Literatura

TOČENJE SVILE

docsumann RSS / 22.05.2016. u 20:00

gost autor: drzurin otac

svila.png

Na livadi podno visokih trepetljika, u smiraj dana,  Simka  je gledala uz glatko deblo čekajući Vukadina  da iz gnijezda  snese  pirgava jaja  ptice zvane „zelenika“ – ptice zlatovrane!

U Rodetovom bostanu, na pjeskovitoj zemlji njive, duguljaste dinje  su mirisale i iz daleka  viđene bile su opervažene bijelim, mahovinastim dlačicama, budući su još bile zelene. Rijeka pod obalom  obraslom  gustim rakitama, glasno je šumjela, a onda su jaja bila  u Simkinim rukama. Četiri zelena , duguljasta  i tamnim pjegama prošarana jaja. Iz  njih je onda  trebalo  „točiti svilu“...?!

Vukadin - onaj koji se uspinjao  u vrh trepetljike - nožićem je   pravio  maleni  štapić s kojim je  nanizao sva četiri jajeta, zatim je štapić  provukao  između Simkinih prstiju, a potom je  snažno pljesnuo  po dlanovima. U  Simkinim  su  se   rukama  cijedili ostaci  žumanjka i bjelanceta od razbijenih jaja... Ona je gledala u nebo, jer joj je bilo  rečeno da glavu digne uvis i da zažmuri!

Ljepljivih  i slipavih  ruku , a zatvorenih očiju, smijala se , a  on joj je bio  grudima prislonjen  uz leđa i osjetila  je kako joj diše za vratom.

Ništa nije rekla. Osmijeh joj se sledio na licu. Ubrzano je disala, a vremenu je bio nesaglediv kraj. Bile su još nekolike trepetljike  u nastavku livade, i svaka je bila skoro iste visine , a bijela traka  kolskog puta kojim se dolazi i odlazi – stjala je kao kapija na  ulazu i izlazu iz ovog svijeta.

 Poželjela je  na trenutak da je povedu na rijeku i da tamo sa njenih ruku saperu ostatke   smrskanih jaja; krišom je pomislila i da će biti gola na rijeci  okružena radoznalim pogledima momčića, a  onda  je ponovo sklopila trepavice, te se još jedanput glasno nasmijala...

I nije to bilo  sve, i nije samo tek tako nastupilo  veče.  Oooo,  iza toga su  zajednički  trčali uzduž livada, tražili  nova stabla uz koja bi se neko od momaka  uspinjao, a Simka je  umazanim rukama  umivala svoje lice dok joj  se  razigrana kosa  u valovima spuštala na razgolićena ramena , a ona trčala, trčala...

Te se rane večeri prvi put i stvarno  bješe zaljubila u Vukadina. I u trčanju se nije odvajala od njega. Odakle joj samo onolika snaga i brzina? – pitala se, ali mu   je vazda bila  za petama,  sve dok se na kraju oboje nijesu sapleli o krtičnjak i ničice pali jedno preko drugog!

Simka  je sada Vukadinu  disala za vratom. Dah joj je mirisao na pokošeno sijeno i na zelene dinje iz Rodetovog bostana. Ispod ušnih resica su joj se vidjele  iste  mahovinaste, bijele dlačice, a crne su joj se oči  presijavale poput  žumanceta iz razbijenih  zlatovraninih  jaja...

Vukadinu je to bilo pomalo smiješno, dok se Simki činilo da pod njom tutnji grmljavina, usne   joj se tresu, a  cijelo joj se tijelo kao prut uvija i drhti. Oči bi mu svoje dala da je hoće zagrliti u travi na kojoj oboje leže,  no  Vukadin se jedva  uspravlja  pod teretom njezinog  mladog  tijela i zatim bježi od nje i trči livadom što ga noge nose....

Tada je Simka  prvi put osjetila tugu. Vidjela je da  muško nije  onakvo kakvo izgleda da jeste, već da  je  nalik bolu i čemeru od kojega se  teško oporavlja krhka i nježna  ranodjevojačka ljubav!

 Nakon toga je  čekala  da jedna te ista rijeka mnogo puta nadođe i oplića i ponovo nabuja; čekala da nestanu  na obali guste rakite i da njiva pod Rodetovim bostanom  bude pretvorena u pijesak –  uvijek pri  tom gledajući iz prikrajka kako  Vukadinu snažna ramena  krupnjaju, a  njegovi  iskoračaji  tutnje pod njim, sve dok se na jednom od vašara na mjestu zvanom „Krstić“ ponovo nisu dodirnuli vrhovima prstiju da bi, tobože, razmijenili  šarene šećerleme. Njegove su bile  sa crveno-bijelim  prugama, a Simkine sa zelenim...

 I sve je počelo  na vašaru „Kod krstića“. Taj bugarski kantonić na pruzi i pod salvom  podnevne svijetlosti sa u  dilj zelenim žitima dokle  oči mogu da vide... 

Vjetar je zanjihao mlado klasje žita, Simka je potrčala da ubere bulkin cvijet, a Vukadin je sačekao i iz tog istog cvijeta otkinuo  crvenu laticu s kojom joj je  zakitio  crnu  kosu na čelu.

- Ooo, ljubavi moja! – rekla mu je.

- I ti si moja ljubav – priznao joj je.

Dugo su zatim ćutali usiljeno dišući. 

Pod Simkinim se nogama  tlo prevrtalo, nebo se spuštalo na zemlju, a zemlja uzdizala do neba. Šećerleme su joj se istopile u rukama baš kao i ona zlatovranina jaja nanizana na zašiljenom prutiću, a iz kojih se „točila svila“...

Nije Vukadina svojatala, ali ga je željela.

Rijeka je i onda tekla nizvodno. Bile su ostale još samo nekolike trepetljike u Rodetovom vrbaku. Žitna su polja  gorjela na suncu i već su dozrijevala, a on  joj se ponudio da je prenese preko rijeke iako je i sama mogla pregaziti.

Pristala je bez riječi.

Ponovo mu je disala za vratom, a htjela je i da ga zagrli i poljubi punim ustima. Uradila je to tek kada ju  je  spustio na pijesak  na drugoj obali rijeke.  Dvoja usta u  nijemom poljupcu i bez daha, i u isti onakav  smiraj  dana kao i pod trepetljikama  pod kojima se „točila svila“....

„Ako postoji ljubav, onda je to  ovo večeras“  - prošaptala je Simka, a Vukadinu su se crvenjele uši.

Otišao je pod jesen u vojsku. Simka ga je čekala i pisala mu dugačka pisma.

Kada je  nakon povratka iz vojske prevario i nije je uzeo, osjetila je svu gorčinu neuzvraćane ljubavi.

Preživjela je pravi pakao. Udala se daleko, daleko i nikada se više nije vratila!

 

 

 

 

Tagovi



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jukie Jukie 03:13 23.05.2016

Ubica

Ubica bespomoćnih ugroženih retkih ptičica
selica_nena selica_nena 22:55 24.05.2016

...

Ovo je... au, koliko strasti, preznojih se, bre!Moj naklon.
BebaOdLonchara BebaOdLonchara 00:52 25.05.2016

u prevodu

muškarci su teška stoka.

ps. ona zelena jajašca su preslatka.
docsumann docsumann 07:56 25.05.2016

Re: u prevodu

muškarci su teška stoka.


neki muškarci su teška stoka, baš kao što su neke žene teške kokoške


samo da je heJvi

Arhiva