Argonauti i Uncle Joe na Tauridi

Kada se izađe na terasu južnog krila dvorca, kroz mrak se na zapadu vide svjetla Oreande, Gaspre i Koreiza, a ako se ode do istočne, uže ograde terase, onda se prvo ugledaju mnogobrojna gradska svjetla, no sa grada pogled nekako automatski brzo skreće na prekrasni osvetljeni park, koji počinje pravo pred vašim nogama i čije staze vode sve do obale mora, udaljene nešto više od 500 m.

Interesantno je da tu neupitnu ljepotu parka uopšte ne umanjuje prisustvo velikog broja naoružanih ljudi u uniformama, kao ni to što neku, skoro pa svečanu tišinu, koja lebdi nad cijelim tim prizorom, nimalo ne remeti povremeni kratki lavež pasa.

More se osjeća, no ne miris, osjeća se od mora ukradena slana vlaga, nošena za ovo doba godine čudno slabim Levanom i naravno čuje se ritmički šum kretanja ogromne mase Karadeniza.

Vidi se kako mrak nad morem režu svjetla brojnih reflektora.
Neka od tih svjetala miruju, a neka su pokretna, a najveće i najblještavije je ono najudaljenije - svjetlo 190 m dugačke krstarice "Vorošilov".

Stajao sam tako neko vrijeme i stajao bih vjerovatno još da me februar nije natjerao da krenem ka vratima, koja su terasu djelila od velike sale gdje bio prijem. Nenametljivim, pa čak rekao bih i elegantnim pokretom vrata mi je otvarila kratko podšišana osoba u besprijekornoj uniformi oficijanta.

Moj ulazak u salu je ostao neprimjećen .., odnosno skoro pa neprimjećen. Jedini koji je na to obratio pažnju bio je proćelavi čovjek sa okruglim naočarima na okruglom licu. Vidjevši da je njegova zainteresovanost primjećena, polako je krenuo ka meni.
Usput je zastao kod stola sa pićem, proveo je nekoliko trenutaka u razgledanju, uzeo dvije čaše i zatim ležerno nastavio.
- Valentin Mihailovič Berežkov .., ako me pamćenje ne vara?
- Ne vara Vas - rekoh uz namješteni osmjeh - to sam ja.
- Odlično .., znači ovaj stari Megrel još uvijek nije za otpad.
Naklonio sam glavu na stranu i upitah ga iskreno zapanjen - Ma nije valjda da postoje takvi koji o Vama razmišljaju u tim kategorijama?
Pogledao me u oči, dva puta kimnuo glavom i značajnim glasom rekao - Ima, ima i nije ih uopšte malo. Nego ja skoro zaboravih, jedna od ove dvije čaše je za Vas, jer ako ste Vi stvarno Berežkov, onda je Vaše omiljeno bijelo vino ...
- Cinandali - prekinuh ga i momentalno požalih.
No ispostavilo se da je moja bojazan bila bezrazložna.
Moj sagovornik je sa monaškom mirnoćom prešao preko tog mog netaktičnog upada i spokojno nastavio - Taj Vaš izbor naravno nimalo ne čudi, s obzirom na to ko Vam je bio dugogodišnji šef.

Završivši izrečenu Konstataciju osmjehom, nakratko je zastao, a onda podigao čašu i rekao - Pošto smo i to rješili, tada je red i da nazdravimo, a na ovom mjestu je najprimjernije da se pije za pobjedu.
- Slažem se.
- Nisam ni sumnjao Valentine Mihajloviču, dakle za pobjedu.
- Da, za pobjedu. - spremno se odazvah.
- A sada druže Berežkov zamoliću Vas da me izvinite, sigurno ste primjetili da nas već više od minute posmatra general Kruglov, a to znači da sa njim moram da porazgovaram .., ali prije nego što Vas napustim želio bih nešto, ako mi dozvolite, da Vas pitam?
- Pitajte Lavrentije Pavloviču, slobodno pitajte.
Pogledao me, rekao hvala i počeo - Vidite, dok sam Vas gledao kako ulazite razmišljao sam o tome da ste tamo trebali biti Vi, onaj orden npr. koji je od premijera dobio Pavlov trebali ste dobiti Vi ... hoću da kažem kako vjerujem da Vam nije svejedno?

