Jemala san dragoga, lipega mladića
Pa mi se udavija perjen od radića*
Biž ća mi vanka iz kuće
Jer ću te mažininon**
Ne šporkaj mi kužine
Jer ću te bruštulinon***… etc, etc, etc…
Kako i zašto i otkud ali ovo je bila najomiljenija pesma mog drugara Vlade. Kad je bog delio sluh, Vlada je bio u očevim jajima a otac na službenom putu po ličkim vukojebinama oklen im je porijeklo, te ga nije zapalo. Imao je sluha koliko točak od tramvaja. A više od svega je voleo da peva. Kad dobro potegne i zakrvave mu se inače bistro plave oči, počne da reve, da njače pa il ga ubit il pobećkud te noge nose i oči vode! Ubeđivanje je bilo najjaloviji posao kad bi ga se ko primio. Vlada je čuo samo sebe a mogao je tako do zore. Nekoliko puta sam pokušavao da ga prekinem s nekom ličkom popevkom tipa: Vukmagare na plot nagonio, ooooooooooooooJ, ali je efekat bio kao kad bih Dunav ubeđivao da se ulije u Drinu!
Uz obavezno piće, pevanje nam je bilo kao ono: Nemo mi ih razdvajat! Pevali smo u Kulturnom Centru, u Sremu kod Mice, kod Bućka, na Ušću…ma pevali smo od Starca Vujadina pa sve do Dva jelena, Tri šešira i Skadarlije. Velja trubač, rodom sa Paga nam je uskladio glasove po ugledu na primorske klape a Moča, dugogodišnji pevač KUD Lola, nas je naučio brat bratu bar 1500 pesama, ono, od Vardara pa do Triglava. Bez preterivanja, bilo nas je milina slušati. Ne retko su nam sa susednih stolova stizale ture pića a bogami ponekad i meze i dobra klopa. Najlepše u svemu je bilo to, da smo mi iskreno uživali u pevanju. Pera šef Ušća, moj drugar od malih nogu, najmio je početkom sedamdesetih Tamburice 5 sa Salkom na čelu da sviraju u restoranu i u bašti. I oni su bili naši ortaci pa smo skoro svako veče bili u Ušću. Bobo je uvek sa sobom nosio Prim (ko ne zna, to je najmanja tamburica, zove se još i Bisernica) i kad bi Salko i njegovi odsvirali turu, on bi počeo da prebira po žicama i mi bismo zapevali. Ni Salko, ni njegovi pajdaši, ni gosti, nisu imali ništa protiv, dapače. E jednom prilikom, Vlada koji je već stigao naćefisan ali je nastavio da pije kao sumanut u neko doba, nadglasavši nas za bar 130.000 decibela, zaurlikao je: Jemala san dragoga, lipega mladića… Aj za pesmu, svi smo je voleli i pevali ali to što je izlazilo iz Vladinog grla, nije moguće opisati! S pravom predviđajuči katastrofu neviđenih razmera koja će se itekako odraziti na priliv novca od strane gostiju, Pera me pozvao u kuhinju! I tamo se moglo čuti… perjen od radića kao čisto dranje bez i u natruhu ikakve melodije. Molim te kao brata, šta brata, molim te kao boga, izvedite, iznesite Vladu, radite šta hoćete s njim samo da mi nije više u restoranu! Hraniću vas pojiću vas mesec dana ako mi to učinite! Slobo Karadžić, koji je pošao s nama, sluhom veoma blizak Vladi ali uzdržan, više je voleo da mu mi pevamo, recimo najmiliju mu: Evo ovu rumen ružu iz mog skromnog perivoja…, bivši rukometaš, div od čoveka, ščepao je Vladu kao neko dete i noseći ga ispod miške, izneo iz restorana. Nije ga mrzelo nego je preko parka sve noseći Vladu ispod miške, otišao do Šest Kaplara i isporučio ga kao paket sestrama i majci. Stavite ga u krevet da se naspava i ništa mu ne pričajte i ne prebacujte, jasno! Kako ne bi bilo jasno kad to izgovori div od čojka sa ogromnim crnim obrvama!
