Da je Srbija devojka, sreću bi joj kvarila dečija kolica. I biciklići, triciklići. Jer – šta ima devojka kolica da ima. Jeste da je bela kuga, kao i da se svi protiv nje deklarativno bore i pozivaju na rađanje beba, ali to ne treba u praksi toliko ozbiljno shvatati. Zato što bebe, sitna i krupna deca, mnogo bolje zvuče u imperativnim rečenicama, nego u stvarnosti. Dok su samo reči ili fotografije, bebe su čiste, buckaste, bistrih očiju, paperjaste kosice, ekstremiteti su im neodoljivo ćuftasti, a uživo...Tada su propast jedna, deru se danju i noću kroz zidove, uznemiravaju komšiluk koji bi inače otkrio lek protiv raka, al od njih ne može. Razbole se, pa cure na sve strane, opet se deru i deranžiraju dalaj lame, što po ulicama, što po čekaonicama, što opet kroz zidove. Da nije njih, komšija bi već lebdeo u nirvani, a ovako ni do filozofskog epa da dobaci. Usput im rastu zubi, zbog njih se opet deru, vrište i ciče gde stignu, kvare sliku i zvuk Utopije. Uši da ni ne pominjemo. Ni škole, obdaništa, imanja i nemanja, uopšte, bebe su propast jedna.
A, imaju i kolica. To je ono u čemu majke koje su se prevarile i rodile, doprinevši poenom smanjenju bele kuge, prevoze te bebe i sitnu decu. Kolica samo na slikama, baš kao i bebe, izgledaju lako i savladivo, ali kada ih kupite i unutra turite objekat vožnje, shvatite da smetate svima. Onima koji stoje u redovima, onima koji bi da parkiraju džipove neometano posred trotoara, kao i onima što skraćuju proces bacanja đubreta izbacivanjem istog kroz prozor. Naravno, smetnja su i svima koji ne bi baš da staju majci sa kolicima na pešačkom prelazu, ali najviše su smetnja onima koji žive na istom spratu ili u zgradi u kojoj žive i bebe. Pa, pošto im na pamet ne pada da pozovu policiju da skloni džip, zbog kog pola ulice menja smer kretanja, jerbo isti najverovatnije ima vlasnika bez kose, sa viškom tonaže, pola zlatare oko vrata i na tome okačeno nekoliko krstova na groblju iščupanih, najbolje je da pozovu komunalnu policiju da kazni majku koja je parkirala detinja kolica pred svojim vratima. Jer, ona je laka meta, neće nikom podmetati pesnice pod nos, pominjati familiju i obećavati nezaboravni noćni provod u vidu oplavljivanja. Ona i tako jedva na nogama stoji, ko zna kad je poslednji put sastavila celu noć spavanja. Jede kad stigne, na preskok, a maločas je ruke otegla vukući kolica, bebu, kese iz prodavnice i sa pijace, torbu sa pelenama, kišobran i kabanicu za svaki slučaj. Uostalom, ako je bila toliko naivna da rodi dete, biće takva i kad joj se pojavi državni organ, u formi komunalnog policajca, pred vratima.
Uostalom, ako joj nešto nije jasno, tu je i zakon. Jeste da je još uvek u obliku predloga, ali to je sasvim dovoljno onima kojima baš i samo ta kolica u životu smetaju da pozovu komunalnu policiju. A, kazna je 50.000 dinara. Za parkiranje bebećih kolica i triciklića u hodnicima zgrada. Zato što to ugrožava prostor i slobodno kretanje komšiluka. Zato se izašlo u susret senzibilnim stanarima i predložen je Zakon o stanovanju i održavanju zgrada. Za dotični zakon je zaduženo Ministarstvo za građevinu i infrastrukturu. Njemu je očito bilo lakše da zabrani dečija kolica, no da donese zakon koji bi svakog ko gradi zgradu obavezao da u prizemlju zgrada napravi i ostavu za dečija kolica i bicikle, umesto kafića i kafana. Kao i da se pobrine da se takve ostave, baš kao i vešernice, uskoro nepoznatim putem ne pretvore u stanove. Kao što to već u Srbiji biva. Jer je lakše pokažnjavati roditelje, nego se akati sa nekim bilmezom koji ima debele veze. A, i komunalna policija se tako ne izlaže riziku svog posla, majke su laka meta.
