Literatura

VOLJENA MOJA

docsumann RSS / 20.06.2016. u 19:58

 gost autor: drzurin otac

Ne sada. Trebalo je to prije. Mnogo, mnogo ranije. Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog nje same.

Sada, nažalost, kada su već minule tolike godine  -  povratak voljenoj i ima i nema nekog naročitog smisla...!? Ali, zar se u ljubavi može tražiti smisao kada osim nje ništa drugo nalik joj nije, te kada ni ona sama to ne traži? I, otkud da baš sada nastupi trenutak u kome se javlja, nju koju sam toliko volio...?

A  moja voljena kao da nije od krvi i mesa, kao da se u eter pretvorila neprestano mi dajući do znanja da se do ljubavi mukotrpno dolazi. Ona, koju viđam svaki dan, neprestano me iznenađuje novim otkrićima i ne desi se da i časak mine a da mi se ne javi višeznačnom šutnjom. Prati me u stopu i kao da me islijeđuje! Nije važno gdje se nalazim i gdje me zatiče. Sklona je dvosmislenostima i kao da joj je jedina želja da me vodi na sva ona romantična mjesta na kojima smo nekada boravili, a onda sa njih  odlazili. Bez  povratka...

I, uvijek tako!

Samo na ta romantična mjesta zbog kojih prečesto biva da ostatak smisla bude potpuno zanemaren, da iščezne u trenu!

Takva je , ali ja to kasno uviđam.

Ne. Ne žalim se zbog toga na nju, jer sam i sam želio sve ono što je i sama željela. Bio sam joj odan koliko se najviše moglo, ali mi je  uvijek izmicala za korak baš onda kada mi je bila napotrebnija...

Kao da se iz meni poželjnog, živog bića, pretvarala u neživu stvar i u nepostojeće.  Sama je htjela da bude upravo tako, da bude ono što jeste: višeznačni partner s kojim bi i svako drugi učestvovao u igri koja bi neprestano trajala. Kraće rečeno: i sada nerješiva enigma!

Ne zamjeram joj zbog toga. (Isključivost u ljubavi nikuda ne vodi. Ona samo višestruko šteti!)

Ali, ipak, ipak?

Ganuo me je i do suza nagnao tren u kome sam uz nju na pustoj cesti posmatrao na vjetru podignut  suhi list. Taj je list, otrgnut iz gomile ostalog lišća u jarku podno Vitorog-planine i u podnožju travnate padine Jadovnika, sam i bespomoćan, iz minute i minutu lebdio u vazduhu neprestano se okrećući u vazdušnoj struji i nikako ne uspijevajući da dodirne tlo pod sobom.

Posmatrajući ga kako se muči i kako ga i prije nego što će dotaći tlo na  cesti  vjetar ponovo diže uvis - dolazilo mi je da zaplačem zbog te  njegove bespomoćnosti. Srećom, ona je i onda bila uz mene. Rekla mi je da je ta igra lista sa vjetrom samo dio sveopšte igre koja bez prestanka traje,  i u kojoj svi učestvuju...

(Sa najnevinijima se svako poigrava - pomislio sam!)

Ostatak lišća - koliko se sjećam -  sabijen na gomilu u jarku kraj puta, samo bi  se s vremena na vrijeme pomicao kako-tako se održavajući na okupu! Jedino je taj osušeni list bez prestanka vapio za dodirom tla koje mu je svaki put izmicalo.

I da  se baš u tom  času moja voljena nađe uz mene; zastala na korak razdaljine  sve ne bi li mi isiijedila  iskrenost i spremnost u opsjednutosti ka nečemu što je iziskivalo potpunu predanost njenim strogim, ali u isto vrijeme i posve labilnim pravilima željnim brzih i naglih mjena. Osmjehivala  se, kao da me je željela ohrabriti...?!

Pitala je vidim li ogromno prostranstvo plavetnila iznad tog lista i uviđam li uzaludnost njegovog napora, te jesam li i sam spreman na takvu požrtvovnost ako bi se iz ko zna kojih razloga našao na njegovom mjestu?

-  Na direktna pitanja nikada ne dajem direktne odgovore.

-  Jesi li posve siguran? - dalje je insistirala.

-  Nastojim da  budem!

 

Taj joj se moj odgovor očito nije svidio. Stajala je još neko vrijeme uz mene, a zatim je odjednom u trenu nestala kao da je nikada nije bilo, ostavljajući me samog na praznoj cesti podno Vitorog - planine ...