Sutra mi u Kulturnom centru, pijuckamo, divanimo, razgovor se kreće u dijapazonu od nedostatka pravog kvalitetnog automobilskog lima, Šoleta francuskog đaka, preko farmaceutskih noviteta i rariteta Bože Kambodže, ribolovačkih priča čika Steve Fišmena do Admiralovih reminiscencija na razarače, krstarice, bojne brodove, fregate… kad eto ti oko podneva Vlade Biljca, s vrata diže prst uperen u Maru i klimne glavom. To je bio znak da svima donese ko šta pije a njemu negovo. Sede za sto gde smo sedeli Ambasador, moj deda, Budo, Bobo i Slobo Karadžić. Jesi li se naspava, nasmeja se Slobo? Bogami jesam, odgovori Vlada i sunu piće na eks. Ambasador koji nije bio u toku, začuđeno podiže obrve: Pa šta si to tako teško radio da si morao da spavaš do podne? Vlada slegnu ramenima, ne sećam se ali znam da mi je prijalo spavanje. Mi crkosmo od smeha! Vlada nas je gledao zblanuto. I ti se zaisto ne sjećaš da sam te ka malo dijete, ispod miške donio kući, upita ga Slobo? Odakle, odakle si me doneo?E jesi se bio nalio kao konj, poče Slobo a Budo promrsi kroz brčine: Iz Ušća, nisi znao za sebe. Drao si se iz mozga, nije bilo druge nego da te Slobo deportuje, nasmejah se. Oće to kad prepiješ, ubaci se sa susednog stola Šole francuski đak, ambrozija, jel se tako kaže upita Božu Kambodžu? Amnezija, škrto promrsi svojim basom Kambodža. Videlo se da Vladi ništa nije jasno, pa je da bi prekinuo naše zajebavanje, opet podigao prst. I zaista, počeli smo da pričamo o svemu i svačemu, ni jednom reči ne pominjući više jučerašnji događaj.
Moj drugar Vlada je upisao Mašinski fakultet, 1965 godine kad i mi svako svoj. Dao je dve godine sa solidnim prosekom a onda se na njegov poziv priključio F. uglednom i traženom arhitekti, projektantu svega i svačega, sa vrsnom izvođačkom ekipom, oko koga su se koplja lomila među preduzećima koja su želela da se na najbolji način predstave u inozemstvu. Redovno mi se javljao razglednicama iz bilo kojeg dela sveta gde su bili na zadatku, Još čuvam dva bambusova štapića koja mi je doneo iz Pekinga 1969 godine. Radili su i u zemlji, velike poslove, recimo kompletan enterijer hotela Croacija u Cavtatu, pa ogroman mozaik u dvorani tek sagrađene hidrocentrale Đerdap. Pošto je zbog posla često odsustvovao, kad bi se vratio, pokupio bi nas, potrpao u taksije i odvodio na tada čarobna mesta. Jedenje i pijenje je znalo da potraje i po nekoliko dana. Sve bi novce potrošio osim što bi mlađoj sestri dao da mu u Trstu kupi zelenu pamukom postavljenu jaknu sa kapuljačom i sebi šta joj treba. Tako je radio posle svakog završenog posla. Nesebičan do bola! Rastom je bio sitan i mršav, ni nalik na svog oca, zdepastog i jakog čoveka koji je konju mogao rep da iščupa! A bio je plašljiv kao miš! Zato se nije odvajao od nas rmpalija a alkoholom je pokušavao da makar malo suzbije osećanje straha. Taj njegov strah ga je i dotukao! Kad je počelo bombardovanje, prvi je strčao u podrum koji je ujedno bio sklonište i nije izašao iz njega sve dok ga nisu tvrdo uverili da je bombardovanje prestalo. Onda se, ne provirivši ni nos napolje, peške popeo do stana i do dana