đeda koju nam je pričao kad smo bili mali. Bio je ranjen u Drugom ratu pa je bio na Petrovoj gori u zemunicama na liječenju. Tako su, pod zemljom, skrivali ranjenike, to je bila bolnica. On dobije tifus i oni ga, jadnika, izbace u neku štalu da ne zarazi druge. A tifusari su u bunilu, buncaju, u agoniji su i strašno su žedni. On je tako ležao u slami, mlatarao rukama i u tom mlataranju razbije jaje iznad glave. Bilo gnijezdo. Prinese ruku ustima, nekako pojede to jaje i nekako se povrati, živne malo. Ustane, krene iz štale i sretne nekog čovjeka sa konjima. Okle si, šta si, jel poznaš toga i toga, pita ga ovaj sa konjima. Veli đed: ma kako ne, mi bili tu i tu. Nije nikog poznao nego je lagao da bi ga ovaj povezao i nahranio. To mi je prošlo kroz glavu kad je naišao Blagoja. Mislim se, ovaj je ko moj đed. Ipak, Blagoja je vas malo razveselio: "Jupi, ide tata", vičete. Ma nismo ga povezli, produžio je pješke, tako se brže išlo.

Negdje oko ponoći te probudim. Most na Uni. Mjesečina bila.

Poslije mosta je već neka civilizacija, neko nešto komanduje, upravlja se da se pređe i Sana. Kad smo i nju prešli, Kosta viče đedu da stane negdje, da parkira, da se malo odspava. Stane on, mrak je. Nekako je odremao za volanom.

Mi pričamo u našoj prikolici. Čujemo da još neko priča, glas mi poznat. Krećemo nekako međusobno, oklen ste, iz Gradca, pa Goco jesi to ti, pa ja sam, ko je to... Žena mog kolege iz pošte. Isto se tu parkirali da odmore.

Šta li sam se gluposti naslušala u toj pošti. Na početku svega, kad se formirala HDZ, kad su osvojili vlast i kad su uveli te šahovnice kao simbole, svi su urlali: "Nećemo mi ustaške simbole! Oni su nas klali, neće više! Neće više! Ja ću, ja ću ići! Neće mladi ići. Mi ćemo ići prvi. Mi, mi, mi." Đedovi su se tako skupljali kod pošte i gakali. Kad je stvarno puklo, kad je počelo, ovaj zavio glavu, onaj zavio ruku, drugi nosi štap, joj uvatilo u kičmi, ne može mrdnuti niko nikuda. Ko će u rat – mladi.

Još nešto da ti kažem. Tek što je krenuo rat, počeli su da stižu dobrovoljci. Ulazili su iz Bosne i prolazili kraj nas. Poslije par dana ide im rodbina u posjetu. Mi nemamo struje. Ja napolju perem tonu veša, a Maja mi prospe punu činiju piljevine u zadnju vodu za ispiranje. Mučim se sad s tom piljevinom kad se čuju autobusi i neka muzika od koje sam se naježila od glave do pete. Šta je ovo, ljudi moji? Pustili sa nekog razglasa u autobusu "Tamo daleko". Eto koliko smo mi znali o Srbiji i srbovanju. Prvi put sam tad čula tu pjesmu. Možda je neko, u stvari, i znao, ali ja nisam. Te stvari su bile zabranjene.

Mi sa sela, obični ljudi, dobro, bilo je svakakvih, ali većina je samo gledala svoje poslove. I te ‘41. poneki su trčali za ustaškim kamionima koji su ih po glinskim selima skupljali da ih vode na pokrštavanje, misleći da će ih tako ostaviti na miru, a u stvari su ih vozili da ih sve pokolju u crkvi.

Ne možemo dugo ostati tu, a ne znamo šta bi. Da li da čekamo Peru? Kostin Stevo je rekao da će odvesti Ljubu pa će se vratiti i po nas. Kolona ide i ide. Svanulo je i odošmo i mi. Ne čekamo nikoga, ne vrijedi. Sad je malo i prohodnija cesta, ima naroda, ali se ne stoji više. Dva dana smo na suncu, u istoj robi, neokupani, šećer otopljen svuda. Jedemo samo kekse i pijemo vodu.

Poslije Dvora na Uni, stižemo u Prijedor, u ponedjeljak oko podne. Đed me posluša i stane negdje da malo složim stvari, da istresem šećer, da sklonim puške, da prepakujem sve. U onoj cijeloj frci kad smo se pakovali po noći, nekako sam završila sa somotskim hlačama na sebi, a napolju trideset i ko zna koliko stepeni.

Sjednu đed i Kosta u lad i vi ćete s njima. Skuvam im kavu, dva dana je nisu pili. Sad više nije toliko napeto. Sad više nismo u direktnoj opasnosti. Može se i sa đedom pričati. Sporadično se priča o padu Krajine, o tome šta se desilo, ko je izdao, zašto nas ovi vamo nisu podržali, ali to više nije prioritet. Jedini je cilj da saznamo ko je živ, ko se izvukao ili ko je stradao. Onda pričamo o tome šta smo ostavili, šta smo ponijeli. Nismo uzeli televizor, na primjer, jer smo se bojali da ga ne razbijemo. Ti veliš da ti je ispod televizora ostala čokolada, da si je tamo sakrio.

Sjedimo tako pored ceste i gledamo ko prolazi u koloni. Ljudi idu na kosilicama, kultivatorima, na svačemu, aute voze žene, djeca... Odjednom, eto ti ga đed Dragan, moj ćaća, leti na traktoru. Maši, maši, ali jok, ode on, ne vidi. Ne znam ni kako su se svi oni skupili u Putincima. Znam da su otišli istim onima koji su u Vojvodinu došli poslije 1945, kao kolonisti.

Tu gdje smo stali je bila neka kuća. Ispred sjede dvoje starijih ljudi, dvorište im izgleda kao naše pred kretanje. Svi uzimaju vodu, ovaj uzima ono, ovaj ono. Uzmem ja svoj tiganj, isti ovaj crni, i odem do njih da pitam da vam ulijem po jaje, jedete samo kekse. Veli ova žena, kako ne, nemoj ništa uzimati, evo ti moje masti i daje mi kanticu, a tamo jedva dvije žlice masti. Ja ispečem jaja i kad sam malo odtrpala prikolicu, natrpam joj kanticu punu naše masti.

Dâ ona meni i da se malo operem, da se presvučem. Umijem i vas. Istresem šećer sa stvari u prikolici, ali on se zaljepio za sve. Prevrćem tako po stvarima, vadim meso, kobasice, slaninu, pravim malo reda. Gledam jel se šta slomilo, jašimo po tome danima, kad eto neke stare vojne vreće, poparane, musave. Mislim se šta je đed ovdje metnuo, već ljuta na njega. Otvorim, a unutra, kocke. Ne lego nego neke malo veće. Tu je još i drugih vaših igračaka i kamenje. Šta je ovo za boga miloga? Ti ćutiš, gledaš u me kakva će biti reakcija. "Vide šta je mali natrpa", pokazujem ovoj dvojici. Oni zanijemili. Plačemo svi. Natrpalo dijete kamenja iz avlije za uspomenu. Tek poslije si ti objasnio da si htio da sačuvaš igračke, da baciš vreću u naš potok, a da je ne bi voda odnijela, natrpao si kamenja da potone. Jel tako? Zadržavalo se to kamenje po kući godinama poslije. Držali smo ga i u akvarijumu. Negdje se razvuklo u silnim selidbama po Beogradu. Ma dobro.

Negdje sam vam tu kupila i bombone. U svemu tome, u džepu sam imala samo 40 dinara i to tuđije. Toliko je koštala vreća brašna i to su mi neki dali da im Pero donese džak brašna još prije nego što smo krenuli. I imala sam još 300 maraka.

Bila je tu i jedna majka sa bebama. Tek sam tada videla šta je patnja. Dijete se ojelo. Skinula mu pelene, pa ga sve hladi rukama, a ono crveno, crveno. Nema krema, nema hrane, nema ništa. Dala sam joj kesu mlijeka u prahu koje smo isto dobili od unproforaca.

Krećemo dalje. Idemo do Steve, ka Banjaluci, a poslije kod Ane, Perine sestre, vaše tetke, u Zemun. Cesta je sad prohodnija i jasno je da se vozi za Srbiju. Smišljamo gdje da dođemo do goriva, rečeno je da ga usput dijele.

Vozimo se dalje, šišamo niz cestu. Ne sjećam se da smo ikoga sreli. Niko nikome ne smeta. Gdje god stanemo, sipamo vode i svuda je ima, ili čatrnja ili česma ili samo curi iz zida.

Poslije podne udari kiša. Imali smo ceradu, ali dok je nju đed razvukao, dok smo je mi namjestili da nas ne poguši, kiša stane. Sve pokislo. Opet smo negdje pravili pauzu. Kod nekog čoveka na ćošku. Bila je tu neka gostiona, kamenorezac, šta li je, neko lijepo dvorište. Točili smo vode valjda. Vas dvoje ste našli neke mačiće i okačili ste jednome neku mašnu oko vrata. Ne znam gdje ste to našli. Tu ste se prvi put malo opustili, razigrali se sa tim mačićima. Mi opet popili kavu i nastavili dalje. Plakali ste za mačićima. Ostavili smo ih, da. Samo su mi još mačići falili.

Prolazi vrijeme, utorak, srijeda... Spavaš na otvorenom nebu. Ujutro se budiš, otvaraš oči, a kapci teški, teški od rose. Samo se obrišeš rukom i kao da si se umio. Vi se budite, ja gledam na sat, šest, pola sedam. Razmišljam koliko ljudi sad žuri da stigne na autobus da ide na posao. Neko ide hraniti krave, neko ide vamo, neko tamo. Kad imaš tako neku dnevnu rutinu, ne pitaš se šta rade drugi ljudi po svijetu, u Americi, u Kanadi, u Zagrebu. Nemaš vremena da razmišljaš o tome. Šta sad neko misli o nama? Da li drugi mogu da shvate šta se ovom jadnom narodu dešava? Mi već danima sjedimo u prikolici. Što je najgore, mi ne znamo kud idemo, šta nas čeka, kakvi će naš život dalje biti. Nemaš kuće, nemaš ništa. Nisi još ni svjestan, u stvari, koliko toga nemaš i bez čega si ostao.

Negdje u srijedu ujutro, sretne nas Stevo. Skrene nas sa puta i dođemo u Prnjavor. Tu mu je živela tašta, žena i tu nas čeka baba Ljuba, ali i drugi ljudi iz Klasnića, njihova rodbina, puno dvorište. Od Pere ne znamo ništa. Kad smo sišli, jedva smo hodali. Drhću noge. Tu smo ručali, okupali se. Kosta će sad ostati, a ni đedu se dalje ne ide. On bi ostao dan, dva da se odmori, da se ispriča sa svojim kolegom. To je bilo i logično, umoran je, danima se rve sa budalama, vozi traktor, ne spava.

Meni je tu gužva. Umorna sam, ne ostaje mi se, a ne mogu đedu reći da idemo, neće da me sluša, ima svoju priču. Ovi ostali su se i ranije družili svakodnevno, svoji su i nešto se ja tu nisam osjećala kako treba. Ne zbog njih, nego mi se činilo da sam na smetnji, a nisam htjela nikom da budem na teretu. Velim ja njima da bi ja sa djecom išla dalje autobusom, redovnom linijom. Ima ujutro linija Prnjavor–Beograd, kažu. Đedu milo. Može! On će malo odmoriti pa će za nama polako, na tenane.

Međutim, ti neki dečki koji su otišli na stanicu da provjere, vele da linija ne funkcioniše. Saobraćaj je u prekidu, samo izbjeglice idu. Nego, kažu, u osnovnoj školi su radnici sa Plitvičkih jezera. Idu službenim autobusima, ali im se jedan pokvario. E sad, pobratimska opština, još od prije rata, sa Plitvičkim jezerima to jest Korenicom bio je Apatin, valjda, zaboravila sam i, iz Apatina je poslat autobus koji treba da stigne u Prnjavor. Sad radnici čekaju u školi. Ima mjesta za nas troje.

Pozdravimo se, svi se isplaču i odvezu nas tamo u četvrtak. Sad čekamo autobus koji samo što nije. Vele: ako autobus ne dođe do noći, ti se vrati da ne spavaš u školi na podu. Mislim se ja, nećete vi mene više viditi, odoh ja svojim putem. Moj cilj je Beograd. Imam Anin broj telefona u Zemunu, zvaću ih kad stignemo, uzeću taksi, ne znam, snaći ću se.

Iz škole sam zvala Beograd i neko mi je rekao da je Pero već stigao. Kad prije stigao? Ja ni danas ne znam kako je on i kuda prošao. Ne priča o tome. Ni on niti drugi ljudi. Teške su to stvari...

Ako je meni kao ženi, mladoj majci koja sam pušku uzela samo jednom u ruke i to samo da bi ti vidio da i ja znam pucati pa da se ne bi bojao, ako je meni taj rat toliko uša u krv, kako li je tek tim ljudima. Negdje na putu je poginuo od Bogdana Sljepčevića sin, a ovaj mali ga samo pokrio nekim granama i otišao. To su teške stvari... To nije nimalo naivno... Ratno druženje je pet puta jače nego ovo obično. Gledaš film pa se ukočiš, ali kad ti to proživljavaš... Tebi onaj najbliži, s kim si išao u školu, s kim si se igrao, on gine i ti tu ne možeš ništa učinti, a nešto moraš, i onda misliš da će ga ta grana nekako zaštititi. To ostavlja jako težak teret šta god ti ljudi poslije radili i gdje god dalje otišli, a otišli su širom svijeta i na sve strane. Uzmi ova pisma pa pogledaj markice odakle su stizala. Sad kad i dođu nazad, nemaš s njima više šta pričati...

Sa sobom sam u školu ponijela samo svoju torbu na kojoj mi je pukao onaj kaiš. Zakačio se na traktoru nekako. Ne znam šta sam imala u njoj. Imala sam one marke, imali smo karte, blokove za crtanje, bojice, ne znam...

U školi smo kartali tablića, da ubijemo vrijeme. Išli smo i u šetnju, da vidimo šta ima. Ljudi su ležali u učionicama, klupe su bile dignute uza zid. Čitave porodice su tu. Muškarci u civilu sjede sa ženama, babama, đedovima, djeca nemirna, nedokazna. Nije mi bilo jasno okle ti muškarci u civilu. Svi se poznaju međusobno. Radili su zajedno na Plitvicama, u Nacionalnom parku. Bio je tu i neki doktor koji je metao obloge ženama na upaljene vene. Djeca ližu sladolede, a vi gledate u me. Ne može sladoled! Preladićete se, proljev dobiti, a i kad dođe autobus, ne možeš ti reći: stani, moram u ve-ce da piškim, kakim, povraćam, kao što će i biti.