Nisam trebao da se okrećem i da gledam to "tamo", znao sam vrlo dobro na šta Lavrentij Pavlovič misli.
- Da u pravu ste.
Nije mi svejedno, ali shvatam i razumijem razloge zašto je sve ispalo tako. No bez obzira na ovu moju sadašnju sporednu ulogu ja sam ipak dio ovoga i to me vjerujte čini veoma ponosnim.

Lavrentij Pavlovič je šutio i jedno me vrijeme gledao pravo u oči - Vjerujem Vam i drago mi je da sve to posmatrate realno i primate stoički - hvala Vam na odgovoru ... nego ja sada stvarno moram da Vas napustim.
Budite mi pozdravljeni.

- Hvala Vama na razgovoru i sve najbolje Vam želim.

Nisam gledao za Lavrentijem Pavlovičem, nešto me tjeralo da usmjerim pogled kao onome što je on označio kao "tamo".

A tamo je bila okupljena najveća grupa u sali .., a u središtu te grupe bila su trojica ljudi.
Jedan od njih je držao u ruci čašu fenomenalnog jermenskog konjaka Dvin, djelo ruku konjak-velemajstora Markara Sedrakjana.
Druga dva su pila vino, ili Hvančkara ili Kindzmarauli, oba crna i oba poluslatka i oba remek-djela gruzinskog vinarstva.

Onaj prvi, koji je pio konjak, bio je unuk 7-og i nećak 8-og vojvode od Malboroa i rođen je u zamku u kojem se eho jasno ponavlja tačno 17 puta.
U jednom je momentu svoje legendarne hirovitost skoro je postao član sindikata građevinskih radnika.

Drugi (odnosno jedan od one dvojice koja su pila vino) je oet rođen u gradiću na obalama rijeke, koja se sada zove Hadson, dok su je nekada domorodci zvali Muh-he-kun-ne-tuk.
S jedne strane bio je potomak holandskih emigranata, a sa druge čuvenog Filipa de la Nua, koji je imao tu čast da bude prvi hugenot na tlu Nove zemlje.

E a treći, tj. drugi vinopija, njemu je opet malo falilo da se rodi u zemunici u selu Didi-Lilo. Pradjeda mu se zvao Zaza, djedu je ime bilo Vano, a otac mu je jedan dio života bio kmet.
Prezime mu vjerovatno potiče ili od osetinske riječi za štalu - džuga ili od osetinskog sela Džugani.

---------------------------------------------------------
----------------------------------------------------------

E i to bi bio to što se tiče književnog uvoda (na ovo me inspirisao Elis sa onom pričom o Magi i generalnom sekretaru), a sada idemo "ozbiljno", prvo sam dužan neka objašnjenja.

- Dvorac na početku priče je Livadijski dvorac, "baza" američke delegacije na savezničkoj konferenciji u Jalti.

- Oreanda, Gaspra i Koreiz su gradići smješteni na zapadu od Jalte.

- Levan je snažan vjetar koji na Krimu duva obično u januaru i februaru.

- Valentin Mihailovič Berežkov je bio prevodioc Molotova i Staljina.
Prevodio je prilikom potpisivanja Dogovora o nenapadanju ..., susreta Molotova sa Hitlerom, Staljina i Molotova sa Hopkinsom, Harimanom, Idnom, Čerčilom, a vrhunac karijere mu je Teheranska konferencija.

 

Tako je dobro govorio njemački da Hitler nije mogao vjerovati da nije Švabo.

Njegov problem je bio to što je njegov otac (koji je sa majkom ostao u okupiranom Kijevu) radio u okupatorskoj administraciji i zatim sa suprugom i pobjegao sa Nijemcima.
Pošto nisu nađeni nakon oslobađanja Kijeva i pošto nije bilo nikakavih svjedočanstava da su stradali, a shodno saznanju da je radio u okupacionoj administraciji, počelo se naravno sumnjati i otvorena je istraga. Dok je ona trajala nije bilo šanse da Bereškov radi u NKID-u, tako da je početkom '45. otpušten. No na insistiranje Molotova (koji se pozvao na nepostojanje ikakvih dokaza) i uz prešutnu saglasnost Staljina vraćen je u NKID-u neposredno pred Jaltu.

