Ljubav| Porodica| Život

Bez dobrog naslova (2. deo)

selica_nena RSS / 05.04.2016. u 14:20

Ne pitaj kako mi je bilo kad sam mu se vratila. Ćuti on, ćutim ja, ujutro zajedno na posao, popodne zajedno s posla, a u kući dva stranca. Pojede šta mu stavim na sto, uzme novine i zadrema na kauču, a ja ne znam kud ću od muke. Uveče ja odem u spavaću sobu, a on ostane na onom kauču, pa ga čujem kako se prevrće i uzdiše. Niti gde idemo, niti nam ko dolazi. Samo kad odemo u selo progovorimo po koju pred decom i tako potraja sigurno dva meseca.

Jedan dan svratim do prodavnice, a tamo ona njegova, nešto se rastorokala sa trgovkinjom. Nismo se srele od one noći i to mi bilo čudno, jer je stanovala u zgradi do naše, a baš me kopkalo šta će da uradi kad me vidi. Kad ono, meni se noge odsekle, a ona k’o da ništa nije bilo. Ućutaše se, lepo osećam kako se domunđavaju očima iza mojih leđa, pa će ti ona: „I tako ti kažem, najviše volim ove oženjene. Oni su ti k’o pušteni s lanca kad im žena nije u blizini!“ Aaaaaaaj, majko mila, kako sam se savladala da joj ne skočim za vrat, ni sama ne znam. Okrenem se i izađem odatle, a sve mi te njene reči odjekuju i sve mislim da l’ sam nešto trebala da joj kažem, da je pljunem, da je... Kurva mi se u lice smeje, ej ona se meni smeje, a ja povijam glavu i sklanjam joj se! Znaš kakav me bes uhvatio?!

Uletim u stan i s vrata mu kažem: „Kuneš se u decu, a lažeš?! Eno ti se devojka hvali kako si k’o pušten s lanca kad mene nema u blizini. E ja sad odoh, a tebi eto kučke, za bolje i nisi.“ I odem u sobu da se pakujem, a on za mnom. Vidim da je pobesneo, samo ne znam da li mu je krivo na mene ili na nju. Ja trpam stvari u kofer, on mi ih otima i baca gde stigne i sve viče: „Nećeš, nećeš ti nigde!“ Pa me dohvati oko struka i baci na krevet i da ti ne pričam baš sve, možeš da zamisliš šta je dalje bilo.“

 

Malo se zakikota i namignu mi, pa ućuta prebirući po sećanju.

„I tako ti se izmirismo, al’ ostala sumnja u meni. Ako zakasni s posla il’ ode da se nađe s društvom, ja ti živa nisam dok se ne vrati. I sve odlučim da ga ništa ne pitam, a ne mogu, nego s vrata saspem paljbu – gde si bio, s kim si bio, je l’ tamo bila ona? On se naljuti, pa danima ne progovara, a ja od sekiracije ne mogu zalogaj u usta da stavim. Kopnim, nerviram se, plačem... Onda se malo primirim, pa opet u krug. Tražim neki dokaz da me vara, a molim boga da ga ne nađem.

Jedan dan dođe Mića s posla i kaže: „Ja kaparisao jedan plac u centru. Ti se nećeš smiriti dok se ne preselimo odavde.“ Uh, meni nešto bi krivo, kako to kupuje plac a mene ništa ne pita? A odakle mu pare? Neće valjda ono što smo skupljali za kola da utuca u plac? "Hoće", kaže i još će da podigne kredit. Malo će i majka da ga pomogne, neće ni da osetimo tu investiciju. Ajooooj, živa nisam, a opet nešto mislim - da imamo našu kuću, eeej!  

I pristanem, šta ću. Doduše, on bi uradio po svom kako god okreneš."

 

Tagovi



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana