Počelo je prvenstvo Evrope u fudbalu. Bez nas. Da li bi bilo maliciozno da dodam: naravno !
Neko se kvalifikovao, neko nije; neko sanja trofej, neko bar poneki gol.
Mi ćemo tradicionalno da gunđamo na činjenicu da smo nesposobni da, grupu odličnih evropskih igrača, organizujemo u tim koji će se makar kvalifikovati za neko veliko takmičenje. Možda ni samo nismo svesni da smo pošteđeni daleko većih frustracija, budući da su velika takmičenja u stvari pijace za trgovinu talentima, pa bi reprezentacija, po ko zna koji put, otišla razorena iznutra. Roba, da bi se prodala, mora da bude izložena, pa bi neke vrednosti kao što su talenat, ponašanje, timski duh, dobra pripremljenost, odsustvo povreda i prisustvo forme, pale u drugi plan, u odnosu na na neke druge vrednosti o kojima ne bih, jer mi je baš nešto lepo, pa da ne kvarimo.
Čini mi se, da je igra, kao centralno mesto čitavog spektakla, pala u drugi plan, odnosno igra na terenu. Kredibilitet UEFA ( a i FIFA ), značajno je poljuljan smenama u vrhu, ne zbog starosti ili isteka mandata, već zbog finansijskih afera, da ne pominjam odluke sa političkom konotacijom, kao što je prijem nekih teritorija u članstvo. UEFA se, pored brige o fudbalu, veoma često bavi prekrajanjem granica država, nacizmom, narcizmom, huliganima, nameštanjima i ko zna čime sve još. Rezultati su vidljivi; najviše izveštaja iz Francuske stiže o sukobima navijača. U stvari, krvavim, nemilosrdnim obračunima koje zbunjeni turisti rado snimaju telefonima, pa su društvene mreže pune krvi, znoja, tetovaža i pivskih flaša. Danas smo, iz Marseja, gledali scene slične onima sa parkinga stadiona Partizana, nad kojima smo se i nad kojima se i dalje zgražavamo. Izgleda da nije naš premijer jedini koji nema snage da se obračuna sa huliganima.
Teška sećanja mi se vraćaju. Sećanja na kraj osamdesetih. Neki ratovi su najavljeni na i oko stadiona.
Sve u svemu, navijam za Vels, očekujem da će Belgija biti sjajna, a šampion će, vrlo verovatno, biti Nemačka.