Kasnije se ispostavilo da su mu roditelji stvarno i otišli sa Švabama. Dokopali su se SAD i otac mu je tamo i umro krajem 50-tih. Sa majkom se Bereškov prvi put vidio '69. u Švajcarskoj.

Bereškov je '45. ipak otišao iz NKID-a i radio je kao novinar, a u doba Hruščova opet radi u MID-u, pa je onda glavni urednik časopisa SAD - ekonomija,politika, ideologija, a zatim će praktički više od decenije raditi u ambasadi SSSR-a u SAD. Predavaće i tada, a i poslije raspada SSSR-a po mnogim institutima i fakultetima.
Izdao je nekoliko zanimljivih knjga od kojih je najpoznatija Teheran - 43.
Umro je u Kaliforniji 1998, a sahranjen je u Moskvi.

- NKID - Narodni komeserijat inostranih dijela, od '46. mijenja naziv u MID - Ministarstvo inostranih djela

- Megrel - pripadnik gruzinske etničke sub-grupe, u jezičkom smislu spadaju u megrelo-zansku (kolhidsku) granu kartvelske jezičke porodice.

- Cinandali - gruzinsko bijelo suho vino. Ono i poluslatka crna vina Teliani i Hvančkara bili su omiljenja pića Josipa Visarionoviča.

- Lavrentij Pavlovič je Berija, narkom unutrašnjih poslova SSSR

-General Kruglov, Sergej Nikiforovič '45. je bio 1. zamjenik narkoma unutrašnjih poslova SSSR i čovjek zadužen za cjeloukupno obezbjeđenje Jaltinske konferencije. Za odlično obavljen posao Čerčil ga je u toku konferencije odlikovao sa Most Excellent Order of the British Empire.

 

 

 

 

 Od dec. '45. je narkom unutrašnjih poslova SSSR, a od marta '46. pa do '56. ministar unutrašnjih poslova SSSR.

 

 

 

 

-Pavlov, Vladimir Pavlovič - drugi čovjek sovjetske delegacije na Jaltinskoj konferenciji, koji je za perfektno obavljen posao oko koordinacije prevodilačkih poslova odlikovan od Čerčila sa onim istim Most Excellent Order of the British Empire.

 

Dugogodišnji prevodilac Staljina, jednom prilikom se nije baš najbolje snašao u prevodu nekih dokumenata i tada je uletio Bereškov. Od '39. radi u NKID-u SSSR-a, do '40. je 1. sekretar sovjetske ambasade u Berlinu, a od '40. do '41. je načelnik Centralno-evropskog odjela NKID.
1941. postavljen je za pomoćnika narkoma NKID-a i na tom mjestu ostaje do '47.

Do kraja karijere radiće u ambasadi u Londonu, kao načelnik II Evropskog odjela MID-a SSSR i sekretar Stalne komisije po inostranim poslovima pri prezidijumu CK SSSR.

 

 

 

 

 

 

 

- Markar Sedrakjan, Sedrakovič - sa Kirilom Grigorjevičem Siljčenkom najzaslužniji čovjek za to što su jermenski konjaci jedini ozbiljni suparnik francuskoj "braći".
Izumitelj nove tehnologije proizvodnje konjaka, profesor Jerevanskog poljoprivrednog instituta, inžinjer-tehnolog čuvenog La Yerevan Brandy Company, od '35. član Centralne degustacione komisije SSSR.

 

Napravio takve "nektare" kao što su Artašat, Vaspurkan, Ararat ,Nairi, Jerevan, Ahtamar ... sve u svemu kreator je ukupno 15 vrsta konjaka.

Za svoj ukupni rad '72. je dobio od čuvenog francuskog zavoda Camus Cognac medalju "Vitez degustacije".

 

 

 

 

- Hvančkara ili Kindzmarauli, vina o kojima sam nešto već rekao, ali ima i još jedna pikanterija. Ruzveltu (koji i nije baš bio neki vinopija) oni su se toliko svidjeli da mu je Staljin nakon konferencije uspio poslati (prije njegove smrti) odabrane mlade čokote sorti Aleksandrouli, Mudžeretuli i Saperavi od kojih se ta dva vina prave.
Po nekima čokoti su nakon Ruzveltove smrti završili u Kaliforniji, tako da (ako je to tačno), onda ima i njihovog doprinosa u onoj legendarnoj pobjedi kalifornijskih vina nad francuskima na Paris Blind tasting, održanom u maju 1976.