Sjedili smo poslije u nekoj menzi. Na cijelom jednom zidu su bila naslikana dva konja kako trče u nekom ograđenom toru. Imali smo neki eurokrem, ne znam okle nam. Pošto si dosađivao s tim šta bi radio, dala sam ti blok da crtaš konja. Ne znam šta je Maja radila, ja blejim u prazno. "Ja nacrta!", veliš ti. Pogledam, konj savršen. "Aj, oboji sad." Naiđe neka žena koja je tu radila. Veli: "Jao, kako ti lijepo crtaš, baš je lijepo." Kad si nacrta, odneseš ti to njoj da pokažeš i ona ti je, valjda, ćela dati sladoled za taj crtež, pa si rekao da ne smiješ.

Maji se pridremalo. Zaspala je na školskoj klupi. Sad se ja ne mogu od nje pomaknuti jer će pasti. Stojim tako i padne mi na pamet priča mog ćaće kako su ‘43. bježali za Bosnu pred Švabama, ustašama, ne znam pred kim sve. Peta ofanziva je to valjda bila. I kaže da se sjeća kako je njegova mati cijelu noć koljenima držala klupu dok je njegov brat spavao. E, da. Poslije 50 godina, radila sam išto što i moja baba. Ti sad misli i izvlači zaključke sam, imaš dovoljno godina.

Eto noći, nema još autobusa. Spavamo mi sad, neka beba plače li plače. Ujutro rano, oko šest, stiže autobus. Tovare se stvari, svi imaju svoja mjesta, mi ćutimo, čekamo sa strane. Babe se neke raširile, sjede na dva mjesta. Bilo je tu i doktora i pet, šest volontera iz Demokratske stranke iz Beograda, valjda. Bio je i neko od novinara i oni su tu s nama razgovarali, slikali nas. Nije mi prijatno. Opet se osjećam kao višak. Ovi sa Plitvica se međusobno znaju. Pričala sam jedino s tim babama o venama. Falili su vas dvoje kako ste dobri, kako ste poslušni, psovali su svoje snaje, a u stvari, ta djeca su bila takva jer su im tu bila oba roditelja, bila su beskarna, ne znaju šta se dešava, briga ih za rat i bježanje.

U autobusu zatvoreno, ustajao vazduh, vruće. Smrdi neko pokvareno mljeko, ljudi smrde, nemaju se danima đe oprati, djece puno, kmeče, kvreče. Sad ja shvatim koliko je bilo lijepo na prikolici. Bili smo sami, na otvorenom...

Krenuli mi, kad Maji muka i muka. Dođe doktor: "Dajte joj da jede grisine, dajte joj da popije slane vode." Kako je progutala slanu vodu, tako je krenulo grljanje, bljuvanje, povraćanje. Joj, šta ti je to Vesna trebalo? Što nisi sjedila s mirom na onoj prikolici... Onda se smiri, pa gladna, vruće joj, svrbi je ruka u gipsu, tebe negdje zgurali. Napatili smo se taj dan više nego cijeli put dotad.

Cijeli petak mi putujemo autobusom do Beograda. Isto se ide, pa se stane. Opet se čeka neki most, Pavlovićev. Usko grlo pa se sporo prelazi. U Srbiji, gdje stanemo, čekaju kazani, kotlići, kuvana hrana, pečeni pilići. Sve dijele za džabe. Nagrnuo narod, uzima sve što se pred njega iznese, nosi u svakoj ruci po jedno pile, ne zna više kud će s njime. Veliš ti: "Mama, bi li iša i ja u red?" Nikuda! Kakvo pile. Ima se šta jesti.

Gledam ove kako se skoro tuku i mislim se u sebi: jel sad sve u tom pečenom piletu? Jel meni može to jedno pile zamijeniti sve ono što je trajalo četri godine i što smo izgubili? Jel stvar u tome samo da se sad najedemo? To je valjda taj nesvjesni instinkt ljudski, nagon da ne ostaneš gladan jer znaš da više nemaš ništa, da nagomilaš, da imaš za poslje. Onda gledam u vas pa mi bude žao. Kažem: "Ajde, idi, ako baš hoćeš." Ti kako si došao, a ono više nema. Podijelili sve... Maja ništa. Objesio joj se onaj gips, izmorena od povraćanja, žuta u licu, nakrivila glavu, preklopala se.

Volonteri prilaze, razgovaraju s nama, pitaju odakle smo, kako smo prošli, jel prebila ruku u putu, jednostavno pričaju s tobom. Pitaju šta smo imali. Sve smo imali. Nismo imali struje i nismo imali para, ali smo imali hrane. Nismo mogli krepati od gladi nikada. Radilo se po cijeli božji dan. Prije rata smo digli kuću u Glini i u ratu je pokrili da ne propada. Imali smo sve spremljeno da je sredimo i unutra, ali nismo stigli. Sav materijal, građa, uređaji, tehnika, sve je kupljeno prije rata i čekalo se da se ugradi. Nisam ja tad znala kakvo je stanje bilo u Srbiji i da su oni propatili više od nas zbog te inflacije.

Kažu onda volonteri da idemo u hotel "Park", da ćemo se tamo malo odmoriti. Objasnim ja njima da ja nisam s ostalima, da imam svoj cilj, da idem u Zemun, da mi je dosta svega.

Meni je sve propalo, svi su me izdali, nemam više ideala. Mi smo izgubili rat. Nemaš posla, nemaš kuće, nemaš ništa, nisi sa svojom familijom, a sve to sam izgubila zato što sam izgubila rat. Prvo me niko nije pitao jel hoću u rat, a onda sam rat izgubila zato što nas niko nije podržao. Mi smo svi tokom te četri godine rata gledali u Srbiju, u Miloševića, kao u ne znam šta. Mislili smo da će oni odmah stati iza nas. Karadžić će iza nas. Svi su mlatili, pričali "mi ćemo, mi ćemo"...

Na kraju su svi dozvolili da sve padne. Kuda onolike žrtve uzaludne? Poražen si, u svakom smislu si poražen. Izgubio si! U bukvalnom značenju riječi – izgubio si. Nemaš ništa. Propao si... A onaj trči za pečenim piletom. Razumiješ? Drugi ljudi su drugačije gledali na to. Iznosili pred nas i tanjire sa gulašem, paprikašem, oni požderu sve pa odnesu i kašike i sve živo, a onda sljedeći nema čime jesti...

Na kraju nismo došli pred taj hotel "Park" nego pred neku bolnicu, šta li. Jeste, bio je neki park pun drveća. Bila je najezda gubara, sjećam se. Te kebre, gusjenice su padale po nama sa lišća, sa drveća. Čekamo tu šta će biti. Reportera more. Sikaju Maju.

Priđem ja tamo da pitam da l’ mogu da se poslužim telefonom. Dam im Anin broj telefona, javi se Duško, njen muž, vaš tetak. "Gde ste vi?" Pitam gdje smo, eto njega taksijem i odošmo mi odatle...

To veče smo na Studiju B vidjeli priču kako hotel "Park" nije htio primiti izbjeglice iz autobusa, valjda zato što je to organizovala Demokratska stranka, šta li. Vidimo Maju kako stoji u onom parku, drži busen neke pogače i preživa, ja joj svezala na glavi neku palmicu.

Stigli smo, dakle, naveče u petak, 11. avgusta. Sedam dana nakon što smo krenuli, da. Sve je to bilo smiješno naspram onoga što nas je čekalo...

U početku smo živjeli na pijaci, u 24 kvadrata nas devetoro. Nemaš ništa. Sve što ti treba moraš ići kupiti. Nema podruma, nema štale, nema gnjezda, nema kokošinjca, nema bašče, nema krave. Pero se ne smije pojaviti jer Arkanovi hapse i vode u istočnu Slavoniju, Vukovar i to. Slava, Sveti Pantelejmon, bila nam je 9. avgusta. Tad sam rekla da ćemo je ubuduće slaviti ma gdje bili. To se tamo nije radilo.

Hajde malo da prošetamo po novom komšiluku. Maja neće nikuda iz kuće. Ni da mrdne. Neće u autobus, boji se. Plače u vozu. Jedva se poslje navikla i na školu. Kad zazvoni zvono, djeca počnu vrištati, a ona mi samo stišće ruku. Niko od roditelja ne vodi djecu u školu, samo ja.

Baba Miljka, Perina baba, tješila nas je kako smo barem sjeli u traktor i dovezli se do Beograda. Ona je u prošlom ratu cijelu Bosnu prešla pješke, bosa, usred zime, i "evo me i sad žive", pričala je.

Čuješ kako Milošević na televizoru priča da smo mi napustili Krajinu, da se nismo borili. Možda je to stvarno negdje bilo tako, možda je to bilo u Kninu, ali rekla sam ti na početku, ljudi su na biciklima sa puškama odlazili da se prijave kad je počelo da tuče sa sviju strana. Pero je otišao bez riječi!

Sve do ‘99, kad su nagrnuli sa Kosova, pred bombardovanje, mislila sam o tome što smo preživjeli. Onda sam vidila da su oni prošli još gore nego mi, a bili izbjeglice u svojoj rođenoj zemlji.

Onda samo stižu informacije. Nema Veljka. Ni dan-danas ga nisu našli.

Onda sam nekako stupila u kontakt sa svojima. Svi su živi. Baba Stana nije htjela otići iz Milakara i ostala je sa Evicom Šikanjskom.

Međutim, ujak Dragan, sad je u Topoli, zadnji je prošao kroz selo i na silu ih je natovario na kola i poveo. U Žirovcu je već bila presječena kolona i konji su se razbježali od granata, ujak se nekako izvukao, a babe su ostale same pred vojskom. A Evica je uvijek bila mudra i nekako naprednija od svih drugih seljanki. Znala je i djeci pokazivati stvari za školu šta god nisu znala. Imala je ćerku u Sisku i nosila je sliku svoje unuke sa sobom. Kad ih je vojska opkolila, ne samo njih dvije nego tu kolonu gde su one bile, prišao im je jedan mlad vojnik i Evica njemu pokaže sliku, a on veli: "Ne boj se ti, baba, ništa. Tvoja unuka i ja smo išli zajedno u školu." Poslije ih je preuzeo Crveni krst, valjda, i dalje tvoj ujak Dušan. Njoj i Evici se nije dalo da pobjegnu od kuće ni pred Švabama. Pričale su nam kako je jedan, isto mladi Švaba, spasio baš tog ujaka Dragana iz zapaljene kuće, dok je bio beba, a kad su one htjele da bježe, on im je vikao: "Nichts Bosna! Zurück, zurück!"

Pisali su nam i Đukići, učitelji. Ima i Tihanino pismo vama. Ona je sad u Italiji, u nekom gradiću blizu granice.

Đed je došao jednu sedmicu poslije nas. Koliko li je taj stari čovjek radio poslije. U pekari u Čumiću... Radili smo svi, ali on posebno. Kad je umirao, sjećaš se, kad je bio u bunilu onako bolestan, stalno je tražio da ga vodimo kući. Džabe smo mu objašnjavali da je kod kuće, da je to njegov krevet, da mu je tu baterijska lampa, stalno je imao onu baterijsku lampu uza se, da je baba u sobi pored... "Sve ja znam, al vodi ti mene kući."

U 11. mjesecu smo išli u posjetu mom bratu u Žabare, kod Velike Plane. Nije milicija davala da se ulazi u Beograd kad su stizale izbjeglice. Samo ako kažeš kod koga tačno ideš. On je išao kako su ga usmjeravali i završio je u Žabarima. Selendra neka, jedna soba, zemljani pod, poljski ve-ce... I sad mi tu sjedimo, pričamo. Još su tu neki ljudi tamo od nas i jedna žena priča kako je prolazila kroz Klasnić i kako joj je čovjek rekao da ide kod Slavka Ljiljka. To je ona prva što je došla k nami kad je počelo. Zeleni auto sa djecom... Zanijemili smo.

E da... Jeste moguće! Jeste. To je ono što sam ti sto puta rekla, da vodiš računa kako se ponašaš, jer nikad ne znaš na koga ćeš naići. Kako bi ja toj ženi na oči da nisam bila dobra prema njoj. Zaboravila sam kako se oni zovu... Jel vidiš kako te život vraća i daje ti šansu da ispraviš grešku ili ti pokaže kako se treba ponašati?

Mi sad pričamo o tome šta je bilo prije 20 godina. Svaki čovjek iz te kolone ima svoju priču i svaka generacija ima svoj doživljaj svega. Treba se zahvaliti ovoj državi kao državi što nas je prihvatila i što je pružila šansu vama da se školujete i da postanete svoji ljudi. A šta znači ova naša priča kad je to u stvari danas svakodnevna priča? Samo drugi ljudi su u pitanju: izbjeglice, imigranti, azilanti, kako ih već zovu. Svejedno je li Musliman, Albanac, iz Avganistana, Sirije ili odakle. I on je napuštio svoju kući i tolike je zemlje prešao gladan, žedan, prljav, smrdljiv, ušljiv, svakakav. I on traži svoje mjesto pod zvijezdama.

Svake godine dođe avgust i eto nam opet "Oluje". Kao što su i tih godina pred poštom vikali "mi ćemo, mi ćemo", tako i sad skupljaju poene i prave sebi promociju. Opet te neko pravi budalom i priča ti "još malo ima do mosta"...

Koga je briga za me i za te? Ali, mi smo se snašli. Niko nam nije poginuo, hvala Bogu. Znaš li koliko ima ljudi koji još žive po prihvatnim centrima? Što se mene tiče, nama je dobro, i kao što se u zlu nismo nizili, tako se ni u dobru nećemo hvaliti. Ali kakvo je to dobro kad znaš da su parkovi puni sirotinje i bijede? Ako ovi slave, prave paradu, ovi proglašavaju dan žalosti i šta ja znam, ajmo mi nešto treće. Pokojnima treba upaliti svijeću, sjetiti ih se, ali treba i otići onima ljudima u parku pa im dati flašu vode da je on sam ne kupuje, neka prištedi svoje novce. Ima organizacija, ima mladih ljudi koji to rade. Ajmo pokazati svijetu da mi znamo šta je nesreća. Šta meni znači da se proglasi dan žalosti? Šta? Ja sam sve svoje ožalila.

====================================================================================

*) Vesna Milakara rođena je 1966. godine u Donjem Klasniću, u opštini Glina na Baniji. Sa osamnaest godina se udala za Peru Rudića, mog oca, i 1987. rodila mene, a Maju, moju sestru, sledeće godine. Živeli smo u Rudićima, u Gornjem Klasniću, sve do 4. avgusta 1995. godine. Ja sam Mirko Rudić, novinar "Vremena".



