Otkad znam za sebe proganjala sam mačke. Svih boja i veličina. Preferirala sam mačiće i čeznula da mi neko pokloni tigra, ako može amurskog. Da bude moj, da mi prede k'o helikopter i da se igra klupčetom. Većim, naravno. Što se još nije desilo.
Od detinje ljubavi prema mačkama i nagona da ih spasavam, usvajam i brinem o njima, ostala je gomila ceduljica, potresnog sadržaja :«Molim vas nemojte izbaciti macu. Bila je u šahtu. Nema mamu. Jako je dobra i mirna. Molim vas.« Poruke je, ispisane grafitnom olovkom, na cepnutom komadičku papira iz sveske, široke linije, sačuvao moj otac. Povod za srceparateljni tekst je već poznavao kao staru priču. Nakon što se tokom noći, sa ulice, čulo očajničko, neumoljivo tanušno mjaukanje, moj otac je najpre pokušavao da pojača televizor, zaključa dobro vrata i zabrani mi izlaz. Iako je znao da čim ujutru ode na posao, ja ću krenuti duž ulice, zavirujući u kontejnere, šahtove, jarkove i žbunje, vođena piskutavim, već promuklim očajničkim pozivom u pomoć. Nakon što sam našla odbačenu, bačenu, ostavljenu krmeljivu, čupavu lopticu, koja se obično sva tresla, istu sam odnela kući, nahranila na cuclu, napravljenu od odsečenog prsta gumene rukavice i bušnutu iglom. Crvena mašnica, korpica i...moram u školu. Svi časovi preživljeni u strahu da loptice više neće biti kada se vratim, da će mi je opet uzeti i odneti, uprkos ostavljenoj poruci. Na kraju škole sam perjala kući k'o afrički poštar i zaticala, u hodniku, istaknutu pozadinu mog oca, dok je četvoronoške metlom pokušavao da se novog člana porodice. Isti je, odomaćeno, frktao kao ozbiljni tigar ispod ormana...i najčeće završavao u selu. Baba Kaja je imala zavidnu kolekciju mojih mačjih siročića.
Život sa Žmuom je započeo donošenjem Dobrice. Dobrica je doputovao u džepu. Crno-bela grudvica, sa tri crne tačke na beloj njušci, pljunuti musketar. Dobrica je bio zaštitni znak našeg stana i užas za sve posetioce, jer im se bacao pod noge, prevrtao preko glave i uporno uvaljivao u naručje. »Nenormalan k'o Jeličina mačka« bilo je popularno poređenje u redakciji, autor Moja najbolja drugarica. Dobrica je odnet babi, kada smo se mi odselili u Sloveniju. Uspešno lovio miševe, koje seoske mačke nisu više ni gledale. Gradski Dobrica je bio traženiji mačak u babinom komšiluku.
Kada su deca malo porasla i pitam se samo odakle stekla kolekcionarsku ljubav prema mačkama, koju je posebno ispoljavala Princeza, uspela sam da nagovorim Žmua da je pravo vreme da njegova ljubimica dobije tako željenu mačku. Ista je pronađena ispod drvljanika u Sv. Duhu, seocetu u Istri. Crn kao zift, mali malecki. Pun buva. Bagira. Princeza je đipala od sreće, noseći crnu mrvu u ruci. Bagira je postao četvrto dete, samo je nekako prebrzo rastao. I doveo me u jednu od nezgodnijih situacija u životu. Prosto, bilo nam žao da ga kastriramo (ko se seća onog vica o babi i mačku?), sve dok...po kući je počela da se širi čista pornografija. Bagira je počeo da opšti sa plišanom mačkom, koju su deca do tada imala kao surogat za pravu. Uz cerekanje mladeži, Bagira je više puta dnevno iskaljivao prirodni nagon na ubogoj plišanoj lepotici. Deca su evakuisana na Bohinj, a Žmu poslat na veterinu da kastrira Bagiru. Niko ništa nije primetio po povratku. Bagira je bio isti kao pre, skakao je kao poparen, igrao se svime što mrda i ponovo...opštio sa Plišanom. Tu sam ja probala da navučem Žmua da pozove veterinu i pita šta se dešava, može li kastracija da ne uspe. »Nisam blesav, zovi sama«, izjavio je Žmu. Dobro...Naredno jutro, kada sam ostala sama u stanu, proverivši ima li okolo skrivenih kamera, pozvala sam veterinu:
- Dobro jutro, imam pitanje...
- Izvolite...
- Khm...može li da ne uspe kastracija mačka?
- Ne može.
- Khm...a zašto onda kastrirani mačak seksualno opšti sa plišanom mačkom?
- Gospođo, da li je on to i ranije radio?
- Pa...jeste...
- To je onda zato što još uvek ima zapis tog čina. Kad mu se očiste hormoni, prestaće.
I prestao je, samo neku godinu kasnije, kada je dosegao puni razvoj, Bagira je počeo da opravdava svoje ime. Nasrtao je na sve što je mrdalo po kući, uključujući i nas, uporno pokušavajući da nas ulovi, ako već ne može da nas pojede. Veterinar je savetovao proširenje prostora. Kreditno nije išlo. Bagira je karijeru nastavio kod Žmuovih roditelja, uteravajući stravu podpohorskim mačkama.
Samo par dana nakon odnošenja Bagire na slobodu, Princeza je u dvorištu našla crno, malo mače. Sa ogrlicom. Izbačeno. Samo. Proglasila ga za rođendanski poklon i tako smo dobili Maricu. Marica je bila najzahvalnija mačka ikad viđena. Kao pas je čekala pred vratima Princezu, prednjim šapama se nudila u zagrljaj, pratila je svuda i uvek. Gladna kao gladna godina i crna kao ponoć. Zbog nečeg je Žmu osetio potrebu da postavi pitanje ukinute inkvizicije:«Zašto u ovoj kući uvek mora da bude crna mačka?«
Marica je samo dva meseca kasnije slučano štuknula iz stana. Pred božićno-novogodišnje praznike. Sledila je drama nad dramama. Princeza i Braća su se zarozali od plakanja, a ni ja nisam baš bila stabilna. Žmu je dolazio u uplakani stan, a na prozoru je stajalo pismo :«Dragi Deda Mraze, ništa ne moraš da nam doneseš, samo nam vrati macu«. Žmu i ja smo tumarali kvartom tražeći kao noć crnu Maricu. Deca su štampala i lepila plakatiće – »Izgubila se naša maca Marica. Crna. Ima velike oči. Voli da se igra.« Ja sam išla ulicom, virila pod aute i cvilila »Mac, mac, mac!«, a Žmu je na sigurnom odstojanju telefonirao, tabajući za mnom i srdačno klimao zbunjenim prolaznicima. Izgledala sam kao ludak s' pratnjom. Marice nigde. Napolju mraz, unutra uplakana deca.
Onda je Deda Mraz pukao i naredio mi da zovem Felinološko društvo. Da pitam ima li mačka, koja neće da beži od kuće i pošto. Već narednog dana konzilijum Felinološkog društva Slovenije savetovao je da patuljci nabave Ragdoll-a. Nikad čula. Krpena lutka?! Konsultovan je dobar drug Google i nađena je uzgajivačica Krpenih lutki. Imala je samo još jedan komad. Deda Mraz i ja-patuljak otandrljali smo uveče u Vrhniku i ugledali do tada neviđenu rasnu sortu (ja sam uvek preferirala mačke uličarke i sirotinju mačeću). Rasni Ragdoll nas je gledao plavim, krompirskim očima. Pustio se u zagrljaj i odmah zapreo. Kupljeno. Već to veče razvlačili su ga mladunci po krevetu, mazili i divili mu se. A ja sam sa uzgajivačicom potpisala takav ugovor, kao da sam usvojila blizance iz Avganistana. Kad bi htela, život bi mogla da mi uništi.Tako je u našu kuću stigao Si Yuma Nanntiss. Jedini čistokrvni član naše porodice. Sa pedigreom, koji smo danima čitali, diveći se finim mačećim imenima. Aristocats. Zbog neizogovorive finoće, Nanntissa sam prekrstila u Budimira. Od milja Buca. Na slovenačkom Bajsi. Samo je Princeza i dalje bila kisela. Budimir je bio lepota jedna nežna i dobra, ali Marica...
Kroz dva dana pojavila se Marica. Našla je komšijska deca, ispečenog nosa od auspuha, ispod auta. Podivljala. Jedva su je u kuću uneli. Dva dana je jela kao provaljena, noktom skupljajući svaki briket i umivala se do svilenog. Budimira mi nikada nije oprostila. Srce i dušu do kraja je poklonila Princezi, a Budimir je izabrao mene. Pasje mačke u životu nisam videla. Ogroman, svilen i dobar kao hleb. Ne grebe nikada. Radi mu šta hoćeš, samo ga voli i nosaj u rukama. Reži kao puma, prede kao traktor, verno sedi uvek uz mene. Pokušava da izgura Žmua iz kreveta. Živi da bude mažen i da je tu blizu. Prati me kao doberman i vazda gleda zaprepašćenim, nebesko plavim očima. Manje mačju mačku u životu nisam videla. Ogromna beba. To je onaj u mom zagrljaju.
Ako je nešto Mami Prirodi uspelo, uspele su joj mačke. Divljenja vredne. Lepe kao boginje. Kao Bastet.