Astrologija| Astronomija| Život

Moj drug

mikele9 RSS / 17.05.2016. u 15:59

Jemala san dragoga, lipega mladića
Pa mi se udavija perjen od radića*

Biž ća mi vanka iz kuće
Jer ću te mažininon**
Ne šporkaj mi kužine
Jer ću te bruštulinon***…
etc, etc, etc…

Kako i zašto i otkud ali ovo je bila najomiljenija pesma mog drugara Vlade. Kad je bog delio sluh, Vlada  je bio u očevim jajima a otac na službenom putu po ličkim vukojebinama oklen im  je porijeklo, te ga nije zapalo. Imao je sluha koliko točak od tramvaja. A više od svega je voleo da peva. Kad dobro potegne i zakrvave mu se inače bistro plave oči, počne da reve, da njače pa il ga ubit il pobećkud te noge nose i oči vode! Ubeđivanje je bilo najjaloviji posao kad bi ga se ko primio. Vlada je čuo samo sebe a mogao je tako do zore. Nekoliko puta sam pokušavao da ga prekinem s nekom ličkom popevkom tipa: Vukmagare na plot nagonio, ooooooooooooooJ, ali je efekat bio kao kad bih Dunav ubeđivao da se ulije u Drinu!

Uz obavezno piće, pevanje nam je bilo kao ono: Nemo mi ih razdvajat! Pevali smo u Kulturnom Centru, u Sremu kod Mice, kod Bućka, na Ušću…ma pevali smo od Starca Vujadina pa sve do Dva jelena, Tri šešira i Skadarlije. Velja trubač, rodom sa Paga nam je uskladio glasove po ugledu na primorske klape a Moča, dugogodišnji pevač KUD Lola, nas je naučio brat bratu bar 1500 pesama, ono, od Vardara pa do Triglava. Bez preterivanja, bilo nas je milina slušati. Ne retko su nam sa susednih stolova stizale ture pića a bogami ponekad i meze i dobra klopa. Najlepše u svemu je bilo to, da smo mi iskreno uživali u pevanju. Pera šef Ušća, moj drugar od malih nogu, najmio je početkom sedamdesetih Tamburice 5 sa Salkom na čelu da sviraju u restoranu i u bašti. I oni su bili naši ortaci pa smo skoro svako veče bili u Ušću. Bobo je uvek sa sobom nosio Prim (ko ne zna, to je najmanja tamburica, zove se još i Bisernica) i kad bi Salko i njegovi odsvirali turu, on bi počeo da prebira po žicama i mi bismo zapevali. Ni Salko, ni njegovi pajdaši, ni gosti, nisu imali ništa protiv, dapače. E jednom prilikom, Vlada koji je već stigao naćefisan ali je nastavio da pije kao sumanut u neko doba, nadglasavši nas za bar 130.000 decibela, zaurlikao je: Jemala san dragoga, lipega mladića… Aj za pesmu, svi smo je voleli i pevali ali to što je izlazilo iz Vladinog grla, nije moguće opisati! S pravom predviđajuči katastrofu neviđenih razmera koja će se itekako odraziti na priliv novca od strane gostiju, Pera me pozvao u kuhinju! I tamo se moglo čuti… perjen od radića kao čisto dranje bez i u natruhu ikakve melodije. Molim te kao brata, šta brata, molim te kao boga, izvedite, iznesite Vladu, radite šta hoćete s njim samo da mi nije više u restoranu! Hraniću vas pojiću vas mesec dana ako mi to učinite! Slobo Karadžić, koji je pošao s nama, sluhom veoma blizak Vladi ali uzdržan, više je voleo da mu mi pevamo, recimo najmiliju mu: Evo ovu rumen ružu iz mog skromnog perivoja…, bivši rukometaš, div od čoveka, ščepao je Vladu kao neko dete i noseći ga ispod miške, izneo iz restorana. Nije ga mrzelo nego je preko parka sve noseći Vladu ispod miške, otišao do Šest Kaplara i isporučio ga kao paket sestrama i majci. Stavite ga u krevet da se naspava i ništa mu ne pričajte i ne prebacujte, jasno! Kako ne bi bilo jasno kad to izgovori div od čojka sa ogromnim crnim obrvama!

Sutra mi u Kulturnom centru, pijuckamo, divanimo, razgovor se kreće u dijapazonu od nedostatka pravog kvalitetnog automobilskog lima, Šoleta francuskog đaka, preko farmaceutskih noviteta i rariteta Bože Kambodže, ribolovačkih priča čika Steve Fišmena do Admiralovih reminiscencija na razarače, krstarice, bojne brodove, fregate… kad eto ti oko podneva Vlade Biljca, s vrata diže prst uperen u Maru i klimne glavom. To je bio znak da svima donese ko šta pije a njemu negovo. Sede za sto gde smo sedeli Ambasador, moj deda, Budo, Bobo i Slobo Karadžić. Jesi li se naspava, nasmeja se Slobo? Bogami jesam, odgovori Vlada i sunu piće na eks. Ambasador koji nije bio u toku, začuđeno podiže obrve: Pa šta si to tako teško radio da si morao da spavaš do podne? Vlada slegnu ramenima, ne sećam se ali znam da mi je prijalo spavanje. Mi crkosmo od smeha! Vlada nas je gledao zblanuto. I ti se zaisto ne sjećaš da sam te ka malo dijete, ispod miške donio kući, upita ga Slobo? Odakle, odakle si me doneo?E jesi se bio nalio kao konj, poče Slobo a Budo promrsi kroz brčine: Iz Ušća, nisi znao za sebe. Drao si se iz mozga, nije bilo druge nego da te Slobo deportuje, nasmejah se. Oće to kad prepiješ, ubaci se sa susednog stola Šole francuski đak, ambrozija, jel se tako kaže upita Božu Kambodžu? Amnezija, škrto promrsi svojim basom Kambodža. Videlo se da Vladi ništa nije jasno, pa je da bi prekinuo naše zajebavanje, opet podigao prst. I zaista, počeli smo da pričamo o svemu i svačemu, ni jednom reči ne pominjući više jučerašnji događaj.

Moj drugar Vlada je upisao Mašinski fakultet, 1965 godine kad i mi svako svoj. Dao je dve godine sa solidnim prosekom a onda se na njegov poziv priključio F. uglednom i traženom arhitekti, projektantu svega i svačega, sa vrsnom izvođačkom ekipom, oko koga su se koplja lomila među preduzećima koja su želela da se na najbolji način predstave u inozemstvu. Redovno mi se javljao razglednicama iz bilo kojeg dela sveta gde su bili na zadatku, Još čuvam dva bambusova štapića koja mi je doneo iz Pekinga 1969 godine. Radili su i u zemlji, velike poslove, recimo kompletan enterijer hotela Croacija u Cavtatu, pa ogroman mozaik u dvorani tek sagrađene hidrocentrale Đerdap. Pošto je zbog posla često odsustvovao, kad bi se vratio, pokupio bi nas, potrpao u taksije i odvodio na tada čarobna mesta. Jedenje i pijenje je znalo da potraje i po nekoliko dana. Sve bi novce potrošio osim što bi mlađoj sestri dao da mu u Trstu kupi zelenu pamukom postavljenu jaknu sa kapuljačom i sebi šta joj treba. Tako je radio posle svakog završenog posla. Nesebičan do bola! Rastom je bio sitan i mršav, ni nalik na svog oca, zdepastog i jakog čoveka koji je konju mogao rep da iščupa! A bio je plašljiv kao miš! Zato se nije odvajao od nas rmpalija a alkoholom je pokušavao da makar malo suzbije osećanje straha. Taj njegov strah ga je i dotukao! Kad je počelo bombardovanje, prvi je strčao u podrum koji je ujedno bio sklonište i nije izašao iz njega sve dok ga nisu tvrdo uverili da je bombardovanje prestalo. Onda se, ne provirivši ni nos napolje, peške popeo do stana i do dana današnjeg nije iz njega izašao! Pokušavali smo da ga nagovorimo da izađe, često sedeli s njim u stanu, pili, šalili se ali Vlada jok! Imali smo drugara psihijatra koji je radio u Palmotićevoj pa smo mu ispričali sve o Vladi i zamolili ga da nam pomogne. Predstavili smo mu ga kao drugara ali je Vlada posle dva njegova naizgled bezazlena pitanja, ukapirao ko je i sve nas isterao iz stana.Posle nekog vremena umrla mu je mlađa sestra, zatim majka. To kao da je bilo presudno, nije više nikom otvarao vrata niti davao glasa od sebe kada bismo zvonili ili kucali na vrata. Jedina osoba s kojom je komunicirao, bila je prva komšinica sa kojom je ugovorio način kucanja koji ona nikad nije htela da nam otkrije. Ona ga je snabdevala hranom, cigaretama i pićem. F. koji je i koga su svi poznavali, uspeo je da mu doživotno osigura očevu penziju, što je njemu bilo više nego dovoljno. Pre nekih dve godine,  javlila mi se njegova starija sestra moleći me da odem do Vlade, ona i on su bili jedini naslednici velikog stana u koji se Vlada zatvorio a ona je sa mužem, dve ćerke, zetovima i dvoje unučadi, živela u dvosobnom stanu, da pokušam da mu objasnim u kakvoj se situaciji ona nalazi, mogla bih preko suda i policije ali mi to ne pada na pamet, tebe voli, tebe će saslušati, sto puta sam išla, zvonila, kucala na vrata ali neće da otvori, neće ni da razgovara kroz vrata. Iako znajući da će to biti jalov pokušaj, otišao sam, pritiskao zvonce, kucao, zvao ga moleći ga da me pusti unutra da se ispričamo. Iz stana se nije čuo nikakav šum! Pozvonio sam kod komšinice i pitao je da li ga je skoro videla, da li je živ?  Živ je, jutros sam donela sve što mi je poručio ali ni sa mnom ne razgovara, da mi spisak i odmah zatvara vrata. Umrla je i komšinica ali je svojoj ćerci ostavila u amanet da se nađe Vladi. Pre mesec dana sam bio u Šest Kaplara i popeo se do Vladinog stana. Zvonio sam, kucao, lupao po vratima ama ni šum se nije čuo! Komšinica, ćerka, je čujući moje lupanje i dozivanje, izašla iz stana i na moje pitanje: Jel živ bre mojdrugar, tiho prošaputala: Jeste, pre dva sata sam mu donela boks cigareta, bocu Loze, pola kile hleba i sardine. Uvela me u stan, poslužila kafom i ispričala mi da je otkazao televiziju, ne čita, odnosno, ne traži joj da mu donosi novine, kad zakucam samo mi kroz jedva otškrinuta vrata pruži papir na kome je napisano šta mu treba, da mi novac kad mu to donesem. Pošto ni po koju cenu nije htela da mi kaže kako treba pokucati na vrata, rekao sam joj da iskoristi trenutak pre nego što Vlada zatvori vrata i da ga pozdravi od mene. Obećala je da će pokušati. Ovih dana ću otići do nje da saznam reakciju, mada pretpostavljam da nije ni reč izgovorio.

*Radič

Latinski naziv: Cichorium intybus;

Radič se u prehrani koristi od davnih dana. Egipćani su ga uzgajali od njegova divljeg pretka, a Plinije je u svom dijelu Naturalis Historia napisao da je, osim u prehrani, radič dobar za čišćenje krvi i protiv nesanice.

**Mažinin: Stari kockasti mlin za kafu sa ladicom dole u koju pada samlevena kafa.

***Bruštulin: Pržulin, posuda za prženje kafe sa ručkom za okretanje.



Komentari (22)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

kosta.babic kosta.babic 19:01 17.05.2016

Moj drug

Ako sam dobro razumeo tvoj prijatelj Vlada se "odjavio" od života.Od ljudi. Od drugara.Prepustio se dobrovoljnoj samoizolaciji. Nekad se to tako dogodi. Ljudski um je komplikovaniji od svemira.
Priča je izvanredna,stvarna i to je njena vrednost.
riply riply 20:16 17.05.2016

Tuzno je

Rekla bih da je se na njegovu anksioznu licnost nadogradio PTSD. Zao mi je sto je odbio lijecenje jer se traumatski simptomi elegantno lijece antidepresivima SSRI tipa. Postoji eticka dilema, ali se to moglo organizovati da mu se stavi u hranu ili pice koje doturaju komsinice. U jednom trenutku bi bio razumniji pa bi se kad otpadne agorafofija, sa njim moglo i drugacije raditi
satinelle satinelle 21:09 17.05.2016

Re: Tuzno je

Rekla bih da je se na njegovu anksioznu licnost nadogradio PTSD.