Komentari (597)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

myredneckself myredneckself 22:47 25.08.2016

Re: Srbiji se svasta moze prigovoriti

tasa
Пусти ти Србе и њихова лутања





gedza.73 gedza.73 22:56 25.08.2016

Re: Srbiji se svasta moze prigovoriti

Tasa
Не разумеш ти то, Геџо, то су неке ствари између комшија.

Ја разумем Дракчета, прич'о ми деда. Два пут за време Првог рата умал' да га Бугари прикољу иако је био још клинац.

To ga i pitam.
Sutra krenu Bugari na NIš. Šta će on? Da stoji i gleda?
hebe se njemu i za Miloševića, SFRJ, JNA on se seća šta su Bugari uradili i uzima pušku da brani porodicu.

Onda ga Bugari proteraju u Đer, zapale niški atelje i sruše sve oko stanice a mađarski komšija, slikar naivac, mu kaže kako je sve trebao da reši dijalogom.

Lako je tuđim qrcem po gloginjama.






tasadebeli tasadebeli 23:12 25.08.2016

Re: Srbiji se svasta moze prigovoriti

narcis
(Кад већ поменух деду и прадеду, Драгољубе, обиђи ми дедовину тамо преко пута станице, види како је, стоји ли још она кућица са прозори на тој висини да си могао са улице директ да уђеш у собу, сам' да опкорачиш.)

to mi komšilak, ja sam blizu onog parka gde je nekad bio mali pijac a danas je punpa, a kolko znam nije se ništa rušilo oko stanice odavno



Ма зезам се ја, срушена је та кућица одавно. Водио ме ћале да видим прадедину кућу кад сам имао још 6-7 година. Него деда се нешто још у младос' поџавељао са прадедом, овај га био избацио из куће, па није ни хтео ништа да узме у оставинској расправи и тако та кућица остала фамилији у Ниш. Сад само приповедамо о томе.

Него хтедох још нешто да ти кажем...


nažalost izumremo, još nise seni vuku po niš al i toće prođe, moja geberacija kad pomre uniš više nišlie neće bide.



Е, мој Драгољубе.

Сазувале би Нишлијке папуче и данас кад улазе у трамвај, па би им папуче остајале на улазној станици, а оне би се чудиле када се скидају из трамваја на силазној станици и питале би се 'ди су им папуче.

Али џабе, нема одавно трамвај у Ниш. (ЛИНК)
tyson tyson 17:07 26.08.2016

Re: Srbiji se svasta moze prigovoriti

Izuzetno bi mi interesantno bilo da pročitam šta ti misliš - kako je trebalo voditi državu od '86 nadalje?

Ode ovaj blog u fadeout, pa me podseti da malo pročavrljamo na ovu temu nekom sledećom zgodnom prilikom.

freehand freehand 19:53 26.08.2016

Re: Srbiji se svasta moze prigovoriti

tyson
Izuzetno bi mi interesantno bilo da pročitam šta ti misliš - kako je trebalo voditi državu od '86 nadalje?

Ode ovaj blog u fadeout, pa me podseti da malo pročavrljamo na ovu temu nekom sledećom zgodnom prilikom.


Vrlo rado. Mada je šteta što nisi malo vremena i ovde potrošio.
Naime, jedan si od nekolicine blogera koji razmišljaju konizstentno, ne padaju u vatru, ne mlataraju parolama, ne padaju u vatru, ne psuju ako se sa njima ne složiš, razložni su i operišu proverljivim činjenicama a stavovi im nisu zakucani. Tako da ovo što sam u gornjem komentaru napisao nije slučajno.
Jer nekad pomislim kako polako pomeram razumom uviđajući koliko se blizu nalazim nekima od stavova koje su rabili Milošević i njegovi mali klonovi, a opet - činjenice su neumoljive. Te volim da svoja razmišljanja poredim sa inteligentnim sagovornicima, i naročito sa onima koji se sa mnom ne slažu.
Ali ok, do sledeće prilike.
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 22:23 26.08.2016

Re: Srbiji se svasta moze prigovoriti

freehand
tyson
Izuzetno bi mi interesantno bilo da pročitam šta ti misliš - kako je trebalo voditi državu od '86 nadalje?

Ode ovaj blog u fadeout, pa me podseti da malo pročavrljamo na ovu temu nekom sledećom zgodnom prilikom.


Vrlo rado. Mada je šteta što nisi malo vremena i ovde potrošio.
Naime, jedan si od nekolicine blogera koji razmišljaju konizstentno, ne padaju u vatru, ne mlataraju parolama, ne padaju u vatru, ne psuju ako se sa njima ne složiš, razložni su i operišu proverljivim činjenicama a stavovi im nisu zakucani. Tako da ovo što sam u gornjem komentaru napisao nije slučajno.
Jer nekad pomislim kako polako pomeram razumom uviđajući koliko se blizu nalazim nekima od stavova koje su rabili Milošević i njegovi mali klonovi, a opet - činjenice su neumoljive. Te volim da svoja razmišljanja poredim sa inteligentnim sagovornicima, i naročito sa onima koji se sa mnom ne slažu.
Ali ok, do sledeće prilike.


pa dobro, imaš autorsku opciju, započni konkretno tu temu.
njonjo njonjo 15:00 29.08.2016

Re: Srbiji se svasta moze prigovoriti

alselone

Srbiji se svasta moze prigovoriti
ali porediti je sa Hrvatskom, nedovrsenom drzavom i nacijom koja svoj identitet profilise kroz mrznju prema Srbima i poredjenje sa Srbima i Srbijom, je bezobrazno. Srbija je sa Hrvatskom zavrsila, od kako je prosao rat mi sa njima vise nista nemamo, kao da je kraj sveta na Dunavu.


Pršte kompleksi na sve strane ali ja osjećam da je naša uzajamna mržnja toliko velika da graniči sa ljubavi.
vlad_aleksh vlad_aleksh 07:25 25.08.2016

Da se Vlasi ne dosete

Odmah na početku da se razumemo - Srbi istočno od Morave, severno od Dunava i zapadno od Drine nisu Srbi. To su sve posrbljeni Vlasi. Velikosrpskoj buržoaziji je pošlo za rukom da u svojim hegemonističkim pretenzijama posrbi ovo starosedelačko stanovništvo romanskog porekla. A Vlasi su isto što i Cincari. Samo što su, za razliku od Cincara, nepismeni, smrde na loj i nikada nisu dali niti jednog ministra, a kamoli predsednika vlade. A kao što Jovan Dučić jednom davno primeti - Cincari su upropastili Srbiju i srbstvo. To su sve balkanski Jevreji - ljudi bez morala i skrupula. Samo im je novac na pameti. Ali avaj, nisu nikada imali dovoljno pameti da postanu bankari. Pogledajte samo primere dva najpoznatija posrbljena Vlaha. Tesla i Pupin. Gde su bili, šta su radili, kako su se na sopstvenu izdaju nasadili? Ili, onaj Dražinovac Adam Pribićević. Kada je shvatio kosmičke razmere svoje izdaje i prevare, čovek se ubio u Kanadi. Shvatio je da je Vlah, ali tada je, kao i obično, već bilo kasno.
Ja volim što su ih Hrvati unijatili, katoličili, klali vlasosjekom i proterivali. Šteta je samo što su bežali u Srbiju, prvo u Nedićevu i Dražinu, a nakon 50 godina i u Miloševićevu. Šta će nama ovde taj i takav šljam. Zašto nisu bežali u Nemačku i Švedsku kao sve ostale normalne izbeglice?
Nisam imao nameru da ovaj moj komentar bude rasistički. Ako jeste takav, iskreno mi je žao. Ako neko od Vlaha i Cincara čita ove moje redove, pozdraviću ga drevnim romunje pozdravom - FUTUC FRATE FRTA FRIKE!
narcis narcis 07:27 25.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

tasadebeli tasadebeli 08:09 25.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

vlad_aleksh


Da se Vlasi ne dosete













Не знам да ли сам вам то икада причао...


Теча моје жене вуче неко порекло од женских Ненадовића удатих за Хаџи-Ташковиће, Цинцаре.


(Глигорије Хаџи-Ташковић је био, чини ми се, и неки министар у влади Краљевине Србије ЛИНК)


Женин теча, иначе професор београдског универзитета у пензији, рођени Београђанин. Мајка му и отац такође.

Елем, седамдесетих година прошлог века женин теча добије званично обавештење да је наследио неку земљу у Грчкој као једини живи наследник. Чудио се он, никада му нико није рекао да уопште и има неке рођаке у Грчкој.

Шта ће, поклону се у зубе не гледа, оде он у Грчку, испродаје то, стави паре у неку швицарску банку и годинама је те паре после крцкао.

И крене теча да распетљава и тражи одговор одакле њему рођаци у Грчкој и сазна да су после балканских ратова, истеривања Турака и разграничења Бугарске, Грчке и Србије три брата Хаџи-Ташковић имала у поседу земљу у све три државе у новонасталим границама.

Па да им та земља не би пропала, један брат постаде Бугарин, други брат Грк, а трећи Србин.


Ето...


И због те породичне приче ја и данас живим у нади да ће мене једнога дана у кући да сачека обавештње да сам наследио неку плажу на Тасосу.

Малу, малецку... Онако, породичну... Не мора да буде велика.


А што па и да не?

Балкан је ово... Чуда се овде вазда догађају...
vlad_aleksh vlad_aleksh 07:26 26.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

narcis



Kane futuc tu muma.
vlad_aleksh vlad_aleksh 08:12 26.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

tasadebeli
vlad_aleksh


Da se Vlasi ne dosete













Не знам да ли сам вам то икада причао...


Теча моје жене вуче неко порекло од женских Ненадовића удатих за Хаџи-Ташковиће, Цинцаре.


(Глигорије Хаџи-Ташковић је био, чини ми се, и неки министар у влади Краљевине Србије ЛИНК)


Женин теча, иначе професор београдског универзитета у пензији, рођени Београђанин. Мајка му и отац такође.

Елем, седамдесетих година прошлог века женин теча добије званично обавештење да је наследио неку земљу у Грчкој као једини живи наследник. Чудио се он, никада му нико није рекао да уопште и има неке рођаке у Грчкој.

Шта ће, поклону се у зубе не гледа, оде он у Грчку, испродаје то, стави паре у неку швицарску банку и годинама је те паре после крцкао.

И крене теча да распетљава и тражи одговор одакле њему рођаци у Грчкој и сазна да су после балканских ратова, истеривања Турака и разграничења Бугарске, Грчке и Србије три брата Хаџи-Ташковић имала у поседу земљу у све три државе у новонасталим границама.

Па да им та земља не би пропала, један брат постаде Бугарин, други брат Грк, а трећи Србин.


Ето...


И због те породичне приче ја и данас живим у нади да ће мене једнога дана у кући да сачека обавештње да сам наследио неку плажу на Тасосу.

Малу, малецку... Онако, породичну... Не мора да буде велика.


А што па и да не?

Балкан је ово... Чуда се овде вазда догађају...


Zadata tema glasi:

Ko je p(r)oterao Srbe iz Krajine


Deder da se nadovežemo. Ko je p(r)oterao posrbljene Vlahe/Kucovlahe/Karavlahe/Cincare iz Maćedonije? I ko im 1945. nije dozvolio da se vrate u svoje kuće?

Pričao mi je pokojni deda, sve iz prve ruke, kada je srpska vojska 1912. okupirala njegov bitoljski srez, da su lokalni Cincari, inače starosedeoci, čuli od okupatorskih vojnika nekakav jezik vrlo sličan cincarskom, pa se mukice obradovali da ih oslobađa rumunska vojska. Ali ne lezi vraže, u pitanju su bili Vlasi iz istočne Srbije. Lično ih vodio Jovan Stojković Babunski vojvoda. Glavom i bradom. Potom ih okupatori posrbiše i dodaše im na prezimena famozni nastavak "ić". Šta da se radi, što bi rekao Černiševski, život se nastavio, okupator imovinu nije dirao, profit se umnožavao, nešto slično kao u Pekićevom Zlatnom runu, jebeš prezime, u toku zime, a bogami i posle zime. Potom dođoše Bugari, tamo negde u varljivo proleće 1941, pa proteraše kir dedu. Kir deda nije imao gde, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj skupe cene smeštaja na primorju, u Nemačkoj dobri mostovi ali skupe ćuprije, u Rusiji se kalio čelik, Atlantik prepun ajkula da se pliva do Amerike, pa kir deda pređe kod Nedića u "užu Srbiju". Rat potraja par godina, pa se i to čudo završi. Kir deda hoće kući, u Maćedoniju, ima tamo nekretnine, akcije, farmu, 9000 ovaca. A Skopje ima mikroklima, vrelo leto blaga zima. Milina. Ali ne lezi vraže, novi okupator mu ne dozvoljava da se vrati tamo odakle je pobegao. Ajd što mu ne dozvoljava da se vrati, nego mu i imovinu dira. Od onih 9000 ovaca što nisu Bugari zaklali i pojebali, zaklaše i pojebaše komunisti. 9000 po minimum 100 evra, cirka milionče samo za beketanje. Lokalnog paroha su koknuli, a posle dve decenije su izmislili i novu crkvu. Onaj srpski nastavak "ić" zamenio je bugarski nastavak "ev". Kada je kir deda bio dete nije bilo Makedonaca. Osim Aleksandra Makedonskog. Kada je deda umro bilo ih je dva miliona. Ogroman prirodni priraštaj, cirka 2.000.000 procenata. Demokratsku stranku mu zabraniše, rekoše to je sve staromodno u novom poretku. Od svega što je kir deda nekada posedovao ostadoše samo sećanja. Nije ništa osećao, samo se sećao. Pre smrti, razume se.
Ne razumem zašto se stalno potencira egzodus posrbljenih Vlaha iz NDH? Šta je sa posrbljenim Vlasima iz Maćedonije? Tranzicija podrazumeva i restituciju. Ne želim da se sa svojim ovcama sretnem tek na zlatnim livadama Džordža Orvela.

tasadebeli tasadebeli 10:01 26.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

vlad_aleksh

Lično ih vodio Jovan Stojković Babunski vojvoda.







Јеб' га, свима тада најважније било да више није било Турске на тим просторима. Барем ми се тако чини са ове временске дистанце...






Видим, брате, да је највећи грех Срба према Власима и Цинцарима било то -ић у презимену.


Мада не видим нешто да је то много погодило оног поменутог жениног течу, професора БУ, нити његовог деду, министра у влади Краљевине Србије.

Није ни ове моје које имам у фамилији или од којих вучем неке гене.



okupator imovinu nije dirao,




Potom dođoše Bugari, tamo negde u varljivo proleće 1941, pa proteraše kir dedu.