- Dvin, i o njemu sam nešto rekao.
Osnovna razlika između francuskih i jermenskih konjaka je kao prvo naravno u sortama grožđa (za jermenski konjak koriste se endemske sorte Araratske doline) i kao drugo, za francuske konjake koristi se destilovana voda, a za jermenske izvorna voda, koja se demineralizuje.

Onaj prvi čovjek koji pije konjak je ser Vinston Leonard Spenser Čerčil.

Drugi čovjek (prvi koji pije vino) je Frenklin Delano Ruzvelt.

Treći čovjek (a drugi koji pije vino) je Josif Visarionovič Staljin.

--------------------------------------------------

Neko ko se razumije malo više u datume zapitaće se zašto blog objavljujem 14.II?
Svugdje se uglavnom može vidjeti da je konferencija trajala od 4.II do 11.II, što je nesporno tačno, radni dio je obavljen između ta dva datuma. Ja sam izabrao ovaj zato što je Čerčil upravo tog datuma posljednji napustio Krim.

Ono što je između ostalog konačno ubijedilo Čerčila da prihvati Jaltu kao mjesto konferencije bilo je Staljinovo obećanje da će mu omogučiti sve uslove da obiđe poprišta najvažnijih bitaka Krimskog rata i engleska vojnička groblja (jedan od Čerčilovih predaka je i poginuo u Krimskom ratu).
Tako da je Čerčil 12. i 13. obilazio Sevastopolj, Sapun-Goru i Balaklavu.

Jalta naravno nije bila izvjesna kao mjesto održavanja konferencije, ona je to definitivno postala 5.1. '45. (odnosno to je postala neka sovjetska crnomorska luka) kada je Čerčil u svom pismu Staljinu potvrdio svoj dolazak.
Da je izbor pao na Jaltu zvanično je saopšteno Ruzveltu i Čerčilu 10.1.

Nije da se Čerčil nije bunio i nije da nije navodio u svojoj prepisci sa Ruzveltom razno-razne razloge. U jednom emocionalnom momentu je čak rekao da Staljina treba, zbog njegove tvrdoglavosti da ne dođe na sredozemno more, okriviti za neuspjeh organizacije susreta i dodao da "na kraju krajeva i mi smo isto ugledni ljudi."

Govorio je i da je u ovo doba godine na Krimu klima odvratna (a ko za inat njemu vrijeme u toku konferencije je bilo divno), a opet interesantno je da se i Staljin pozvao na klimu u vezi Škotske, rekao je da mu smeta magla.
Molotov je kasnije u svojim razgovorima sa Čujevim dodao da je Staljin članovima politbiroa rekao da nije samo magla u pitanju, nego i da ne voli muškarce u suknjama.

Inače ideja drugog sastanka velike tojke inicirana je Ruzveltom, koji je prvi put pominje u maju '44. tokom razgovoru sa američkim ambasadorom u SSSR-u Ejverelom Harimanom.

Zatim je on o toj ideji razgovarao i sa Čerčilom, a onda ju je u pismu od 19.7. predočio i Staljinu, predlažući sjever Škotske kao mjesto sastanka, a kao termin naveo je polovinu septembra.
Sutradan Staljinu je došlo pismo sa sličnim sadržajem i od Čerčila.

U narednih 5-6 dana Staljin im je odgovorio. Podržao je ideju sastanka, ali ne i vrijeme - mjesto sastanka nije komentarisao.

I onda Ruzveltov "univerzalni spacijalac" Hari Hopkins polovinom oktobra (ničim izazvan) u razgovoru sa ambasadorom SSSR u SAD Andrejom Gromikom (onim koji je kasnije postao čuveni "mister njet") pominje sovjetsko crnomorsko primorje kao mjesto susreta.
I to je bilo to - Staljin i njegovi su se toga uhvatili kao "pijan plota".

Istina Čerčil i Ruzvelt pokušali su da na sve načine prinude Staljina da promjeni stav - predlagali su Maltu, Sjev. Irsku, Atinu, Jerusalim, Aleksandriju .., ali đaba.

