Bombardovanje iz mog ugla

lidiaz RSS / 24.03.2008. u 17:03

Naravno da nisam verovala da ce nas bombardovati. Ali ja bas nisam pouzdana u prognozama, obicno masim.

Sale se tog vikenda vratio iz Pariza. Bio je na poslu to popodne i pricao kako su imali redakcijski sastanak. I kako je Curuvija bio prilicno ozbiljan i zabrinut. Predvece smo krenuli u setnju, bilo je lepo vece. Sirene nismo culi, na avione i udaljene eksplozije nismo preterano obratili paznju. Setali smo po kraju, do Slavije, pa na Cuburu i bilo nam je malo cudno sto je prilicno pusto. Kad smo stigli do kafica "Roma" u gradicu Pejton, Deki, vlasnik, nam je rekao kako je pocelo bombardovanje i pokazao nam na TV na kome je isao CNN sa slikama razaranja.

U ulazu nase zgrade docekale su nas preplasene komsije sa cebicima i tranzistorima. Nisu znali gde da idu, posto nas podrum nije skloniste, a nije ni prijatan za sedenje. Moja mama se spustila u nas stan izbezumljena od straha.

Sutradan nisam mogla nigde da kupim hleb pa sam ga umesila. Rezerve brasna su jos od ranije postojale. Nisam otisla u Vincu na posao. Posle par dana javili su mi da su nam uveli radnu obavezu. Raspustili su nas tek kad je pogodjena televizija i kad su shvatili da je vrag odneo salu.

U skloniste, ustvari lokalno obdaniste, otisli smo samo jednom. Zaprepastila su nas izbezumljena lica nasih komsija i moje mame i ta grobna tisina. Resili smo da ako vec ginemo, to makar bude u komforu stana.

Saleta je pocela da juri vojska, javio im se dan posto je Curuvija ubijen. Bio je u Ripnju gde su izigravali glinene golubove bez oruzja i municije. Srecom, bio je u Ripnju svo vreme.

Mama je dotrcavala iz stana u potkrovlju u nas kad god bi se oglasila sirena prekidajuci sve sto je u tom momentu radila. I pricala kako je herojski prelazila most u odlasku i povratku sa posla, i ona je imala radnu obavezu. Tata je gledao u nebo kroz prozor i prebrojavao avione, mama je govorila da ih samo privlaci posto nije zamracen.

Kad su pogodili televiziju isla sam kolima po kumu koja je pobegla od muza nasilnika u Metropol (deli ga samo tashmajdnaski park od RTS-a).

Kad su prvi put pogodili Generalstab srecom me je drugarica zadrzala na telefonu, pa sam drugi pogodak docekala u ulazu. Tata je cucao negde iza zgrade. Kad su ga sledeci put pogodili i kad su nam popucali prozori (srecom stan je na strani dvorista, ne ulice) mamu nismo mogli da smirimo. Da smo trebali da se evakuisemo, nosili bi je zajedno sa foteljom.

Dok Sale nije otisao, lunjali smo po opustelom gradu, sedeli u Dablinu sa jos par njih, prebrojavali avione sa Kalisa i pravili drustvo strazaru.

Cekala sam redove za cigare iako nisam pusac, svi moji jesu. Sa nestrplenjem sam cekala sirenu uvece i bila prilicno iznenadjena ono jedno vece kad je nije bilo.

Godinu i po dana po zavrsteku bombardovanja, tada vec u Izraelu, trzala i kocila sam se na svaki prolazak aviona...

Moj drug iz detinjstva Vojkan poginuo je kad su srusili most u Varvarinu. U drugom naletu...



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mvelja mvelja 18:20 24.03.2008

:

bio je to moj najgori rodjendan u zivotu, a bas tog dana je pocelo bombardovanje
lidiaz lidiaz 18:43 24.03.2008

Re: :

Eto, sad ti je rodjendan po jos necemu poznat .

Sada, sa ove distance, ne izgleda tako strasno. Ni tad nije izgledalo, samo je ostavljalo posledice i na nas koji nismo licno stradali. Ili je to smanjivanje osecaja grozote samo moja borba protiv losih secanja.
mvelja mvelja 18:58 24.03.2008

Re: :

U ljudskoj je prirodi da dogadjaje zaboravlja. Zato uvek kazemo 'ma nije to bilo tako strasno' ili kada govorimo o necemu drugom kazemo 'tada je bilo mnogo bolje nego sada' i slicno. Ipak preko nekih stvari ne mogu da predjem i da ih zaboravim, iako sam tada bio mali i nisam razumeo mnoge stvari.
lidiaz lidiaz 19:03 24.03.2008

Re: :

Da znam. Mene kad sad, napolju, pitaju kako je bilo, vise iznenadi sto je za moje sagovornike to tako "big deal", nego moje odsustvo emocija.
Opet, neke druge stvari u periodu iza toga su me pogodile mnogo vise. Tako da je lakse sagraditi oklop i, ne zaboraviti, vec potisnuti strahote.
Gothsa Gothsa 22:54 24.03.2008

Re: :

mvelja
U ljudskoj je prirodi da dogadjaje zaboravlja. Zato uvek kazemo 'ma nije to bilo tako strasno' ili kada govorimo o necemu drugom kazemo 'tada je bilo mnogo bolje nego sada' i slicno. Ipak preko nekih stvari ne mogu da predjem i da ih zaboravim, iako sam tada bio mali i nisam razumeo mnoge stvari.


