Već se puno puta ovih godina dešavao smak sveta. Evo, ponovo se proriče, priziva, ukrašava se novim detaljima... Više od polovine mog komšiluka za to zna već danima. Ja saznadoh tek jutros, u kratkom druženju s njima, uz kafu bez ratluka, ali sa znamenitim rečima. Saznadoh, i to samo u nekim šturim fragmentima. Na časak, uprkos mom hroničnom, melanholično-spokojnom poimanju sveta, ne beše mi svejedno. Pogledah upitno, u komšijske oči, kao u staklencad u kojima se čas muti, čas cakli budućnost Svega. Kako ne znaš?! Pa, Zemljini polovi će se sad, za neki dan ispretumbati i nastaće kraj. Kasnije shvatih da u tih nekoliko minuta kafenisanja baš nikome od nas nije zujao mobilni.
Heh, kakav zaplet, kako vešta, podsvesna zamena teza ...
Inače, Zemlja stalno menja svoje magnetne polove, kaže nauka, i to gotovo sigurno neće biti razlog smaka sveta od čije najave ponovo žive šarlatani, lakoverna masa i novinski naslovi - ali nešto drugo svakako može biti razlog smaka, i nije daleko da se stvarno desi, a to je sve očiglednija mogućnost da ružno i banalno preko jedne kritične mere nadvladaju nad suptilnim i lepim. Odnosno, princip buđanja i rasturanja mogao bi da nadvlada princip stalnog stvaranja i obnavljanja sveta. Barem u ovoj našoj, ljudskoj kategoriji i geografiji.