A ja bih onako laicki rekla da od ovog poremecaja boluje vise od pola populacije u Srbiji, narocito posle izbornog rezultata 2016.
predatortz predatortz 07:13 18.05.2016

Re: Tuzno je

Rekla bih da je se na njegovu anksioznu licnost nadogradio PTSD. Zao mi je sto je odbio lijecenje jer se traumatski simptomi elegantno lijece antidepresivima SSRI tipa.


Poznajem neke ljude koji nisu uspeli da se izbore sa strahotama rata. Jednostavno, neke stvari su bile previše za njih. Dijagnostifikovan im je PTSP. Njihovo lečenje ne bih nazvao ni lakim, ni elegantnim. Proces je to, težak i neizvestan, ali svakako nužan i jedini ispravan način da im se pomogne.

Mikele, ako je tvoj Vlada realan lik - a ne metafora na sve prisutnije otuđenje, nije ljudski ostaviti ga da umre sam i zaboravljen kao pas. Da ne govorim sad o tome da on u takvom stanju može da ugrozi živote drugih ljudi u zgradi, da može da izvrši suicid, da može...

Da skratim, njemu je neophodna hospitalizacija. Verujem da postoji zakonski način da se to uradi i mimo njegove volje. To bi sestra morala da pokrene, ma koliko joj to teško padalo.

Izvini ako sam svojim trezveno-direktnim pristupom povredio neko tvoje sećanje ili osećaj drugarstva, ali čovek nekad mora da povlači i ne tako prijatne poteze. Prijateljstvo ume da bude i gorko.
Lionsgate Lionsgate 08:28 18.05.2016

Re: Tuzno je

Verujem da postoji zakonski način da se to uradi i mimo njegove volje. To bi sestra morala da pokrene, ma koliko joj to teško padalo.


Prilikom rada u Stambenom naleteo sam na par takvih slucajeva u gradu, starci koji se zatvore u svoju gajbu iz nekog svog razloga, niko ih ne posecuje a ni sa komsijama nemaju vec decenijsku komunikaciju. To se najcesce zavrsava da se na kraju po prijavi komsija uz prisustvo policije provaljuju vrata jer se sumnja da taj usamljenik vise nije ziv. Mozete misliti kako neki od tih stanova izgledaju grozno, iz jednog na Z.Vencu pre 5-6 godina mislim, su radnici izneli 5m3 stare (prastare) hartije, najlonskih kesa jos iz doba Pekabete, kartona, glodari na sve strane...

Jedini nacin da se do tog coveka dopre je da rodbina preko socijalne sluzbe pokrene postupak za nadzor i da mu se onda pomogne sa lecenjem. Moze i skupstina stanara da intervenise preko socijalne sluzbe ako izazove neku vecu opasnost po zgradu (pozar, poplava iz instalacija) a porodica ne preduzima nikakve korake.
riply riply 09:14 18.05.2016

Re: Tuzno je

Poznajem neke ljude koji nisu uspeli da se izbore sa strahotama rata. Jednostavno, neke stvari su bile previše za njih. Dijagnostifikovan im je PTSP. Njihovo lečenje ne bih nazvao ni lakim, ni elegantnim. Proces je to, težak i neizvestan, ali svakako nužan i jedini ispravan način da im se pomogne.


Dok čekamo Mikela da nas izvjesti da li je priča realna i aktuelna, samo da kažem da nisam generalizovala postupak liječenja za sve osobe sa PTSD-jem, već sam razmatrala ovaj slučaj, budući da po ovoj priči osoba nije bila izložena ratnim stradanjima(izbjeglištvu, svjedočenju smrti, ranjavanju i sl), već je u njegovom doživljaju više prisutna tzv. procjena opasnosti životne ugroženost, koja je dovela do ekscitiranosti autonomnog NS i daje sliku PTSDa.
Teškoća je što je sve predugo traje, a da se intervenisalo odmah nakon bombardovanja, izlječenje bi bilo izvjesnije.
mikele9 mikele9 13:13 18.05.2016

Re: Tuzno je

Dok čekamo Mikela da nas izvjesti da li je priča realna i aktuelna,

Priča je realna, ime sam izmenio. Sutra ću otići do njega pa ću se javiti.
st.jepan st.jepan 14:22 18.05.2016

Re: Tuzno je

mikele9
Dok čekamo Mikela da nas izvjesti da li je priča realna i aktuelna,

Priča je realna, ime sam izmenio. Sutra ću otići do njega pa ću se javiti.