 I to je - koliko se sjećam -  jedini naš neposredni razgovor, više nalik monologu nego dijalogu.

Ostatak predugačkog, ali brzo prohujalog  vremena prošao mi je u potrazi za njenim nedokučivostima, tajnama i, naročito, načinu na koji je  baratala  riječima i od njih gradila  potpuno nove i originalne  svijetove koji bi i samostalno bili u stanju da žive ...

No, od nje više ni traga ni glasa. Ako bi mi se kojim slučajem i ukazala, bilo je to više kao u nekom polusnu ili samo tren u kome bih bio suočen sa bezizlaznošću iz koje sam se panično pokušavao izvući. (Ni u ljubavi ne ide baš sve glatko! Naprotiv! Ljubav je ponekad kazna i preteško breme koje se još teže nosi!)

Da bih sebi olakšao stvar, samo bih je tako, ponekad, svečano prizivao pripremajući se za njezin dolazak, ali ni tada ne gubeći iz vida upozorenje o nesebičnom predavanju  sebe bez ostatka i zadrške... Pristajao bih i na to, no ona mi se nije više  ukazivala!  I, evo, i dan danas je čekam i nadam joj se ...

Godine su se u međuvremenu gomilale ispunjene golom prolaznošću i samo bi se, ponekad, u svijetlim jutrima javljao tračak nade da će u nastavku sve biti drugačije i bolje!

Do tog boljitka, da ja znam, nikada nije došlo. Čekanje na njega, izuzev mukotrpnosti, ličilo je na sve drugo  samo ne na boljitak, ali je moja voljena , koja nikada ne bi klonula duhom, i tada na sve to gledala kao na nešto što je usud od koga niko i ništa pobjeći ne može...

Jednom sam se  pred njom bio nasmrt opio iskvarenim alkoholom (Šta sve ljudi jedni drugima neće podvaliti!?...). Ležao sam u grmlju bujne koprive koja mi je žarila lice i čelo i zapomagao  od povraćanja, misleći da će mi se utroba prevrnuti, a  duša mi na nos izići?! 

I, opet, da baš tada  bude uz mene???... Brisala mi je maramicom  ledeni znoj sa blijedog čela i držala mi glavu u svom krilu... Lijevo i desno od nas nazirali su se vitki vrhovi munara  dviju džamija koje su jedna drugoj nalikovale kao jaje jajetu.

-  U životu postoji mjesto samo za jednu ljubav - rekao sam joj onako  pijan.

-  Znam! - lakonski  je odgovorila.

- Ne niti za dvije, niti za više njih, već za samo jednu! - ponavljao sam u pijanom stanju.

- Naravno! - odgovarila je hladnokrvno.

Iza toga, opet samo crvenilo pa žutilo  lica, znojenje i povraćanje uz potpuni zaborav na netom bačeni udžbenik iz teorije književnosti u potoku ispod brda Lauš!

(Sudbina svake od pojedinih knjiga - na ovaj ili na onaj način - uvijek je predodređena na nestanak. Kao da je i samo njeno nastajanje povezano sa pijanstvom ili, u najboljem slučaju, sa putanjom nekog zalutalog metka!)

Moja voljena samo ćuti. Sluša me  pažljivo kako nabrajam gluposti, ali ni  riječ ne progovara. Ponovo je bila za nekoliko kopalja iznad mojih mogućnosti i moje nedorečenosti i dalje bivajući za mene nedostižnom!

-  Znoji mi se čelo i znoj mi se sliva u oči !

-  Obrisaću ti čelo! - kazala je.

 -  Mnogo sam se napio večeras  z b o g   t e b e ! - priznadoh joj.

 -  Znam! - rekla mi je.

 -  Ali, uradit ću ja to,  da znaš! Ne zvao se ja ako to neću učiniti!  - nastavlajo sam tvrdoglavo.

 Prvi put mi nije ništa odgovorila. Kao da je unaprijed znala da ja to neću moći uraditi - kao da je znala da će mi cijeli život proteći i ostati na tom  pijanom obećanju!

 O, koliko samo žalim što sam je iznevjerio. Protraćiti cijeli život samo na obećanjima  -  postoji li išta goreg od toga?

