Marsel Dišan, autoportret
Tamo gdje se preciznost tehničkog crteža rastače u eteričnost akvarela ili iskrivljuje u kakvu apstraktnu sliku, a proračuni na kojima je zasnovano njegovo dimenzionisanje preslažu u stihove slobodne rime, e tamo nastaje i ova priča.
Još je premudri Pitagora ustanovio da harmonijska ljepota muzike ima uporište u jasnom matematičkom redu. Skoro dva i po milenijuma kasnije Ajnštajn je pomislio kako bi slični estetski principi trebalo da važe za jednačinu koja opisuje kosmos. A negdje otprilike u isto vrijeme Kazimir Maljevič otkriva da boje ne ističu iz Arhimedovih krugova čak ni kad se ovi postave uspravno. Heh, da nije morao da ih crta u pjesku možda bi i slavni starogrčki matematičar izbjegao nasilnu smrt gladijusom.
Češljajući dalje istorijske spise nalazimo da je u geometriji kruga neko vidio Atona, suncolikog Boga, neko zlatne oreole nad glavama svetaca, a neko treći, opet, osnovu zupčanika, točka, turbine... Tako različiti poglediti na jednu te istu stvar.
A onda je Leonardo onako „zrikavo“ zrakasto sagledao širu sliku stvari. U suštini radilo se o vrlo zahtjevnom optičkom zahvatu, kao da istovremeno vrtite palčeve na rukama u suprotnim smjerovima.
Njegovi anatomski crteži predstavljali su rentgenske snimke pola milenijuma prije Rentgena. Istovremeno je stvarao slike neuhvatljive ljepote, čija je tajna možda ležala upravo u poznavanju istine, u svim onim posloženim lejerima ispod rafiniranog sfumato premaza.
Njegovi futuristički nacrti za mehanizme, koji će kao koncepti zaživjeti tek u XX vijeku, pravo su remek dijelo mehaničkog maga.
ako ovo nije skica za Wolverina, stvarno ne znam šta je ;)
Kažu da je bio u stanju da piše i lijevom i desnom rukom, i to u isto vrijeme, kao što je bio u stanju da sjajno crta tehnička rješenja baš kao i umjetničke slike. Možda jednostavno, kao ni Tesla, nije imao dovoljno vremena da ostvari sve svoje zamisli, pa je crtao istovremeno u oba smjera.
No kod Leonarda su svi ti kreativni aspekti njegove ličnosti išli u zasebnim kolonama. Jedino što ih je objedinjavalo bio je njegov briljantni um.
Vremena koja su uslijedila nametala su pred ljudima, ma kako daroviti i svestrani bili, sve veću potrebu za specijalizacijom u pojedinim oblastima. Znanje je jednostavno postajalo sve bogatije, detaljnije, obogaćeno sa sve više novih i novih otkrića.
Umjetnici su slikali svoje vizije ili predstave svijeta, u kom su inžinjeri projektovali strojeve, crtali šeme, dijagrame ... Svako od njih je svjet promatrao iz svoga ugla, koji su se tek ponekad susretali, a rijetko dubinski preklapali.
A onda je došao naopaki XX vijek. Fotografija je već više od pola vijeka rasteretila slikare obaveze da bilježe i oponašaju stvarnost stvarnog svijeta; Sezan je objasnio mlađim kolegama princip figurativne redukcije realnih predmeta na osnovna geometrijska tijela; Impresionisti su zamutili sliku i pojačali refleksiju; Pikaso je nervozno smišljao kako da razmahne svoj zastrašujući talenat ... Revolucija je čučala u zraku.
Otprilike istovremeno sa pojavom kvantne mehanike, otkrića X zraka, Specijalne Teorije Relativiteta, započela je i velika likovna premetačina svijeta.
Inžinjerima su odjednom zatrebali dizajneri da bolje upakuju svoj proizvod i učine ga tržišno atraktivnijim.
Na drugoj strani predmetom slikarskog interesovanja postaje sve i svašta. O uslikavanju teorijskih koncepata 4. i viših dimenzija smo rekli koju riječ u predhodnom art blogu.
Pod slikarski nišan dospjevaju i neke prizemnije & praktičnije inžinjerske teme.
Sklopovi, mehanizmi, konstrukcije sve to dobiva svoj artistični prikaz u radovima avangardnih slikara.
Disfunkcionalni u strogo inžinjerskom smislu, ti “crteži“ su postali funkcionalni u jednoj drugoj, estetsko-simboličkoj ravni.
Radovi Pikabje, Ležea, Dišana, zatim čitav futuristički pokret, te konstruktivisti u sovjetskoj Rusiji, slavili su (sa i bez navodnika) uzlet mašina u nazaštićena nebesa.
Neki od njih su to stvarno doživljavali kao glorifikaciju novog tehnološkog doba (futuristi, konstruktivisti), dok su se drugi ironično poigravali duhom novog vremena. Pristup varira od vjerodostojnog pseudopodražavanja, preko visokostilizovanih skoro-pa-apstrakcija (futuristi), do čiste apstrakcije karakteristične za konstruktiviste.