današnjeg nije iz njega izašao! Pokušavali smo da ga nagovorimo da izađe, često sedeli s njim u stanu, pili, šalili se ali Vlada jok! Imali smo drugara psihijatra koji je radio u Palmotićevoj pa smo mu ispričali sve o Vladi i zamolili ga da nam pomogne. Predstavili smo mu ga kao drugara ali je Vlada posle dva njegova naizgled bezazlena pitanja, ukapirao ko je i sve nas isterao iz stana.Posle nekog vremena umrla mu je mlađa sestra, zatim majka. To kao da je bilo presudno, nije više nikom otvarao vrata niti davao glasa od sebe kada bismo zvonili ili kucali na vrata. Jedina osoba s kojom je komunicirao, bila je prva komšinica sa kojom je ugovorio način kucanja koji ona nikad nije htela da nam otkrije. Ona ga je snabdevala hranom, cigaretama i pićem. F. koji je i koga su svi poznavali, uspeo je da mu doživotno osigura očevu penziju, što je njemu bilo više nego dovoljno. Pre nekih dve godine, javlila mi se njegova starija sestra moleći me da odem do Vlade, ona i on su bili jedini naslednici velikog stana u koji se Vlada zatvorio a ona je sa mužem, dve ćerke, zetovima i dvoje unučadi, živela u dvosobnom stanu, da pokušam da mu objasnim u kakvoj se situaciji ona nalazi, mogla bih preko suda i policije ali mi to ne pada na pamet, tebe voli, tebe će saslušati, sto puta sam išla, zvonila, kucala na vrata ali neće da otvori, neće ni da razgovara kroz vrata. Iako znajući da će to biti jalov pokušaj, otišao sam, pritiskao zvonce, kucao, zvao ga moleći ga da me pusti unutra da se ispričamo. Iz stana se nije čuo nikakav šum! Pozvonio sam kod komšinice i pitao je da li ga je skoro videla, da li je živ? Živ je, jutros sam donela sve što mi je poručio ali ni sa mnom ne razgovara, da mi spisak i odmah zatvara vrata. Umrla je i komšinica ali je svojoj ćerci ostavila u amanet da se nađe Vladi. Pre mesec dana sam bio u Šest Kaplara i popeo se do Vladinog stana. Zvonio sam, kucao, lupao po vratima ama ni šum se nije čuo! Komšinica, ćerka, je čujući moje lupanje i dozivanje, izašla iz stana i na moje pitanje: Jel živ bre mojdrugar, tiho prošaputala: Jeste, pre dva sata sam mu donela boks cigareta, bocu Loze, pola kile hleba i sardine. Uvela me u stan, poslužila kafom i ispričala mi da je otkazao televiziju, ne čita, odnosno, ne traži joj da mu donosi novine, kad zakucam samo mi kroz jedva otškrinuta vrata pruži papir na kome je napisano šta mu treba, da mi novac kad mu to donesem. Pošto ni po koju cenu nije htela da mi kaže kako treba pokucati na vrata, rekao sam joj da iskoristi trenutak pre nego što Vlada zatvori vrata i da ga pozdravi od mene. Obećala je da će pokušati. Ovih dana ću otići do nje da saznam reakciju, mada pretpostavljam da nije ni reč izgovorio.
*Radič
Latinski naziv: Cichorium intybus;
Radič se u prehrani koristi od davnih dana. Egipćani su ga uzgajali od njegova divljeg pretka, a Plinije je u svom dijelu Naturalis Historia napisao da je, osim u prehrani, radič dobar za čišćenje krvi i protiv nesanice.
**Mažinin: Stari kockasti mlin za kafu sa ladicom dole u koju pada samlevena kafa.
***Bruštulin: Pržulin, posuda za prženje kafe sa ručkom za okretanje.