Nemam osećanje mržnje prema vinovnicima Holokausta. Moja baka je pričala retko kada o ovim događajima, a otac nikada. Jedino što je izbacio nemački i mađarski iz upotrebe, i u životu nas nije nikada odveo u svoj rodni grad, Slavonski Brod. Što se samog Muzeja Holokausta tiče, prema njemu imam odnos sakralnog ćutanja. Njegova težina je toliko specifično teška da ni fizika to ne može da utvrdi - 400 megajedinica ljudskog bola? Pošto ne raspolažem vagom za precizno merenje količine ljudske patnje, ja u Jad Vašemu jednostavno - ćutim. Nedavno sam iznenadio, tako, jednog generala, stranca, u gostima. Očekivao je jedan sat političke indoktrinacije. Pošto sam ja prolebdeo kroz muzej, ćuteći, on se začudio i upitao me ko sam, i i odakle sam. Odgovorio sam, да ли се сечаш како било нам је пре, после свега, ша сад остало нам је, мој Београде... odgovorio sam, Bege, naravno. Mi smo slobodarski tip ljudi, a ne indoktrinatorski.
Да нас ране више боле
него зуце иза школе
него звуци оне строфе кад сам морао да одем
Ал' сад сам опет овде
ал' све нам се изгубило
посекли су кестен где сам некад тебе љубио
Не миришу липе
нема старе виолине
нема Циганина седог да за моју тугу брине;
pomislio sam u sebi dok su generalove reči usiljene ljubaznosti bledele u bezvučju učiteljske metode u meni, koju sam odabrao za rad sa narodom koji denacifikaciju nikada osetio nije...
Ka logoru
Jura, Zdenka, Vlado, Tea, Sari, Stanko, Leopold, Margita, Oskar, Olga, Nada, Monika, Sebastijan, Matilda, Martin, Margita, Majro, Dubravko, Ivan, Ladislav, Julio, Jozefina, Josip, Irma, Zdenko, Franko, Feliks, Ernest, Egon, Berta, Bernard, Nikola, Ivanka, Mirta i Rudolf-Rudi Fuchs, pao prilikom proboja 1945.
Srpska crkva, škola, selo Jasenovac.