па


kir deda pređe kod Nedića u "užu Srbiju".


Ali ne lezi vraže, novi okupator mu ne dozvoljava da se vrati tamo odakle je pobegao. Ajd što mu ne dozvoljava da se vrati, nego mu i imovinu dira.



И тако...


Јебеш презиме.

Познавао сам једнога из Маћедоније на факултету који је овако говорио:

"Мој деда се презивао Челиковић, мој тата се презивао Челиковски, а ја се ево презивам Ћелику.

Мора се, брате, лакше је тако."


(Ово може и Кркиша да потврди.)


Ма јебем ти Балкан... И 20. век на Балкану.


Šta je sa posrbljenim Vlasima iz Maćedonije?



Него, чујем да чак и вазда пријатељска суседна држава Румунија у последње време има неке чудне идеје у вези са Власима у Србији...

Надам се да не мисле озбиљно, јербо ако мисле озбиљно, онда да престанем да плаћам порез одмах да не дајем аспри за џаба.


Како то већ рече једаред ономад капетан Лука Ђурашковић (ЛИНК)


Slušaj amo i šta se smeješ? Svi vi znate da ima i drugih kojima se hoće naša zemlja, pizda im materina! Eno gore one ciganske kurve kažu da im pripada Srem, Banat i Baranja. Pa dobro, pizda im materina tatarska, što ne dođu da uzmu pola Slovenije i Hrvatske, jebali ih njihovi grofovi, jebo pas mater njima i Hortiju i Telekiju i grofici Marici!


Drugo: nije sve što sam vam kazao. Ama svi vi znate da ste pametni ljudi. Išli ste po svetu i svi ste sigurno videli lepu varoš Temišvar? E, vidite, kažu Rumuni, jebo ih Bog otac: „To je naše”. Pa dobro sad, pička mu materina, šta je onda naše. Za koji smo krasni ovde i šta još da branimo kad ništa nije naše? Pizda im materina. Pa što plaćamo toliki porez, kad je ovo tuđe? Jel’ tako? Onda od nas niko neće dobiti ništa. Daćemo im kurac tvrd, i to tvrd za mnogo godina. Neka dođu ako su junaci, a mi ćemo sa njima pravo u pizdu materinu, preko Drave i Save, pa makar svi izginuli! Jel’ tako? Jel’ vam jasno? E, pa dabome, da jeste, jer drukčije ne može i ne sme da bude, naravno



Tranzicija podrazumeva i restituciju.



Ne želim da se sa svojim ovcama sretnem tek na zlatnim livadama Džordža Orvela.



Ма само да смо ми живи и здрави што дуже, а биће опет оваца...

Ако не сада и одмах, онда макар и на God's golden shore.


Od svega što je kir deda nekada posedovao ostadoše samo sećanja. Nije ništa osećao, samo se sećao.



freehand freehand 10:04 26.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

Ма само да смо ми живи и здрави што дуже, а биће опет оваца...

Jebeš ovce.
tasadebeli tasadebeli 10:13 26.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

freehand
Ма само да смо ми живи и здрави што дуже, а биће опет оваца...

Jebeš ovce.



Мислиш да су прасићи бољи?

Па јес, слажем се.

Ни ја нешто не уображавам баш јагњетину.

Мислим, једем ја, али само онда када на столу поред јагњетине нема и прасећине.




vlad_aleksh vlad_aleksh 11:27 26.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

freehand
Ма само да смо ми живи и здрави што дуже, а биће опет оваца...

Jebeš ovce.


Eskimi imaju dvadesetak reči za sneg, dočim Romunje samo jednu za ovo pomenuto. Strnđ.
vlad_aleksh vlad_aleksh 11:57 26.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

tasadebeli


Јеб' га, свима тада најважније било да више није било Турске на тим просторима. Барем ми се тако чини са ове временске дистанце...

Видим, брате, да је највећи грех Срба према Власима и Цинцарима било то -ић у презимену.

Мада не видим нешто да је то много погодило оног поменутог жениног течу, професора БУ, нити његовог деду, министра у влади Краљевине Србије.

Није ни ове моје које имам у фамилији или од којих вучем неке гене.

Јебеш презиме.

Познавао сам једнога из Маћедоније на факултету који је овако говорио:

"Мој деда се презивао Челиковић, мој тата се презивао Челиковски, а ја се ево презивам Ћелику.

Мора се, брате, лакше је тако."

Ма јебем ти Балкан... И 20. век на Балкану.



Što se tiče Turske i ovih prostora, da, dobro ti se čini sa ove distance. Najbitnije je da je nekrst oteran sa dotičnih teritorija. Žena od kir dede, to jest kir baba, poslednja je po ženskoj liniji kojoj su morali da istetoviraju krst na čelu da je Turci ne bi silovali. Sva sreća je što su tadašnji tvorci novog svetskog poretka - engleski lordovi, francuski bankari i judeomasonske lože - na vlast u Turskoj doveli Mladoturke, sa sve onim slobodnim zidarom Ataturkom. Ulog je bio veliki. Trebalo je stići u Carigrad pre Rusa. Debakl na Galipolju samo potvrđuje ovu tezu. Ima i film o tim zgodama. A svaka sreće sa sobom vuče i nesreću. Deo Cincara jeste prešao u srpski nacionalni korpus, ali avaj, napravili su Jugoslaviju kao osvetu za srpska osvajanja Maćedonije. Indikativno je da na početku Prvog svetskog rata dve najvažnije funkcije u državi drže Cincari - Pašić i Paču. Predsednik vlade i ministar finansija. Kao sada Vučić i ovaj ministar koga je poslao MMF, zaboravih mu ime. Cincari su bili prethodnica novog svetskog poretka na ovim prostorima. Globalizacija na "kir" način - razmišljaj globalno, delaj lokalno. Ruku na srce, Srbi su bili najbolji okupatori Maćedonije. Ali avaj, sve što je lepo kratko traje.
tyson tyson 17:11 26.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

Jebeš ovce.




tasadebeli tasadebeli 07:42 27.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

vlad_aleksh

Deo Cincara jeste prešao u srpski nacionalni korpus, ali avaj, napravili su Jugoslaviju kao osvetu za srpska osvajanja Maćedonije. Indikativno je da na početku Prvog svetskog rata dve najvažnije funkcije u državi drže Cincari - Pašić i Paču. Predsednik vlade i ministar finansija. Kao sada Vučić i ovaj ministar koga je poslao MMF, zaboravih mu ime.




Па то је стога што су Срби у својој генетској чистоти и исто тако генетски дубоко усађеном расизму и нацизму, били вазда нетрпељиви према онима који нису Срби.

Тако нам барем говоре ти енглески лордови и остали које си побројао у том низу, односно они у Србији које они плаћају да нам тако говоре.




Cincari su bili prethodnica novog svetskog poretka na ovim prostorima. Globalizacija na "kir" način - razmišljaj globalno, delaj lokalno. Ruku na srce, Srbi su bili najbolji okupatori Maćedonije. Ali avaj, sve što je lepo kratko traje.



Као и та Југославија која је кратко трајала, ни колико просечни животни век једног Србина данас, и за чијег кратког трајања су многи били протерани да би им било забрањивано да се врате у своје родне крајеве.

Не споменусмо ту и оне са КиМ којима је после Другог светског рата такође забрањено да се врате пошто су их балије 1941-1945 протерале оданде. Ове колоне трактора на Кркаревој фотографији су само наставак тада започетог посла, рекао бих. Јбг, тада се нико није сетио онога што си рекао

okupator imovinu nije dirao,


за разлику од српске војске 1912.


Ма...

Важно је да ми имамо нас... И још увек, и поред свих напора да и њу распичкају као и ту Југославију, мајчицу Србију као кућу у коју може да се бега кад нас потерају као што смо то вазда радили у протеклих 100-200 година.


У то име






П.С. - Нисам баш убеђен у то да се Пашић (Пачу је већ био умро) дубоко слагао са краљем Ујединитељем који је хтео своје везе са енглеском краљевском породицом да потврди имитирајући их у колонизацији Хрвата и Словенаца.


И мени прич'о деда (мој кир деда, што би ти рекао) како се баш затекао на Славији у моменту када је њоме прошао аутомобил којем је на папучици стајао један човек и из свег гласа викао народу:"Људи, убише Пашића на двору!!!"

Јбг, краљева се не пориче.

Али то је нека тема за посебну расправу...


EDIT:

П.П.С. - Заборавих да те питам.

Знаш да је једну од главних улога у успостављању границе тада будуће Југославије и већ увелико постојеће Србије према Румунији на преговорима у Версају 1918. одиграо Миленко Веснић, амбасадор Србије у Паризу и Вашингтону во времја она?

И то понајвише захваљујући својем познанству преко супруге са породицом Вудроа Вилсона.

Баш захваљујући њему, Вршац и тај део Баната данас није у оквиру румунских него српских граница иако су то Румуни тражили у Версају.


И до сада је то била и најстабилнија граница на Балкану. Надајмо се да ће таква и остати.


Препорука за читање ако ниси до сада читао:





(Имам ту част да се интензивно дружим са аутором ове књиге, па тако и да чујем и неке приче које заостадоше у породичним документима, а које нису ушле и у књигу због обима и кохерентности текста.

Ееее... То су биле дипломате!

А не као ови Титови апаратчики, одани му некадашњи пионири, који и дан-данас воде српску дипломатију...)
krkar krkar 12:03 27.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

Не споменусмо ту и оне са КиМ којима је после Другог светског рата такође забрањено да се врате пошто су их балије 1941-1945 протерале оданде.


Još jedna od tih floskula z srpske papagaje: zli Tito nije dao Srbima da se vrate na Kosovo!

Kojim Srbima? Onima koji su oduvek živeli na Kosovojesrcesrbije?

Jok, kolonistima koje je rahmetli kralj Aca bio bezočno naselio što na tursku begovsku što na albansku zadružnu zemlju, jednostavno im podelio parcele po sistemu možemise. Da malo menja etničku sliku. A Albance ostavi u feudalizmu, samo da im bude drugi feudalac.

Pa se posle neko čudio što su jedva dočekali 1941. da ih neko izbavi od srpske ljubavi! I redom dalje.
krkar krkar 12:14 27.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

А не као ови Титови апаратчики


Ne greši dušu, Tiletovi diplomati bili su svetska klasa i bečka škola. I profesionalni i uglađeni a protokol zaista na nivou. Sve profesionalne diplomate bili su vrhunski kadrovi a oni koje su sklanjali u diplomatiju takođe su morali da prođu ozbiljnu školu inače im je sledio Savet federacije.

Tako bilo sve do sredine sedamdesetih otprilike. Posle se po ključevima provlačilo svašta, posebno kad je umro Tito.

A Vesnić je bio gromada. Damupoznaš s tim Drugom Praunukom.
tasadebeli tasadebeli 12:32 27.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

krkar

Kojim Srbima? Onima koji su oduvek živeli na Kosovojesrcesrbije?

Jok, kolonistima koje je rahmetli kralj Aca bio bezočno naselio što na tursku begovsku što na albansku zadružnu zemlju, jednostavno im podelio parcele po sistemu možemise. Da malo menja etničku sliku. A Albance ostavi u feudalizmu, samo da im bude drugi feudalac.



Дочим, друг Тита није урадио то исто насељавајући сиротињу са личког камењара у немачке куће у Војводини?

Да би касније ти досељени колонизацијом, па и данас је тако, водили аутономашко коло све машући белом марамицом и онако лалински потцикујући и подврискујући.

Само мени не пада на памет ни у том случају, као ни у оном случају колониста са КиМ које је довео рахметли Аца, да стајем на страну туђина.
(Поготово не када тај туђин својим вишевековним поступцима то апсолутно и заслужи.)

Каки су да су, моји су. И увек ћу бити уз њих. Мислим, те новопечене и новоскуване Војвођане.

(Како иде онај виц? Питали по Новом Саду грађане:

"Шта мислите о аутономији Војводине?"

"А што ћ', болан, Војвод'ни аутономија?" )

Кркиша, можда ниси читао моју преписку са Домазетом на овом твом посту, па зато можда ниси приметио да је у мом поимању Југославије и српског фатума у њој важећа формула:

Краљ Александар Ујединитељ = Јосип Броз Тито.

И обојица су имала по два интегративна фактора за ту несретну земљу у рукама. Први монархију и војску, други партију и војску.

И нису их искористили.

Хоћу да ти кажем да знам ја шта је радио рахметли Аца са колонистима на КиМ.

Али јбг, то је радио и Милош Обреновић када је протерао Турке чак и из околине Београда, данашњих делова Београда. Ено ти Жарково пуно домородаца пореклом бугараша.

Али, Кркиша, то су радили и сви остали по Европи заокружујући своје границе и правећи државе од исцепканих феуда.

(EDIT: То је радила и Марија Терезија насељавајући лотариншке Немце широм Војводине и Славоније половином 18. века када јој Срби као граничари више нису били потребни јербо је по први пут склопила трајнији мир и чвршћу границу са Турском.

Логичан потез. Шта ће католичкој империји наоружани православци на граници са другом империјом у толиком броју. Требало је те Србе мало разредити... Док су ваљали, ваљали, после мира са Турском Срби под оружјем су ту постали помалкице и опасни за империју и пресветлу царицу. Никада ниси знао када би они тако наоружани могли прећи на страну супарничке империје.)

Нису ни Коџа Милош, ни рахметли Аца ни Тито измислили баш рупу на саксији.

Тако да да оно твоје

Još jedna od tih floskula z srpske papagaje: zli Tito nije dao Srbima da se vrate na Kosovo!



не може уопште да опстане.

И то из простог разлога што је тим људима заиста био забрањен повратак на КиМ 1945.

А шта би ти?

Да се врате Турци који су отишли још пре 200 година? Шта?

Мог прадеду су са КиМ Шиптари протерали још много пре колонизације рахметли Аце. И пре Балканских ратова. Још 188... и неке. Бежао човек оданде са лажним пасошем на туђе име. Под тим туђим именом је после и сахрањен у Београду.

И шта? Ко мог прадеду данас помиње?

Нико.

На сву срећу, помињао је њега и још много њих Нушић док је правио прецизан списак шиптарских и турских злочина над Србима крајем 19. века и уочи балканских ратова, па је ипак и то сачувано за будућа покољења. (ЛИНКЛИНКЛИНК)


Данашња Србија још увек не налази за сходно да направи такве спискове који би се односили на период од 1945. до данас...
tasadebeli tasadebeli 12:44 27.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

krkar

Ne greši dušu, Tiletovi diplomati bili su svetska klasa i bečka škola. I profesionalni i uglađeni a protokol zaista na nivou.



У праву си, нису баш сви.

Али било је ту разних случајева. Попут Марка Ристића у Паризу, на пример.