Ruzvelt je čak naveo da je armija protiv tog predloga, da strahuje od prolaza kroz moreuze, pa onda da on isto nije zdrav, te da mora da bude u avionskom kontaktu sa SAD, ali ništa nije upalilo - Staljin je ostao uporan.

Vrijeme sastanka je pomjereno sa kraja '44. na početak '45. zbog Ruzveltovih obaveza oko reizbora, raspuštanja starog saziva Kongresa i obraćanja novom sazivu, koji se trebao satati početkom januara '45.

I tako je susret konačno bio dogovoren.
Na predlog Čerčila cijela operacija je dobila naziv Argonaut (argonautima je on smatrao sebe i Ruzvelta koji su pošli na Tauridu da nađu zlatno runo)

Ja neću sad pričati o pregovorima i odlukama konferencije, o tome se uglavnom dosta zna. Nije da nije bilo problema, bilo ih je naročito kada je razgovaralo o Poljskoj, budućnosti Njemačke i reparacijama, ali na kraju su ipak doneseni zajednički usaglašeni i više-manje kompromisni zaključci.

Osvrnuću se na nešto od onoga što se dešavalo okolo konferencije.

Poluostrvo Krim je oslobođeno 9.5.'44. i bojazni savezničkih komandi i bezbjednosnih službi o ostacima njemačke agenture nisu bili neopravdani.
Na sve sumnje i prigovore te vrste na izbor lokacije Staljin je u svojim pismima Ruzveltu i Čerčilu odgovorio sa kategoričkom izjavom da sovjetska vlada garantuje u toku konferencije svim učesnicima punu bezopasnost.

Nešto manje od mjesec dna prije početka konferencije izdana je naredba Narkoma NKVD № 0028 pod nazivom "O specijalnim mjerama obezbjeđenja na Krimu".
Za provođenje naredbe u djelo formiran je tročlani štab na čijem čelu je bio pomenuti Kruglov, a u sastav štaba još su ulazili general Nikolaj Sidorovič Vlasik (načelnik službe lične Staljinove bezbjednosti) i general Aleksej Grigorijevič Lavrinovič (načelnik PVO Krima).

U radu na obezbjeđivanju bezopasnosti uključene su i državne i vojne službe sigurnosti SAD i VB, sve u svemu nekoliko hiljada ljudi, ne računajući vojnike i oficire vazduhoplovstva i mornarice SAD,VB i SSSR-a, kao ni jedinice kopnene vojske RKKA, PVO i vojnih jedinica NKVD-a.

Najveća odgovornost bila je na 500 oficira 6. odjela (bezbjednost najviših partijskih i državnih rukovodioca) NKGB. Pored njih na terenu je radilo još i 1200 operativaca iz istog narkomata, koji su se bavili kontraobavještajnim obezbjeđenjem konferencije.

Za obezbjeđenje cijelog poluostrva zaduženi su bile vojne jedinice NKVD-a.
Na poluostrvu u toku konferencije nalazili su se tri motopješadijska puka, jedan pješadijski i jedan pogranični puk, jedna motopješadijska divizija, motociklistički odred, bataljon vojnih saobraćajaca, 4 oklopna voza i 5 vodova veze vojski NKVD-a.

Pored toga na Krimu je bila stacionirana tzv. Primorska armija, izdvojena u maju '44. iz sastava 4. Ukrajinskog fronta. Upravo ona će nakon maja '45. biti ono jezgro oko koje će biti formiran Tauridski vojni okrug.

Nebo nad Jaltom i okolinom kontrolisalo je 160 lovaca i Krimska divizija PVO - 76 protuavionskih topova teškog kalibra, 120 malokalibarnih protuavionskih topova, 99 protuavionskih mitraljeza DŠK i 65 reflektora.

Aerodrom Saki, koji se nalazio 65 km sjever-zapadno od Simferopolja i na koji su savezničke delegacije trebale da slete, pregledan je u januaru od strane zajedničke američko-engleske delegacije.
U njezinom izvještaju rečeno je da on potpunosti zadovoljava sve standarde, kao uostalom i mjesta koja su bila određena za smještaj posada transportnih aviona i posada lovačke pratnje.
Kao rezervni aerodromi (u slučaju magle) određeni su Sarabuz (Krim), Gelendžik (Novorosijsk) i Odesa.

Za obezbjeđenje aerodroma Saki brinulo je 155 protuvazdušnih topova i mitraljeza, od čega 7 baterija topova od 85mm, dvije baterije automatskih topova 40mm i 4 voda automatskih topova od 37mm.

Lovačka avijacija aerodroma Saki sastojala se od 32 aviona, uključujući i 6 nočnih lovaca.
A za odbranu tog aerodroma bila je određena i avijacija aerodroma Sarabuz, čijih je 32 lovaca Jak-9 pojačano sa 90 dopunskih lovačkih aparata i pukom PVO, koji je u svom sastavu imao 115 protuavionskih topova velikog i malog kalibra.

U periodu dok je na snazi bila naredba № 0028, bilo koji avion koji bi se pojavio u rejonu na koji se naredba odnosila trebao je biti odmah oboren.

Komanda Crnomorske flote za potrebe konferencije formirala je specijalni jedinicu u čiji sastav su ušli krstarica Vorošilov, razarač "Dovitljivi", 15 katera razne veličine i odred podmornica.

Prva je na Krim naravno došla sovjetska delegacija.
Specijalni voz iz Moskve krenuo je 29.1, a na stanicu Simferopolj došao je 31.1. Prije prolaza voza pretražena je i pruga po cijeloj dužini i njezina najbliža okolina, nađeno je nešto oko hiljadu zaostalih mina i eksplozivnih sredstava.
Staljin je odmah otišao u Jaltu, a Molotov je ostao u Simferopolju da doćeka visoke goste.

A oni - argonauti krenuli su sa aerodroma Luka na Malti u noć s drugog na treći februar, put je trajao 7 sati.

 

Trideset transportnih aviona podigli su se u pravilnim intervalima od 10 min, svaki praćen posebnim lovačkim eskortom. Prvo je uzletila američka delegacija, a zatim engleska - ukupno oko 700 ljudi od čega je bilo 586 pilota i članova posade.

 

Još prije je u Sevastopoljsku i Jaltinsku luku stigli su brodovi američke i engleske flote.

 

Sa Sakija gosti su u automobilskoj koloni krenuli ka Jalti, na putu su prvili pauze na već pripremljenim mjestima gdje ih je čekalo osvježenje.

Engleska delegacija (zvanični dio 12 ljudi plus prevodilac) smještena je u mjestu Alupka, u dvorcu grofa Voroncova, izgrađenom u engleskom stilu.

 

Središte sovjetske delegacije (9 ljudi i prevodilac) bio je Jusupovski dvorac u mjestu Koreiz,

a za američku delegaciju (13 članova i prevodilac) određen je najveći i najljepši Livadijski dvorac, u neposrednoj blizini Jalte.

 

Pored zvaničnog djela delegacija, u ovim dvorcima bili su smješteni i razni vojni, diplomatski i ekonomski savjetnici, obezbjeđenje i prevodioci, a u tu su se nalazili i kćerke Ruzvelta (En Elenor), Čerčila (Sara) i Harimana (Ketlin), kao i sin Ruzvelta (Eliot) i Hopkinsa (Robert)

Konferencija je svoje sesije održavala u Livadijskom dvorcu, u prvom redu zbog bolesti Ruzvelta. Jusupovski dvorac je od njega bio udaljen 7 km, a Voroncovski oko 15 km. Staljin je kasnije rekao da je namjerno Čerčila smjestio dalje od Livadije, da bi on uvijek mogao doći prije i nekoliko minuta nasamo popričati sa Ruzveltom.

Jusupovski dvorac je obezbjeđivalo sto pripadnika 6. odjela, kao i bataljon NKVD (500 ljudi) razmješten po Alupki.
Američka i engleska delegacija imale su svoje obezbjeđenje, tako da su sovjetske službe brinule samo za vanjski bezbjedonosni pojas, koji se danju sastojao od dva prstena, dok se po noći dodavao i treći, koji su održavali graničari sa psima.
Livadija kao mjesto sastanjčena bila je okružena ogradom visokom 4m, a na moru pred njom stalno je bilo stacionirano 6 katera + krstarica "Vorošilov".

I otprilike u takvim uslovima odvijao se jedan od najvećih diplomatskih dvoboja u istoriji čovječanstva.

