gost autor: drzurin otac
Na livadi podno visokih trepetljika, u smiraj dana, Simka je gledala uz glatko deblo čekajući Vukadina da iz gnijezda snese pirgava jaja ptice zvane „zelenika“ – ptice zlatovrane!
U Rodetovom bostanu, na pjeskovitoj zemlji njive, duguljaste dinje su mirisale i iz daleka viđene bile su opervažene bijelim, mahovinastim dlačicama, budući su još bile zelene. Rijeka pod obalom obraslom gustim rakitama, glasno je šumjela, a onda su jaja bila u Simkinim rukama. Četiri zelena , duguljasta i tamnim pjegama prošarana jaja. Iz njih je onda trebalo „točiti svilu“...?!
Vukadin - onaj koji se uspinjao u vrh trepetljike - nožićem je pravio maleni štapić s kojim je nanizao sva četiri jajeta, zatim je štapić provukao između Simkinih prstiju, a potom je snažno pljesnuo po dlanovima. U Simkinim su se rukama cijedili ostaci žumanjka i bjelanceta od razbijenih jaja... Ona je gledala u nebo, jer joj je bilo rečeno da glavu digne uvis i da zažmuri!
Ljepljivih i slipavih ruku , a zatvorenih očiju, smijala se , a on joj je bio grudima prislonjen uz leđa i osjetila je kako joj diše za vratom.
Ništa nije rekla. Osmijeh joj se sledio na licu. Ubrzano je disala, a vremenu je bio nesaglediv kraj. Bile su još nekolike trepetljike u nastavku livade, i svaka je bila skoro iste visine , a bijela traka kolskog puta kojim se dolazi i odlazi – stjala je kao kapija na ulazu i izlazu iz ovog svijeta.
Poželjela je na trenutak da je povedu na rijeku i da tamo sa njenih ruku saperu ostatke smrskanih jaja; krišom je pomislila i da će biti gola na rijeci okružena radoznalim pogledima momčića, a onda je ponovo sklopila trepavice, te se još jedanput glasno nasmijala...
I nije to bilo sve, i nije samo tek tako nastupilo veče. Oooo, iza toga su zajednički trčali uzduž livada, tražili nova stabla uz koja bi se neko od momaka uspinjao, a Simka je umazanim rukama umivala svoje lice dok joj se razigrana kosa u valovima spuštala na razgolićena ramena , a ona trčala, trčala...
Te se rane večeri prvi put i stvarno bješe zaljubila u Vukadina. I u trčanju se nije odvajala od njega. Odakle joj samo onolika snaga i brzina? – pitala se, ali mu je vazda bila za petama, sve dok se na kraju oboje nijesu sapleli o krtičnjak i ničice pali jedno preko drugog!
Simka je sada Vukadinu disala za vratom. Dah joj je mirisao na pokošeno sijeno i na zelene dinje iz Rodetovog bostana. Ispod ušnih resica su joj se vidjele iste mahovinaste, bijele dlačice, a crne su joj se oči presijavale poput žumanceta iz razbijenih zlatovraninih jaja...
Vukadinu je to bilo pomalo smiješno, dok se Simki činilo da pod njom tutnji grmljavina, usne joj se tresu, a cijelo joj se tijelo kao prut uvija i drhti. Oči bi mu svoje dala da je hoće zagrliti u travi na kojoj oboje leže, no Vukadin se jedva uspravlja pod teretom njezinog mladog tijela i zatim bježi od nje i trči livadom što ga noge nose....
Tada je Simka prvi put osjetila tugu. Vidjela je da muško nije onakvo kakvo izgleda da jeste, već da je nalik bolu i čemeru od kojega se teško oporavlja krhka i nježna ranodjevojačka ljubav!
Nakon toga je čekala da jedna te ista rijeka mnogo puta nadođe i oplića i ponovo nabuja; čekala da nestanu na obali guste rakite i da njiva pod Rodetovim bostanom bude pretvorena u pijesak – uvijek pri tom gledajući iz prikrajka kako Vukadinu snažna ramena krupnjaju, a njegovi iskoračaji tutnje pod njim, sve dok se na jednom od vašara na mjestu zvanom „Krstić“ ponovo nisu dodirnuli vrhovima prstiju da bi, tobože, razmijenili šarene šećerleme. Njegove su bile sa crveno-bijelim prugama, a Simkine sa zelenim...
I sve je počelo na vašaru „Kod krstića“. Taj bugarski kantonić na pruzi i pod salvom podnevne svijetlosti sa u dilj zelenim žitima dokle oči mogu da vide...
Vjetar je zanjihao mlado klasje žita, Simka je potrčala da ubere bulkin cvijet, a Vukadin je sačekao i iz tog istog cvijeta otkinuo crvenu laticu s kojom joj je zakitio crnu kosu na čelu.
- Ooo, ljubavi moja! – rekla mu je.
- I ti si moja ljubav – priznao joj je.
Dugo su zatim ćutali usiljeno dišući.
Pod Simkinim se nogama tlo prevrtalo, nebo se spuštalo na zemlju, a zemlja uzdizala do neba. Šećerleme su joj se istopile u rukama baš kao i ona zlatovranina jaja nanizana na zašiljenom prutiću, a iz kojih se „točila svila“...
Nije Vukadina svojatala, ali ga je željela.
Rijeka je i onda tekla nizvodno. Bile su ostale još samo nekolike trepetljike u Rodetovom vrbaku. Žitna su polja gorjela na suncu i već su dozrijevala, a on joj se ponudio da je prenese preko rijeke iako je i sama mogla pregaziti.
Pristala je bez riječi.
Ponovo mu je disala za vratom, a htjela je i da ga zagrli i poljubi punim ustima. Uradila je to tek kada ju je spustio na pijesak na drugoj obali rijeke. Dvoja usta u nijemom poljupcu i bez daha, i u isti onakav smiraj dana kao i pod trepetljikama pod kojima se „točila svila“....
„Ako postoji ljubav, onda je to ovo večeras“ - prošaptala je Simka, a Vukadinu su se crvenjele uši.
Otišao je pod jesen u vojsku. Simka ga je čekala i pisala mu dugačka pisma.
Kada je nakon povratka iz vojske prevario i nije je uzeo, osjetila je svu gorčinu neuzvraćane ljubavi.
Preživjela je pravi pakao. Udala se daleko, daleko i nikada se više nije vratila!