Fransis Pikabja, Parade Amoreuse
Fransis Pikabja, Djevojka rođena bez majke
N. Diulgheroff, L'uomo razionale, 1928
Transcendentacija tako karakteristična za uzvišene, klasične i religijske teme ustupa mjesto Transsupstanciji. (Profani) objekat umjetnikove pažnje zadržava svoj formu, ali biva izmješten iz svakodnevne „radne pozicije“, i pod svijetlima izložbenog mjesta, sagledvan iz komplementnog ugla. Igranje konceptima postaje omiljena zabava dokonih stvaraoca ( ne zaboravimo - dokolica je stvorila čovjeka) .
Tamo gdje im nedostaje teorijske potpore, odnosno vjerodostojnosti u prezentovanju novih istina, umjetnici posežu za proklamacijama.
Niste sigurni šta uslikani objekat predstavlja... reklamu, prospekt, sliku? Dilema se razrješava dogmatskim etiketiranjem - “Ceci est de l’art.” PUF! - Pečatirano. Ovo je umjetnost, pa ti vidi...
O čudesnom eksperimentu ruskog konstruktivizma smo već napisali koji red na blogu Beликaя Утопия..
S apekta interakcije umjetnosti i naučnih dostignuća možda je najinteresantniji opus koji je iza sebe ostavio ruski skulptor Naum Gabo. Gabo je bio fasciniran najnovijim otkrićima na polju teorije četica, razotkrivanju elementarnog tkanja materije-energije.
Visokoapstraktne forme savršeno odslikavaju problem jezičkog pristupa novootkrivenim fenomenima, kojeg su Bor i Hajnzeberg tako dobro uočili. U isto vrijeme su prostorno i materijalno neuhvatljive, čime je jasno uspostavljena asocijativna veza sa Principom Neodređenosti.
Fernan Leže je svoju opčinjenost mašinama „zaradio“ u Velikom Ratu u kom je učestvovao kao artiljerac. Polazeći od kubističko geometrijskih postulata, vremenom svodi formu svojih radova na apstraktnu geometrizaciju, koju kasnije upotpunjuje sa ljudskim likovima.
Mašinski Elementi
U kasnijoj fazi, Leže u potpunosti napušta mašinske motive i metalne konstrukcije, okrećući se ljudskoj figuri i njenoj stilizaciji.
Velika parada
Čak se i bajkoviti i magični Kle na jednom svom platnu osvrnuo na mehaničke sklopove.
Naravno, učinio je to na sebi svojstven šarmantan, duhovit, mada pomalo i zlokoban način.
Mehanizam koji cvrkuće
Najsuroviji i najbespoštedniji u tretiranju uobičajenih mehaničkih objekata i naprava svakako su bili dadaisti. Već smo vidjeli neke radove Frensisa Pikabje iz njegovog dadaističkog perioda.
I čuveni fotograf Men Rej je imao neke više nego zanimljive opservacije dada tipa.
Najoriginalniji, najaradikalniji i rekao bih najopičeniji mislilac-stvaraoc, a koji je u središtu svog interesovanja, između ostalog, imao i čovjeka kao subjekta-objekta mehanizovanog svijeta je Marsel Dišan. Oslobodivši svoj lucidni um šahiste u igri apsolutne slobode kakvu mu je omogućavala umjetnost, Dišan je svojim idejama duboko uticao na savremenu umjetnost.
Jedan je od osnivača pokreta dade koji je nastao iz najdubljeg razočarenja u tekovine čovječanstva (uključujući tu i umjetnost i nauku) kao posljedice netom okončanog Prvog svjetskog rata.
Najveći je apsurd živjeti u spoznaji o apsurdnosti sopstvene egzistencije. Iz tog ugla Dišan posmatra i cijeni sva velika dostignuća čovječanstva, pogotovo naučno-tehnološka koja su i najviše doprinjela užasnim stradanjima miliona mladih ljudi na frontovima širom Evrope.
Njegovi besmisleni mehanizmi jetko i precizno odslikavaju rezignaciju i distanciranje od zlokobnog mehaničkog genija.
Biciklistički točak
"To Be Looked At (From the Other Side of the Glass) with One Eye, Close To for Almost an Hour"
3 Standard Stoppages (vizuelna šala na račun etalona za metar)
With Hidden Noise
Dišan je, između ostalog, prvi upotrebio običan svakodnevni predmet (pisoar) promovišući ga u legitimni umjetnički objekat pod nazivom „Fontana“. Bio je to jasan i u tradicijsko-poslijedičnom nizu precizno lociran (pra)početak pop arta.
Dišan je i začetnik konceptualne umjetnosti i instalacija. Za prezentaciju njegovog sveukupnog rada i značaja za modernu art scenu bila bi potrebna serija blogova.
A ovaj tekst je ipak samo jedan mali izvod pionirskih radova iz šarolike lepeze prikaza mehaničkih artifakata kroz medijume moderne likovne umjetnosti.
Evo, od savremenih autora spomenuću samo Samuel Gomeza, pa nek njegov crtež bude poziv za kačenje priloga kroz komentare ...