 

No kao što rekoh, ja neću pričati o njegovim detaljima, završiću ovo sa kratkim prilogom za istoriju gastronomske diplomatije.

U arhivu FSB čuva se dokument koji prekrasno ilustruje količine namirnica koje su bile predviđene za konferenciju:
1. Kolači - 500 kg
2. Čokoladne bombone - 255 kg
3. Džemovi i marmelade - 280 kg
4. Kompoti - 2000 kg
5. Sirevi - 445 kg
6. Puter - 560 kg
7. Razne kobasice - 830 kg
8- Kavijar - 508 kg
9. Haringa - 916 kg
10. Razne konzerve - 800 kom.
11. Mlijeko karamelizirano - 480 konzervi
12. Jaja - 4500 komada
13. Ribne prerađevine - 431 kg
14. Cigarete - 16574 kutije
15. Čaj - 30 kg

 

Svježeg mesa je potrošeno 11,2t - na kuhinju su dovezeni živa telad, krave, ovce, svinje i kokoši. Osim njih našli su se na jelovniku prepelice, divlje svinje, srne, gazele i ćurke.
Potrošeno je 200 kg jesetrine, 150 kg pastruge, 160 kg pršute, 150 kg šunke i 5 kavkaskih ovana.

Za piće bilo je između ostalog pripremljeno više od 5000 boca vina, 5132 boca vodke, 6300 boca piva i 2190 boca konjaka.

Pilo se u ogromnim količinama. Čerčil je dnevno trošio oko dvije boce konjaka. Najviše zabilježenih zdravica na nekoj od večera bilo je 45.
Članovi američke i engleske delegacije su upozoreni od svojih nadređenih da u slučaju ako im postane jasno da više ne mogu, neka se izvine i jednostavno povuku.

Za doručak, piše general-major vazduhoplovstva SAD Kjuter, prvo je išao konjak (nekoliko zdravica), za njim kavijar sa vodkom, onda meza sa bijelim vinom, zatim voće sa šampanjcem i na kraju čaj sa rumom.
Ko je nakon svega toga u želucu, piše general, uopšte mogao donositi razumna i logična rješenja u korist interesa SAD.

Eliot Ruzvelt piše da su praktički svi bili ili polupijani ili pijani, a zamjenik engleskog ministra vanjskih poslova u svom dnevniku za 9.2. kaže:"Bez obzira što loče kantama šampanjac, što bi inače ugrozilo zdravlje svakog normalnog čovjeka, premijer se osjeća dobro."

Na konferenciji je u sjenci svih tih događaja vođena i jedan unutar sovjetski "bratoubilački" rat - radilo se o starom sukobu gruzinskih i krimskih vina - predstavnik posljednjih bila je čuvena jaltinska vinarija Massandra.

U odnosu na gruzinske vinarije Massandra je bila gigant sa vinogradima i pogonima po cijelom Krimu i Kubanu. Njezin osnivač je bio isti onaj grof Voroncev u čijem dvorcu je bila smještena engleska delegacija. Kasnije su je mnogi razvijali, a za vrijeme upravljanja knjazom Golicinjim izgrađen je 1897. i jedan od najveličanstvenijih vinskih podruma na svijetu.

Iz centralne podrumske galerije lepezasto se širi 7 tunela dužine 150 m, a širine 5m, koji se na svojim krajevima spuštaju do 53m dubine, obezbjeđujući idealnu temperaturu od 10-12 C.

U tunelima se nalaze niše za kolekcionarska vina, a redom sa degustacionom salom su i pogoni za punjenje boca. Kapacitet podruma je i milion boca i skoro 5 mil. litara vina.

Prilikom evakuacije sovjeta sa Krima '41. godine spašena su kolekcionarska vina i koliko se moglo ostalih. Švabe su za vrijeme boravka naravno trošile sadržaj Massandrinih podruma (a ko ne bi), no naravno većina je ipak ostala nedirnuta.
Prilikom povlačenja general Ervin Eneke je poštedio vina, u njegovoj naredbi se doslovce kaže ovo: Alkoholne napitke ne uništavati, ostaviti Rusima. Praksa pokazuje da se njihovo napredovanje usporava nakon što dođu u posjed takvih trofeja".

Ostvarivanje tog podlog plana neprijatelja spriječila je specijalna grupa NKVD-ovaca koja je zauzela podrume Massandre prije dolaska jedinica RKKA i partizana.

