Ili Još jedna usrana noć u vinogradu, gledao kraj filma sa R. De Nirom, snimljen po romanu sa ovim naslovom i dopao mi se, mislim, naslov! Mogao bi da bude i ovakav: Još jedan usran dan u Srbiji!
Odem prošlog petka u Banku Poštansku štedionicu da obnovim ugovor o dozvoljenom minusu. Uzmem broj iz automata i pogledam da li ima mesta za sedenje, kad! Sedi ovde Mikele pored mame, ljubeći me i smejući se reče mi Dana drugarica i vrsnica, dele ih dva dana, mog sina. A, da i moja koleginica, slikarka. Poljubim Ljilju Daninu mamu i sednem do nje. E ako ovo ne dokazuje ono što ti vekovima tvrdiš da slučaj ne postoji, onda ne znam šta je drugo, nastavi Dana, baš sam mislila da te zovem…Ukratko, Danina koleginica starija profesorka ide u penziju pa je njih nekoliko odlučilo da joj nešto poklone a ja bih volela da to bude neki tvoj akvarel, mali neki, ostalo nam je pedeset evra jer smo joj kupile još neke sitnice… Ma uradiću ja to tebi za džabaka, nasmejem se. Nikako, namršti se Dana, mora da imaš neki mali akvarelčić… Mila moja, svi akvareli koje sam napravio u poslednje dve godine su velikih dimenzija ali, čekaj, za kada ti treba? Za nedelju… Dobićeš dva pa biraj, kad se vratim kući uradiću ih. Poljubi me Dana, lepi i slatki moj Mikele ali i ne pomišljaj da odbiješ pare, ozbiljno ću se naljutiti! I nisu neke pare ali toliko nam je ostalo. Ljilja je u svemu zdušno podržavala. Dobro de, samo da završim ovo ovde…I ti si došao istim poslom, nasmejaše se obe, ne znam kako bismo živeli da nemamo taj dozvoljeni minus, reče Ljilja.
Na semaforu izađe njihov broj. Posle dva minuta eto ti i mog broja. Preko puta mene buckast momak, dam mu karticu i osobnu iskaznicu, fotokopira on to, poče da vadi nekakve formulare, e da, moram da proverim da li ste negde nešto dužni, biće to za čas, moraću da vam skinem s računa 250 dinara. Ne prođe mnogo, momak će meni: Dužni ste, kredit od 60.000 dinara ste digli 2009 godine… Da kupio sam sinu Laptop… ovde piše da ste banci ostali dužni 19 dinara i 17 para! Nemoguće, sve sam uredno platio, od njih sam dobio listu sa mesecima i ciframa koje moram da uplatim…Žao mi je gospodine, nije do mene, cifra je više nego zanemarljiva ali čim se pojavi dug negde u centrali se upali, da tako kažem, signalna lampica i dozvoljeni minus se odbija. Iako Taoista po ubeđenju, lahko se dam iznervirati, ustanem i kažem bucku: Ne treba mi ni dozvoljeni minus, ne treba mi ništa, opsujem u sebi sve banke i ostale kamatarsko zelenaške udruge i organizacije na svetu! Gospodine, idite do njih i sredite to, videćete, biće to brzo… Ustanem i izađem a dimi mi se iz ušiju, psujem sad na glas. Zapalim cigaretu i nekako se prizovem sebi. Odlučim da ipak odem do Societe Generale, petstotinak metara dalje u Piramidi. Uđem, nema gužve, lepa, prijatna, ljubazna devojka za šalterom. Ispričam joj svoju priču, ona mi zatraži osobnu iskaznicu i na osnovu JMBG očas me pronađe. Gle zaista ste dužni 19 dinara, onih sedamnaest para se ne računa. Napisaću E-mail kolegama iz kreditnog a vas molim da malo sačekate, sedite. Sednem ja, čekam, čekam, njima ističe radno vreme. Znate šta, kažem, doći ću ja u ponedeljak, kada vi radite, posle jedanaest, ok, vidimo se. Izvinite gospodine, nadam se da će u ponedeljak biti sve u redu. Pre toga mi je rekla da odavno, od kad sam otplatio kredit, nisam više njihov klijent i da ne može da mi uzme 20 dinara koje sam ponudio. E da, ponudi ona meni da otvorim račun kod njih i sve će se srediti dok izrekneš Vulin. Odbijem s indignacijom, Vi ste zaista ljubazna i fina osoba ali mi ne pada na pamet da u vašoj banci otvaram bilo šta osim što sam otvorio vrata a još kad se setim vaše (Societe Generale banke) TV reklame sa onim odvratnim čičom koji uzima kredite a ćerki i zetu ne bi dao čašu vode da umiru u Sahari od žeđi, ne, ne i ne!
U ponedeljak vraćajući se iz suda gde sam overio neka dokumenta, oko pola 12 uđem u Societe Generale. Samo što sam stigla, sedite sada ću da pročitam mejlove, kaže mi slatka, ljubazna službenica. Elem, nije joj stigao odgovor, pozvaću ih telefonom, kucka i jedva dobija vezu, diktira moje podatke, dobro, u redu, spušta slušalicu. Meni: Rekli su mi da je neka greška pitanju, izbrisaće ovih 19 dinara i da vam napišem potvrdu da nam ne dugujete ništa. Napiše mi potvrdu, pečat i potpis na memorandumu banke, ljubazno joj se zahvalim i napolje. Odem do Poštanske Banke štedionice, sačekam red kad! Službenica mi kaže nešto u smislu, tu potvrdu možete da okačite mačku o rep! U svakoj banci postupak brisanja traje najmanje tri radna dana a može i da se otegne na pet ili šest dana. Obrni, okreni ja još nisam ostvario mogućnost dozvoljenog minusa! Otići ću ovih dana da proverim da li su zaista izbrisali neverovatan dug od 19 dinara i 17 para! Od svega mi je najlepše to što sam postao svestan činjenice da živim u uređenoj državi u kojoj se vodi računa o svakom individumu ponaosob, nema tu trte mrte!
Otišao prekjuče do…. Već izdaleka vidim sabor koji ispred čeka u redu. Vratim se kući, pokušaću opet u neko nedoba. Odem juče u tz nedoba vraćajući se iz grada, uđem, uzmem broj, čovek iz obezbeđenja mi ponudi svoju stolicu, sednem i sačekam. Nije prošlo ni dok dlanom o dlan 5000 puta, izađe moj broj. Vrlo brzo završismo službenica i ja s potpisivanjem, od prekosutra vam važi dozvoljeni minus, reče a ja je upitah za stanje na računu, u plusu ste toliko i toliko. Hvala i doviđenja, doviđenja. Da čovek ne poverije! Sve je proteklo glatko kao delfinova koža za samo desetak dana! A dug je, mora se priznati enorman, 19 dinara i 17 para i to ne mojom greškom. Došlo mi da zaplačem shvatajući koliko ova država sa sve bankama, štedionicama i ostalim otimačkim ustanovama brine o meni kao pojedincu, građaninu! Ovim putem im se javno zahvaljujem!