Prvog prosca je moja baba odbila.
Bio je lep kao slika, visok, prav, širokih ramena, svetle kose i zelenih očiju iz kojih se videla bistrina i dobrota. Bio je iz dobre kuće, bogati trgovci poreklom negde iz Hercegovine. Bio na školi u Austriji. Brzih ali smirenih pokreta i lepo je govorio. Sve je na njemu bilo lepo i dobro osim jedne stvari: prezivao se Glendža. Jednostavno, nisam mogla da zamislim sebe da rađam i vaspitavam male Glendže, samo zato sam ga odbila.
Da između babe i Luke Glendže nije bilo ništa saznao sam mnogo kasnije, posredno. Kad sam sa nekih 14-15 godina doveo kod babe prvu devojku, prelepu bujnu kovrdžavu crnku iskričavih pametnih okica, O (na žalost pokojnu, sa nepunih 35 je odnela neka rakčina), baba je iskoristila prvu priliku kad sam izašao iz sobe da je pita kakav je njen unuk u krevetu. O se zacrvenela: znate, pa nismo mi ništa, još smo mladi, još je rano... na šta je usledio babin savet:
Devojko, poslušaj me, daj i kad traže i kad ne traže. Ja sam se nevina udala pa mi nikad niko nije rekao ni hvala!
Ukija sam poznavao od početka osnovne škole, stanovali smo blizu a slučajno se i potrefilo da je njegov otac Mehmedalija radio kao medicinski tehničar kod moje majke koja ga je izrazito cenila. Sećam se da su svake zime bile kampanje vakcinacija protiv gripa na koje je moja majka išla sa Mehmedalijom: Lajkovac, Mala Krsna, Azanja, Smederevska Palanka, Kusadak, Lapovo... Provodili su što na putu što vakcinišući po 12 sati dnevno i tu smo se porodično dodatno zbližili.
Uki se u stvari zvao Uzeir. Otac Mehmedalija zvani Meda bio je iz istočne Bosne a majka Mužgen bila je Turkinja iz Prizrena koju je Meda upoznao dok je služio vojsku, u vojnoj ambulanti kad je kao maturantkinja medicinske škole došla na praksu. Kod Dedovića smo išli na Bajram, Medina majka dolazila je svake godine i pravila bosanske a mama Mužgen turske kolače. Od hrišćanske dece samo braća P i R nisu odlazili na Bajram jer im je otac bio budala i nije im dao da se mešaju s Turcima. (P je odrastao u normalnog momka koji je još 1990. emigrirao u Argentinu gde je sada poznati neurolog a R je kao Šešeljev dobrovoljac poginuo oslobađajući neke srbske Trstove i Tokija).
Ukija, koji je bio jednu godinu mlađi od mene, poslednji put sam video kao student i nakon toga su nam se putevi razišli. Meda je u nekom trenutku promenio firmu pa više nisam imao redovne info, čuo sam da se Uki oženio i dobio sina.
Pre neku godinu sedim na nekoj poslovnoj večeri - vidim u kafani Ukija, sedi u velikom društvu. Ustanemo obojica,izljubimo se, dajnekitelefon poslovnavečera, daščujemosutra, razmenmo vizitkarte.
Sutradan uzmem onu vizitkartu da zovem Ukija kad piše dr Uroš Dedović.
Možešdapričaš, mogu, ko je živ (Medo umro, majka u dobrom zdravlju)... ne izdržim nego odmah u glavu
- Dobro, Uki, otkad si Uroš i zašto?
Ti, Krki, misliš da se po Beogradu svi ubiše da idu baš kod zubara po imenu Uzeir?
Oženjen Srpkinjom sa dna kace, sin Vid (pozdravljam! kaže da je Perun otpao u foto-finišu. Bio dogovor sa ženom da uzmu staro slovensko ime kao zajedničko). Ona ga odgovarala da menja ime, rekla kako ona ne bi nikada ali kaže da je osećao sa svih strana poglede, suptilne znake, blagi i ne tako blagi pritisak... I tako ode u opštinu i od Uzeira postade Uroš. Za prijatelje i dalje Uki.
U kući se dugo slavio Bajram sve dok Vid sa nekih 12 godina to nije spomenuo u školi pa je prvo dobio po nosu a onda je krenulo blago šikaniranje i vršnjačko maltretiranje. Samo je jedan njegov drug pitao može li da dođe na taj Bajram. Jedva su dočekali da se upiše u srednju kad se to zataškalo.
I tako, multinacionalna multikonfesionalna Srbija.
NAPOMENA: Sva su imena zamenjena drugima. Ništa osim imenâ nije promenjeno.