Tako bilo sve do sredine sedamdesetih otprilike. Posle se po ključevima provlačilo svašta, posebno kad je umro Tito.



На то сам првенствено и мислио.

А та традиција провлачења свега и свачега у дипломатији остаде нама у Србији и дан-данас.

Damupoznaš s tim Drugom Praunukom.


Хоћу.

Има се са њим штошта занимљивог сеирити. Мож' да потраје данима и ноћима.
krkar krkar 00:48 29.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

(Ово може и Кркиша да потврди.)


Veli Qeliku. Dobar čovek, pošten do srži.
tasadebeli tasadebeli 07:43 29.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

krkar
(Ово може и Кркиша да потврди.)


Veli Qeliku. Dobar čovek, pošten do srži.



Јесте. Нисам ја ни рекао ништа другачије.

Уосталом, да није такав као што си га и ти запамтио, да ли би ми Ћелику испричао ту причу о историјату свог презимена кроз три покољења своје породице?

Ако рачунаш да се за размак између два покољења једне породице узима проссечно 25 година, то је онда код Ћеликуа (и код свих нас) укупно 75 година.

За 75 година мењати презиме толико пута због историјских догађања је у неким другим крајевима света непојмљиво.

Зато и испричах ту причу о Челиковићу/Челиковском/Ћеликуу.

Не видим ја да је узрок промене презимена код Ћеликуа био нешто другачији од узрока због којих мој прадеда од Милошевића постаде Јовановић у лажном пасошу на туђе име са којим је бежао из тадашње турске империје, односно са КиМ, из Пећке патријаршије прецизније, у слободну Србију.

(Овде на Балкану тешко да можеш да налетиш на неког ко носи име попут оних америчких типа Аверел Јулисис Кројценберг Трећи.

На Балкану су само Радовани они који су Трећи. )


Превише историје за тако кратак историјски период.

То нам је судбина.

Свима нама.

Балканцима.


П.С. - Да поновим оно што рече Лазар Џамић, да смо имали само сто година мира и живота у миру, да су нас "доброчинитељи" са свих страна света оставили само сто година на миру, данас бисмо били као Италија.

Читав Балкан.

(Помињањем "доброчинитеља" са свих страна света не желим уопште да умањим нашу сопствену кривицу што то није тако било...)
vlad_aleksh vlad_aleksh 11:26 29.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

tasadebeli


П.П.С. - Заборавих да те питам.

Знаш да је једну од главних улога у успостављању границе тада будуће Југославије и већ увелико постојеће Србије према Румунији на преговорима у Версају 1918. одиграо Миленко Веснић, амбасадор Србије у Паризу и Вашингтону во времја она?

И то понајвише захваљујући својем познанству преко супруге са породицом Вудроа Вилсона.

Баш захваљујући њему, Вршац и тај део Баната данас није у оквиру румунских него српских граница иако су то Румуни тражили у Версају.


И до сада је то била и најстабилнија граница на Балкану. Надајмо се да ће таква и остати.


Препорука за читање ако ниси до сада читао:





(Имам ту част да се интензивно дружим са аутором ове књиге, па тако и да чујем и неке приче које заостадоше у породичним документима, а које нису ушле и у књигу због обима и кохерентности текста.

Ееее... То су биле дипломате!

А не као ови Титови апаратчики, одани му некадашњи пионири, који и дан-данас воде српску дипломатију...)


O Vesniću znam jako malo. O njemu sam čitao nešto od Koste St. Pavlovića (ili Stevana K. Pavlovića?). Sećam se da je bio oženjen nekom amerikanskom ženom, ali nisam znao da se ona znala sa familijom Vilson. Nisam znao ni to u vezi sa rumunskom granicom. Znam da je pokojni Milenko kratko vreme bio predsednik kraljevske vlade SHS, i da je njegov ministar unutrašnjih poslova obznanio obznanu. A njegov unuk, Raša Drašković, producirao je film o Draži Mihailoviću. Bio film na RTS-u prošle godine. Sve je povezano. I shodno svim tim povezanostima, evo još jedne. Budući da sam ja spomenuo i Vlahe i Dražu, jedno pitanje. Da li znaš u kojoj naciji je najveći procenat njenih pripadnika pristupio ili simpatisao pokret Draže Mihailovića? Ne, to nije srpski narod. Srbi jesu najviše simpatisali Dražu, ali bilo ih je i kod Ljotića i Nedića, a bogme i kod Tita. To su bili Vlasi, moj frate, Vlasi i Cincari. Vlasi, kao izrazito konzervativna nacija, da ne kažem planinska i stočarska, nikako nisu mogli da smisle komunističke novotarije. Dočim Cincari kao krem srpske buržoazije nikako nisu mogli da progutaju očekivane buduće nacionalizacije, eksproprijacije i konfiskacije.


krkar krkar 14:08 29.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

Stevana K. Pavlovića


Stevan K. Čudan tip. Vrlo obrazovan ali čudan. Doduše, ništa me ne čudi jer mu znam bratanca pa mi je jasna ta porodična crta.
tasadebeli tasadebeli 14:11 29.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

vlad_aleksh

ali nisam znao da se ona znala sa familijom Vilson.



Врло блиски пријатељи.


Оно што ми кажемо кућни пријатељи, па пијемо кафу заједно.


Ово ти је са Википедије:


Веснић се оженио са америчком милионерком, Бланш Улман, која је наследила милион долара од свог покојног мужа и од оца, стожера њујоршке банкарске породице Блументал. Веснић је преко своје супруге ушао у високе аристократске и банкарске кругове и омогућила му је да за Краљевину Србију испослује кредите и финансијску помоћ за модернизацију, пруге, електрификацију, али и за наоружање, пред одсудним биткама са моћним империјама Аустроугарске и Турске.



Ма да, Миленко је најпознатији, али ту је и син његовог брата, Радослав, директор драме Народног позоришта, Војвођанског народног позоришта, заправо Српског народног позоришта (јер је онај први назив носило после Другог светског рата), оснивач и управник Бањалучког народног итд.


Вредни су то људи...


Sve je povezano.






Иначе, Миленко Веснић је био и врло близак пријатељ, још са школовања у Минхену, са


Марком Муратом, српским сликарем из Дубровника.* (ЛИНК)


Кажу упућени да је на Муратовој слици


"Долазак цара Душана у Дубровник" (ЛИНК)


један од носилаца царевог балдахина сам Марко Мурат (аутопортрет), а други његов пријатељ Миленко Веснић.


О томе сам баш нешто био слушао и пре две године на једном предавању у Народном музеју (ЛИНК)


које је држао млади дубровачки госпар, Иван Виђен, историчар уметности, у оквиру изложбе

Марко Мурат и оснивачи Ладе (ЛИНК).


___________________________________________________________________________

Фуснота да не би све ово изгледало као трол на Кркишин наслов:

*Одувек сам тврдио, још као студент, проводећи у том Дубровнику време, што код пријатеља, што по Архиву, што летујући (био сам у Дубровнику на те разне начине лети или зими барем једном годишње још откада знам за себе, па све до 1991.) да Дубровник због своје историје, наслеђа и традиције, не треба да припадне ни Србији, ни Хрватској, него да треба да буде засебна аутономна јединица, нешто као град полис, у оквиру СФРЈ која би му пружала одбрану, спољну политику и слично, али би имао самоуправу на пољу економије и своје локалне политике. Нешто као они градови државице по Европи. Моји пријатељи, Дубровчани, половина од њих Хрвати, слагали су се тада са мном увелико.

На жалост, у тим "сањарењима" о обнављању старог града републике, заборављали смо да је и ту, као и у читавој Хрватској, окупација у 26 слика довољно изменила структуру становништва чиме су створени услови да Дубровник постане искључиво хрватски град.

Дубровник је у старој Југославији био једини град у којем бих поред Београда пристао да живим.

И то се код мене угасило са гашењем те Југославије.
tasadebeli tasadebeli 14:18 29.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

vlad_aleksh

To su bili Vlasi, moj frate, Vlasi i Cincari.



То нисам знао.

Али се уклапа сасвим јер си и сам навео оно што и ја мислим:

Srbi jesu najviše simpatisali Dražu, ali bilo ih je i kod Ljotića i Nedića, a bogme i kod Tita.



Vlasi, kao izrazito konzervativna nacija, da ne kažem planinska i stočarska, nikako nisu mogli da smisle komunističke novotarije. Dočim Cincari kao krem srpske buržoazije nikako nisu mogli da progutaju očekivane buduće nacionalizacije, eksproprijacije i konfiskacije.



Па шта мислиш, зашто је женин теча паре од продаје земље у Грчкој однео у швицарску банку, а није их донео у Титову социјалистичку, самоуправну, бла-бла-бла Југославију?

А руку на срце, исто као и тај реакционарни женин теча, поступили би и многи комунистички кадровици и обожаваоци Титовог лика и дела.

И онда и данас.
krkar krkar 20:26 29.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

Моји пријатељи, Дубровчани, половина од њих Хрвати,


Ajd da ti ne zakeram pa pitam a šta je bila druga polovina tvojih prijatelja Dubrovčana 198x i 9x???

Nego, samo sam hteo da navedem princip po kojem su Dubrovnik i Dubrovčani oduvek živeli, i dan-danas:

Sasvakijem lijepo - snikijem iskreno
tasadebeli tasadebeli 21:24 29.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

krkar

Ajd da ti ne zakeram pa pitam a šta je bila druga polovina tvojih prijatelja Dubrovčana 198x i 9x???



Не осамдесетих... Тек крајем осамдесетих...

Одлично питање.

Та друга половина су 90% били Срби.

Али било је и осталих 10% разних. Италијани, Јевреји, потомци белих Руса...

Неки од тих Срба се иселише пре почетка срања, углавном у иностранство, а неки напрасно постадоше Хрвати и ено их и сада живе у Дубровнику.

А било је ту, богами, врло угледних привредника и политичара Социјалистичке Републике Хрватске. Неки били и саборски заступници во времја она.


Nego, samo sam hteo da navedem princip po kojem su Dubrovnik i Dubrovčani oduvek živeli, i dan-danas:

Sasvakijem lijepo - snikijem iskreno



Па шта мислиш, како су толико векова успели да опстану као независна, а мала република, међ' толиким царствима?

И зар је за џабе један од најбољих српских дипломата био један Матија Бан, Србин, католик из Дубровника?

Не би то био лош рецепт ни за Србију данас...




Препорука за читање!





Злату Бојовић знаш, не морам да ти о њој причам.

Господе боже, био сам убеђен слушајући њена предавања из дубровачке књижевности (увек у 8 ујутро, али био сам упоран), да је та жена сигурно заљубљена у Шишка Менчетића или Илију Цријевића исто онако као што је Ранка Куић била заљубљена у Китса, па га је после варала са Бајроном.

Углавном, поред Самарџићеве "Велики век Дубровника", ова књига Злате Бојовић ми је највише помогла да боље разумем и у глави посложим све оно што сам у детињству и младости у Дубровнику видео, чуо, омирисао, куснуо, опипао...



П.С. - Сећања (кад можеш ти овога лета да се присећаш својих јадрана, могу и ја)

Моји маторци су редовно одлазили у Дубровник још пре него сам се ја родио. После сам одлазио са њима, па сам...

Где год да смо били на Јадрану, Стон (и камп Прапратно) на Пељешцу, Мљет, Ластово, Хвар,... одлазак у Дубровник је био обавезан. Сваке године. Да видимо пријатеље и Дубровник. По 10, 15 20, месец дана... Како кад.

К'о на ходочашће.

Највише сам волео у средњошколским и студентским данима после неколико недеља на Мљету оно путовање бродом који је кретао рано ујутро, око пола пет, пет, па пристајао на сва острва успут да би стигао до Дубровника око 9 сати.

Сестра и ја смо читавог живота пребацивали ћалету што није шездесетих прихватио понуду пословних партнера да ради за њих у Дубровнику и да се тамо преселимо из Београда у потпуности, али после када је почела игранка у СФРЈ, били смо захвални ћалету што то ипак није урадио 25 година раније.
krkar krkar 01:06 30.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

tasadebeli

Та друга половина су 90% били Срби.


Mnogo je, kume!!!
tasadebeli tasadebeli 06:31 30.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

krkar
tasadebeli

Та друга половина су 90% били Срби.


Mnogo je, kume!!!



Па и није ако узмеш у обзир да је Требиње на само 40 км одатле.


Додуше, неки од тих су преда мном завртали рукаве и показивали своје жиле на рукама (буквално) да би ми рекли:

"Ово ти је плава крв!"

(Мислећи при томе на стару дубровачку већ изумрлу аристократију од које шатро вуку порекло. )


Ови моји пријатељи само превртали очима од срамоте.


(Нешто слично као са данашњим "Београџанима из круга двојке", а оно у ствари прекјуче дошли у Београд из Лоћике крај Алексинца.)


И кажем ти, један део тих Срба које сам тамо познавао се иселио, махом у иностранство, а један део постадоше Хрвати.
vlad_aleksh vlad_aleksh 07:38 30.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

tasadebeli


Дубровник је у старој Југославији био једини град у којем бих поред Београда пристао да живим.



Kada sam bio brucoš (počele su da mi rastu bruce) naleteh na knjigu Moma Kapora "Provincijalac". Svideo mi se naslov, pomislih da piše o meni, kad ono on pisao o sebi. Knjiga je manje-više glupava, kao i čitav njegov pisani trag, ali u sećanju mi ostade izvesna misao. Beograd je provincija u odnosu na Beč, veli Momo, ali Beč je takođe provincija u odnosu na London, a London u odnosu na Njujork, a Njujork u odnosu na Pariz, a Pariz u odnosu na Rim, a Rim u odnosu na - Dubrovnik.
Milan Stojadinović je bio izuzetno pokvaren čovek, ali nipošto glup čovek, kada je u Argentini sa Pavelićem dogovarao podelu Titove Jugoslavije na dva dela - srpski i hrvatski. Na tim dogovorenim mapama se vidi da od čitavog današnjeg hrvatskog primorja samo Dubrovnik pripada Srbiji. Stojadin je smatrao da bi Srbija bez Dubrovnika zauvek lutala u provincijalnim rutinama i kvantnim neodređenostima.
vlad_aleksh vlad_aleksh 07:43 30.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

krkar
Моји пријатељи, Дубровчани, половина од њих Хрвати,


Ajd da ti ne zakeram pa pitam a šta je bila druga polovina tvojih prijatelja Dubrovčana 198x i 9x???