 A ona ( onda baš kao i danas!)  samo ćuti. Tom me svojom šutnjom po ko zna koji put  opominje da se ne zalijećem i da se klonim loših misli jer da su misli isto što i duša u čovjeku: od njih sve počinje i sa njima se sve završava!

   »... Strpljiva budi, dušo, u samoći i stalna u kolebanju strasti« , napisala mi je u posveti koju  je odnekud prepisala, a ja je potom izgubio...

Eto kako i koliko sam uzvraćao u ljubavi prema  nedostižnoj. Strpljiv bio nisam, a kolebao sam se i više nego je trebalo!

Sada, kada se na vidiku sve manje ukazuju oni tračci nade da će biti  drugačije i bolje - sada mi više ni gorko kajanje ne pomaže!

No, i dalje ne odustajem od  zadatog obećanja u koprivnjaku koje ću nastojati da ispunim dok me bude bilo, a vratiću se kad - tad i onom usamljenom, zakovitlanom listu podno Vitorog-planine i nad travnatom padinom Jadovnika na opustjeloj cesti...

Taj mi je list naročito priljegao za srce i još jedna mi je u nizu opomena  do kojih mi je stalo da ih ispoštujem!

Ništa više od ovoga ne mogu kazati niti obećati. Obećanja u ljubavi ionako ništa ne vrijede bez valjanih djela!

Takvo djelo sa moje strane još nije uslijedilo. Možda će se jednom i desiti da ugleda svjetlost dana, jer još u meni postoji nada u kojoj ništa nije nemoguće.

Ako ni u šta drugo, uzdam se u snagu onog vjetra koji je suludo kovitlao lišće na putu - lišće, koje se već odavno pretvorilo u humus iz kojega  rastu nove trave i novi, mladi bukvici što se ruje potkraj svake zlatne jeseni.

Moja zlatna jesen samo što nije minula!? ...

Do slijedeće jeseni, daće Bog ,i sam ću kupiti suho, staro lišće i od njega praviti podlogu za neki novi humus...

Moja voljena se u potpunosti sa mnom slaže, i svjesna je, kako kaže, da je njezino mjesto u mojoj ljubavi mjesto na oštrici između nje i  neispisane bjeline željne slova - i snova!!!

Neka onda tako i ostane - kaže mi podržavajući moje hirove, ali za svaki slučaj dodaje još i ovo:    »...   Radi robe šta god hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš!!!«

Moja voljena  i ona koju volim daleko su jedna od druge kao zemlja  od  neba!!!

Obije ih podjednako cijenim i poštujem.

 

 NINA  SPIROVA - PREVOD!

Marije, dilber bijela, Marije,
Marije, dilber bijela, Marije!
Što krotko tkaš em plačeš.
Što krotko tkaš em plačeš!

Da li ti je brdo slomljeno,
Dali ti je brdo slomljeno?
Il ti je razboj razdešen,
Il ti je razboj razdešen?


Nit mi je brdo slomljeno,
Nit mi je brdo slomljeno.
Nit mi je razboj razdešen,
Nit mi je razboj razdešen!

Već mi se dragi oženi,
Već mi se dragi oženi
S mojom  najboljom drugom,
S mojom najboljom drugom...

 

 

 

 

Tagovi



Komentari (28)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kosta.babic kosta.babic 20:29 20.06.2016

VOLJENA MOJA

Pročitao a opet nisam pametan.Pročitaću sutra još jedanput.
mirelarado mirelarado 21:16 20.06.2016

Samo to:

docsumann docsumann 21:44 20.06.2016

zamolio me drzurin otac...


da za Mirelu i Veru Nolan okačim

mirelarado mirelarado 22:36 20.06.2016

Re: zamolio me drzurin otac...

docsumann

da za Mirelu i Veru Nolan okačim



Hvala. Uzvraćam, za sve arsenoljubitelje:

jasnaz jasnaz 10:12 21.06.2016

: Ostrva su ljudi su obale su

vera.nolan2 vera.nolan2 13:59 21.06.2016

i

tsunade tsunade 14:40 21.06.2016

Re: i


jednom u životu sam se ovako osećala. imuni sistem mi jedva pretekao. nadam se da još rade antitela.

kosta.babic kosta.babic 21:52 20.06.2016

zamolio me drzurin otac...

E sad sam i ja ljubopitan.Ko je drzurin otac?Ima jako dobre tekstove.
drzura drzura 21:58 20.06.2016

Re: zamolio me drzurin otac...

