Naravno da nisam verovala da ce nas bombardovati. Ali ja bas nisam pouzdana u prognozama, obicno masim.
Sale se tog vikenda vratio iz Pariza. Bio je na poslu to popodne i pricao kako su imali redakcijski sastanak. I kako je Curuvija bio prilicno ozbiljan i zabrinut. Predvece smo krenuli u setnju, bilo je lepo vece. Sirene nismo culi, na avione i udaljene eksplozije nismo preterano obratili paznju. Setali smo po kraju, do Slavije, pa na Cuburu i bilo nam je malo cudno sto je prilicno pusto. Kad smo stigli do kafica "Roma" u gradicu Pejton, Deki, vlasnik, nam je rekao kako je pocelo bombardovanje i pokazao nam na TV na kome je isao CNN sa slikama razaranja.
U ulazu nase zgrade docekale su nas preplasene komsije sa cebicima i tranzistorima. Nisu znali gde da idu, posto nas podrum nije skloniste, a nije ni prijatan za sedenje. Moja mama se spustila u nas stan izbezumljena od straha.
Sutradan nisam mogla nigde da kupim hleb pa sam ga umesila. Rezerve brasna su jos od ranije postojale. Nisam otisla u Vincu na posao. Posle par dana javili su mi da su nam uveli radnu obavezu. Raspustili su nas tek kad je pogodjena televizija i kad su shvatili da je vrag odneo salu.
U skloniste, ustvari lokalno obdaniste, otisli smo samo jednom. Zaprepastila su nas izbezumljena lica nasih komsija i moje mame i ta grobna tisina. Resili smo da ako vec ginemo, to makar bude u komforu stana.
Saleta je pocela da juri vojska, javio im se dan posto je Curuvija ubijen. Bio je u Ripnju gde su izigravali glinene golubove bez oruzja i municije. Srecom, bio je u Ripnju svo vreme.
Mama je dotrcavala iz stana u potkrovlju u nas kad god bi se oglasila sirena prekidajuci sve sto je u tom momentu radila. I pricala kako je herojski prelazila most u odlasku i povratku sa posla, i ona je imala radnu obavezu. Tata je gledao u nebo kroz prozor i prebrojavao avione, mama je govorila da ih samo privlaci posto nije zamracen.
Kad su pogodili televiziju isla sam kolima po kumu koja je pobegla od muza nasilnika u Metropol (deli ga samo tashmajdnaski park od RTS-a).
Kad su prvi put pogodili Generalstab srecom me je drugarica zadrzala na telefonu, pa sam drugi pogodak docekala u ulazu. Tata je cucao negde iza zgrade. Kad su ga sledeci put pogodili i kad su nam popucali prozori (srecom stan je na strani dvorista, ne ulice) mamu nismo mogli da smirimo. Da smo trebali da se evakuisemo, nosili bi je zajedno sa foteljom.
Dok Sale nije otisao, lunjali smo po opustelom gradu, sedeli u Dablinu sa jos par njih, prebrojavali avione sa Kalisa i pravili drustvo strazaru.
Cekala sam redove za cigare iako nisam pusac, svi moji jesu. Sa nestrplenjem sam cekala sirenu uvece i bila prilicno iznenadjena ono jedno vece kad je nije bilo.
Godinu i po dana po zavrsteku bombardovanja, tada vec u Izraelu, trzala i kocila sam se na svaki prolazak aviona...
Moj drug iz detinjstva Vojkan poginuo je kad su srusili most u Varvarinu. U drugom naletu...