Nego, samo sam hteo da navedem princip po kojem su Dubrovnik i Dubrovčani oduvek živeli, i dan-danas:

Sasvakijem lijepo - snikijem iskreno


Da se ne ponavljam previše. Sve su to posrbljeni, a potom i pohrvaćeni Vlasi. U toj Raguzi. Ili u toj Raguže. Tako mi Starog Vlaha.
krkar krkar 07:50 30.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

Beograd je provincija u odnosu na Beč, veli Momo, ali Beč je takođe provincija u odnosu na London, a London u odnosu na Njujork, a Njujork u odnosu na Pariz, a Pariz u odnosu na Rim, a Rim u odnosu na - Dubrovnik.


Hajd što se ne slažem sa redm ali to je ipak Momo Kapor, mogao je sutradan da napiše potpuno suprotnu stvar, bio je đubre od čoveka od koga ništa ne bi bilo čudno.

Nego samo da napomenem da kako god neko video i zamišljao taj mitski Dubrovnik (koji, da budemo iskreni u stvarnosti nikada nije ni postojao nego su to sve bile projekcije nedovršenih na brzinu i nogom u guzicu sklepanih nacija) - danas od tog i takvobrovnika nema ništa.

Danas je Dubrovnik jedna uboga mentalna provincija umišljenih a ozlojeđenih neostvarenih veličina.
vlad_aleksh vlad_aleksh 07:52 30.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

tasadebeli


И зар је за џабе један од најбољих српских дипломата био један Матија Бан, Србин, католик из Дубровника?



Matija Banovo Brdo. Koliko se sećam on je bio jedan od glavnih finansijera i ideologa četničkog pokreta u Maćedoniji. Kakva li je njega muka naterala da viče "spremte se, spremte četnici za Maćedoniju", čak iz Raguze?
vlad_aleksh vlad_aleksh 07:59 30.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

tasadebeli
krkar

Ne greši dušu, Tiletovi diplomati bili su svetska klasa i bečka škola. I profesionalni i uglađeni a protokol zaista na nivou.



У праву си, нису баш сви.

Али било је ту разних случајева. Попут Марка Ристића у Паризу, на пример.



Lako je bilo Marku kad mu je deda bio Ristić. Ni Marko, ni Janko, nego Jovan.
vlad_aleksh vlad_aleksh 09:40 30.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

krkar
Не споменусмо ту и оне са КиМ којима је после Другог светског рата такође забрањено да се врате пошто су их балије 1941-1945 протерале оданде.


Još jedna od tih floskula z srpske papagaje: zli Tito nije dao Srbima da se vrate na Kosovo!

Kojim Srbima? Onima koji su oduvek živeli na Kosovojesrcesrbije?

Jok, kolonistima koje je rahmetli kralj Aca bio bezočno naselio što na tursku begovsku što na albansku zadružnu zemlju, jednostavno im podelio parcele po sistemu možemise. Da malo menja etničku sliku. A Albance ostavi u feudalizmu, samo da im bude drugi feudalac.

Pa se posle neko čudio što su jedva dočekali 1941. da ih neko izbavi od srpske ljubavi! I redom dalje.


Postavlja se pitanje: koje koloniste je rahmetli kralj Aca bezočno naselio što na tursku begovsku što na albansku zadružnu zemlju?
Da li su ti kolonisti može biti potomci onih Srba koji su begali sa Kosova ( i Metohije obaška) nakon dolaska Turaka? Izgleda da jesu.
Na primer, Adam Pribićević je desetak godina živeo kao kolonist na Kosmetu. Ima i lepa knjiga "Od gospodina do seljaka". A on čovek rođen u Kostajnici. Otkud njegovi u Kostajnici? Sigurno nisu tamo stigli iz Beča. Nego iz Prizrena.
tasadebeli tasadebeli 14:40 30.08.2016

Re: Da se Vlasi ne dosete

vlad_aleksh

Matija Banovo Brdo. Koliko se sećam on je bio jedan od glavnih finansijera i ideologa četničkog pokreta u Maćedoniji. Kakva li je njega muka naterala da viče "spremte se, spremte četnici za Maćedoniju", čak iz Raguze?



Мислим да је тада већ увелико добијао плату из буџета Краљевине Србије, па то није ни викао из Рагузе, него са врха Бановог брда?

Не знам, можда грешим...


Lako je bilo Marku kad mu je deda bio Ristić. Ni Marko, ni Janko, nego Jovan.



Ма јок...

Постаде амбасадор у паризу зато што је 1945. ишао по Београду и прстом показивао новим револуционарним властима кога то треба ухапсити као реакцију.

Вероватно се тада и одрекао свога деде.

Da li su ti kolonisti može biti potomci onih Srba koji su begali sa Kosova ( i Metohije obaška) nakon dolaska Turaka? Izgleda da jesu.



Не треба ту сметнути са ума ни много скорије догађаје као што је рециомо Херцеговачки устанак 1875. и колоне избеглица тадашњих који стигоше у Србију...

Тако је и Миленко Веснић доспео до Краљева.

Па до Београда.

Па тек онда до Минхена, Париза и Вашингтона.

(Беч, Лондон и Њујорк су ту служили само за провађање.)
tasadebeli tasadebeli 10:19 25.08.2016

Него, кад смо већ код секса

Зашто уопште нема женах (стари генитив множине) на овоме посту?

Ниједне једине...

"И тако цео 20. век"?




mariopan mariopan 17:12 25.08.2016

Re: Него, кад смо већ код секса

tasadebeli
Зашто уопште нема женах (стари генитив множине) на овоме посту?

Ниједне једине...

"И тако цео 20. век"?





Како нема?
narcis narcis 17:25 25.08.2016

Re: Него, кад смо већ код секса

mariopan
tasadebeli
Зашто уопште нема женах (стари генитив множине) на овоме посту?

Ниједне једине...

"И тако цео 20. век"?





Како нема?

ma folira , eno prinčipesa mu tercira a on se ženira
tasadebeli tasadebeli 21:03 25.08.2016

Re: Него, кад смо већ код секса

mariopan
tasadebeli
Зашто уопште нема женах (стари генитив множине) на овоме посту?

Ниједне једине...

"И тако цео 20. век"?





Како нема?



Аааа, ево видим!

Стижете, даме, стижете!






myredneckself myredneckself 22:32 25.08.2016

Re: Него, кад смо већ код секса

tasa
Зашто уопште нема женах (стари генитив множине) на овоме посту?

Taso, ja mlidijah odmah doći čim je krkar objavio, pa posle reko', aj nek se prvo nasvađaju dječaci...
tasadebeli tasadebeli 00:26 26.08.2016

Re: Него, кад смо већ код секса

myredneckself
tasa
Зашто уопште нема женах (стари генитив множине) на овоме посту?

Taso, ja mlidijah odmah doći čim je krkar objavio, pa posle reko', aj nek se prvo nasvađaju dječaci...




Што ти уопште није лоша замисао.

То ти је најбољи рецепт за Кркишине постове.

Пропустиш првих 200 коментара док се дечаци изударају међусобно и истроше онај вишак тестостерона који уме да буде баш замарајући за женску чељад.

Дођеш лепо кад се тај вишак истроши, па нама мозак коначно почне да ради на програму рукољуб госпођи мами, придржавање капута, примицање и одмицање столице, отварање врата итд.

На крају крајева, зашто бисте ви женскићи испаштали због тако грубе грешке мајке природе?

sasaminijature sasaminijature 10:38 25.08.2016

Mimohod

Mimohod, bojne, kotaci postoje sa nekim razlog sto rece ....

Onaj momenat kada neka drzava nastane na kricima milion pobijenih ljudi....
Dobije svoju cisto etnicku samostalnost....
Udje i u drustvo "Zapada"....
Sve sto su zaleli dobili su...
Ali.....
Ostaju u vecnosti krici pa ne daju mira...
Mira nece nikada biti...
Kakav mir da ocekujes kada si beton za temelj vlazio krvlju!


A ovih konvertita ce uvek biti, oni su svoju sudbinu zapecatili. Da je bar bio u situaciji da bira izmedju smrti i poturistva pa da mu se nadje opravdanje.
Jok on u miru bira da bude poturica, prodade svoj rod a ni ne shvata da ga na onoj strani cene koliko i izmet i jos mu se u lice smeju.

E to je muka teska.
vcucko vcucko 14:20 25.08.2016

Re: Mimohod

sasaminijature
Mimohod, bojne, kotaci postoje sa nekim razlog sto rece ....

Onaj momenat kada neka drzava nastane na kricima milion pobijenih ljudi....
Dobije svoju cisto etnicku samostalnost....
Udje i u drustvo "Zapada"....
Sve sto su zaleli dobili su...
Ali.....
Ostaju u vecnosti krici pa ne daju mira...
Mira nece nikada biti...
Kakav mir da ocekujes kada si beton za temelj vlazio krvlju!


A ovih konvertita ce uvek biti, oni su svoju sudbinu zapecatili. Da je bar bio u situaciji da bira izmedju smrti i poturistva pa da mu se nadje opravdanje.
Jok on u miru bira da bude poturica, prodade svoj rod a ni ne shvata da ga na onoj strani cene koliko i izmet i jos mu se u lice smeju.

E to je muka teska.

Samo bih da dodam nešto malo. O prizemnijim stvarima, mada se svodi na isto.

Ekonomski Hr je danas ispred Sr taman za toliko, za koliko je bila i u SFRJ. Uzmite bilo koji pokazatelj, to su ti procenti, skoro u dlaku. I uvek ponavljam: ljudi, lagali su vas i dalje vas lažu, nismo živeli u istoj državi, tačka.
Dobili su lisnicu u džep i strojnicu o rame, ne moraju više u Beograd sa ponudama i po mišljenje. Sa te strane svaka čast. I naravno da niko sem možda šačice neprilagođenih ne bi nazad, u bilo kakvu YU. To je smešno i pominjati.
A za onu krv... pa vratiće im se jednom. Nekad. Neko. Negde. Ne nužno mi, ma koji mi. Vratiće im istorija, ona ne prašta.
sasaminijature sasaminijature 14:38 25.08.2016

Re: Mimohod

vcucko
sasaminijature
Mimohod, bojne, kotaci postoje sa nekim razlog sto rece ....

Onaj momenat kada neka drzava nastane na kricima milion pobijenih ljudi....
Dobije svoju cisto etnicku samostalnost....
Udje i u drustvo "Zapada"....
Sve sto su zaleli dobili su...
Ali.....
Ostaju u vecnosti krici pa ne daju mira...
Mira nece nikada biti...
Kakav mir da ocekujes kada si beton za temelj vlazio krvlju!


A ovih konvertita ce uvek biti, oni su svoju sudbinu zapecatili. Da je bar bio u situaciji da bira izmedju smrti i poturistva pa da mu se nadje opravdanje.
Jok on u miru bira da bude poturica, prodade svoj rod a ni ne shvata da ga na onoj strani cene koliko i izmet i jos mu se u lice smeju.

E to je muka teska.

Samo bih da dodam nešto malo. O prizemnijim stvarima, mada se svodi na isto.

Ekonomski Hr je danas ispred Sr taman za toliko, za koliko je bila i u SFRJ. Uzmite bilo koji pokazatelj, to su ti procenti, skoro u dlaku. I uvek ponavljam: ljudi, lagali su vas i dalje vas lažu, nismo živeli u istoj državi, tačka.
Dobili su lisnicu u džep i strojnicu o rame, ne moraju više u Beograd sa ponudama i po mišljenje. Sa te strane svaka čast. I naravno da niko sem možda šačice neprilagođenih ne bi nazad, u bilo kakvu YU. To je smešno i pominjati.
A za onu krv... pa vratiće im se jednom. Nekad. Neko. Negde. Ne nužno mi, ma koji mi. Vratiće im istorija, ona ne prašta.

Kao sto sam i rekao, sve su dobili ali mirni nisu jer znaju kako su dobili. A tako dobijeno ce ih jako skupo kostati, ovde ne, jer ovo je njihov svet ali ce se u jednoj tacki postojanja polagati racuni. E tu se svode racuni, i oni to veoma dobro znaju zato i nemaju mira, ZLI DUSI progone ali pomoci nema jer nema katarze i pokajanja.

Nas ce satrapi napadati i dalje retki ce odoleti u teskim vremenima.

A ovi muceni konvertiti, sto se prodaju za saku zobi, na njih ne bih trosio ni slovo. Javio sam se samo da znaju da ima i onih koji primecuju njihova dela. Mogu se samo pomoliti iskreno za njih i nista vise.
principessa_etrusca principessa_etrusca 15:10 25.08.2016

Re: Mimohod

sasaminijature

Kao sto sam i rekao, sve su dobili ali mirni nisu jer znaju kako su dobili. A tako dobijeno ce ih jako skupo kostati, ovde ne, jer ovo je njihov svet ali ce se u jednoj tacki postojanja polagati racuni. E tu se svode racuni, i oni to veoma dobro znaju zato i nemaju mira, ZLI DUSI progone ali pomoci nema jer nema katarze i pokajanja.

Nas ce satrapi napadati i dalje retki ce odoleti u teskim vremenima.

A ovi muceni konvertiti, sto se prodaju za saku zobi, na njih ne bih trosio ni slovo. Javio sam se samo da znaju da ima i onih koji primecuju njihova dela. Mogu se samo pomoliti iskreno za njih i nista vise.

То је веома спиритуалан поглед на свет, али људи генерално имају и рудиментаран спиритуалан живот, и недовољне увиде.

Мени су биле веома интересантне реакције у Хрватској када су генерали Готовина и Марчеп осуђени у Хагу у пролеће 2011, пре него што су били ослобођени 2012. Људи нису само били љути, тужни итд, већ пре свега истински запрепашћени. Никакав појам о злочину на коме "дом" почива.
sasaminijature sasaminijature 16:44 25.08.2016

Re: Mimohod

principessa_etrusca
sasaminijature

Kao sto sam i rekao, sve su dobili ali mirni nisu jer znaju kako su dobili. A tako dobijeno ce ih jako skupo kostati, ovde ne, jer ovo je njihov svet ali ce se u jednoj tacki postojanja polagati racuni. E tu se svode racuni, i oni to veoma dobro znaju zato i nemaju mira, ZLI DUSI progone ali pomoci nema jer nema katarze i pokajanja.

Nas ce satrapi napadati i dalje retki ce odoleti u teskim vremenima.

A ovi muceni konvertiti, sto se prodaju za saku zobi, na njih ne bih trosio ni slovo. Javio sam se samo da znaju da ima i onih koji primecuju njihova dela. Mogu se samo pomoliti iskreno za njih i nista vise.

То је веома спиритуалан поглед на свет, али људи генерално имају и рудиментаран спиритуалан живот, и недовољне увиде.

Мени су биле веома интересантне реакције у Хрватској када су генерали Готовина и Марчеп осуђени у Хагу у пролеће 2011, пре него што су били ослобођени 2012. Људи нису само били љути, тужни итд, већ пре свега истински запрепашћени. Никакав појам о злочину на коме "дом" почива.


Tako i mora biti, mislim na taj stav da ljudi generalno imaju rudimentiran spiritualan zivot. Malo je onih koji se bave sobom ali to ne znaci da se negde na odredjenom nivo ne radi presek stanja.
Polpulacija je dobila najmocnije oruzije ikada, internet. Umesto da ga koristi za svoj razvoj, mislim na licnom nivou, oni u stvari idu ka NEsvesnim bicima tj. zivotinjama. Gde god covek pogleda oko sebe vidi samo zivotinje u kozi coveka koje svo svoje vreme provode udovoljavajuci strastima, culima.Kao besslovesna bica.
Ali oprem dobro sta da se radi. Svakom je data moc licne odluke pa neka je koristi kako mu volja. Nije moje da sudim, mogu samo da promatram.
tyson tyson 17:40 25.08.2016

Re: Mimohod

2012. Људи нису само били љути, тужни итд, већ пре свега истински запрепашћени. Никакав појам о злочину на коме "дом" почива.

Zato što ti zločini u njihovoj svesti spadaju u dozvoljene zločine o kojima se, uzgred, posle Domovinskog nešto baš i nije pričalo po Hrvatskoj.

Kao na primer što za mnoge Srbe, naročito u Srbiji, zločin nad Albancima spada u istu kategoriju; možda ne nešto časno ali jebiga nekako dozvoljeno, objašnjivo, jestivo. Pa se tako ni o strašnim zločinima počinjenim na Kosovu 1999. godine - ovoga puta od strane naših jedinica, a ne nekakvih "bosanskih Srba" - u Srbiji dan danji ne priča, ne prikazuju se nikakvi filmovi i nema okruglih stolova na televizijama, nekim ljudima se sudi ali se presude isprate pukim prenošenjem šturih saopštenja; nema ničega, zid ćutanja i tihog odobravanja/opravdavanja, eventualno neko nemo brzo sleganje ramenima, "nije to bilo dobro ali pusti sad to", bez ikakve svesti da su u pitanju bili građani ove zemlje.

Zato Kosovo nikada neće ponovo biti srpsko, sve dok se ne prihvati da su tamošnji Albanci bili i treba da budu naši sugrađani.


narcis narcis 17:45 25.08.2016

Re: Mimohod

tyson

potpuno tačno
Zato Kosovo nikada neće ponovo biti srpsko, sve dok se ne prihvati da su tamošnji Albanci bili i treba da budu naši sugrađani.

kosovo će da bude naše onda kad i istočna pruska postane ponovo nemačka
docsumann docsumann 18:16 25.08.2016

Re: Mimohod

tyson


vrabac_u_steni vrabac_u_steni 18:43 25.08.2016

Re: Mimohod

docsumann
tyson



A dje je meni palac gore, kad sam slicno rekao par stranica iza. Ili te mozda jos nrviram zbog SlobA
docsumann docsumann 19:10 25.08.2016

Re: Mimohod

vrabac_u_steni
docsumann
tyson



A dje je meni palac gore, kad sam slicno rekao iza. Ili te mozda jos nrviram zbog SlobA


čuj zbog Slobčeta?! pa ti meni permanentno kontinuirano konstantno friklambuješ po rackuu.





zezam se naravno. ma generalno sam propustio cca 3/4 cjelokupne polemike. ovu tajsetovu sam zakačio zato što je bila s samog kraja u momentu mog nailaska.

o, čime sad da se vadim, čime flekave mrlje da izvlačim ...

martin_krpan martin_krpan 07:02 26.08.2016

Re: Mimohod

sasaminijature
Mimohod, bojne, kotaci postoje sa nekim razlog sto rece ....

Onaj momenat kada neka drzava nastane na kricima milion pobijenih ljudi....
Dobije svoju cisto etnicku samostalnost....
Udje i u drustvo "Zapada"....
Sve sto su zaleli dobili su...
Ali.....
Ostaju u vecnosti krici pa ne daju mira...
Mira nece nikada biti...
Kakav mir da ocekujes kada si beton za temelj vlazio krvlju!


A ovih konvertita ce uvek biti, oni su svoju sudbinu zapecatili. Da je bar bio u situaciji da bira izmedju smrti i poturistva pa da mu se nadje opravdanje.
Jok on u miru bira da bude poturica, prodade svoj rod a ni ne shvata da ga na onoj strani cene koliko i izmet i jos mu se u lice smeju.

E to je muka teska.


Jel ovo nakon što si savladao C++, prelaziš na "poeziju u prozi"? Ako ti treba za tu oblast mentor, preporučujem freehanda, Omegu ili Miloja.
freehand freehand 07:53 26.08.2016

Re: Mimohod

Jel ovo nakon što si savladao C++, prelaziš na "poeziju u prozi"? Ako ti treba za tu oblast mentor, preporučujem freehanda, Omegu ili Miloja.
Preporuči / Preporuka: 0 / Obavesti

Tužna je činjenica da tebi ne može da pomogne ni mentor ni tutor.
Ali generalno je dobro glupost ne isticati i neznanjem ne mahati, ako je to moguće.
Može se tako kao ti glupošću i mahati kao barjakom i vikati "Gledajte me ljudi!", ali to nije lep prizor. Mada, realno - šta te briga ako je tebi lepo.
grmfrm grmfrm 10:49 27.08.2016

Re: Mimohod

Никакав појам о злочину на коме "дом" почива.


Taj dom pociva, znaju to oni, na krvi nevinih.
grmfrm grmfrm 10:52 27.08.2016

Re: Mimohod


Jel ovo nakon što si savladao C++, prelaziš na "poeziju u prozi"? Ako ti treba za tu oblast mentor, preporučujem freehanda, Omegu ili Miloja.


Pih koja si ti nula od coveka cak ni govno nisi.
sasaminijature sasaminijature 10:14 28.08.2016

Re: Mimohod

martin_krpan
sasaminijature
Mimohod, bojne, kotaci postoje sa nekim razlog sto rece ....

Onaj momenat kada neka drzava nastane na kricima milion pobijenih ljudi....
Dobije svoju cisto etnicku samostalnost....
Udje i u drustvo "Zapada"....
Sve sto su zaleli dobili su...
Ali.....
Ostaju u vecnosti krici pa ne daju mira...
Mira nece nikada biti...
Kakav mir da ocekujes kada si beton za temelj vlazio krvlju!


A ovih konvertita ce uvek biti, oni su svoju sudbinu zapecatili. Da je bar bio u situaciji da bira izmedju smrti i poturistva pa da mu se nadje opravdanje.
Jok on u miru bira da bude poturica, prodade svoj rod a ni ne shvata da ga na onoj strani cene koliko i izmet i jos mu se u lice smeju.

E to je muka teska.


Jel ovo nakon što si savladao C++, prelaziš na "poeziju u prozi"? Ako ti treba za tu oblast mentor, preporučujem freehanda, Omegu ili Miloja.

Za ovo vreme dok pratim ovaj blog, zadnjih godinu dana, samo promatram sta pises.
Iskreno meni je takvih mentalnih sklopova bas bas zao. U kakvom mulju se vas zivot odigrava kuku majko.
Kako vas je lako profilisati i pogoditi u zivac to je smesno cak i za dete od deset godina.
Skoliski primer si karikature koja dozivljava orgazam ovih dana citajuci duboke poruke Milanovica i ekipe.Tuzne ste pojave na koje se mora ukazivati.
Tvoje delovanje na blogu se svodi na konstantno ispoljavanje mrznje prema drugima. Kao kada smo bili mali u skoli pa ovi sto su priglupi za bilo koje gradivo, posto su ugrozeni u grupi, jedini mentalni domet im je da prozivaju decu koja nesto znaju.Ali dobro vecinsko okruzenje ti je takvo i kapaciteti ti ne dozvoljavaju da drugacije postupas.
Onaj mommenat kada cak i ti skapiras da je sve sto sam napisao tacno, usled nemogucnosti da bilo sta smisleno napises, a moras da progovoris jer te zuljaju cinjenice, pa krenes sa malicioznim komentarima o meni koji nikakve veze sa mojim izlaganjem nemaju.
I sta ja tebi muko da kazem, znam da bi najesrecniji bio kada bih se uvukao u taj tvoj mulj, ali to mi je tako ne znam....
Ostavljam te da dok se nasladjujes ustasama i njihovim "delima" uzivas sam sa sobom.
narcis narcis 18:19 25.08.2016

vedžbam

veličinu fotki pogodnu za objavljivanje a da ne smećaju

alselone alselone 18:28 25.08.2016

Re: vedžbam

Ovi boksovi u koima se pise tekst su sirine 600 piksela, tako da je to prava mera.
narcis narcis 18:47 25.08.2016

Re: vedžbam

alselone
Ovi boksovi u koima se pise tekst su sirine 600 piksela, tako da je to prava mera.

imam resajz opciju
800x600(15 inčni monitor)
640x480(meesedž board, šta god to značilo) i to je preveliko
320x240 kao tumbnejl, to je ova avinatack
150x112 thumbnail
i
80x80 avatar
sad probaću i sa ovim 150x112, mislimda bude čitko kad ima zlovca
eto ne vidi se ič
320x240

ovo radi, sad fotka klasična

radi 320x240
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 21:32 25.08.2016

Re: vedžbam

narcis
alselone
Ovi boksovi u koima se pise tekst su sirine 600 piksela, tako da je to prava mera.

imam resajz opciju
800x600(15 inčni monitor)
640x480(meesedž board, šta god to značilo) i to je preveliko
320x240 kao tumbnejl, to je ova avinatack
150x112 thumbnail
i
80x80 avatar
sad probaću i sa ovim 150x112, mislimda bude čitko kad ima zlovca
eto ne vidi se ič
320x240

ovo radi, sad fotka klasična

radi 320x240


ti beše koristiš linux?
narcis narcis 21:47 25.08.2016

Re: vedžbam

vrabac_u_steni
narcis

ti beše koristiš linux?

Maui, fork Kubuntu Neona, nekadašnjii Netruner, i Mageiu, fork Mandrive, mageia mi je u nekoj alfa-beta stanju svesti, još baguje ali ja sam voleo mandrivu
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 21:50 25.08.2016

Re: vedžbam

narcis
vrabac_u_steni
narcis

ti beše koristiš linux?

Maui, fork Kubuntu Neona, nekadašnjii Netruner, i Mageiu, fork Mandrive, mageia mi je u nekoj alfa-beta stanju svesti, još baguje ali ja sam voleo mandrivu


pa što ne koristiš GIMP za obradu slike, dobiješ ga po definiciji uz bilo koju distribuciju.
myredneckself myredneckself 22:39 25.08.2016

Re: vedžbam

narcis
vrabac_u_steni
narcis

ti beše koristiš linux?

Maui, fork Kubuntu Neona, nekadašnjii Netruner, i Mageiu, fork Mandrive, mageia mi je u nekoj alfa-beta stanju svesti, još baguje ali ja sam voleo mandrivu



Aiiii... trenerov avatar!
Još jedan dobar bloger, (muzika) koji se više ne pojavljuje ovde.
narcis narcis 22:48 25.08.2016

Re: vedžbam

pa što ne koristiš GIMP za obradu slike, dobiješ ga po definiciji uz bilo koju distribuciju.

ovo imam na imgur kao opciju kad kačim slike, odma mogu da odlučim u kojoj rezoluciji će da je upamti, i što je naročito fino ne moram iz svog kompa da šaljem već samo postavim url i on sam pokupi sličku, inače ne mora gimp, skoro svi programi za otvaranje fotografija imaju i ponku opciju za doradu, mada ja koristim gnomovo oko , naj zgodniji mi je za otvaranje fotografija ali on nema nikakve opcije naknadne obrade, što mi i nije nešto važno, važnije mi je to da veličinu prikaza mogu da skrolujem točkićem, mislim jednostavn programčić do bola, kao što je linux upočetku pravi programe, radi samoono zašta je namenjen, ane kao ejsidisi u winu pa nakraju postao muzički i video plejer, pa ništa ne radi kako treba.
narcis narcis 22:51 25.08.2016

Re: vedžbam

Još jedan dobar bloger, (muzika) koji se više ne pojavljuje ovde.

uonoj velikoj pobuni protiv belog se dosta istanjio blog, nekad smo dolazili da se ispričamo sag da se istepamo
više smo ovako
berman berman 18:54 25.08.2016

reliquiae reliquiarum

tebi je sječanje od memoranduma , prije je vrt edenski, no ovima u krajinama sječanje je bilo koncentrirano u WWII , nije njihova obmana/selektivnost ništa veća od tvoje.
No mislim da je vrijeme da svekoliko srpsko pučanstvo (oni ostaci ostataka) jamačno i bezodvlačno na sljedečim izborima glasa preferencijalno za Hasanbegovića, em je manje sociopat od "ZDS mu se mili" Zoksa "unuka đedovog", em ona Maletička bar ima neki milokliz u glavi za razliku od Grčića . O kolekciji srpskih sutupstih opajdara (milanka) , karijernih opajdara ( biljana b) i sličnih profesionalnih srba bez nacionalnog i vjerskog identiteta ( paz mahom budale, licemjeri ,štetočine)u Zoksovoj frakciji partije da i ne govorim .. nego jel znaš kako se milanka napila i razbila ko pička u kadi kad ju je Jovanović prevario sa "suzanom" (JK-podaci poznati široj javnosti)
narcis narcis 19:00 25.08.2016

Re: reliquiae reliquiarum

aj prevedi ti to nama na razumljivi ingliš pa da pričamo
narcis narcis 22:55 25.08.2016

laku noć

noboole noboole 21:26 26.08.2016

.

ne mogu da citam onoliki tekst, jel moze neko da mi sazme?
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 22:26 26.08.2016

Re: .

noboole
ne mogu da citam onoliki tekst, jel moze neko da mi sazme?


došlo i poteralo.
freehand freehand 22:28 26.08.2016

Re: .

vrabac_u_steni
noboole
ne mogu da citam onoliki tekst, jel moze neko da mi sazme?


došlo i poteralo.

Došli pitomi i oterali divlje.
krkar krkar 22:32 26.08.2016

Re: .

vrabac_u_steni
noboole
ne mogu da citam onoliki tekst, jel moze neko da mi sazme?


došlo i poteralo.


Junačka srpska vojska takozvane Krajine čim je Hrvatska zapucala rekla bještenogeposravasguzica i hrabro nije stala do Drine. Civili kad su videli krenuli i oni za svojim oficirima i vojskom.

Posle svi zajedno kukali. Do dana današnjeg.

Kriv im neko drugi
freehand freehand 22:37 26.08.2016

Re: .

krkar
vrabac_u_steni
noboole
ne mogu da citam onoliki tekst, jel moze neko da mi sazme?


došlo i poteralo.