Kosta, zelene i plave stepenice...! pozdrav!
tyson tyson 04:28 21.06.2016

Uostalom

Ljubav je precenjena.


riply riply 07:47 21.06.2016

Re: Uostalom

Nocas kad sam procitala, valjda od uticaja tonda, nesanice i autoprojekcije, bi mi tuzno. Sad, mi lici na Harmsovsku zavrzlamu i evo se smijem njegovim odlucnim obecanjima sebi
tsunade tsunade 09:18 21.06.2016

Re: Uostalom

Ljubav je precenjena.


- u suštini ljubav je budalaština
ali opet daje ti veliku snagu...
- da, kad si u akutnoj fazi

vera.nolan2 vera.nolan2 08:10 23.06.2016

Re: Uostalom

i evo se smijem njegovim odlucnim obecanjima sebi


Koju je riječ zaboravio Danil Harms

Jednu riječ je Danil Harms zaboravio, jednostavno, nije mogao da se sjeti koja je to riječ, a činilo mu se toliko važno, toliko, kao da život njegov zavisi od te riječi.
Na M?
Na R?
Ipak na R.

Rekoh mu: Razum.
Harms reče: Poludjeću.

Rekoh: Radost.
On reče: Zaplakaću!

Rekoh: Ram.
On razbi sliku o pod.

Rekoh: Remen.
On otkači sjedlo i skoči na golog konja i odjaha nekud.
Milan Novković Milan Novković 09:34 21.06.2016

Rokenrol na kolenima u struji povetarca

Moja voljena i ona koju volim...

Dok se mučim da uvežem neprolazost nekoliko kratkih rečenica i ogoljenu prolaznost što nam slaže slojeve patine na sećanja, u pokušaju da nađem opravdanje za komentarisanje, ovo mi pada na pamet:

- Smisao je prečesto mnogo besmisleniji i u prostijim ravnima od ove. Mi ga često sami sebi stavljamo kao okove u strahu da ćemo u struji povetarca naći baš ono to istinski želimo, pa tako izdati one što u tu struju ne smeju da se otpuste.

- Ma koliko bili Rokenrol generacija, ponekad nas tako seku transferzale za koje je i on samo kap, zakačen na jednom, više mesta, i u mnogom kontekstu jednom malom mestu ljudske jednačine koja nam postojanje drži na okupu, da ne ode, pre nego što mu je vreme, u neki drugi, nematerijalni kompost.

- Okej je tuga, esenciji života bi nešto falilio da je nema.
tsunade tsunade 10:14 21.06.2016

Re: Rokenrol na kolenima u struji povetarca

Okej je tuga, esenciji života bi nešto falilio da je nema.


kako si ovo lepo rekao
angie01 angie01 10:34 21.06.2016

,


Arsen Dedic - Balada O Prolaznosti


Kad lutali smo svijetom
k'o rasprseno sjeme
govorili smo sebi
to je za neko vrijeme

I ne znajuci da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo "Kopno"
a gledali smo vodu

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kisne noci
govorili smo za se
da ljubav tek ce doci

Kad radjala se sreca
i cekala je slava
pomisljali smo opet
to nije ona prava

Kad prijatelja nema
a dani idu sporo
govorili smo za se
da vracaju se skoro

Gdje najvise smo dali
dobijali smo manje
al' mislili smo to je
tek privremeno stanje

Putovali smo dalje
kad davno vec smo stigli
tek poceli smo nesto
a dugo vec smo bili

I ostali smo tako
kraj odlazece vode
nerazjasnjeni sasvim
i pomalo van mode

U zapocetoj prici
u ljubavi bez traga
jer svakoj smo se kuci
priblizili do praga

Dok vjerovali jos smo
da samo put se mijenja
mi rekli smo si "Zbogom"
govorec' "Dovidjenja"
vera.nolan2 vera.nolan2 13:01 21.06.2016

ma

tako me rastuži svaka priča drzurinog oca...
a onda me pritisne nostalgija
i osećaj prolaznosti ...
i da, " U životu postoji mjesto samo za jednu ljubav " ...

vera.nolan2 vera.nolan2 13:03 21.06.2016

Re: zamolio me drzurin otac...

angie01 angie01 14:50 21.06.2016

Re: zamolio me drzurin otac...

