Tog leta, Meri , ja i naša ćerka Margareta stanovali smo u Dalmatinskoj ulici dok se naš stan renovirao. Margareta je imala malo manje od dve godine i bila je jako živahno dete. Hteo sam da je vodim na ulicu, da se izjuri ali tih dana temperatura nije spadala ispod 35 celzijusa.Tek predveče a to će reći nešto pre 22 časa vrelina bi počela da popušta.
Polako se spuštala noć i komšije su počele da izlaze napolje. Dalmatinska je inače vrlo mirna ulica sa malo saobraćaja. Rekao sam Meri da treba da odem da kupim cigare. Rekla je -Dobro povedi i Margaretu da se malo istrči pred spavanje. Sišli smo na ulicu. Ona je jucala od jednog komšije do drugog, od jedne komšinice do druge. Kad se umorila rekla je-Tata nosi me.
Stavio sam je da sedne na moja ramena i to joj se dopalo. Krenuli smo ka Ruzveltovoj gde je bila jedna od retkih trafika otvorenih u to vreme. Margareta je đuskala na mojim leđima.
Odjednom, iz pravca Ruzveltove ili Grobljanske,kako se nekad zvala začuo se strašan lavež pasa. Podigao sam pogled i video uplašenu devojku koju su opkoljavali psi. Bilo ih je šest ili sedam u čoporu . Režali su i preteći lajali približavajući joj se sve više i više. Pokušavala je da šutne bar jednog u nadi da će se ostali razbežati. Na svaki njen pokret reagovali su još agresivnije.
Ne znam koliko je to trajalo, možda samo tridesetak sekundi ali kad sam prišao bliže u njenim očima već se videla panika. Doviknuo sam joj da ostane pribrana i da ne pokušava da ih udara nogom. Potrčao sam onako sa sve Margaretom na ramenima i stao pored nje. Rekao sam joj -Stani uz mene leđa uz leđa.
Čitao sam negde da čovek u strahu počinje da se znoji ali u tom znoju postoji jedan sastojak koji životinje mogu da namirišu i postaju još agresivnije.
Iskeženi zubi i beonjače, bilo je sve što se videlo na njuškama ovih životinja, u tom trenutku bile su to zveri.
Okrenuo sam se i rekao joj- Nemoj im pokazati strah! Smirila se i verovatno ohrabrena mojim prisustvom počela da ih gleda bez straha. Oni su i dalje urlali i režali pokušavajući da nas zastraše ili ugrizu. Sa druge strane ja sam pokušavao da procenim ko je vođa čopora. Bio je to jedan osrednji kučak koji je video svoju šansu da se pokaže kao predvodnik. Pogledao sam ga u oči i strogo rekao -Jači sam!
Tog trenutka prestao je da reži , okrenuo se i pošao put Novog groblja. Za njim je , mašući repićima , pošao i čopor.
Postali su ponovo najbolji čovekovi prijatelji.
Devojka me je pitala-Da li su ovo vaši psi? Rekao sam- Nisu.
A kako vas onda slušaju?
Nisam umeo da joj objasnim.
Rekla je hvala i dalje verujući da je bar jedan pas moj.
Margareta je sa mog ramena rekla-Kuce.
Rekao sam- kuce.
Kupio sam cigare i dok smo se vraćali kući razmišljao sam da li postoje neke paralele sa ljudima.