Piše: Rodoljub Šabić
Jedan provajder elektronskih komunikacija nedavno me doveo u priliku da se suočim sa "pričom", koja mislim, sasvim opravdava ime ovog posta.
Povod za obraćanje Povereniku za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti je bio zahtev koji je provajder (SBB) dobio od tužilaštva (Tužilaštva za organizovani kriminal) kojim je traženo da provajder tužilaštvu stavi na raspolaganje podatke o telefonskoj komunikaciji uključujući i korišćene bazne stanice i lociranje mesta sa koga se obavljala komunikacija korisnika jedne IP adrese. Provajder nije postupio po zahtevu, već je tužilaštvu odgovorio da iza takvog zahteva treba da stoji nalog suda i zamolio tužilaštvo da taj nalog dostavi. Tužilaštvo je ponovljenim dopisom u kome je naglasilo da mu nije potrebna nikakva odluka suda, navodeći u prilog tome i dve konkretne sudske odluke koje to potvrđuju, ponovilo zahtev i propratilo ga "pretnjom", stavljanjem u izgled odgovarajuće kazne. Provajder je ipak ostao dosledan i odgovorio tužilaštvu da će tražene podatke dati samo ukoliko zahtev bude propraćen odgovarajućom sudskom odlukom. Tužilac je kaznio odgovorno lice, direktora provajdera novčanom kaznom od 100.000 dinara i još jednom ponovio zahtev.
Provajder se tada obratio Ministarstvu pravde i Ministarstvu trgovine, turizma i telekomunikacija i Povereniku, tražeći mišljenje i intervenciju. Protiv rešenja tužilaštva o kažnjavanju direktora podneo je žalbu sudu.
U onom što je usledilo, za mene je bio posebno zanimljiv uvid u dve sudske odluke na koje se tužilac pozivao, iskreno, teško je bilo poverovati da postoje. (Još pre skoro 3 godine u postupku koji je Poverenik još 2010. pokrenuo zajedno sa Zaštitnikom građana, Ustavni sud oglašavajući neustavnim odredbe Zakona o elektronskim komunikacijama, jasno, nedvosmisleno je rekao da se na "zadržane podatke" o komunikaciji odnose ustavne garancije o tajnosti pisma i drugih sredstava komunikacije, te da je i za pristup njima neophodna odluka suda.)
Ali, dve pomenute sudske odluke su postojale, dobio sam ih i pročitao.
Dakle, pre nekoliko meseci, Tužilaštvo za organizovani kriminal obratilo se Višem sudu u Beogradu s predlogom da sud donese naredbu za pribavljanje o ostvarenoj telefonskoj komunikaciji NN. Sudija za prethodni postupak odbio je predlog, ali ne zato što je našao da je neosnovan, već zato što je naredba suda nepotrebna, budući da se "radi o podacima koje tužilaštvo može pribaviti samo, shodno svojim zakonskim ovlašćenjem".
Tužilaštvo je podnelo žalbu protiv rešenja o odbijanju, ali je veće Višeg suda odbilo žalbu. Veće je konstatovalo da je prvostepeno rešenje korektno, da je sudjija za prethodni postupak s pravom odbio predlog budući da tužilaštvu za pribavljanje traženih podataka ne treba odluka suda.
I nakon toga se tužilaštvo zahtevom obratilo provajderu i desilo se sve ono što sam već ispričao.
A priča, naravno, ima i kraj. Šta su i da li su nešto uradila dva ministarstva, nije poznato. Šta je uradio Poverenik, (u više navrata bio je u prilici da upozorava tužilaštva na obavezu poštovanja različitih ustavnih i zakonskih garancija) to pretpostavljam, pretpostavljate. Ali, "priču" čini "zanimljivom" ono što je uradio sud. Sud je odluku tužilaštva da novčano kazni direktora provajdera, po žalbi provajdera, poništio, i istovremeno poništio dva prethodna rešenja, doneta povodom zahteva tužilaštva. Isti sudija, istog suda, koji je doneo prethodno pomenute odluke o tome da tužilaštvu ne treba odluka suda!
Tužna ili lepa priča?
Očita zbrka u pogledu predstava o ustavnim garancijama ljudskih prava u državnim institucijama, čiji je posao da ih štite, nedvosmisleno govori u prilog prvom. Ipak, bez obzira na to, opredelio bih se za drugo. Jer, odgovoran odnos privrednog subjekta prema pravima svog klijenta i spremnost, čak borbenost u zaštiti tih prava, usled kojih je dao pravu lekciju državnim organima, ne samo za naše prilike, jeste - lepa stvar.