Ne verujem da ti tu išta možeš, ta priča je ipak otišla predaleko.
Realno, čovek je već veoma opasan, i za sebe, i za okolinu.
Bojim se da to mogu (i neizostavno moraju) da "rešavju" samo vrlo stručni i vrlo nadležni.
mikele9 mikele9 19:42 18.05.2016

Re: Tuzno je

Teškoća je što je sve predugo traje, a da se intervenisalo odmah nakon bombardovanja, izlječenje bi bilo izvjesnije.

Piše u tekstu:
Pokušavali smo da ga nagovorimo da izađe, često sedeli s njim u stanu, pili, šalili se ali Vlada jok! Imali smo drugara psihijatra koji je radio u Palmotićevoj pa smo mu ispričali sve o Vladi i zamolili ga da nam pomogne. Predstavili smo mu ga kao drugara ali je Vlada posle dva njegova naizgled bezazlena pitanja, ukapirao ko je i sve nas isterao iz stana.
mikele9 mikele9 19:43 18.05.2016

Re: Tuzno je

Realno, čovek je već veoma opasan, i za sebe, i za okolinu.

Ubeđen sam da grešiš!
st.jepan st.jepan 20:46 18.05.2016

Re: Tuzno je

mikele9
Realno, čovek je već veoma opasan, i za sebe, i za okolinu.

Ubeđen sam da grešiš!

Drago mi je ako grešim.
amika amika 22:06 17.05.2016

Жестока прича...

--- Микеле. Ту једино лекови и његова сестра могу нешто да учине, изгледа ми да riply има стручан и разложан предлог.

jednarecfonmoi jednarecfonmoi 22:26 17.05.2016

Re: Жестока прича...

Dragi Mikele,

ako prica nije polufikcija radi budjenja svesti o ljudima koji nestanu u samoci, dakle, ako postoji Vlada i ovako se ponasa...i ja mislim da bi trebalo da se vidi kako da mu se pomogne.

Ponasanje koje pokazuje je, kako ono kazu psihijatri "izmenjeno".Mozda Riply ako joj je struka ima naznaku puta kojim bi trebalo da se ide.Na celu sa sestrom tvog Vlade?



Znas, ko zna kako izgleda unutra stan, i kako on sam izgleda :(

urbana_gerila urbana_gerila 16:22 18.05.2016

Re: Жестока прича...

jednarecfonmoi
Znas, ko zna kako izgleda unutra stan


dabre, zamisli ako mu nisu opeglane zavese.

pustite čoveka na miru, nije, niti će biti, opasan po okolinu sve dok ga ne ugrožavaju, a ako, u šta sumnjam, poželi društvo - on će napraviti prvi korak.
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 16:38 18.05.2016

Re: Жестока прича...

urbana_gerila
jednarecfonmoi
Znas, ko zna kako izgleda unutra stan


dabre, zamisli ako mu nisu opeglane zavese.

pustite čoveka na miru, nije, niti će biti, opasan po okolinu sve dok ga ne ugrožavaju, a ako, u šta sumnjam, poželi društvo - on će napraviti prvi korak.



Gerilo, najmanje sam mislila na tako nesto dekorativno..Mislila sam na nivo higijene koji bi mogao da njemu ugrozi zdravlje.Crvi u sudoperi, bubasvabe npr...djubre neiznoseno mesecima..i slicne stvari.Da li je to okruzzenje za ljudsko bice? Mislim da ne.

Nisam sigurna da bi coveka trebalo pustiti na miru kako kazes, mislim da bi trebalo proveriti u kom je stanju.
Ako je mentalno ok, onda ga ostaviti prema njegovim zeljama da zivi po svome.

predatortz predatortz 16:41 18.05.2016

Re: Жестока прича...

jednarecfonmoi
urbana_gerila
jednarecfonmoi
Znas, ko zna kako izgleda unutra stan


dabre, zamisli ako mu nisu opeglane zavese.

pustite čoveka na miru, nije, niti će biti, opasan po okolinu sve dok ga ne ugrožavaju, a ako, u šta sumnjam, poželi društvo - on će napraviti prvi korak.



Gerilo, najmanje sam mislila na tako nesto dekorativno..Mislila sam na nivo higijene koji bi mogao da njemu ugrozi zdravlje.Crvi u sudoperi, bubasvabe npr...djubre neiznoseno mesecima..i slicne stvari.Da li je to okruzzenje za ljudsko bice? Mislim da ne.

Nisam sigurna da bi coveka trebalo pustiti na miru kako kazes, mislim da bi trebalo proveriti u kom je stanju.
Ako je mentalno ok, onda ga ostaviti prema njegovim zeljama da zivi po svome.



Po gerilčevoj logici, sve bolesne treba 'pustiti na miru'. Depresija i PTSP su teška obolenja, ti ljudi, bez pomoći, tragično završavaju. Mislim da je intervencija društva moralni čin, obaveza - a ne neko uskraćivanje slobode izbora.
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 16:51 18.05.2016

Re: Жестока прича...




Po gerilčevoj logici, sve bolesne treba 'pustiti na miru'. Depresija i PTSP su teška obolenja, ti ljudi, bez pomoći, tragično završavaju. Mislim da je intervencija društva moralni čin, obaveza - a ne neko uskraćivanje slobode izbora.




Moj odgovor je pomirio oba ugla gledanja.

Ako je samo izbor a mentalno je covek u redu, za sebe na prvom mestu, nek zivi kako zeli.

Cudaci su mi ok, cesto zanimljiviji od naoko normalnog sveta..

Ali velika je razlika izmedju bolesti i nekog ko je na svoju ruku.To bi moralo da se utvrdi sta je u pitanju.
krkar krkar 16:51 18.05.2016

Re: Жестока прича...

To bi moralo da se utvrdi sta je u pitanju.


Telepatski?
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 16:55 18.05.2016

Re: Жестока прича...

krkar
To bi moralo da se utvrdi sta je u pitanju.


Telepatski?



Bas bzvz sad kazes...

Lepo sam napisala gore u prvom odgovoru.

Preko sestre koja bi to organizovala.

Sam nacin prilaska bi mogao da kaze neko ko je paihijatar po struci.
krkar krkar 17:04 18.05.2016

Re: Жестока прича...

Lepo sam napisala gore u prvom odgovoru.

Preko sestre koja bi to organizovala.

Sam nacin prilaska bi mogao da kaze neko ko je paihijatar po struci.


To kako mala Perica zamišlja pristup psihijatrijskom bolesniku?
jednarecfonmoi jednarecfonmoi 17:23 18.05.2016

Re: Жестока прича...

krkar
Lepo sam napisala gore u prvom odgovoru.

Preko sestre koja bi to organizovala.

Sam nacin prilaska bi mogao da kaze neko ko je paihijatar po struci.


To kako mala Perica zamišlja pristup psihijatrijskom bolesniku?


Pa nema veze...lako je biti ironican, sarkastican, cinican, ali postavlja se pitanje sta je iza toga.Uvek postoji podsvest u tami iza svesnog.Sta god da odgovoris, pitanje je da li je tvoj odgovor samo nastavak opisa iz prve recenice ili zaista iskren razgovor sa samim sobom.

Jednom davno bila sam na nekoj zurci, zapricala sam se sa covekom jer je odlicno svirao klasicnu gitaru.Sviram i ja, ne kao on.On je bio virtuoz.Pricao je veoma nepovezano, o ljudima jezerima, ljudima sumama, recenice su bile blago receno sumanute.Ja sam uspela da ispratim sta kaze.Dosla je zena i rekla da se sklonim od njega ...da uopste n zna ko ga je doveo tu.Profesor muzike, sa dijagnozom sizofrenija (koja je bolest, ne poremecaj) na lecenju...

Ali kod tog coveka je postojao otvor ka dusi ili svesti, kao kad vidis svetlost iz pecine.Najgori trenutak je kad zavlada potpuna tama.Nema pristupa.Nema otvora.Nije cudo da se to zove - pomracenje svesti.
zoja444 zoja444 03:19 19.05.2016

tuzna sudbina

usamljenost, otudjenje i alkoholizam. drzim palceve. potrebno je ovde puno srecnih okolnosti da se namesti, da bi se izaslo iz zacaranog kruga. i motiva, i pronalazenja smisla i prave brige i (samo)ljubavi, i volje i zelje i snage...

ja ne bih znala kako da pomognem. iskreno.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana