gost autor: drzurin otac
Ne sada. Trebalo je to prije. Mnogo, mnogo ranije. Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog nje same.
Sada, nažalost, kada su već minule tolike godine - povratak voljenoj i ima i nema nekog naročitog smisla...!? Ali, zar se u ljubavi može tražiti smisao kada osim nje ništa drugo nalik joj nije, te kada ni ona sama to ne traži? I, otkud da baš sada nastupi trenutak u kome se javlja, nju koju sam toliko volio...?
A moja voljena kao da nije od krvi i mesa, kao da se u eter pretvorila neprestano mi dajući do znanja da se do ljubavi mukotrpno dolazi. Ona, koju viđam svaki dan, neprestano me iznenađuje novim otkrićima i ne desi se da i časak mine a da mi se ne javi višeznačnom šutnjom. Prati me u stopu i kao da me islijeđuje! Nije važno gdje se nalazim i gdje me zatiče. Sklona je dvosmislenostima i kao da joj je jedina želja da me vodi na sva ona romantična mjesta na kojima smo nekada boravili, a onda sa njih odlazili. Bez povratka...
I, uvijek tako!
Samo na ta romantična mjesta zbog kojih prečesto biva da ostatak smisla bude potpuno zanemaren, da iščezne u trenu!
Takva je , ali ja to kasno uviđam.
Ne. Ne žalim se zbog toga na nju, jer sam i sam želio sve ono što je i sama željela. Bio sam joj odan koliko se najviše moglo, ali mi je uvijek izmicala za korak baš onda kada mi je bila napotrebnija...
Kao da se iz meni poželjnog, živog bića, pretvarala u neživu stvar i u nepostojeće. Sama je htjela da bude upravo tako, da bude ono što jeste: višeznačni partner s kojim bi i svako drugi učestvovao u igri koja bi neprestano trajala. Kraće rečeno: i sada nerješiva enigma!
Ne zamjeram joj zbog toga. (Isključivost u ljubavi nikuda ne vodi. Ona samo višestruko šteti!)
Ali, ipak, ipak?
Ganuo me je i do suza nagnao tren u kome sam uz nju na pustoj cesti posmatrao na vjetru podignut suhi list. Taj je list, otrgnut iz gomile ostalog lišća u jarku podno Vitorog-planine i u podnožju travnate padine Jadovnika, sam i bespomoćan, iz minute i minutu lebdio u vazduhu neprestano se okrećući u vazdušnoj struji i nikako ne uspijevajući da dodirne tlo pod sobom.
Posmatrajući ga kako se muči i kako ga i prije nego što će dotaći tlo na cesti vjetar ponovo diže uvis - dolazilo mi je da zaplačem zbog te njegove bespomoćnosti. Srećom, ona je i onda bila uz mene. Rekla mi je da je ta igra lista sa vjetrom samo dio sveopšte igre koja bez prestanka traje, i u kojoj svi učestvuju...
(Sa najnevinijima se svako poigrava - pomislio sam!)
Ostatak lišća - koliko se sjećam - sabijen na gomilu u jarku kraj puta, samo bi se s vremena na vrijeme pomicao kako-tako se održavajući na okupu! Jedino je taj osušeni list bez prestanka vapio za dodirom tla koje mu je svaki put izmicalo.
I da se baš u tom času moja voljena nađe uz mene; zastala na korak razdaljine sve ne bi li mi isiijedila iskrenost i spremnost u opsjednutosti ka nečemu što je iziskivalo potpunu predanost njenim strogim, ali u isto vrijeme i posve labilnim pravilima željnim brzih i naglih mjena. Osmjehivala se, kao da me je željela ohrabriti...?!
Pitala je vidim li ogromno prostranstvo plavetnila iznad tog lista i uviđam li uzaludnost njegovog napora, te jesam li i sam spreman na takvu požrtvovnost ako bi se iz ko zna kojih razloga našao na njegovom mjestu?
- Na direktna pitanja nikada ne dajem direktne odgovore.
- Jesi li posve siguran? - dalje je insistirala.
- Nastojim da budem!
Taj joj se moj odgovor očito nije svidio. Stajala je još neko vrijeme uz mene, a zatim je odjednom u trenu nestala kao da je nikada nije bilo, ostavljajući me samog na praznoj cesti podno Vitorog - planine ...
I to je - koliko se sjećam - jedini naš neposredni razgovor, više nalik monologu nego dijalogu.
Ostatak predugačkog, ali brzo prohujalog vremena prošao mi je u potrazi za njenim nedokučivostima, tajnama i, naročito, načinu na koji je baratala riječima i od njih gradila potpuno nove i originalne svijetove koji bi i samostalno bili u stanju da žive ...
No, od nje više ni traga ni glasa. Ako bi mi se kojim slučajem i ukazala, bilo je to više kao u nekom polusnu ili samo tren u kome bih bio suočen sa bezizlaznošću iz koje sam se panično pokušavao izvući. (Ni u ljubavi ne ide baš sve glatko! Naprotiv! Ljubav je ponekad kazna i preteško breme koje se još teže nosi!)
Da bih sebi olakšao stvar, samo bih je tako, ponekad, svečano prizivao pripremajući se za njezin dolazak, ali ni tada ne gubeći iz vida upozorenje o nesebičnom predavanju sebe bez ostatka i zadrške... Pristajao bih i na to, no ona mi se nije više ukazivala! I, evo, i dan danas je čekam i nadam joj se ...
Godine su se u međuvremenu gomilale ispunjene golom prolaznošću i samo bi se, ponekad, u svijetlim jutrima javljao tračak nade da će u nastavku sve biti drugačije i bolje!