Tako je Massandra izbjegla degustiranje od strane jednih pobjednika, ali ne i degustiranje ovih koji su se okupili na konferenciji. Otprilike polovina popijenog vina otpada na Massandrina, a praktički sav šampanjac je porijeklom iz mnogonagrađivanog Massandrinog šampanjskog zavoda Abrau-Djurso u blizini Novorosijska.

--------------------------------------------------------

11.2. prva je iz Simferopolja vozom otišla sovjetska delegacija, zatim isti dan američka i konačno 14. i engleska. Molotov, koji ih je dočekao i isparatio ih je.

Evropa i svijet su ušli u novo doba.

 

 

---------------------------------------------------------------------
---------------------------------------------------------------------

EPLOG

Sjedio sam u malom restoranu u blizini Johann Wolfgang Goethe-Universität-a u Frankfurtu.
Konferencija o poslijeratnoj diplomatiji velikih sila je upravo završila. Moj referat je bio uvodni i imao je za cilj da ratnu diplomatiju savezničkih sila odredi kao fundament poslijeratne diplomatije.
Čini mi se da je bio dobro primljen ... mada to nije ni toliko bitno.

Do aviona za Vašington imao sam još 5 sati. Atmosfera skoro pa praznog poslijepodnevnog nedeljnog restorana mi je odgovarala. Sa namjerom sam sjeo u neposrednu blizinu velikog Telefunkenovog televizora, jer mi je želja bila da pogledam redovne RTL-ove vijesti.
Bila je nedelja 5. maj 1985.

Vijesti su upravo počele kada sam sa svoje desne strane čuo:"Gospodine Beržkov."
Okrenuo sam glavu. Preda mnom je stajalo troje mladih ljudi. Jedina djevojka među njima objasnila mi je da su svo troje apsolventi na katedri za istoriju i da njezin kolega piše diplomski na temu Postdamska konferencija.
Sve ovo je izgovorila u dahu, te je prije nastavka morala napraviti pauzu da bi udahnula vazduh. A u nastavku me zamolila da im učinim čast i odgovorim na par pitanja.

Rekao sam da ču im učiniti čast, ali da ih molim da budu kratki.

Prvo pitanje je bilo ono koje sam mnogo puta čuo, a glasilo je šta sada mislim o Staljinu?
Skoro svi koji su me to pitali uglavnom su u nevješto glumili zainteresovanost, od mene su ili očekivali da potvrdim njihov stav ili da se, u slučaju da ga ne potvrdim, samoidentifikujem kao gad.

Pogledao sam nakratko na televizor, a onda počeo.
- Odgovoriću Vam odmah i za Staljina i za Čerčila.
Staljin je brkati čiko koji je volio vino i koji je pušio lulu tako što je duvan za nju vadio parajući cigarete marke Hercegovina Flor. U njegovo vrijeme pobijedili smo Hitlera i stvoren je lik dječijeg crtanog heroja Buratina.
A Čerčil je opet čiko koji je pušio cigare, pio konjak marke Hajn, uzgajao buldoga i u čije vrijeme su englezi pobijedili Hitlera. U njegovo doba u londonskom parku je umrla medvjedica Vinipeg, po kojoj je stvoren lik Vini Puha.

Nikada neću zaboraviti njihova lica. Neugodnu tišinu prekinuo je jedan od mladića (vjerovatno onaj koji je diplomski i radio).

- A truman .., šta biste mogli reći o Trumanu?
Opet sam pogledao na televizor i rekao
- I o njemu bih imao šta da kažem, ali na žalost počinje na televiziji onaj prilog koji sam čekao, pa ću Vas zamoliti da me izvinite.

Uljudno su se zahvalili i brzo otišli.

Na televizoru je davan prilog o posjeti predsjednika Regana Bitburskom vojničkom groblju na kojem je sahranjeno 2000 vojnika Vermahta i 49 esesovaca.

Nakon što sam vidio njegov naklon nad njihovim grobovima, pomislio sam kako sam prije 40 godina imao čast da prisustvujem rađanju jedne epohe, a da me proviđenje udostojilo časti i da prisustvujem spuštanju zavjese nad njom.

Bilo je vrijeme da krenem na aerodrom.