Pa tek sam tada saznala šta znači usrti se od straha al ne moje iznenađenje izgleda da je bio masovan uvid!
Shumar Shumar 11:25 25.03.2008

Re: : 89 children were killed




A poem from KOSOVO WAR POETRY :

The Pilot’s Testament





I seek no glory.

I bear no anger.

I hate no man.



I do the unspeakable

on behalf of the ungrateful.



I bomb targets chosen by others.


I have surrendered my will

to a higher authority.



I trust the cause to be right

and the methods appropriate.



There is no place for questioning.


There can be no other way.



I do my duty.


You can rely on me.


I will not let you down.



Though my task may be dangerous,

neither fear nor doubt

will prevent me.


Consider me.


Physically and mentally

my ability is exceptional.



My judgement and reflexes

are trained to perfection.


I am chosen from the elite,

the very best.


Many accord me

great respect.


I possess power beyond imagination.


Like a god I roar through the heavens,

miraculous,

immaculate,

invulnerable,

supreme,

the earth beneath me,

the whole of creation

available to me,

awaiting my quick shot

of death and destruction.


My victims are unaware of me.


I am unaware of my victims.



They go about their lives

not knowing only a few seconds remain.


We are arriving

at the appointed time and place.


At a touch I fix their fate.



Moments later,

in mid conversation,

a flash,

and they are gone.



I cannot pretend it was difficult.


Their will was done,

and I, merely an instrument of death.


I did my duty,

but I accept no guilt.



I come down to earth

as a man among men,

unmarked, unrecognized,

unremarkable, unnoticed:

I easily blend.



I am not available for comment.


I am not an item of news. The story is elsewhere.



I return to my family

as if nothing has happened.



David Roberts

15- 22 December 1999





89 children were killed in the NATO attacks on Serbia 1999



MILICA RAKIC
(January 9, 1996 — April 17, 1999)
MilutinM MilutinM 12:06 25.03.2008

Re: : 89 children were killed

Zanimljiva pesma. Kao i objasnjenje i ceo sajt sa kojeg je skinuta.
angie angie 20:07 24.03.2008

ja sam

bila u kupatilu- pushila i prichala sa sestrom telefonom kada su krenule sirene, nas dve skroz ne pripremljene, ko s Marsa da smo pale, pita ona shta se to chuje, ja kazem neke sirene, pita ona, a shto, ja kazem, pa valjda zbog onog shto nam prete, ona-i shta sad da radimo- ja kazem- ne znam idem da vidim.

I vidim, dete mi se izbezumila jer zivimo visoku u soliteru i sve se vidi, u hodniku guzva, ljudi trche, muz me gldea, u smislu je l hocemo i mi- ono skroz si blesav. Onda krenuli da nam zvrckaju da sidjemo, kao svi su otishli u sklonishte, ajd krenemo i mi- tamo onaj julovac desimir stanojevic u trenerci i koznoj jakni sa nekim oshihsanim kao sredje sklonishte, babe plachu, mlade majke drze bebe, neke devojke povracaju, ja odmah izashla da pushim- zduvam dve, muz sa sinom i njegovim drugarima stoji nedaleko i smiruje ih, a ni on ne zna shta ce biti, al deci sad lakshe na gomili. Vidimo mi da ce to tako biti i da niko ne zna shta da radi pametno, krenemo nazad u stan i sretnemo novog komshiju, izbeglicu iz Bosne- kaze, evo sad je stigao iz grada i krenu po nas, da nam kaze da ta sklonishta nisu ni predvidjena za ove sada bombe i samo cemo se badava tu gushiti, jer ako ne daj boze padne neka odgore- samo ce sve da nas tako sarani.

Sve ostalo je duza pricha.
Gothsa Gothsa 22:52 24.03.2008

Re: ja sam

ludilo, strah, izbezumljenost.....ali eto sedim ja sa komšinicom, pre nekolko godina(upoznale se za vreme bombardovanja) na Štrandu, vrućina, u debelom ladu pijemo espreso i limunadu ladnu i obe gledamo u srušeni most, i uz rege evociramo uspomene ali one iz najveće panike...kidamo se od smeha. Ludilo.
MilutinM MilutinM 00:32 25.03.2008

Dok traje

U knjizi "Velo Misto", Miljenko Smoje je lepo primetio:
Čovek se više boji onoga što će se dogoditi, nego onoga šta mu se dogadja.

Drugim rečima: lakše je biti u problemu nego čekati ga. Kada sve krene, tok dogadjaja te samo nosi.


BTW, podseti me ovo na čuvenog bricu Meštra iz tog serijala.

(Lidija, izvini na trolu)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana