Bio to debeli Dunav ili indijska džungla, ja bez prirode ne umem i ne mogu, moram imati svoje redovne doze. Drugačije ne funkcionišem.
No, s ovim odnosom prihoda i rashoda, benzin mi godinama već nije zanemarljiva stavka, pa tako pokušavam da otkrijem kutke i zakutke na rubu grada, mesta gde je nešto od te prirode ili preteklo, ili naprosto podivljalo, pa iždžikljalo.
Imam jedno mesto gde često idem: šuma, bara i kanal na periferiji. Dobro stanište, prepuno ptica. Lako dostupno, a opet skrovito. Nekako zavučeno, često se parovi tamo zavlače. No, ne smetaju oni meni.
Odem ja tako sinoć da osluškujem sove, neće li se koja oglasiti, pa se iznenadim kad primetim da se tu parovi i noću zavlače (inače sam uvek dolazio danju, nego su sove noćne ptice).
Prolazim pored malog objekta nekog javnog preduzeća i osvetljenih prozora njihovog obezbeđenja. Mislim se, baš mi se i ne objašnjava ako me pita šta tražim tu. Ne obraća on pažnju, navikao čovek na zaljubljene parove.
Malo kasnije se vraćam, sad bezbednjak stoji ispred kućice i gleda me zabezeknuto. A kamo ona? Raskomadao sam je i zakopao u pesku?
U šumi su jedna kola već parkirana, pa stajem malo podalje i osluškujem (tj. sove osluškujem). Uskoro dolazi još jedan auto (jedini sam u kolima sam), ostaju možda 15 minuta, pa odlaze. A kako ni traga nema sovama, idem i ja.
Da ne uznemiravam par u onim parkiranim kolima, ne palim svetla, avetinjski klizim samo s pozicionim. Uključenje na asfalt, na ćošku stoji sestra noći, a ja polako shvatam koliki sam magarac.
Rekoh već da tamo idem često? I da često viđam te parove? Eto, tek sad sam shvatio da ja to ptičarim u Pica-parku!
Al’ baš ima dosta ptica!
(Foto: Kay Chernush for the U.S. State Department / Wikimedia Commons)