Da, da, vruce je, oooopasno vruce, prosto nemoguce, odjednom.
Kao da je Beograd zagrlila Sahara i stisnula jako u taj zagrljaj pa ne pusta. Kaldrma, ocuvana u nekim delovima grada deluje kao da ce se istopiti od vrucine a beton isparava nezaustavljen u tome ponekim drvetom i mikro naletima vetra.
Kretati se po centru Beograda postaje sve veci i veci stres, kao negde daleko preko granice sto vidjasmo. Kao da svi voze automobile, a ti isti bi trebalo i da se parkiraju. Po zonama. Ograniceno. Ne mozes ti tu da zasednes pet sati, pa nije to tvoja prcija. "Ma, platicu"- potajno umisljas i sanjas. Nece da moze. Vozi dalje, ili....aha! Cika sa nekim cudnim aparatom te zgrabi tu na sred ulice i odmah kazna. Nema bezanja.
Jedna od posledica je sledeca: Dovezen si u restoran, lep, pogled na reku. Ufff, daj malo da se odmori. Mozda se pojavi i vetar, stidljivo bar. Stizu poruke, tresu se svi u neverici i strahu. ( kao da se nije znalo ) Ova zona, ona zona, begaj odatle, trci sa zalogajem u ustima, preparkiravaj se na trista stepeni. Gde da se preparkiras, kad se i drugi preparkiravaju. Pomoci nema, bezi odatle koliko te tockovi nose.
Ljudi, pa da li nam je sve ovo trebalo? Gde nestadose ona davna vremena gde je stres oko ovakvih trivijalnosti bio mislena imenica? Sta nam ovo uradi moderno SMS doba?
A blamovi? Dva put vidjen peskir oko vrata da skuplja znoj. Razumem sve, ali nemojte ljudi, ko Boga vas molim. Jedan oko vrata konobara koji sluzi hranu u eksluzivnom restoranu, drugi na sred poslovnog sastanka, opusteno, eto vrucina je.