Junačka srpska vojska takozvane Krajine čim je Hrvatska zapucala rekla bještenogeposravasguzica i hrabro nije stala do Drine. Civili kad su videli krenuli i oni za svojim oficirima i vojskom.

Posle svi zajedno kukali. Do dana današnjeg.

Kriv im neko drugi

Jel to iz nekog Zvaničnog Dokumenta? Inače su prvo krenuli civili, uz pomoć i na podsticaj združene propagandne mašine.
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 22:44 26.08.2016

Re: .

bještenogeposravasguzica


каже се бјештеногедаваснепосерем

ал пусти сад то.
који је старосни састав те јуначке војске био? какав је био бројчани однос сукобљених страна? какав је био борбени морал тих и таквих јединица?

надам се да те не узрујава превише то што пишем овим хијероглифима.
tyson tyson 22:49 26.08.2016

Re: .

ne mogu da citam onoliki tekst, jel moze neko da mi sazme?
došlo i poteralo.

Junačka srpska vojska takozvane Krajine čim je Hrvatska zapucala rekla bještenogeposravasguzica i hrabro nije stala do Drine. Civili kad su videli krenuli i oni za svojim oficirima i vojskom.

Iz teksta bloga bi se moglo zaključiti upravo suprotno, da su prvo krenuli civili, pa za njima vojska. Autorka je, ako se ne varam, prvog uniformisanog čoveka videla tek negde oko mosta na Uni.

freehand freehand 22:54 26.08.2016

Re: .

који је старосни састав те јуначке војске био? какаве је био бројчани однос сукобљених страна? какав је био борбени морал тих и таквих јединица?

Sve je to irelevantno i problem te strane u sukobu. Legitimno je pravo hrvatske države i vojske da portivniku nanese poraz na najefikasniji način i pod svoj ustavno-pravni poredak vrati odmetnute građane i teritorije.
Ko jebe njih što ne mogu i ne znaju i njihovu braću i saveznike koji su im tako pohrlili u pomoć.
Ali ono što je ovde relevantno a na osnovu činjenica i dokaza neupitno jeste smišljeno, planirano i organizovano masovno proterivanje remetilačkog faktora iz te države. Svim sredstvima, uključujući krvlju pisane poruke na telima masakriranih baba - ne vraćajte se. Nikad.
E o tome je ovde reč.
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 23:08 26.08.2016

Re: .

neupitno jeste smišljeno, planirano i organizovano


Мени се чини договорено. Но добро, за то нема јасних доказа, само много индиција.
freehand freehand 23:17 26.08.2016

Re: .

vrabac_u_steni
neupitno jeste smišljeno, planirano i organizovano


Мени се чини договорено. Но добро, за то нема јасних доказа, само много индиција.

Da li dogovoreno, da li uz prećutno okretanje glave, da li je u pitanju prepuštanje iz nemoći - neizvesno je, još uvek. Ja, na primer, takođe mislim da je slom Krajine bio deo nekakvog krupnijeg plana koji je podrazumevao i Dejton ali da Milošević nije očekivao egzodus i da je to jedna od stvari koje mu je Tuđman, osetivši nadmoć savezništva sa Vašingtonom odradio mučki a sa osmehom.
Ali je i to, u krajnjem slučaju, trivija u ovom kontekstu.
Jer na pitanje iz naslova bloga nema niti može biti više od jednog odgovora.
freehand freehand 23:17 26.08.2016

Re: .

Duplo. Za brisanje.
krkar krkar 23:25 26.08.2016

Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

који је старосни састав те јуначке војске био? какав је био бројчани однос сукобљених страна? какав је био борбени морал тих и таквих јединица?


Do kraja bloga još će neki stručnjak tvrditi da je Tuđman odgovoran što je takozvana Srpska vojska takozvane Krajine bila takva kakva je bila. Dobro, za moral ne kažem da nisi u pravu, vrlo rano su mnogi od njih shvatili da su ih braća Srbi (iz Beograda i sa Pala) iskoristili i d će ih čas posla ispljunuti.

Nego, pošto si za razliku od mnogih koji se trte da iznesu mišljenje* a najdalje što su bili u Krajini bio je Vukovar kad je trebalo oslobađati videorekordere, ozbiljan čovek, da pitam ja tebe nešto.

Krajem novembra 1994. bošnjačke i herceghrvatske snage zajedničkom akcijom (prvom nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma) zauzele su Kupres.

Kroz celu zimu HVO je strpljivo probijao puteve preko planina od Kupresa prema Kninu (operacija Zima 94): Cincar, Veliki bat, Troglav, Šator itd. Uslovi su bili surovi, zimski na preko 1700 m n.v. Ali je HV/HVO npredovao, izdržao, ukopavao se i probijao tenkoprohodne pravce, usred zime i snega i leda.

Kasnije je taj glavni pravac poslužio kao osnovica za napad na Bosansko Grahovo a posle toga i Knin. Iako je svakom ko je bar bio u izviđačima 3 meseca moralo biti jasno da posle pada Grahova ne postoji način da se drži Knin.

E sad ja tebe pitam: zašto su Srbi to gledali ne pomišljajući da reaguju? (Osim jedne ograničene akcije, slabog i jadnog pokušaja koji je propao, negde u aprilu 1995.). Zašto su dozvolili da neprijatelj preuzme stratešku inicijativu i zauzme strateški važne i praktično neprobojne položaje?

Boleo ih kurac svakako jer su samo čekali da se nešto desi, makar i da izgube? Čekali Srbiju da uđe u rat i ratuje za njih? Ili možda čekali da Rusija napadne Kupres ili možda Zagreb?

Na to pitanje nijedan krajiški oficir ili političar do sada mi nije dao suvisao odgovor pa računam možda treba pitati blogere, šnajdere, mesare, autolimare...


*) A poznato je da je mišljenje kao i dupe...
krkar krkar 23:31 26.08.2016

Re: .

Iz teksta bloga bi se moglo zaključiti upravo suprotno, da su prvo krenuli civili, pa za njima vojska. Autorka je, ako se ne varam, prvog uniformisanog čoveka videla tek negde oko mosta na Uni.


Na Baniji da. Tamo je i bio jedini kakav-takav otpor, čak su Srbi na jednom pravcu kod Petrinje prešli u protivnapad i potisnuli HV skoro kilometar nazad i naneli joj pristojne gubitke (oko 40 poginulih u pola dana), sve dok nisu došli u opasnost da ih odseku preko krila pa su se vratili na početne položaje. Uostalom, Banijski korpus (beše li 61?) jedini se organizovano i vojnički predao, sa komandantom Čedom Bulatom. Vojnički. Oficirima su ostavljeni pištolji i ispraćeni su uz obezbeđenje za Srbiju.

Na ostalim pravcima nešto otpora pružila je jedna četa na pravcu Drniš-Benkovac i četa specijalne policije ispod Velebita, sve dok im Specijalna policija MUP HR nije preko Malog Alana došla iza leđa.

Na svim ostalim pravcima SVK je bežala prva, pre civila. Prve jedinice SVK stigle su u Banja Luku već 5.8. popodne a na Sremsku Raču u noći između 6. i 7.8. Civili su se vukli danima iza njih.

Dakle bila je sramotna bežanija
krkar krkar 23:33 26.08.2016

Re: .

Ali ono što je ovde relevantno a na osnovu činjenica i dokaza neupitno jeste smišljeno, planirano i organizovano masovno proterivanje remetilačkog faktora iz te države. Svim sredstvima, uključujući krvlju pisane poruke na telima masakriranih baba - ne vraćajte se. Nikad.
E o tome je ovde reč.


Čak ni ti nisi toliko glup da bi ovoliko pobrkao uzrok i posledicu, događaje pre i događaje posle bežanije.

Doduše jesi dovoljno bezočan
vrabac_u_steni vrabac_u_steni 23:38 26.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

zašto su Srbi to gledali ne pomišljajući da reaguju?


moral.
recimo da znam nešto upravo o tim borbama koje spominješ ispričano iz prve ruke i iz više ustiju.
krkar krkar 23:46 26.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

moral.
recimo da znam nešto upravo o tim borbama koje spominješ ispričano iz prve ruke i iz više ustiju.


Znam i ja, bio sam tamo. Upravo mi je zato do dana današnjeg nejasno. Naslušao sam se kojekakvih tobožnjih objašnjenja ali sve su to laži i naknadna pamet i ništa od toga ne pije vodu.

Koj je logika da sediš u udobnim zemunicama na granici šume, recimo oko 700-800 m n.v. i gledaš neprijatelja kako iz dana u dan napreduje hrbatom planine, dovlači buldožere, grejdere i kojekakvu mašineriju a ti sediš ispod njega i ne pokušaš to da sprečiš? I žališ se komandi i kad te onaj na vrh brda prešiša za ohoho km, komanda ti javi da sad možeš d se povučeš i ti sav srećan podviješ rep.

Rat je dobijen upravo tu i tada
freehand freehand 23:46 26.08.2016

Re: .

Čak ni ti nisi toliko glup da bi ovoliko pobrkao uzrok i posledicu, događaje pre i događaje posle bežanije.

Zato si ti dovoljno glup (a bogami i bezočan) da insistiraš da ako već ne možemo (doduše ti sve možeš, to nije problem) da pretpostavke i slutnje navodimo kao činjenice, onda ono što se zove Brionskim transkriptima ne tumačimo na jedini ozbiljan način.
freehand freehand 23:50 26.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

Rat je dobijen upravo tu i tada

Rat je dobijen kad su budale - doduše do preko nosa umešane u sve i svašta - odbile Z-4. Tu im više pomoći nije bilo.
Ali to i dalje ne znači da je Mile Martić sa pobočnicima proterao Srbe iz Krajine.
krkar krkar 23:59 26.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

Ali to i dalje ne znači da je Mile Martić sa pobočnicima proterao Srbe iz Krajine.


Jebeš činjenice, važno je njakati u nacionalnom toru
freehand freehand 00:04 27.08.2016

Re: Zašto je junačku vojsku boleo kurac?

krkar
Ali to i dalje ne znači da je Mile Martić sa pobočnicima proterao Srbe iz Krajine.


Jebeš činjenice, važno je njakati u nacionalnom toru

Tako je. Činjenice.
elenold elenold 00:21 27.08.2016

Re: .

krkar
. . .

Na Baniji da. Tamo je i bio jedini kakav-takav otpor. . .
Uostalom, Banijski korpus (beše li 61?) jedini se organizovano i vojnički predao, sa komandantom Čedom Bulatom. Vojnički.....


Posto o ovome nisam cuo, znas li mozda detalje oko predaje, a pre svega ko je bio garant da vojska RSK nece doziveti sudbinu cetnika Pavla Djurisica 1945.
krkar krkar 00:45 27.08.2016

Re: .

Posto o ovome nisam cuo, znas li mozda detalje oko predaje, a pre svega ko je bio garant da vojska RSK nece doziveti sudbinu cetnika Pavla Djurisica 1945.


Interesantno da porediš vojsku tzv. RSK i četničke kvislinge.

Evo ti pa čitaj (LINK).

Nego, šta misliš zašto nisi o tome ništa čuo?



Postoji i video snimak predaje, traži po Jućubu. Pa možeš posle i ovde da postiraš


krkar krkar 00:53 27.08.2016

Re: .

Kako je tekla predaja 21. kordunskog korpusa?

Susret je bio kod motela Brijuni kod Topuskog. Sam taj susret i kontakt i mene je umnogome iznenadio, jer se pojavio moj prijatelj Čedo Bulat. On mi je bio podčinjen u V. vojnoj oblasti. Kako ga od tada nisam vidio, nisam ni znao da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Mi smo stigli iz UNPROFORove baze ukrajinskog bataljona u Glini, a on je došao iz pravca Topuskog. Naš susret bio je na cesti. Zaustavili smo vozila na 50-ak metara. Izašao sam iz vozila i gledam, s druge strane iz vozila izlazi Čedo. Kad me ugledao, počeo je gaziti strojevim korakom. Krenuo sam prema njemu i stali smo na šest koraka jedan od drugog. Propisno je pozdravio, ja odzdravio i on je podnio prijavak ovim riječima: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi.” Čedo pozdravlja, ja odzdravljam, a onda sam mu prišao. Pružio sam mu ruku i pitao ga kako je. A on je rekao: ”A što da ti kažem? Nikako!”
elenold elenold 01:18 27.08.2016

Re: .

krkar
Posto o ovome nisam cuo, znas li mozda detalje oko predaje, a pre svega ko je bio garant da vojska RSK nece doziveti sudbinu cetnika Pavla Djurisica 1945.


Interesantno da porediš vojsku tzv. RSK i četničke kvislinge.



Ene sada mi izvrces kontekst, vidi da ne poredim, vecsudbine, da zarobljeni vojnici RSK nece doziveti istu sudbinu.

Ne znam, mozda nisam pratio pazljivo.
Domazet Domazet 01:25 27.08.2016

Sve citajuci ovde tekstove...

krkar
vrabac_u_steni
noboole
ne mogu da citam onoliki tekst, jel moze neko da mi sazme?


došlo i poteralo.


Junačka srpska vojska takozvane Krajine čim je Hrvatska zapucala rekla bještenogeposravasguzica i hrabro nije stala do Drine. Civili kad su videli krenuli i oni za svojim oficirima i vojskom.

Posle svi zajedno kukali. Do dana današnjeg.

Kriv im neko drugi

...stvarno sam dosao do konacnog zakljucka da su nam istocnjaci nametnuli pojam nule. Meni barem jesu. Ja nikako da shvatim da je nista ipak nesto? Da NISTA od cojka stalno ima NESTO da kaze!?

Mada opet, ne bi ovo bio Balkan kada ne bi dodao svoje cak i tudjim pojmovima. Samo na balkanu NISTA od cojka moze da tako uporno misli da ima NESTO da kaze da to postane potpuno iracionalno. Iracionalna nula. Samo u matematici i na Balkanu...
elenold elenold 01:36 27.08.2016

Re: .

krkar
. . .
Evo ti pa čitaj (LINK).
....


Procitao sam ali nisam naso odgovor na moje pitanje o garancijama za zarobljene vojnike.
A saznao sam da si citirao reci tada generala Hrvatske vojske koji je prethodno pogazio zakletvu koju je dao kao visoki oficir JNA.
Ocekivao sam da imas neke relevatnije informacije a ne da preprocavas intervju Stipetica.
krkar krkar 03:07 27.08.2016

Re: .


Ocekivao sam da imas neke relevatnije informacije a ne da preprocavas intervju Stipetica.


Imam ali ne dam. Učite nešto pa dođite na blog, nije ovo besplatna škola.

Da ti početno pitanje nije bilo glupo i tendenciozno rekao bih ti.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana