Izlazeći iz zaliva, skrenuli smo levo, na zapad. Zašuškana u urbani komfor ponekad zaboravim na draži ruralnog Dorseta. Danas grad vrvi od studenata iz raznih krajeva sveta, brodići i jahte napunili su luku, na svakom komadu raspoložive, skupocene zemlje (naročito parcelama odakle se pruža pogled na more) dizalice danonoćno rade…teško je primetiti nenametljivu seosku pozadinu. A proleće je buknulo u svoj snazi, drveće gustim krošnjama gradi tunele na sporednim putevima i bezbrojni zlatnožuti narcisi razbijaju živo zelenilo pitomih dolina. Ja sam jesenje dete koje uživa u ritmu kiše, zaključano u četiri zida, medju knjigama, a i noćna ptica. Razmišljam sada, kada sam, doduše bojažljivo, izmilela na sunce da pozdravim oživelu prirodu, kakva je lepota u ovim jarkim bojama.
Dorset (Old Eng. Dornsæte) je zemlja keltskog plemena Durotriges; unutrašnjost je načičkana prastarim utvrdjenjima, megalitima, kamenim prstenovima i “man made hills” gvozdenog i bronzanog doba, ali još u neolitskom dobu ljudi su ostavili za sobom tragove: Dorset Cursus je 10 km dugačka traka (zapravo dve, paralelne) od krečnjaka, tri puta duža od obližnjeg Velikog Cursusa Stonehenge-a. Putevi Dorseta su pravolinijski, “rimski”, kao i mnoga imena naselja: Blandford Forum, Canford Magna, Lyme Regis, Minterne Parva (Vespazijan i Legio II Augusta dolaze u ove krajeve 40-tih godina nove ere), a po gradovima se kriju stare saksonske crkve i zidine, ostaci kraljevine Wessex. Dve pošasti su stigle na ostrvo kroz Dorset: prvi napad Vikinga na Englesku, na luku Portland (789) i kuga, crna smrt na brodovima koji su uplovili u Melcombe Regis - danas Weymouth (1348).
Od prestonog Dorchestera i idiličnih sela slavnog Thomasa Hardyja (Puddletown, Piddlehinton, Affpuddle, Piddletrenthide…) put nas je odveo severno, svega nekoliko milja do doline reke Cerne i do sela Cerne Abbas. Reka Cerne dobila je ime po keltskom bogu Cernunnosu. Cernunnos (možda Herne the Hunter iz Veselih Žena Vindzorskih ili čak obris Goetheovog Erlköniga), božanstvo prirode, vitalnosti i plodnosti, muškarac sa rogovima jelena, gospodar divljine i divljih životinja, u tišini vlada liminalnim prostorima izmedju života i smrti i ciklusima radjanja, umiranja i ponovnog radjanja. U jednoj ruci drži torkves (keltsku ogrlicu) - simbol ljudskog uma, a u drugoj zmiju - simbol životinjske mudrosti. Nosi rog izobilja iz koga sipa zrna žita i novčiće. Kada neko čuje Cernunnosov glas, to je siguran predznak smrti. Cernunnos ima cikličnu prirodu: rađa se na zimsku kratkodnevnicu, a umire na letnju dugodnevnicu. Zatim ponovo izlazi iz podzemnog sveta da bi krenuo u svoj divlji lov.
U Cernunnosovom selu je benediktinska opatija (Abbas, Lat. ‘opat’) iz X veka koju je osnovao Æthelmær the Stout, potomak kralja Æthelreda I; neslavno je završila 1539. godine posle donošenja zakona o raspuštanju katoličkih manastira/crkava za vreme Henryja VIII. Iza opatije ostala je knjiga - the Book of Cerne: manuskripti neprocenjive vrednosti i izuzetne lepote iz IX veka, danas ih pohranjuje univerzitet Cambridge. Izvor Svetog Avgustina, koji je pohodio Cerne Abbas šireći hrišćanstvo, ostao je sačuvan u bujnom zelenilu, za njega su vezana mnoga verovanja i običaji (oracular, healing and wishing well). U selu je živeo i umro kao pustinjak Sv. Eadwold, brat čuvenog kralja Anglije, Sv. Edmunda (St. Edmund the Martyr). Naravno, selo je najpoznatije po džinu ("Cerne Abbas Giant"), uklesanom u obližnje brdo. Ko je on i kada je nastao i dalje je predmet raznih teorija.
Sećam se nekog davnog rodjendana, koliko sam zapela da dobijem rečnik grčke i rimske mitologije (rečnici su ostali za mene omiljena knjiga). Sa grčkim bogovima sam stari prijatelj, ne prestaju da žive u knjigama, orfičkim himnama, muzejima; vode bitke, radjaju decu, zaljubljuju se, vole i mrze, proklinju, pate, ubijaju…pričaju nam priče. O Cernunnosu gotovo ništa nije zapisano, i ime mu je romanizovano. Ima nečega moćnog u njegovom ćutanju i u carstvu prirode što mene, jesenje dete iza zaključanih vrata, neodoljivo privlači, kao zabranjeno voće: on nemo posmatra, ne dolazi nepozvan. U žuboru potoka, šuštanju lišća, vetru i oluji, u starom hrastu, u krečnjačkim trakama, u prefinjenom ali i pohotnom jelenu, mudroj sovi, vuku i medvedu, Cernunnos vekovima odoleva nama strancima, pažljivo čuva svoj dom i čeka svoj trenutak.