Jedino što postoji problemčić na kog ne misle ni oni koji tretiraju dečija kolica kao đubre, galamu, razbijanje, ali ni lokalne dalaj lame – u tim kolicima leže njihove penzije. Svedeno rečeno: Nema beba – nema penzija. Na tim kolicima stoje stubovi penzionih fondova. Novac koji sada zarađuju svi na bebe i kolica senzibilni, ne zakopavaju irski patuljci po parkovima. On ide u fondove iz kojih se isplaćuju sadašnji penzioneri. Tako će jednog dana današnje bebe raditi da bi bilo novca u tim istim fondovima za one koji sad prijavljuju njihova, bebeća kolica. Što manje beba i kolica – to manje para za penzije. Zato bela kuga nije samo pitanje voljenja beba i sitne dece, ni puko demografsko nadbrojavanje. Pitanje bele kuge je pitanje održivosti države i društva. Zato valja razmisliti, da li je bolje da se zaobiđu detinja kolica ili da penzija zaobiđe i one koji ne mogu da potrpe dok joj rastu zubi i druge bebeće boljke, ali i one kojima deca ne smetaju.
Inače, nekada mi je ljubljanska komšinica bila Ingrid. Šveđanka. Jednog dana je Ingrid pozvonila na moja vrata i, ne koristeći padeže rekla: »Dobar dan, zašto stoji ovo hodnik 'vako?« Ja sam pogledala »ovo hodnik«, i nisam videla bilo šta sporno. Ingrid se podbočila jednom rukom, drugom napravila polukružni zamah i dodala: »Gde deca?« Probala sam da joj objasnim da su mi deca po školama i obdaništima, ali je Ingrid insistirala: »Gde deca sva ovde?« Naš razgovor je bio mnogo duži no što će biti njegovo prepričavanje, ukratko – Ingrid je htela da kaže da mi imamo ogromne, neiskorišćene hodnike u zgradi i da bi trebalo da kupimo stočiće, stolove, table za crtanje, skupimo igračke i napravimo od hodnika prostore za decu, da se igraju. »Jer tako kod nas«, je zaključila Ingrid. Kad sam shvatila šta je nameračila, uvukla sam je brže bolje u stan, zatvorila vrata i siktavim šapatom joj objasnila da mi nismo »kod nas« nego kod nas, i da to nikom ne pominje ako ne misli da je komšiluk spali u dvorištu. Pokazno. Zato što su i u našoj zgradi živeli oni koji su sve što im smeta istresali na deci i majkama. Sve im je u životu bilo potaman, samo su im deca idilu kvarila. Naravno, uprkos tome što je EU upozoravala i upozorava Sloveniju da ima sve manje dece, dece koja će raditi i održavati penzione fondove. Da bi trebalo da »uveze« mlade parove, da ih stimuliše da rađaju. Što ne podrazumeva vrlo često vladajuće ponašanje prema deci i njihovim roditeljima.
Mada, ako ne drugačije, možda bi oni kojima baš deca sreću kvare mogli da probaju da razumeju da će oni biti ponovo deca kada ta sadašnja deca budu odrasli ljudi. I tada im sigurno neće biti drago ako ti odrasli ljudi budu odlučili da raspišu kazne repriznoj »deci« za njihova životna pomagala. A, dotle bi valjalo da bar država shvati šta su joj prioriteti, kažnjavanje majki za dečija kolica ili stvarna borba protiv bele kuge. Jer, triciklićima i bebećim kolicima se vozi budućnost lično.
A, priču je ilustrovao - Bob Živković.