Do tog boljitka, da ja znam, nikada nije došlo. Čekanje na njega, izuzev mukotrpnosti, ličilo je na sve drugo samo ne na boljitak, ali je moja voljena , koja nikada ne bi klonula duhom, i tada na sve to gledala kao na nešto što je usud od koga niko i ništa pobjeći ne može...
Jednom sam se pred njom bio nasmrt opio iskvarenim alkoholom (Šta sve ljudi jedni drugima neće podvaliti!?...). Ležao sam u grmlju bujne koprive koja mi je žarila lice i čelo i zapomagao od povraćanja, misleći da će mi se utroba prevrnuti, a duša mi na nos izići?!
I, opet, da baš tada bude uz mene???... Brisala mi je maramicom ledeni znoj sa blijedog čela i držala mi glavu u svom krilu... Lijevo i desno od nas nazirali su se vitki vrhovi munara dviju džamija koje su jedna drugoj nalikovale kao jaje jajetu.
- U životu postoji mjesto samo za jednu ljubav - rekao sam joj onako pijan.
- Znam! - lakonski je odgovorila.
- Ne niti za dvije, niti za više njih, već za samo jednu! - ponavljao sam u pijanom stanju.
- Naravno! - odgovarila je hladnokrvno.
Iza toga, opet samo crvenilo pa žutilo lica, znojenje i povraćanje uz potpuni zaborav na netom bačeni udžbenik iz teorije književnosti u potoku ispod brda Lauš!
(Sudbina svake od pojedinih knjiga - na ovaj ili na onaj način - uvijek je predodređena na nestanak. Kao da je i samo njeno nastajanje povezano sa pijanstvom ili, u najboljem slučaju, sa putanjom nekog zalutalog metka!)
Moja voljena samo ćuti. Sluša me pažljivo kako nabrajam gluposti, ali ni riječ ne progovara. Ponovo je bila za nekoliko kopalja iznad mojih mogućnosti i moje nedorečenosti i dalje bivajući za mene nedostižnom!
- Znoji mi se čelo i znoj mi se sliva u oči !
- Obrisaću ti čelo! - kazala je.
- Mnogo sam se napio večeras z b o g t e b e ! - priznadoh joj.
- Znam! - rekla mi je.
- Ali, uradit ću ja to, da znaš! Ne zvao se ja ako to neću učiniti! - nastavlajo sam tvrdoglavo.
Prvi put mi nije ništa odgovorila. Kao da je unaprijed znala da ja to neću moći uraditi - kao da je znala da će mi cijeli život proteći i ostati na tom pijanom obećanju!
O, koliko samo žalim što sam je iznevjerio. Protraćiti cijeli život samo na obećanjima - postoji li išta goreg od toga?
A ona ( onda baš kao i danas!) samo ćuti. Tom me svojom šutnjom po ko zna koji put opominje da se ne zalijećem i da se klonim loših misli jer da su misli isto što i duša u čovjeku: od njih sve počinje i sa njima se sve završava!
»... Strpljiva budi, dušo, u samoći i stalna u kolebanju strasti« , napisala mi je u posveti koju je odnekud prepisala, a ja je potom izgubio...
Eto kako i koliko sam uzvraćao u ljubavi prema nedostižnoj. Strpljiv bio nisam, a kolebao sam se i više nego je trebalo!
Sada, kada se na vidiku sve manje ukazuju oni tračci nade da će biti drugačije i bolje - sada mi više ni gorko kajanje ne pomaže!
No, i dalje ne odustajem od zadatog obećanja u koprivnjaku koje ću nastojati da ispunim dok me bude bilo, a vratiću se kad - tad i onom usamljenom, zakovitlanom listu podno Vitorog-planine i nad travnatom padinom Jadovnika na opustjeloj cesti...
Taj mi je list naročito priljegao za srce i još jedna mi je u nizu opomena do kojih mi je stalo da ih ispoštujem!
Ništa više od ovoga ne mogu kazati niti obećati. Obećanja u ljubavi ionako ništa ne vrijede bez valjanih djela!
Takvo djelo sa moje strane još nije uslijedilo. Možda će se jednom i desiti da ugleda svjetlost dana, jer još u meni postoji nada u kojoj ništa nije nemoguće.
Ako ni u šta drugo, uzdam se u snagu onog vjetra koji je suludo kovitlao lišće na putu - lišće, koje se već odavno pretvorilo u humus iz kojega rastu nove trave i novi, mladi bukvici što se ruje potkraj svake zlatne jeseni.
Moja zlatna jesen samo što nije minula!? ...
Do slijedeće jeseni, daće Bog ,i sam ću kupiti suho, staro lišće i od njega praviti podlogu za neki novi humus...
Moja voljena se u potpunosti sa mnom slaže, i svjesna je, kako kaže, da je njezino mjesto u mojoj ljubavi mjesto na oštrici između nje i neispisane bjeline željne slova - i snova!!!
Neka onda tako i ostane - kaže mi podržavajući moje hirove, ali za svaki slučaj dodaje još i ovo: »... Radi robe šta god hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš!!!«
Moja voljena i ona koju volim daleko su jedna od druge kao zemlja od neba!!!
Obije ih podjednako cijenim i poštujem.
NINA SPIROVA - PREVOD!
Marije, dilber bijela, Marije,
Marije, dilber bijela, Marije!
Što krotko tkaš em plačeš.
Što krotko tkaš em plačeš!
Da li ti je brdo slomljeno,
Dali ti je brdo slomljeno?
Il ti je razboj razdešen,
Il ti je razboj razdešen?
Nit mi je brdo slomljeno,
Nit mi je brdo slomljeno.
Nit mi je razboj razdešen,
Nit mi je razboj razdešen!
Već mi se dragi oženi,
Već mi se dragi oženi
S mojom najboljom drugom,
S mojom najboljom drugom...