e, Vera, dvoumila sam se izmedju moderato cantabile i balade o prolaznosti,...eto, sad su obe tu.:) tnx!
riply riply 16:18 21.06.2016

Re: zamolio me drzurin otac...

vera.nolan2 vera.nolan2 07:04 22.06.2016

Re: zamolio me drzurin otac...

dvoumila sam se izmedju moderato cantabile i balade o prolaznosti,...

jao, angie,dobro je ovo drugo, spasava od onog prvog, i kako reče tsunade, vraća imuni sistem i antitela u ravnotežu ... ko bi preživeo tu " precenjenu budalaštinu " da potraje ...
vera.nolan2 vera.nolan2 08:17 22.06.2016

Re: Lovers are Strangers

" Po toj želji i znamo da postojimo, ona je jedino što nas vezuje i sve što znamo jedno o drugom.
U tom položaju se ne može izdržati dugo; iz njega vode dva puta: ili u potpunu nesvest ili u buđenje..."
Ivo A.
angie01 angie01 08:22 22.06.2016

Re: zamolio me drzurin otac...

ko bi preživeo tu " precenjenu budalaštinu " da potraje ..


moze da prica ko sta hoce, al ta "precenjena budalastina" jedina daje smisao, gorivo, nejm it, bez nje, ko da vozis u leru.

...to sto ljudi vole da poseduju, da definusu neke sigurnosti, kontrolisu, ne budu povredjeni- nista ne menja u znacaju "budalastine", nego pokazuje koliko je covek nesvrsen:).
vera.nolan2 vera.nolan2 08:41 22.06.2016

Re:

" Po toj želji i znamo da postojimo, ... "

drzura drzura 09:15 22.06.2016

Re: "precijenjena budalaština"

Drzurinotac:

Upravo tako Vera i Endži. I(ili) još i ovo:

Kad bi žensko srce bilo milostivo,
Kao što kažu da je,
I kao što izgleda ponekad,
Ponekad,
Ne bi Sabit bio
Izgubljena suza, ludo bačen kamen,
Jadnik i siroče,
Kao što izgleda ponekad,
Ponekad.

I.Andrić
angie01 angie01 09:30 22.06.2016

Re: "precijenjena budalaština"

Kad bi žensko srce bilo milostivo,


(po meni:),

nije stvar u milostivosti srca- bilo cijeg, nego u nalazenju puta do njega i nacinu hodanja po njemu,...neki nadju ono prvo, al posle ne uspostave odgovarajuci hod, koracaju pogresno.


vera.nolan2 vera.nolan2 11:49 22.06.2016

Re: "precijenjena budalaština"

Kad bi ...... srce bilo milostivo,

pa, mislim da naša, u osnovi biološka ljubav u svrhu produženja vrste, pre svega i bez sumnje je
" ta ludost " kojoj podležemo; ali čovek nije samo instikt zapisan u genetskom kodu ... te kao što ima potrebu da spozna, približi se i ljubi i samog Tvorca, valjda mu se preko ljubavi najviše i približava ... ali kako je i "Tvorac" nesaznajan i nedostupan i samo retki mogu da zadrže svetlost koju nekima podari,
tako i ljubav, uruši se u realnosti, izbledi u svakodnevici i nametima života i ostaje ona, nikad ispunjena žudnja i neuhvatljiva čežnja za jedinstvom sa nespoznatom suštinom i smislom i svrhom i samog života ...
Nemoć da u njoj trajemo u najuzvišenijim visinama i njeno izmicanje
"... pokazuje koliko je covek nesvrsen " i nesavršen ...
...ali je još uvek bogat mnogim njenim pojavnim oblicima, prema meri i snazi tek stvorenoga ...
angie01 angie01 13:26 22.06.2016

Re: "precijenjena budalaština"

jedinstvom sa nespoznatom suštinom i smislom i svrhom i samog života ...


pa da volis sto si tu, da se potrudis da svoje prisutvo iskoristis najbolje sto mozes, da ucestvujes, posmatras, iskusavas, ucis, primas, dajes, stvars,...tvoj odnos prema zivotu je odgovor na pitanje o smislu, ti si ta majusna tackica utkana u ovo sve sto se vrti, dato ti je to mesto- pa ucestvuj sto bolje mozes, jer i od tebe zavisi nesto, pa makar je to nesto najmanje i ono je deo svega.


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana